Na ulazu u Pozorište nozdrve mi je napao koktel parfema. Desio se kratkotrajni pljusak bliceva, I sve se vratilo u normalu.
Za svoju jaknu dobio sam bedž sa brojem 69. Uručila mi ga je mlada pripadnica ženskog pola, na čiji sam grudni koš nepristojno dugo zakačio pogled.
Napomena: nepristojno dugo u svetom zdanju gdje se brkaju fikcija i stvarnost ne traje isto koliko i nepristojno dugo na nekoj razvratničkoj žurci.
Prije nego sam bedž spakovao u džep, još jednom sam pogledao broj 69. Osjetio sam mišiće lica kako se zatežu u bezobrazni osmijeh.
Prijateljica koja mi je sredila pozivnicu predstavila mi je neke prijatelje svog oca. U pitanju je bračni par. Nakon pozdravljanja sa jačom polovinom, pružam ruku dami. Primjećujem, u sebi naravno, da se radi o ženi koja očaravajuće dobro nosi svojih četrdesetak godina.
Dok kurtoazno razmjenjujemo imena, ja pravim mini film u glavi:
“Ispostavlja se da brod zvani- brak dotične gospođe- nije već godinama isplovio iz luke. Spletom ludih okolnosti, ja –neotesana barka, s vremena na vrijeme, vozim ljepoticu u godinama ka virovima koje nudi pučina…. “
Nošen erosom talasa , tačno kad sam počeo da otvaram detalje filma, prijateljica mi pokazuje na sat. Šaltam se iz četvrte direktno u prvu i zauzimam svoje mjesto na galeriji .
Bračni par je sjedio nekoliko fotelja lijevo od mene. Kad god bi neko u toku filma otvorio vrata partera lijevo , promaja bi nanijela parfem dotične . Pitao sam se kakvog li je ukusa na njenoj koži.
Premotavamo malo film unazad.
Ljudi iz organizacije su odradili zvanično otvaranje, a filmadžije su putem mikrofona poprskali jedni druge komplimentima.
Ex yu fest zvanično može da počne . Nije to izgovorio ministar kulture. On je opravdano odsutan, što nam je saopštio putem pisma. Pitam se je li ga pisao ručno?
U glavi mi odzvanja eho opravdano odsutan. Opet osjećam zatezanje mišića.
Odjednom se gase svjetla i počinje projekcija.
Na ekranu velikim slovima piše Zavet. Naravno ćirilicom.
Što se tiče filmova Emira Kusturice nemam nikakvu predrasudu zbog njegovih političkih opredeljenja.
Ipak, moj mozak nije uspio da odoli vraćanju relativno svježe slike.
Mali Emir, kao đak prvačić, na jednoj bini čeka svoj red i propituje se iz nekih papira.
Da nisam odavle i da sam recimo kojim slučajem gluv, a da uz to poznajem lik i naročito djelo Vita Nikolića, pomislio bih da će simpatični režiser da recituje Pismo mojoj učiteljici. I da vjerovatno zbog toga vrca okicama, tražeći kroz glavu tako emotivne i ježeće stihove.
Nakon nekih par sati ćirilična slova ispisuju kraj. Osjećam vibraciju gromoglasnog aplauza.
Živio Anštajn i teorija relativiteta! Par sati je meni bilo par vjekova.
S tim što je, bez sumnje, bilo dobrih fora. I što me, bez sumnje, pozitivno iznenadio Stribor, jedan od mojih omiljenih bubnjara. Sin malog Emira.
Nakon filma priredili su nam koktel. Tacne su nosili konobari s bijelim rukavicama. Odma sam napao besplatno pivo, ne konzumirajući hranu da bi me brže hvatalo.
Još pri izlasku iz partera lijevo mozak mi je preplavilo pitanje- Đe je bio Kusturica dok se snimao ovaj film?!
Možda da sam uspio da završim svoj mini –zavet (u glavnoj ulozi moja malenkost i dotična mirišljava ljepotica u godinama), možda mi Emirov ne bi bio tako dosadan.
Možda.
Autor je završio studije novinarstva, ljubitelj je poezije i frontmen grupe „Rif 10“.
