
Novak Adžić:
KAPETAN CRNOGORSKE VOJSKE I USTANIČKI VOĐA ĐURO DRAŠKOVIĆ (1880-1919)
Kapetan crnogorske vojske Djuro Draskovic rodjen je na Cevu 1880. godine. Bio je stameni ratnik i oficir. Do smrti je bio odan crnogorskom barjaku i domovini Crnoj Gori. Kao oficir istakao se u balkanskim ratovima (1912-1913). Ucesnik Prvog svjetskog rata (1914-1916), do vojnog sloma Crne Gore i njenog pada pod austro-ugarsku okupaciju. Potom je bio interniran u austro-ugarski zarobljenicki logor, iz kojega je pusten krajem 1918. godine.
Odlukama tzv. Podgoricke skupstine od novembra 1918. godine energicno se suprotstavio. Nije prihvatio velikosrpsku okupaciju i nasilnu aneksiju Crne Gore, vec se s oruzjem u ruci borio za pravo, cast i slobodu svoje drzave. Jedan je od glavnih organizatora Bozicnjeg ustanka crnogorskog naroda, podignutog januara 1919. godine. U njemu je bio jedan od vodecih vojnih komandanata i njegova je prva zrtva. Poginuo je 6. januara 1919. godine herojski, u borbi sa srpskom okupacionom vojskom i domacim bjelaskim janjicarima u Cetinju iznad Skrke i Bogdanova Kraja.
Sin kapetana Djura Draskovica, Golub Draskovic (1916-1995) pripadao je crnogorskom nacionalnom pokretu i zelenaskoj vojsci kojom je komandovao veliki prijatelj i saborac njegovog oca general Krsto Zrnov Popovic, vojni vodja Bozicnjeg ustanka januara 1919. godine. Golub Draskovic bio je uz Krsta Popovica skoro do samog kraja Krstovog zivota, zapravo, bezmalo sve do njegove pogibije u sukobu sa potjerom OZNE u noci 13/14. marta 1947. godine u Cucama. Kada je general Krsto Popovic vodio svoju potonju bitku u zivotu, Golub je Draskovic bio u grupi koja mu je pomagala, spasavala ga i jatakovala u Katunskoj nahiji. Golub Draskovic se dvadesetak dana prije pogibije Krsta Popovica predao komunistickim vlastima u Crnoj Gori na prijedlog Jova Kapicica. Bio je osudjen prvo na 15 godina robije. Potom mu je zatvorska kazna preinacena i smanjena na 7 godina, koje je izdrzao po zatvorima u Crnoj Gori. Golub Draskovic je osudjen zato sto je pripadao Stabu “Crnogorske nacionalne komande” i “Lovcenske brigade” koji je tokom Drugog svjetskog rata bio pod komandom Krsta Popovica i sto je skoro do same Krstove pogibije bio uz njega kao njegov prijatelj, jatak i saborac.
Kada je 1918. godine Kraljevina Crna Gora postala zrtva velikosrpske invazije, okupacije i aneksije kapetan Djuro Draskovic bio je predvodnik Cevljana u oruzanom otporu unistenju crnogorske drzave i nacionalnom obespravljivanju Crnogoraca. Heroj je narodnog ustanka “Za pravo, cast i slobodu Crne Gore” izvedenog januara 1919. godine. Lojalan kralju Nikoli i institucijama pravnog poretka Kraljevine Crne Gore ustao je u odbranu crnogorskog drzavnog i etnickog individualiteta.
U jednom pismu koje je upuceno sa Njegusa 1. decembra 1918. godine kapetanu Djuru Draskovicu sa Ceva i kapetanu Dusanu Vukovicu iz Predisa (Bjelice) stoji da su crnogorski ustanici odlozili podizanje ustanka za odredjeno vrijeme »dokle vojvoda Djuro Petrovic i brigadir Vucinic provedu organizaciju u svojim mjestima«. Politicki vodja Bozicnjeg ustanka bio je Jovan Simonov Plamenac iz Crmnice, koji je emigrirao prije nego sto su borbe otpocele, a vojnicki vodja ustanka bio je Krsto Z. Popovic. Iz Katunske nahije, pored Krsta Popovica, ustanicke vodje bili su i: komandiri (majori) Petar Lompar, Scepan Mijuskovic, Milo Martinovic, Petar Gvozdenovic, Joko Martinovic, kapetani: Djuro Draskovic, Dusan Vukovic, Andrija Dragutinovic, Niko Kascelan, Djuro Kapa, Marko Z. Popovic, Blagota Martinovic, porucnik Janko Pesikan i drugi.
Svoje politicke ciljeve i zahtjeve Stab crnogorskih ustanika, koji se nalazio u Bajicama kod Cetinja, pod komandom Krsta Popovica, izlozio je i u ovom aktu:
“Skupstina odrzana u Podgorici u dane 11. i 13. mjeseca novembra 1918. godine, sazvana je protiv ustavnih odredaba nase zemlje, a najvise protiv volje apsolutne vecine crnogorskog naroda, sto je dalo povoda da se – protiv skupstinske odluke kojoj ste Vi izvrsni organi – digne opsti pokret i ustanak u Crnoj Gori.
Vec su prosla dva dana, da se prestolnica Cetinje nalazi u opsadi od strane nekoliko hiljada ustaskih ceta, koje sa nestrpljenjem ocekuju da cim prije uljegnu u prestolnici Cetinju, te svojim ulaskom uspostave stanje koje dostojno odgovara crnogorskom imenu i buducoj drzavi Jugoslaviji.
Da bi se izbjeglo prolijevanje bratske krvi, koja ako potece istorija nece pamtiti, potpisati Ustanicki odbor nasao je za shodno da izvrsnom odboru uputi izrazaj volje crnogorskog naroda u sljedecem:
I – Mi smo svi slozni da Crna Gora udje punopravno sa ostalim pokrajinama u jednu Jugoslovensku drzavu bez ikakvih unutrasnjih politickih granica, a oblik vladavine ostavljamo da punopravno rijesi redovno izabrana skupstina svih jugoslovena – Konstituanta – cemu cemo se srdacno pokoriti.
II – Mi trazimo da prethodno jedan narodni sud pronadje krivce za sve dogadjaje koji su bacili ljagu na nase oruzje i da tek onda cista vedra cela pristupimo velikoj jugoslovensloj zajednici, za koju su i najstariji nasi preci najvjerniji zatocnici bili.
III – Trazimo anuliranje odluka Podgoricke skupstine i nove slobodne izbore za Crnu Goru, ciji ce izaslanici punovazno rjesavati sve nase sadasnje domace poslove, te privremeno predstavljati Crnu Goru iznutra i izvana.
Za izvrsenje rada po ovom programu, ustanicke trupe sjutra 23. ovog mjeseca umarsirace u prijetonicu Cetinje i radi uspostavljanja buduceg reda zaposjesti ce sva nadlestva, u koju svrhu s nase strane bit ce ocuvan najbolji red, te sa ovim preko vas opominjemo vojsku koja se sada nalazi u Cetinje da sa svoje strane ne bi izazivala prolijevanje bratske krvi- u kojem slucaju smatrali bi se odgovornim clanovi toga Odbora, a mi sa svoje strane dajemo casnu rijec da ce kako zivot tako i imovina svakom biti zagarantovani, sem u slucaju da budemo napadnuti.
Bajice, 22. decembar 1918. godine
U ime Ustanickog Odbora
Kapetan Krsto Popovic, s. r.“.
Ovaj memorandum je iz Bajica 22. decembra 1918. godine, u ime ustanickog Odbora poslao kapetan Krsto Popovic “Komandi Jadranskih trupa” i tzv. “Izvrsnom odboru Cetinje”, te komandantu saveznickih trupa u Kotoru generalu Polu Venelu. Ovaj Memorandum i ustanicke zahtjeve u ime ustanickog Odbora sa upustvima za vodjenje pregovora odnijeli su i predali u Stab srpskog generala Dragutina Milutinovica crnogorski oficiri Djuro Draskovic i Mirko Grujicic. Na ovo pismo crnogorskim ustanicima odgovorio je komandant okupacionih srpskih trupa u Crnoj Gori general Dragutin Milutinovic.
U tom odgovoru general Milutinovic je 23. XII 1918. godine naveo, pored ostalog, da ce sa svojim »trupama i ostalim naoruzanim Crnogorcima odrzavati red, i nikakve naoruzane trupe ne mogu ulaziti u varos – grad Cetinje, a da ne sretnu naouzani otpor sa nase strane«. U svojim Memoarima general Milutinovic navodi da je crnogorskom ustanickom stabu porucio: »Na svaku i najmanju demonstraciju odgovoricu topom i mitraljezom«. Bila je to uvertira u pocetak krvavih obracuna. General Milutinovic poslao je na taj nacin kapetanu Krstu Popovicu jasan signal da ce pruziti otpor crnogorskim ustanicima ukoliko oni budu krenuli na Cetinje.
Na jednom sastanku nekolicine organizatora crnogorskog ustanka odrzanom u Bokovu 13/26/ XII 1918. godine, odluceno je da se pozovu srpske trupe da do 20. XII 1918/ 2. januara 1919. godine napuste Crnu Goru, a ako to ne ucine da ce ih Crnogorci silom protjerati sa svoje zemlje. Na tom skupu je bilo dogovoreno da crnogorski ustanici osvanu oko Cetinja i da ga opsadiraju 21. XII 1918/ 3. I 1919. godine. Raspored trupa bio je odredjen na sljedeci nacin: Katunjani su bili odredjeni da posjednu i drze sektor od Djinova Brda do donjeg Kraja, Ljesnjani i dio Rijecana (Ceklinjani i Dobrljani) trebalo je da zauzmu prostor od Donjeg Kraja do Kabla, a Ljubotinjani i Crmnicani od Kabla do Djinova Brda. Za Rijecane i Crmnicane bio je odredjen plan i zadatak da Cetinje opkole i da zauzmu pozicije oko njega sa mitraljezima i topovima posto prijethodno posjednu, oslobode Vir Pazar i Rijeku Crnojevica.
Polozaje oko Cetinja zaposjeli su crnogorski ustanici 21. XII 1918/3. I 1919. godine. Tokom dana vrsili si prikupljanje i koncentraciju snaga. Oko Cetinja 24. XII 1918/ 4. I 1919. godine dosle su ustanicke snage iz Komana na celu sa kapetanima Blagotom Martinovicem i porucnicima Begovicem i Radonjicem, kao i Zagarcani sa kapetanom Lukom Stamatovicem i porucnikom Mirkom Grujicicem. Prispjeli su i Ljesnjani sa kapetanom Perom Djurisicem i potporucnikom Brnovicem. Krsto Popovic kao komandant ustanika napravio je sljedeci raspored: Cetinjani (Konadzije i Bajice) bili su pod komandom kapetana Djura Kape i oni su posjeli prostor od Djinova Brda do iza Orlova Krsa. Njegusi i Ceklici bili su na lijevoj strani od njih i nalazili su se pod komandom Ilije Becira. Cevljani koji su opsadirali Cetinje bili su pod komandom kapetana Djura Draskovica, a Cuce pod zapovijescu porucnika Janka Pesikana. Ustanicke snage iz Bjelica koje su brojale dvije cete bile su pod komandom porucnika Dusana Vukovica i Krsta Vujovica i one su zauzele prostor iznad Donjeg Kraja. Na Njegusima su ostale ne mnogo brojne ustanicke snage pod komandom porucnika Nika Kascelana i Vlada Vrbice. Sve ove ustanicke snage predstavljale su Zapadni sektor. Njihov komandant bio je kapetan Djuro Draskovic.
Istocni sektor ustanickih snaga koji je obuhvatao prostor od Donjeg Kraja do Belvedera bio je sljedeci: Od Donjeg Kraja njega su posjeli Ljesnjani pod komandom kapetana Sava Celebica, Komani pod komandom kapetana Blagote Martinovica, kao i jedna ceta koja se do Belvedera nalazila, a koja je bila pod komandom kapetana Vukala Rajkovica i porucnika Todora Borozana. Komandant Istocnog sektora bio je kapetan Pero Djurisic.
Prostor od Belvedera do Donjeg Kraja ostao je neposjednut od ustanickih snaga. Njega je po planu trebalo da zauzmu Ljubotinjani i Crmnicani posto prijethodno posjednu Virpazar i Rijeku Crnojevica.
Komandant Staba ustanickih snaga kapetan Krsto Popovic smjestio se sa svojim stabom kod Barutane u Bajicama.
Komandant srpske vojske general Milutinovic je bio rijesen da upotrijebi oruzje, da razbije opsadu grada i po svaku cijenu da zaustavi ulazak ustanickih snaga u Cetinje. Stupio u kontakt sa ustanickim snagama u Bajicama, koje su od njega trazili da napusti Crnu Goru. Ali, od toga ustanickog zahtjeva nije bilo nista. Kapetan Krsto Popovic rekao je generalu Milutinovicu da razgovara sa Jovanom Plamencem, koji je trebao biti, po ranijem dogovoru, na Kablu. Medjutim, Krstu Popovicu i ustanicima je saopsteno da su bjelasi zauzeli taj prostor i da tamo nema Jovana Plamenca. On tada nije znao dje se Plamenac nalazi, pa je poslao trojicu svojih ljudi da saznaju dje je on i da stupe u kontakt sa njim. Ali, od njega nikakvih vijesti nije bilo. U tim trenucima Krsto Popovic je preuzeo ulogu vrhovnog komandanta ustanickih snaga i u odstustvu Plamenca ponasao se kao vojni i politicki lider. Napisao je pismo generalu Milutinovicu u kojemu je naveo ustanicke zahtjeve, koje su rano izjutra 23. XII 1919. godine /5. januara 1919. godine odnijeli u Stab srpskih trupa ustanicki oficiri kapetan Djuro Draskovic i porucnik Mirko Grujicic. O razgovoru sa izaslanicima ustanika, oficirima Djurom Draskovicem i Mirkom Grujicicem, okupacioni general Milutinovic, u svojim Zabiljeskama, pise i ovo: »U oruzanu akciju nisam verovao sve do 23. decembra 1918. godine. Ovoga dana u 6 casova ujutru dosla su sa pismom dva izaslanika od pobunjenickih oficira, kapetan Djuro Draskovic i porucnik Grujicic. Odmah sidjoh u moju kancelariju, gde me oba crnogorska oficira ocekivahu u prisustvu kapetana prve klase g. Nikolajevica i rezervnog potporucnika Simica (student tehnike). Bio sam raspolozen i odmah se pozdravih sa svom cetvoricom i obrnuh se g. Draskovicu i rekoh mu saleci se: »Pa vi, prekjuce, gospodine Draskovicu, cekaste mene kao da sam Hamza kapetan a vi Micunovic Vuk. Draskovic pri govoru sa mom ustajase, a ja mu davah znak da sedne i govori.
Izmedju ostalog zaljase mi se da ga je pri povratku iz interniranja rdjavo presreo u Rogatici nas artiljerijski major Bozidar Jevtic, da mu je u ime Srbije ovaj srbijanski major rekao ovo: da Crnogorska artiljerijska pravila vise nista ne valjaju, i da on Jevtic a s njime i svi Srbi vise vole Bugare nego Crnogorce. Ovo je Jevtic mozda i rekao, jer sam ga znao iz moga sluzbovanja u Debru (1915), kada bijah komandant Albanskih trupa, kojom je prilikom zaista podneo neke raporte, zaleci se nesto protivu serdara Janka Vukotica, pod cijom je komandom bio neko vreme. Odmah odgovorih Draskovicu da je on kao inteligentan covjek morao uvideti, da to govori Jevtic u ime svoje a ne u ime Srbije«, pise Milutinovic.
Oficiri Djuro Draskovic i Mirko Grujicic su kopiju ustanickih zahtjeva predali generalu Milutinovicu. U aktu kojeg su Draskovic i Grujicic predali Milutinovicu trazi se da se srpska vojska mirno ponasa i da se ne mijesa u unutrasnje stvari Crnogoraca. Medjutim, ustanicke zahtjeve je general Milutinovic u razgovoru sa Draskovicem i Grujicicem odbio.
Na Cetinju su se okupatorske srpske trupe pod komandom Dragutina Milutinovica, srpski zandarmi i bjelaska omladina mobilisali za borbu u cilju sprjecavanja ustanicke akcije. Hapseni su svi zelenasi, njihove pristalice i sva »sumnjiva lica«. Ustanicka akcija bila je od ranije otkrivena. Pop Stevo Drecun je vec ranije tajno predao potkazivacko pismo mitropolitu Mitrofanu Banu o ustanickim planovima i zamisljenim akcijama, a ovaj ga je revnosno predao Komandantu srpske vojske Dragutinu Milutinovicu. Nakon toga, pocela su hapsenja vodja ustanka na Cetinju, Podgorici i Niksicu. U zatvoru su se ubrzo nasli: Milutin Vucinic, Andrija Raicevic, Bozo Petrovic, Djuro Petrovic, Risto Popovic, Petar Lompar i drugi.
Stvari su pocele krajnje nepovoljno da se odvijaju u odnosu na ustanicke planove. Dobro naoruzane, brojne i opremljene okupatorske srpske snage i njihovi pomagaci domaci kvislinzi su 21. XII 1918. / 3. I 1919. godine zauzeli polozaje na Orlovom Krsu, grebenima iznad Medovine i Vojne radionice, zatim ispod Italijanskog Poslanstva do Donjeg Kraja a potom i na brdima iznad Vojnog Stana, Bolice, te na Crnoj Gredi, Kablu i povrh Granice. Utvrdili su svoje polozaje i iskopali sance. Pojacanje im je stiglo iz Tivta po naredbi vojvode Stepe Stepanovica na Cetinje u jacini 2000 pusaka sa municijom namijenjenom za potrebe srpske vojske, zandarmerije i bjelasa. U cilju slamanja ustanickog otpora iz Kotora su 21. XII 1918/ 3. I 1919. godine prema Njegusima bile upucene i jake snage srpskih trupa. Izmedju ostalih krenuo je i jedan bataljon II jugoslovenskog puka pod komandom majora Antonovica. Rasplet oko Rijeke Crnojevica okoncan je bez borbi. Rijekom Crnojevica ovladala je srpska vojska i bjelasi. Tako je plan oko zauzimanja Rijeke i produzavanja za Cetinje propao. Time je zadan tezak udarac preostalim ustanickim snagama oko Cetinja. Umjesto ustanika, koji su se vec bili razisli kucama, ili su pohapseni ili odbjegli, u Cetinje su krenuli oko 500 bjelasa. Ustanicke snage, koje su preduzele akciju oko Virpazara 22. XII 1918/ 4. I 1919. godine, nijesu uspjele. Tu je njihova akcija sasjecena. Tako je Bozicnji ustanak podignut pod komandom Krsta Popovica bio osudjen na propast. On je pokusao nemoguce i nakon neuspjelog mirnog rjesenja, propalih pregovora, krenuo je hrabro u ustanicku akciju. Tezak udarac ustanickim trupama oko Cetinja bio je slom ustanicke akcije na Rijeci i u Virpazaru, jer je prostor oko Cetinja kojeg su trebali da zauzmu Crmnicani i Ljubotinjani ostao prazan.
Uz sebe, na prilazima Cetinju, Krsto Popovic i ustanicki oficiri pod njegovom komandom, medju kojima je bio i kapetan Djuro Draskovic, imao je katunske, rijecke i ljesanske oruzane cete i formacije. Njihovu vjernost ponizenoj Domovini i prognanom Gospodaru, zatocenom u Francuskoj, tih dana opsade okupacionih posada i utvrdjenja, lomila je i cetinjska studen, i tanki brasnjenici, kao i slabo naoruzanje i mucijal spram okupacionih trupa i domacih renegata u njihovoj sluzbi. Kod snaga pod komandom Krsta Popovica bio je dijelom prisutan i nedostatak cvrste rijesenosti da se puca u svoje potudjene sunarodnike, kao i dojucerasnje saveznike, zbog kojih je crnogorska vojska dozivjela propast u prvom svjetskom ratu. Ali, sve te muke i iskusenja, koje su opterecivale crnogorske ustanike, ubrzo ce prekratiti teror nad narodom i ponizavanje crnogorskih vrijednosti, cemu su se odlucni bili oduprijeti. Tako ce do oruzanog obracuna doci na krvavi Badnji dan, 6. januara 1919. kada je sa crnogorskim ustanickim snagama jedan od njenih komandanata kapetan Djuro Draskovic probao nemoguce: da izmijeni zlu sudbinu Kraljevine Crne Gore. Iako je Bozicnji ustanak ugusen u krvi, mora mu se priznati ocinstvo za sve one mucne godine borbe “za cast, pravo i slobodu Crne Gore” koje su se potom dogodile i u kojima se, mada ocajnicki, dokazivala i potvrdjivala u krvi crnogorska drzavotovorna i nacionalna svijest i posebnost.
Crnogorske ustanicke snage su 24. XII 1918./6. I 1919. godine krenule u akciju nastupanja prema Cetinju u cilju njegovog oslobadjanja. Tada su srpska vojska i bjelasi zapucali, otvorili zestoku vatru na njih. Prvo je doslo do otvaranja vatre na sektoru Orlova Krsa. Borbe ustanickih snaga i okupatorskih srpskih formacija pocele su 6. januara 1919. godine u 8 sati izjutra i trajale su citav dan. Srpska vojska i bjelasi koristili su u sukobu artiljerijska oruzja. U pocetku sukoba na zapadnom sektoru poginuo je kapetan Djuro Draskovic, jedan od vodecih ustanickih vodja.
Stradao je u borbi da se sacuva crnogorski barjak, koji je ulaskom srpske vojske u Crnu Goru oskrnavljen od strane domacih renegata (bjelasa). Naime, 1918. godine stara crnogorska zastava nije postedjena. Crnogorski barjak sa dvoglavim orlom domaci izrodi u sluzbi srpske okupacione vlasti su skinuli sa Cetinjskog Dvora i brutalno, ogavno ga oskrnavili. Da napomenem da je crnogorsku zastavu u vrijeme okupacije Austro-Ugarska iz rojalistickog pijeteta i obzira ostavila nedirnutu. Ali, kad je Crna Gora 1918. godine prisajedinjena Srbiji crnogorska zastava nije postedjena, nego je skinuta sa Dvora na Cetinju, zgazena i uprljana na mjestu dje je bio monogram kralja Nikole, t.j. na mjestu dje su inicijali crnogorskog suverena izvezeni. To je okupacionom srpskom generalu Dragutinu Milutinovicu, komandantu Jadranskih trupa, rekao crnogorski kapetan sa Ceva Djuro Draskovic, saopstivsi mu da su to uradili crnogorski potudjenici. General Dragutin Milutinovic je to naveo u svojoj memoarskoj gradji. Naime, okupacioni srpski general Dragutin Milutinovic u svojim Zabiljeskama (Arhiv SANU 11441/11443, 1-8.) veli i ovo:
»Komandir Djuro Draskovic i ovi kod Belvedera rekose mi da je crnogorsku zastavu postedela i Austrija, a da je s nasim dolaskom skinuta sa Dvorca na Cetinju i da ju je neko uprljao i to gde je ime kralja Nikole izvezeno. Upitam da nije ko to od nas izvrsio. Rekose mi da su to Crnogorci izvrsili. Pored toga oficiri u Bajicama pokazase mi i na samovolju policijske vlasti u Danilovom Gradu gde su kaznili na 10 dana zatvora jednog mladica, sto je rekao da je Crnogorac a nije kazao da je Srbin; i kod Belvedera jedan od pobunjenih oficira rece mi, da je deset dana kaznjen sto je nosio medalju kralja Nikole«.
Kapetan Djuro Draskovic, crnogorski junak i patriota, bio je jedna od prvih zrtava u Bozicnom ustanku crnogorskom pocetkom 1919. godine. Ubijen je na Cetinju 6. januara 1919. godine prilikom ustanickog jurisa na okupacione trupe na zapadnom sektoru iznad Cetinja. Kako pise istaknuti bjelas Jovan Cetkovic, koji je neposredno ucestvovao u ugusivanju januarskog ustanka 1919. godine na podrucju Cetinja, u svojoj knjizi «Ujedinitelji Crne Gore i Srbije«, Dubrovnik 1940, situacija na zapadnom frontu oko Cetinja (iznad Skrke i Bogdanova Kraja) bila je najteza. »Protivnika mnogo, ovdje je najjaca njina snaga, a imaju jake zaklone. Nase puske i mitraljezi ne mogu da ih dignu iz ovih klisura, bombe smo vec sve utrosili, artiljerije za ovaj front nemamo. Bljeskaju sablje protivnickih oficira, a poneki se prkosno ukaze i razdere koliko ga grlo nosi. Na desnom nasem krilu tako se ukaza jednom, prkosno, izazivacki, na nepunih sto koraka pred nasima sa isukanom sabljom protivnicki vodja kapetan Djuro Draskovic i podviknu:- »Kralj Nikola jase vranca, a kralj Petar na magarca«. Jedan nas omladinac zgodno ga uze na nisan i obori ga jednim metkom. Draskovic pade mrtav«, pise Jovan Cetkovic.
Nikola Tomanov Zec, u svojim Memorima, pise i ovo: »Zelenasi su sa svoje strane cinili sve da do krvi ne dodje. Oni su cak i poslije Vukoticevog dolaska u Bajice preduzeli jos jedan put sto se moglo u prilog mirnog rjesenja. Po prethodnom dogovoru i pristanku bjelasa poslali su kapetana Djura Draskovica kao pregovaraca. U casu kada se Draskovic slobodno i sa povjerenjem priblizavao bjelaskoj strani (iznad Bogdanovoga kraja) sa bjelaske strane ispaljen je na njega plotun i Draskovic je pao mrtav. To je bio povod za otvaranje zestoke vatre sa obije strane, koju niko vise nije mogao sprijeciti«.
Djuro Draskovic je za pravo, cast i slobodu Crne Gore dostojanstveno poginuo, pjevajuci jednu crnogorsku rojalisticku i patriotsku pjesmu, noseci crnogorski slavni krstas barjak u jednoj, a sablju u drugoj ruci. U stavu gorstackom, lovcenskom, oficirskom pao je pokosen okupacionim kursumima.
Prema odredjenim izvorima, kapetan Djuro Draskovic je, pri potonjem izdisaju, uputio teske rijeci na racun politickog vodje ustanka Jovana Simovova Plamenca, koji je, umjesto da sa svojim snagama ucestvuje na frontu protiv okupacionih srpskih trupa, bez opaljenog metka pobjegao u inostranstvo. Prema iskazu ljudi koji su prisustovali momentu njegove smrti kapetan Djuro Draskovic je izgovorio: »Plamence, Plamence, kuca ti se iskopala sto me izdade«.
Be the first to comment