Ovaj tekst je iz knjige Marka Miljanova Popovića
“Život i običaji Arbanasa”,
iz poglavlja “Oni i Crnogorci”
=================
……………………………………..
……………………………………..
Oni i Crnogorci
Ono, ima i u nji` koji pljačka i grabi, ali oni smijeraju i najniža grabnja da i` blizu slave izgleda, kako ju može drugo ime zamijenit, a ne niska grabnja, žmureća, samo da iju, ka što čine neki u Tursku, na druga mjesta, grabadžije koji grabe da iju, a nikoga ne biju. A oni koji grabi miješa ga s ubistvom koje je sa slavom pomiješano.
Tek u nji` nema ni crnoga ni bijeloga, u čam se slava ne traži tako veličanstveno da se ne može opisat` njina fantazija, od koje imamo neki dio mi Brđani i Crnogorci u običaje, da se u mlogome priliču s arbanaškijem običajima, i to više imaju toga plemena brcka koja su bliže Arbanije, kao Vasojevići i Kuči, malo Lješnjani i Ceklinjani, a poviše Cr[m]ničani. Ova su više poznata s Arbanasima i njinijema običajima, da i` nijesu toliko opori jednijema i drugijema, no se miješaju, traže jedan drugoga, čine poznanstvo i prijateljstvo, bratime se i kumuju, i u sve drugo se slažu, kad se ne biju među sobom; samo i` je u jezik velika razlika, no i to su mlogi jedni od drugije naučili da govore, naši arbanaški, a oni naški.
Mlogo Arbanasi traže poznanstvo i prijateljstvo s našijem ljuđima. Oni često dolaze na naše skupštine samo zato da pregleda kojega će izabrat da se š-njim pobratimi, ali okumi i postanu blizika, s više ljubavi no rođena braća. Natiječu se naši i njini, koji će boljega prijatelja ugrabit. Ali u to se više Arbanasi `itaju.
………………………………………….
………………………………………….
Dvije priče iz knjige “Primjeri čojstva i junaštva”
Jedna Arbanaška udovica, ženila sina jedinca. Svatovi dovedoše nevjestu. Pošto se večeralo, počelo se pjevat i igrat. Mladoženja ojde da pregleda konje svatovske, dolje u lubu. Konj ga udari nogom u čelo, i on pade mrtav. Majka ga nađe mrtva. Metnu ga u jasle i pokri sijenom da ga drugi ne nađu i ne kažu, pa je ižljegla među svatove, igrala i pjevala, mložila veseije. Kad bi koji svat reka:
»Iziđi, Redžo, đe se kriješ, zove te nevjesta da igraš!« — majka mu je svakad iskočila u kolo govoreći:
»Zagovorio se nešto moj Redžo, ja ću mjesto njega igrat sa svatima i sa snaom!«
Veselje je trajalo svu noć, po običaju arbanaškome.
Ujutru, kad je vakat bio da se ide u crkvu na vjenčanje, nevjesta i svatovi su gotovi bili. Majka je otišla sa slugama u lubu, obukla sinu najljepše aljine, pa ga mrtva donesoše među svatovima. Tu je sjela kod njega, tužeći mu kaževala da ga čeka nevjesta i svatovi da idu na vjenčanje u crkvu!
Ovu su tužbu Arbanasi spjevali u svoje pjesme, đe se govori:
»Čov, Redžo, čov, djalia« itd., naški:
»Dig se, Redžo, dig se, sine moj!«
A Redžovu nevjestu povedoše svatovi odaklen su ju i doveli.
A Redžova majka ostade da nariče svoga sina. Njeno naricanje i trpjenje zasluži spomena, te ju i danas Arbanasi pjevaju.
———————
Božina Stojanov i Lazo Novakov bjeu Bezijovci. Božina je bio od najbolje, a Lazo od najgore sume ljudi njinoga vremena. Lazu je nepravo bilo što je Božina onoliko dobar bio, a on ovoliko nedobar, stoga opali puškom u Božinu. Puška ne probi, no se ustavi neđe u aljine. Seljani skočiše da ubiju Laza, no ne dade Božina veleći:
»Lazu možete aljinu svuć da mu je ubijete, ka što je on moje aljine ubio! A pošto nije on mene ni drugoga krvavio, ne treba ni njegovu krv prosut!«
U to vrijeme bio je zakon da kad neko nekoga kamenom ili drvetom udari, zato da mu izgore kuću i sav mal da mu propane. A puškom kad gađe, i malom i glavom pogine, jer takve rabote su se vojskom sudile, a ne pojedini glavari da presude. I po presudi krivac plati. Tako oćaše i Lazo platit, da mu se ne zna kućnika, da bješe gađa rđavoga, no gađa dobroga, koji ga odbrani i nekće osvete, no s tijem pakaza da je velikodušan, ka što je junak.
Velikodušnost junaštvu priliči! Lazu život pokloni, a sebe čast prinese, s kojom posvjedoči svoje čojstvo i junaštvo. da mu svako reče:
»Dobro učinje, pomoga mu bog!«
A Lazo ostade pri prvome s onoliko junaštva koliko ga ima, a ljubavi još manje među braćom, jer svi su ga mrzjeli, koji kće da ošteti onakvoga jimaka kojega su svi ljubili! Božina je bio pobratim Marka Đeljoševa, kojega smo prije na Korita viđeli krvava od štrugle s kojom ga bješe ubio Poj Ulja u glavu. Pa Marko ne dađe da ga ubiju, ka što je prije rečeno. O Marku Đeljoševu i Božini Stojanovu ima dosta priča na naški i arbanaški jezik.
———
