21.03.2016.
Nakon dužeg kišnog i promjenljivog perioda, najava sunčanog vikenda predstavljala je ozbiljan signal za akciju. Valjalo je predstojeći vikend iskoristiti na najbolji način, družeći se sa prirodom i ljudima koji u njoj uživaju. Naravno, trebalo je odabrati i pravi teren kako bi spoj rekreacije i uživanja u prirodi bio potpun. Ovaj dio priprema i donošenje odluke što pośetiti, koje staze koristiti, za nekog bi možda predstavljao značajan problem. Za nas naravno nije, jer smo, kao i nekoliko prethodnih druženja s prirodom, prihvatili izbor planinarskih klubova koji više nego dobro znaju što treba obići. Odluka je pala na planinarski klub “Oblun” iz Podgorice. Ovakav izbor garantuje obilazak predivnih mjesta, obezbjeđuje da ćete dan provesti u društvu veoma prijatnih ljudi, ljubitelja prirode, raspoloženih za druženje i rekreaciju. Radilo se o obilasku Poseljana, pješačenju do Rijeke Crnojevića sa obilaskom Oboda i Obodske pećine. Odredišna mjesta nijesu nam bila nepoznata od ranije, pa znajući kakva nas ljepota čeka, dvoumljenju nije bilo mjesta.
Sa glavnog magistralnog puta od Podgorice ka moru skreće se desno, neposredno ispred Virpazara na stari put od Vira do Rijeke Crnojevića. Prvo zadržavanje uslijedilo je na vidikovcu, sa kojeg se pruža izvanredan pogled na Virpazar i Skadarsko jezero.
Nastavili smo putovanje još oko 12km uskim asfaltnim putem. Zaustavili smo se čim smo ugledali Poseljane, da dobro osmotrimo njegov položaj i poziciju u odnosu na dio Skadarskog jezera koji zalazi do najnižeg dijela sela. Bila je to prilika da se naprave prvi snimci ovog mjesta koje je bilo veoma poznato na karavanskom putu od Skadra preko Virpazara i Rijeke Crnojevića do Cetinja. Danas, skoro potpuno napušteno i zaboravljeno od nekadašnjih mještana, iako je ovo mjesto priroda bogato darivala.
Do sela je napravljen put, ali smo se ipak opredijelili za kamenu stazu, sa koje se cijelo vrijeme pruža pogled na selo i okolinu.
Selo je bogato tekućom vodom, koja ne samo da je predstavljala osnovni uslov života na ovom području, već je snaga rječice Seljanštice obezbjeđivala prosperitet selu. Naime, skoro svaka kuća imala je svoj mlin, tako da su u selo donosili žito stanovnici bezvodnih krajeva Stare Crne Gore. Uz ovu osnovnu, razvijale su se i ostale djelatnosti, koje su omogućavale razvoj sela. Kuće su rađene od kamena u tradicionalnom stilu sa voltovima. Mlin u sastavu kuće ili kao dodatni dio, je detalj koji karakteriše i donekle razlikuje ove, u odnosu na tradicionalni tip kuće ovog podneblja. Stalna komunikacija sa jedne na drugu stranu rječice, uslovila je izgradnju vitkih lučnih kamenih mostova, koji su još jedna karakteristika sela. Zahvaljujući kvalitetnoj gradnji, a na zadovoljstvo pośetilaca sela, mostovi su odoljeli zubu vremena, pa predstavljaju pravu atrakciju. Oni su i svojevrstan magnet koji privlači ljubitelje fotografije, a i sve one koji žele da uz pomoć interneta kao najmoćnijeg medija današnjice i raznih društvenih mreža na njemu, pošalju u svijet svoju fotku na mostu iz minulih vremena.
Spuštili smo se kamenom stazom do donjeg dijela sela. Saznali smo da u selu živi samo jedan stalni stanovnik i da se bavi stočarstvom. Primijetili smo osrednje stado koza. Znatiželjno nas je posmatrao mačak, a pas kao vjerni čuvar kuće, dobro je pročistio grlo neprestanim lajanjem, iznenađen našim dolaskom i remećenjem njegovog, očigledno višednevnog kontinuiranog mira.
Donji dio sela se nalazi na samoj obali jezera. Za vrijeme pravog života ovog sela to je bila velika prednost, jer se vodenim putem moglo doći do Virpazara i drugih mjesta na obali jezera, a njegova voda bogata ribom prestavljala je neiscrpnu prirodnu trpezu. Na ovom mjestu napravili smo pauzu da se odmorimo, nešto prezalogajimo, a i da se zabilježi po neki detalj. Teško da će utisci koji se odnose na ovo mjesto tako lako izblijeđeti, ali za svaki slučaj po nešto treba staviti na papir.
Puni utisaka, nastavili smo stazom duž korita rječice, uživajući u predivnom spuštanju vode niz strme kamene ploče i vodopadu, koji dođe kao začin na kraju ovog dijela korita. Izlaskom na prevoj, staza nastavlja neposredno pored korita rječice. Veliko prisustvo vlage na ovom dijelu, pretvorili su okoliš korita u pravi zeleni tepih od mahovine.
Ubrzo smo došli do starog kamenog mosta na putu Virpazar – Rijeka Crnojevića. Nastavak puta ka Rijeci Crnojevića uslijedio je nakon formiranja dvije grupe. Jedne, koja je preferirala panoramsko razgledanje iz autobusa i druge koja je željela direktniji kontakt sa prirodom, odnosno pješačenje nekadašnjim karavanskim putem.
Do Rijeke Crnojevića kretali smo se dobrom pješačkom stazom, bez većih uspona. Ukupna dužina staze je 5km, a prolazi kroz sela Guši i Marcelji. Na ovom dijelu staze uspijevaju neke karakteristične biljne vrste crnogorskog podneblja, pa je to bila prilika da se neki podśete, a neki upoznaju s njima. Istovremeno, poslužile su i kao dobar povod za početak priče o ekonomiji i najznačajnijem izvoznom proizvodu Crne Gore u doba kralja Nikole. Kad u grupi imate ljude raznih struka i interesovanja, a imaju zajedničku ljubav – prirodu i Crnu Goru, ovakvih i sličnih tema ne može da fali. Neđe na sredini dužine staze napravili smo kraću pauzu da se osvježimo i pripremimo za dalji tok puta. Mjesto odmora je bilo kod stare kamene kuće, koja se bitno arhitektonski razlikovala od kuća u Poseljanima, iako je relativno malo udaljena od sela.
Nakon dva ipo sata pješačenja, ugledali smo Rijeku Crnojevića. Prvo smo obišli Obod – Riječki grad, prijestonicu dinastije Crnojevića. Naravno, željeli smo da pośetimo mjesto đe je osnovana Obodska štamparija u kojoj je štampan Oktoih prvoglasnik, prva ćirilična štampana knjiga Južnih Slovena. Štampanje ove prve crnogorske inkunabule, bogoslužbene knjige, započeto je u zimu 1493, a završeno 4. januara 1494. godine.
Inicijator štampanja Oktoiha je Đurađ Crnojević, Ivanov sin, koji se na čelu Crne Gore nalazio od smrti svoga oca, 1490. do 1496. god.
“U predgovoru i kolofonu Oktoiha prvoglasnika Đurađ govori ustima svoga štampara i rukodjelnika Makarija, da ga i na štampanje te knjige nagoni ljubav prema crkvi i tuga zbog velike pustoši koju su Turci nanijeli, pored ostalog, upravo manastirskim, crkvenim bibliotekama. “Vidjevši… crkve bez svetih knjiga što su ih agarenska čeda usljed grijehova naših razgrabila i pocijepala, uz revnovnah uz pomoć svetog Duha i sastavih forme na kojima za godinu dana osmorica ljudi izradiše Oktoih prva četiri glasa, na slavoslov Bogu ukrepitelju našem”… Crna Gora je ostala bez knjiga i Đurađ Crnojević koristi pronalazak štampe da taj nedostatak u posljednjem času državne samostalnosti bar donekle otkloni”.(1)
Do Oboda vodi asfaltni put, sa kojeg se pruža izvanredan pogled na Rijeku Crnojevića.
Sunčan dan je izmamio veliki broj izletnika iz okolnih gradova. Restorani su bili puni, gosti su isprobavali riblje specijalitete i zalivali ih crmničkim vinom. Kameni most obasjan suncem, izgledao je još veći i ljepši. Ośećala se neka pozitivna energija, na licima ljudi zadovoljstvo, prijatnost što se nalazite baš tu. Sve je izgledalo nekako živo, veselo, umiveno. Eh, kako bi bilo dobro da je ovako svaki dan.
Putovanje nastavljamo obilaskom Obodske pećine. Staza ide neposredno pored korita rijeke Crnojevića. Nailazimo na malu hidrocentralu, a tu su i ostaci starijeg objekta za proizvodnju struje. Uskoro se dolazi do raskršća i panoa, na kome se nalazi obavještenje koje se biljne i životinjske vrste mogu viđeti na rekreativnoj stazi Obod. Po izgledu korita, očigledno je da količina vode u rijeci znatno varira od godišnjeg doba. Izvorište rijeke Crnojevića se nalazi nedaleko ispod ulaza u Obodsku pećinu. Pećina ima veliko ulazno okno, koje je teško pristupačno, zbog velikih kamenih blokova. U unutrašnjosti nema nikakvih pećinskih ukrasa. Iz pećine izvire voda, kako smo dobili informaciju, kad na području Cetinja padaju veće kiše.
Po povratku u Rijeku Crnojevića, svratili smo na zasluženo osvježenje. Dan se bližio kraju i dobar dio izletnika napuštio je restorane i šetališta. To nije umanjivalo privlačnost mjesta, samo se sa smirajem dana Rijeka vraćala uobičajenom miru. Nakon prijatno provedenog dana, učesnici pješačke ture bili su zadovoljni i pozitivni, baš kao što je danas odisala pozitivnom energijom suncem okupana Rijeka Crnojevića.
Dio atmosfere sa pješačke ture možete viđeti u fragmentarnom video zapisu. Uživajte u kadrovima predivnih mjesta, a takođe i u izvanrednoj muzici. Zahvaljujemo se gospodinu Bolu Boškoviću, koji je omogućio da njegove kompozicije “Lacus Labeatis”, “Mojoj Mileni” i “Balkanska carica” upotrijebimo kao muzičku podlogu za ovaj video.
Prilog: Montenegrina.Net
(1.) Niko Martinović
Iz knjige: Crna Gora
Biografski zapisi I
Tragom istorijskih mijena
Izdavač “Obod” d.o.o. Cetinje, 2005.
