Kazivanja crnogorskog iseljenika Nikole Jovanovića – Gordan Stojović

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

KAZIVANJA CRNOGORSKOG ISELJENIKA NIKOLE JOVANOVIĆA

 

Poput mnogih Crnogoraca, Nikola Jovanović iz bjelopavlićkog sela Tvorilo krenuo je početkom prošlog vijeka u svijet da okuša sreću; sudbina ga je umjesto u Njujork odvela u Buenos Ajres gdje je zasnovao porodicu i ostavio brojno potomstvo; razgovor između Nikole i članova njegove porodice iz 1986. godine u gradu Baiji Blanki u Argentini zabilježio je njegov unuk Marselo Jovanović, a za štampu priredio Gordan Stojović.

Dokle je otac bio živ sinovi su ostajali u kući

Ovaj razgovor između Nikole Jovanovića i članova njegove porodice snimljen je 6. februara, 1986. u gradu Baija Blanka (Bahia Blanca), u provinciji Buenos Ajres, u Republici Argentini. Učesnici u razgovoru: Nikola Jovanović, 89 godina, Marselo Horhe Jovanović (Marcelo Jorge Jovanovich), 24 godine, Nikolin unuk, Suzana Mirjam Abrego (Susana Miriam Abrego), 23 godine, Marselova vjerenica, Horhe Jovanović (Jorge Jovanovich), 56 godina, Nikolin sin, a Marselov otac i Lidija Karmen Sančes (Lydia Carmen Sanchez), 52 godine, Horheova supruga, Marselova majka.
Nikola Jovanović se rodio u Crnoj Gori, u selu Tvorilo, u Bjelopavlićima, 5. aprila 1897. U Republiku Argentinu stigao je 29. marta 1914. Oženio se u Balkarseu 16. aprila 1927. Imao je četvoro djece (Teodoro, Horge, Vladimir i Marta), šest unuka (Teodoro, Lilijana (Liliana), Marselo, Herman (German), Damjan (Damian) i Arijel (Ariel) i tri praunuka Nauel (Nahuel), Agustina i Milena. Zaposlen u željezničkoj postaji General Roka (General Roca), 1957. se penzionisao. Umro je 3. maja 1997. u Temperleju (Temperley) napunivši sto godina.

Marselo: Đede, kakvo je bilo selo u kojem si živio u Crnoj Gori?

Nikola: Rodio sam se u jednom mjestašcu po imenu Tvorilo, koje je bilo mnogo manje od sela i koje je imalo nekih dvadesetak kuća. U to vrijeme je bilo mnogo takvih raštrkanih seoca u kojima su živjeli ljudi koji su se bavili zemljoradnjom.
U takvom seocetu nisi mogao ništa ni da kupiš, ni da prodaš. Da bi se nešto kupilo ili prodalo, trebalo je ići u mjesto Danilovgrad, koje je bilo udaljeno nekih 11 kilometara. Prevozili smo se zaprežnim kolima koja su vukli magarci ili konji. Tek 1910. su se pojavili prvi automobili i kamioni. Danilovgrad, prijestonica provincije Bjelopavlići, je bilo malo mjestašce koje je imalo svega dvije ulice. Smješteno je u jednoj dolini okruženoj velikim planinama sa obje strane. Kroz čitavu tu dolinu protiče rijeka Zeta, a naše seoce nalazi se na samoj rijeci. Svaka porodica imala je oko 500 m2 zemlje, neka više, neka manje, kao i svuda. Muškarci su se bavili samo sjetvom i žetvom. Poslije rada bi pili i igrali. Žene su bile te koje su radile po cio dan i noć. Imale su mnogo posla: šile su, krpile, kuvale, podizale djecu, itd. Živjeli smo od onoga što bismo tamo proizveli. Ljeti se obavljala žetva, a zimi se sušilo voće. Moj pokojni otac je orao i žnjeo njivu. Jedino što smo kupovali bio je cukar, kafa i oriz, odnosno ono što se tamo nije proizvodilo, i nešto za obući. Sve ostalo se pravilo u kući.

Marselo: Da li su ljudi prodavali ono što su proizvodili kako bi došli do novca?

Nikola: Ne, prodavao se samo višak koji se ne potroši. Brala se šenica i kukuruz, zatim se to mljelo. Bio je mlin u selu. Sve se pravilo kod kuće, sve je bilo prirodno, nije bilo nikakve hemije. Seoce je bilo prelijepo. Rijeka je bila velika, a na tom dijelu je bio jedan vodopad (kojeg sada nema jer ga je zaustavila brana hidroelektrične centrale), koji je pravio veliko jezero. Bilo je svakakvih riba. Noću se u nekom malom čamcu išlo u lov na pastrmke, ali ne sa mrežom, već sa udicama.
Mi đeca smo praktično znali da plivamo od rođenja; ja sam bio tako mali da se ni ne sjećam kako sam to naučio; jedva da smo znali da hodamo, a već smo znali da plivamo. Nas đecu iz tog mjestašca su zvali “Afrikanci”, koliko smo bili crni od sunca. U blizini je bio jedan pješčani sprud. Izlazili bismo iz kuća polugoli i bacali se u rijeku. Samo smo jeli, trčali i bacali se u vodu kao ribe. To je bilo sve što smo radili! Tamo nije bilo ni doseljenika ni stranaca. Svi smo poticali iz iste porodične grane, iz iste porodične grupe. Bilo je nekoliko živih generacija. U stvari su muškarci bili ista porodična grana, a žene koje su se udavale dolazile su iz drugih porodičnih grupa. Kada sam ja bio dijete, roditelji su svoju đecu obećavali u brak. Nekada je bio običaj da se, dokle god je otac živ, muška đeca ne razdvajaju, da svi žive u istoj kući, čak i ako ih ima osam ili deset i ako su svi oženjeni. Ćerke su se, s druge strane, udavale i svaka je odlazila sa svojim mužem.

Na putu prema školi pjevali smo borbene pjesme

Nikola: Znao sam jednu familiju koja je imala oba roditelja i šest sinova, koji su svi bili oženjeni i živjeli u istoj kući sa svojim suprugama i đecom: bili su pravi bataljon. Otac je bio glava porodice i on je izdavao naređenja svima, đeci, snahama, unucima i svi su ga slušali.

Marselo: Kakva je bila škola?

Nikola: U to doba je bilo malo škola. Išlo se četiri godine u osnovnu i četiri godine u srednju školu i mogao si da budeš ili ljekar ili učitelj. Ako je neko želio da ide na Univerzitet, morao je da ide u Prag (glavni grad Čehoslovačke). U školi sam naučio da čitam i pišem. Bila je skoro 11 kilometara udaljena od moje kuće, nalazila se u mjestu Danilovgrad do kojeg smo morali da pješačimo jer nije bilo nikakvog prevoza. Odlazili bismo ujutro i vraćali se uveče, bez obzira na to da li je hladno ili pada kiša. Sjećam se da sam imao neku torbicu u kojoj sam nosio užinu. Kako bismo se primicali školi, a ja sam prolazio kroz jedno, drugo, treće seoce, sve nas je bilo više đece iz tih seoca, a kada bismo stigli do škole, bilo bi nas čudo! Pješačili bismo pjevajući, igrajući se, vješajući se jedni o druge (smije se).

Susana: Kakve su bile pjesme koje su pjevali?

Nikola: Većina pjesama govorila je o tome kako se muška đeca pripremaju za rat, borbu.

Marselo: Da li je padalo mnogo snijega u Tvorilu?

Nikola: Snijeg nije mnogo padao, samo ponekad. Ali je bilo jako hladno; bila je takva slana da se zemlja podizala; zemlja se uvijala i škripala pod nogama. Zima je bila suva i hladna.

Marselo: Kakva je bila tvoja kuća?

Nikola: To je bila kamena kuća sa dva sprata. Donji sprat je po običaju tokom zime služio kao neka vrsta štale za životinje, a ljeti bismo životinje držali u oboru pored kuće; imali smo nekoliko ovaca, jednu ili dvije krave, itd. Na gornji sprat se išlo spoljnim stepenicama koje su dovodile do kao neke male verande. Pod je bio od drveta. U kući nije bilo unutrašnjih zidova. Kuhinja se nalazila u jednom ćošku. Kuća je imala i tavan koji je služio kao ostava u kojoj su se čuvale žitarice, pšenica, kukuruz, sušeni plodovi, itd. Krov je bio od slame. U planinama je bilo hladnih pećina u kojima smo čuvali sir, kajmak, sušeno meso, itd.

Marselo: Koliko vas je bilo u familiji?

Nikola: Moji roditelji i petoro đece, tri sina i dvije ćerke.

Moj otac se zvao Vido ili Vidal kako bi to bilo ovđe, a moja majka se zvala Jovana ili Huana (Juana) ovđe, rođena Grgurović. Otac mi je umro nakon što sam se ja oženio, mislim da je to bilo već sljedeće godine, godinu dana prije ili poslije 1928. godine, a majka je umrla godinu dana prije njega.
Ja sam bio najstarije dijete. Poslije mene je došao Pavle, prevod bi bio Pablo. Učio je za vojnika, bio je nešto poput kaplara, napredovao je. Bio je u vojsci kad su ga poslali kući i navrh 15 dana je umro, 1919. godine. Samo toliko su mi rekli. Imao je 21 godinu. Treći po redu je bio Mirko, nešto kao Emilio ovđe. On je učitelj u penziji. I dalje živi u Tvorilu u našoj rodnoj kući. Poslije njega ide Božana, koja bi bila Natalia ovđe. Ona živi u Kujavi. Najmlađa je bila Milena, što bi ovđe bilo Emilia. Čini mi se da se ime Milena i ovđe koristi. Ona je umrla vrlo mlada. Kao đecu su nas zvali “bijele glavice”, pošto smo imali izuzetno bijelu kosu.

Marselo: Da li si upoznao tvoga đeda i babu?

Nikola: Babe i đeda s majčine strane se sjećam, znao sam da ostanem kod njih kući kad izađem iz škole. Za razliku od njih, đed s očeve strane je umro kad je moj otac bio dijete, a baba je umrla mnogo kasnije, ali je se ne sjećam.

Marselo: Od čega su umrli?

Nikola: Ne znam, u ondašnja vremena nije se znalo od čega ljudi umiru, jer nije bilo ni ljekara, ni bolnica, ni ljekova. Sjećam se kad sam bio dijete da je bio samo jedan ljekar u cijeloj toj oblasti. Ljudi su se više liječili kod nadriljekara nego kod ljekara. Mnogi su se razbolijevali, a pošto nijesu imali ljekova, bolovali su tako sve dok ne umru, bez liječenja. Nekad je bilo mnogo drugačije nego što je sada.

Marselo: U tvojoj porodici je bilo svještenika, zar ne?

Nikola: Da, dva brata od strica, još jedan rođak, jedan stric i đed s očeve strane su bili pravoslavni svještenici.

Marselo: Molim? Zar je tvoj đed bio svještenik?

Nikola: Da, tamo se pravoslavni svještenici žene. Mogu jednom da se ožene prije nego što postanu svještenici. Osim toga posao oficira i svještenika se nasljeđivao. Moj đed Teodor, otac moga oca, imao je brata koji je bio oficir u vojsci i imao dva sina. Teodor je imao tri sina i jednu ćerku; najstariji po imenu Noa je učio za svještenika. Moj đed je umro mlad tako da je njegov brat prenio dužnost svještenika na jednog od svojih sinova, a sopstvenu dužnost oficira vojske dao je drugom sinu koji se zvao Jole. Tako je moj stric Noa, koji tada još nije imao đece, ostao bez ičega, jer je ostao siroče. Ovaj svještenik, sin brata mog đeda, imao je jednog sina koji je isto učio za svještenika. I tako je moj stric Noa, koji nije mogao da završi školu za svještenika, kasnije dobio sina koji je postao svještenik. Moj drug stric Radoje, takođe je imao sina svještenika, koji se zvao Stevan. Ostalo dvoje đece bili su Petar, muzičar i Jokos.

Do Njujorka i nazad za Trst, na koncu u Argentini

Marselo: Kako si počeo da se briješ?

Nikola: Kad sam bio dijete želio sam da imam brkove i brijao sam se staklom. Za to je zaslužna jedna moja tetka, sestra moje majke kod koje su me poslali na dva mjeseca, jer se udala mlada, a muž joj je otišao da služi vojsku. Ona me naučila i da pušim i kupovala mi je cigare. Brijao sam brkove staklom ne bi li mi što prije narasli i izlazio sam na ulicu sa cigarom kako bi me ljudi viđeli. Htio sam da budem odrastao čovjek! Počeo sam da pušim u 14. godini zahvaljujući mojoj tetki. Moj otac je pušio, ali meni to nije dopuštao; ja sam mu krao duvan i krišom pušio cigaru za cigarom. Kada je saznao, dopustio mi je da pušim. Pušio sam sve dok se nisao oženio, do svoje tridesete.

Marselo: Kada si došao u Argentinu?

Nikola: Ove godine 29. marta (1986.) biće 72. godine od tada. Da sam se tada rodio, već bih bio star. Dobro se sjećam da sam se oko četiri popodne iskrcao. Tada nije bilo teško da se uđe u ovu zemlju. Krenuo sam iz Crne Gore u oktobru 1913, ali prema Sjevernoj Americi, ne Južnoj. Božić sam proslavio na tom putu za Njujork, na brodu koji je već kasnio 30 dana; bio je to mješoviti brod – i teretni i putnički. Nekih 15 dana sam čekao u Imigracionom, u Njujorku, ali pošto su obustavili useljavanje, nijesu nam dozvolili da se iskrcamo i naredili su nam da se vratimo u Evropu u luku Trst (u Italiji). U povratku smo kasnili 15 dana, onda zamisli razliku između ta dva broda, koji je ovog puta bio austrougarski. Kriva je bila agencija preko koje smo išli jer nije smjela da dozvoli da budemo zatvoreni u Imigracionom, u Nujorku. Kada smo stigli u Trst, pojavio se neki čovjek iz te pomorske agencije i rekao nam da onaj ko želi može da ide u Brazil, Urugvaj ili Argentinu sa istom kartom. Vidiš, tri putovanja sa istom putnom kartom; onome ko ne želi, agencija će da vrati iznos od karte. Mnogi su se vratili kući, mi ostali smo došli ovamo. Bio sam skoro 6 mjeseci, što na putu, što u raznim imigracionim odjeljenjima.
Kada sam stigao u Argentinu, u luku Buenos Aires, u Imigracionom su nam zatražili pasoše, što je bila i jedina riječ koju sam razumio, jer je to međunarodna riječ, ostalo ništa nijesam razumio. Kako bi ga razumio! Moji zemljaci i prijatelji prikazivali su vojnu knjižicu, a pošto oni tamo nijesu razumjeli šta u njoj piše, ona im je poslužila kao pasoš i tako su im dozvolili da se iskrcaju. Kada je red došao na mene, pokazao sam jedino što sam imao – list papira na kojem je bilo otkucano moje ime i prezime.

Marselo: Ti nijesi imao vojnu knjižicu jer si bio maloljetan.

Nikola: Naravno. Imao sam 16 godina kada sam krenuo iz Crne Gore, a taj dokument se dobija poslije navršene 18. godine. Kada su me upitali za pasoš i ja im pokazao taj papir, rekli su mi: “A, ti ne. Vrati se nazad!” Dok sam čekao, smišljao sam kako da izađem odatle, da se nikad više ne vratim u Evropu i rekoh sebi: “Čim pane noć, baciću se u vodu i plivajući otići sa broda (smije se) i nikad se više neću vratiti”. Kada su se svi iskrcali, ponovo su me pozvali i tražili paso. Ja sam im na našem jeziku odgovorio da je jedini pasoš koji imam taj koji sam im pokazao i oni su me ponovo vratili nazad, te ja sebi ponovo rekoh: “Čim pane noć, baciću se u vodu. U Evropu me neće ponovo vratiti!” Već su se svi iskrcali. Pozvali su me po treći put i zatražili pasoš, na šta sam ponovo odgovorio da imam samo taj papir… i konačno, na kraju su i mene puštili da prođem. Iskrcao sam se. Kako si bio srećan! (smije se).

Marselo: Da li su na brodu bili svi Jugosloveni?

Nikola: Ne, ne, Austrougari. U to doba, 1914, prije Prvog svjetskog rata, bila je austrougarska imperija. Rat je započeo nakon što sam ja otišao odande.

Marselo: Ali se rat mogao naslutiti…

Nikola: U neku ruku da. Ja sam došao ovdje 29. marta 1914, a rat je počeo u avgustu iste godine. Ovdje sam već bio nekoliko mjeseci kad je rat počeo.

Marselo. Da li si iz Evrope došao sam ili si bio sa nekim rođakom?

Nikola: Došao sam sa jednim bratom od strica, ali se on kasnije priključio Evropskom ratu (Prvom svjetskom ratu) kao dobrovoljac. Poslije je otišao u Sjevernu Ameriku i tamo i umro.

Početni period u novoj zemlji bio je težak i gorak

Susana: Kako si se snašao sa jezikom, kako si naučio da govoriš španski?

Nikola: Ne samo da sam mogao da naučim da govorim španski, već sam mogao da naučim i da pišem, čitam i sve ostale običaje jer je sve bilo drugačije. Kada sam stigao i čuo kako se brzo priča, bez prekida, mislio sam da nikad ništa neću naučiti. Za Špance koji su dolazili ovamo to je bilo kao da su se preselili iz jednog sela u drugo, jer svi govore isti jezik, ali za nas nije bilo tako. Uh! Trebalo mi je nekoliko godina da naučim da govorim španski. I dan danas, poslije 72 godine, ima mnogo stvari koje ne razumijem, u kojima griješim ili koje loše izgovaram. Nekima je potrebno više vremena da nauče, drugima manje. Engleski bih naučio mnogo brže jer sam bio pun entuzijazma kad sam krenuo za Sjevernu Ameriku. Nosio sam jedan rječnik i već sam bio naučio dosta iz engleskog, volio sam ga. Još uvijek se sjećam da brojim na engleskom: one, two, three… nineteen. Na putu, na brodu, naučio sam još riječi kojih se danas ne sjećam. Međutim, kad sam krenuo brodom prema ovamo, nijesam naučio ništa od španskog. Zbog toga sam uvijek govorio da bi trebalo da postoji neki međunarodni jezik, kao esperanto, da ga razumije cijeli svijet, u svakom ćošku zemljine kugle, a ne ovako da se u svojoj zemlji govori drugačije. Još je gore to što u nekim zemljama ima i različitih dijalekata, kao na primjer u Italiji, pa se u svakom mjestu priča drugačije.

Marselo: To se dešava i u Crnoj Gori, gdje ima mnogo mjesta, zar ne?

Nikola: Ne, tamo nema razlike, u cijeloj Crnoj Gori se isto govori i piše.

Susana: Kako si naučio da pišeš na španskom?

Nikola: Znao sam da pišem na mom jeziku; mnogo slova se pišu isto kao u španskom, njih sam i razumio, ali nijesam znao značenje riječi. Mi tamo smo pored toga imali i drugačije pismo, u našem jeziku su slova potpuno drugačija (ćirilica).

Susana: Šta si uradio nakon što si se iskrcao u luci Buenos Aires, kuda si otišao?

Nikola: (1914) Imao sam nekog daljnjeg rođaka koji je radio u Buenos Airesu u jednoj njemačkoj kompaniji koja je gradila odvodne kanale, neke velike tunele kroz Vilde, Aveljanedu, Berasategi do Kilmesa. Buldožer ekskavator je pravio ogromne kanale koje je trebalo poduprijeti drvenim podupiračima da se zidovi ne bi obrušili. Električna pumpa je usisavala vodu, koja je neprestano nadolazila, da bi se moglo raditi. Cjevovod se pravio od veoma velikih komada cijevi od livenog željeza, koje su se spuštale čekrkom i iznutra se armirale. Bile su tako velike da je čovjek mogao da šeta kroz njih potpuno uspravan.
Kada je objavljen rat, u avgustu mjesecu, u Evropi su savezničke zemlje izbacivale i otpuštale sve ljude koji nijesu bili njihove nacionalnosti, kao na primjer Nijemce, Austrijance, Italijane. Zbog toga je kompanija u kojoj smo radili, a koja je bila njemačka, vršila represalije nad nama i sve nas izbacila, tako da smo ostali bez posla. To je bio vrhunac patnje za mene, koji nijesam znao španski nijesam imao posao, nijesam imao ništa. Uh, nekoliko godina mi je bilo zaista teško, dok nijesam naučio španski! Kada sam se iskrcao ovdje i kad sam vidio kako stoje stvari, rekao sam: Oh, kakva grozota! Bio sam, što se kaže, potpuno očajan. Bilo je dana tamo da mi je neko došao sa pištoljem i rekao mi: “Ubiću te”, ja bih mu rekao: “Molim te, učini to već jednom!” Oh, prve godine ovdje su mi bile gorke, što se kaže, živio sam sa željom da se ubijem… Nijesam imao posao, nijesam imao ništa, morao sam da obilazim cijelu zemlju da nađem posao. Jeo sam i spavao ispod mostova i podvožnjaka… ličio sam na skitnicu. Poslije sam našao posao u polju, na istoku, u provinciji Buenos Aires, kod familije Uslengi, na jednoj vršilici. U to vrijeme nije bilo kombajna, pa se šenica žnjela srpom, poslije se vezala u snopove, zatim se polagala na guvno i na kraju je izlazila vršilica. Tada je bilo potrebno tri mjeseca da se obavi žetva, a ne kao danas 10 – 15 dana. Od 24 sata koliko ih ima dan, mislim da se radilo 20 sati dnevno. Taj život je bio težak.

Gazda me je cijenio zbog moje nesalomive volje

Nikola: Prvih dana mog novog posla na žetvi, kako nijesam imao iskustva, nikada nijesam radio na vršilici, ot-išao sam do guvna. Pšenica je bila rasuta, ne u snopovima koji se skupljaju jedan po jedan u vreću. Ova pšenica je bila rasuta i presovana, neko je vijao vilama i podizalo se pola guvna. Tako sam radio dva ili tri dana i padao sam od umora, nijesam više imao snage da radim i trećeg dana sam bio jedan dan bez posla i odmarao se u kućici. Tako sam proveo skoro dva dana, nije mi se ništa jelo, nije mi se ništa radilo, bio sam očajan, nije mi se živjelo. Nakon dva ili tri dana sam se vratio do guvna, ali ponovo nijesam izdržao. Onda sam pitao mašinovođu, inače Italijana koji je bio veoma dobar sa mnom, da mi da drugi posao umjesto guvna, i on je poslao na kupljenje pšenice i džakova. Kola sa džakovima su se gurala iz daleka i trebalo je kupiti pšenicu. I čovjek bez džakova bi se umorio dok stigne do vrha gdje se slagala pšenica. Nakon dva dana više nijesam mogao. Bio sam gotovo mrtav, nijesam mogao dalje. Onda se na moju sreću, čovjek koji je podmazivao vršilicu uspavao, ne znam tačno šta se desilo sa mašinom, nastupio je karambol. Mašinovođa Pompeo, koji je zajedno sa dva starija brata, Humbertom i Encom, bio vlasnik mašine i velike farme na kojoj smo radili, potukao se s onim što je podmazivao mašinu i izbacio ga. On me je inače mnogo cijenio, vidio je moju volju, ali je vidio isto tako da ja ne mogu da obavljam tako težak posao, pošto nijesam bio naviknut, naravno kao stvorenje od jedva navršenih 17 godina. Onda sam, pošto nijesam znao da govorim njegov jezik, zamolio moje zemljake da mu prevedu i da kažu mašinovođi – vlasniku, da je ovo prvi put da vidim takvu mašinu; igrao sam se iskrenosti. On mi je rekao da je on vlasnik i da ipak idem na mašinu. I otišao sam… ali sam u dubini duše došao do zaključka da će to trajati još samo koji dan, jer sam vjerovao da će me na kraju izbaciti. Svakog dana sam nalazio neko novo mjesto za podmazivanje sve dok na drugoj čistini odozgo nije nešto zaškripalo. Nijesam našao niti znao šta da podmažem, sve je bilo ispunjeno mašću. Već su bila prošla dva ili tri dana od tada kada sam ispričao zemljacima koji su radili na mašini šta mi se dešava i jedan mi reče da uzmem jednu konzervu ulja, da je stavim u otvor i neka mi Bog pomogne. Naravno, ja nijesam namjeravao da sipam cijelu, ali sam je svakako uzeo, imala je oko pola litre, otvorio sam je i sipao u dio u kojem se odvajalo zrno od slame… Kakva se skrama stvorila tamo! Začepilo se rešeto sa žitom. Povikao sam: “Stani, stani!” i umjesto Pompea kojeg nikad nije bilo jer se momčio, došao je jedan Argentinac, prvi seljanin, i slagah ga rekavši mu da mi je ulje ispalo i da ga nijesam prosuo s namjerom da vidim da li ulje odlazi tamo gdje treba da dođe… (smije se). Promijenio je rešeto, jer je prethodno bilo natopljeno uljem i zbog toga pšenica nije prolazila, i mašina je ponovo počela da radi. Međutim, ono škripanje nije nestalo, ulje nije stiglo dokle je trebalo i ja se ponovo upitah šta da radim. Nastavio sam da kalkulišem šta će se desiti s poslom kad mašina ode dođavola, raspadne se i mene izbace, a više nijesam imao kud. U dva je počela kiša i došao je gazda, vlasnik i mašinovođa istvremeno, i rekao mi da operem mašinu pošto se nije radilo zbog kiše. Dok sam je prao i izvlačio mast, nađoh jedno mjesto za podmazivanje i pretpostavih da tuda treba da podmažem, te ja podmazah te dvije osovine. Kasnije sam došao do dvije velike ručke na mašini, do onog dijela o kojem se niko nije brinuo i koji nikada nijesam podmazivao. Unutra nađoh svakojake otvore za podmazivanje! Sljedećeg dana, kada je mašina počela da radi, škripanje je nestalo! Ja sam već počinjao da stičem pomalo iskustva.
Drugi zadatak koji sam imao bio je da noću skinem remenove da se ne ovlaže i da ih ponovo vratim sljedećeg jutra. Ja sam sve upisivaou jednu knjižicu, ali kada sam skinuo remenove, nijesam se sjetio da zapišem da je remen sa druge čistine, koji ide ispod ventilatora, postavljen unakrst. Kada sam sljedećeg dana htio da ih montiram, taj remen nijesam ukrstio kao prije i logično imao sam viška jedan dio.

Treće godine činilo mi se da sam rođen u mašini

Nikola: Onda sam ga skratio, ušio, dobro ga ugurao u zupčanike kao i prije i mašina je počela da radi, ali naravno, zaglavila se jer je radila naopako! Rekoh: “Stani, stani!” i ponovo je došao on (smije se), uhvatio remen koji je bio pao i nije mogao da ga uglavi… jer je bio kraći! (smije se). Uistinu smiješan događaj! Nešto mi je govorio, pitao me šta sam uradio s remenom, ali se nijesmo razumjeli. Uhvatio je remen, dodao mu dio od drugog remena i tako je mašina počela ponovo normalno da radi. Ja sam nastavio da radim, nijesu me izbacili, i svakog dana sam učio nešto novo. Poslije je žetva završena.

Marselo: Hoćeš da kažeš da se žetva završila taman kad si nešto naučio?

Nikola: Da, upravo tako. Kad se obavila žetva, izračunali su sve i platili mi za sve dane. Nijesu mi odbili dane koje nijesam radio, niti su mi naplatili troškove, iako živjeći tako skromno nijesi ni mogao da imaš neke troškove, samo za obuću i takve stvari. Platili su mi sve, 120 dolara mjesečno, a ja sam radio tri mjeseca. E, to je bila plata! Kako su me voljele gazde! Ne znam zašto sam im bio tako simpatičan, možda zbog toga što su cijenili moju volju. Gazde su htjele da ostanem da radim tamo i zimi, da orem i radim druge poslove, ali ja nijesam znao da vežem konje, niti da držim plug, jer nikada nijesam radio takve poslove i odgovorih im da neću. Rekli su mi da im pišem prije sljedeće žetve da znaju da računaju na mene i da dođu po mene kada dođem na željezničku stanicu Istok. I otišao sam.

Marselo: Šta si onda radio?

Nikola: (1915) Nekoliko mjeseci kasnije nijesam više bio siguran da želim da im pišem. Mislio sam kako li me mogu opet primiti kad razmontiraju mašinu i nađu onu katastrofu! Na kraju odlučih da im pišem preko jednog zemljaka, jer ja još uvijek nijesam znao da pišem španski, i obavijestim ih da ću doći da radim na žetvi. Stiglo mi je povratno pismo sa datumom kada treba da se pojavim tamo. Ja sam i dalje bio nesiguran i mislio sam da će me natjerati da dođem i onda me otjerati; nema šanse da me prime kad je mašina ostala u jadnom stanju! Ali ipak sam otišao na dan kad mi je rečeno, stigao sam na stanicu na kojoj su ljudi čekali, bilo nas je oko 20 ili 30, došli su po nas sa dva velika čamca i ukrcali nas. Ta braća su imala veliku farmu i tamo je bilo mnogo posla. Sljedećeg dana su nam rekli da počnemo žetvu. Ovi ljudi su imali dvije vršilice: jedna je radila kod njih, a drugu su iznajmljivali i ona je išla od farme do farme. Kad sam došao do vršilice, nijesu mi dali vršilicu marke CASE sa kojom sam naučio da radim prethodne godine, nego neku marke AGAR CROSS, jer se nije pojavio čovjek koji je podmazivao tu mašinu, pa su je dali meni. Objasnio sam im da još uvijek nijesam potpuno savladao ni prethodnu i pitao sam ih zašto su mi dali drugačiju. Odgovorili su mi da su iste. Otišao sam sa mašinovođom, kojeg su penzionisali nakon što je ostao sakat tako što je izgubio ruku na drugoj vršilici na toj farmi, i ubrzo sam počeo da savladavam novu mašinu. Govorio sam već nešto španskog, ali se sa mašinovođom nijesam baš najbolje sporazumijevao.

Marselo: Koliko si tad već bio u Argentini?

Nikola: Dvije godine. Završili smo drugu žetvu i gazda farme je htio na silu da me zadrži na farmi za zimu. Pitao me je da ostanem kod njih kao radnik, da radim, orem. Posla nije bilo nigdje i ja nijesam znao gđe da idem. Ali i dalje nijesam bio zainteresovan, jer nikada nijesam držao plug, niti sam znao da prežem konje. I ponovo sam otišao. Vratio sam se i treću godinu. Čim se završila žetva, gazda me je ponovo pitao da ostanem kod njih. Rekao mi je i to da će me sljedeću žetvu postaviti za ložača umjesto da podmazujem mašinu, što se u ono vrijeme plaćalo oko 10 ili 12 dolara po danu, a zbog toga što je Pompeo bio pred ženidbom. Za tri godine sam toliko naučio o mašini da je izgledalo kao da sam u njoj rođen. Jedino nijesam znao da pravim djelove. Zbog svega toga nijesam htio da ostanem. Čak mi je gazda rekao da će da zasiju 50 hektara pšenice i da će na kraju žetve uzeti za troškove, a dobit će meni da daju; i da ako žetva ne uspije, da će oni pokriti sve troškove i da ja neću izgubiti ništa. Ipak nijesam prihvatio, još uvijek mi nije bilo interesantno, govorio sam vrlo malo španskog.

Odlazak na novi posao kod zemljaka u Tres Arojos

Nikola: Četvrte godine mi je pisao jedan zemljak, Braković, iz mjesta Tres Arojos, provincija Buenos Ajres, s kojim sa se kasnije okumio, bio sam kum jednoj njegovog ćerki. Bio je mašinovođa i pisao mi je da je kupio vršilicu i nudio mi je veliku platu da pođem s njim. Tada sam odlučio da napustim stare gazde i da odem u Tres Arojos. Kada sam stigao tamo, ono što sam vidio bilo je to da su dvije stare mašine spojene u jednu. Nakon 10 dana rada, mašina se raspala, izgubio sam žetvu, izgubio sam prethodne gazde i više se nikad nijesam vratio tim ljudima. Da sam ostao kod njih koji su me tako voljeli, možda bih bio vlasnik farme! Da sam nastavio da radim kao ložač mašine koja je išla od njive do njive, kao što su mi bili ponudili, ko zna kako bi mi išlo! U Jugoslaviji ima jedna izreka koja kaže… ne znam kako da je prevedem, kako da je interpretiram… hoće da kaže “Bog ti daje, a ti ne prihvataš”.

Susana: Ovdje ima poslovica koja kaže: “Bog daje hljeb onome ko nema zuba”.

Nikola: To je otprilike to. To je ono što se desilo meni. Poslije toga se nijesam više vratio na žetvu.

Marselo: Koje poslove si poslije radio?

Nikola: Radio sam na željeznici, ali kao radnik nadničar. Sa mnom je radio jedan zemljak, Blažija Jovanović. Gradili smo restoran 1918. u Zaratu, provincija Buenos Ajres. Radili smo u luci u Buenos Ajresu. Vadili smo i sijali krompir u mjestu Heneral Madariaga, provincija Buenos Ajres. U Balkarseu, provincija Buenos Ajres, takođe smo sijali krompir. Kada se završila berba krompira u Balkarseu, počeo sam da radim u željeznici u tom istom mjestu 1922. godine. Godine 1925. Blažija se vratio u Crnu Goru i oženio moju sestru Božanu.
Kad sam počeo da radim u željeznici u Balkarseu 1922. godine, sve do penzije nisam mijenjao posao. Bio sam šef stanice na 38. kilometru pomoćnog puta za Decauville, koji je prolazio kroz selo. Bio sam jedini zaposleni tamo, bio sam šef, nadzornik pruge, radnik… Do tada nijesam ni pomišljao da se oženim, još uvijek sam imao namjeru da se vratim u Evropu. Čim sam odlučio da se oženim, prestao sam da mislim o povratku u Crnu Goru.

Lidija: Kako si upoznao babu Editu, tvoju suprugu?

Nikola: Editina majka je imala farmu, živjeli su u selu, ovdje u Balkarseu. Upoznao sam je 1924. ili 1925, dvije ili tri godine prije nego što smo se vjenčali. Zvala se Marija Moschair, bila je Argentinka, ćerka jednog Austrijanca. Edita ili Keka kako su je zvali i njena mlađa sestra Ada koju su zvali Nena, uvijek su dolazile u zaprežnim kolima na željezničku stanicu gdje sam ja bio šef, po poštu ili pakete; tako sam je upoznao. Poslije smo se vjerili. Ja sam htio da se oženim na dan kada budem punio 30 godina, 5. aprila, ali kako je moj rođendan padao u utorak, morali smo da odložimo vjenčanje za 16. april, 1927. Od tada sam prestao da pušim. Imali smo četvoro djece, svi su rođeni u Balkarseu: Teodoro je rođen 1928, Horhe 1929, Vladimir 1937. i Marta 1939. Horhe je naučio dosta dobro da govori naš jezik, kao da se rodio u Crnoj Gori. Nije bilo razgovora koji ne bi razumio kada su moji zemljaci dolazili kod mene na razgovor. Bilo je mnogo jugoslovenskih kolonija u toj oblasti. U seoskoj školi bilo je samo tri razreda; učitelji za ta tri razreda su bili gospodin Elisondo i njegova supruga. Zbog toga smo se 1939. preselili u Balkarse. U Balkarseu sam bio 22 godine do 1944. Poslije su me prebacili u Buenos Ajres, jer se put za Dacauville podigao. Prvo smo otišli da živimo u Remedios de Eskalada skoro pet godina.

Marselo: Šta je bilo sa rođacima koji su bili ovdje?

Nikola: U provinciji Ćako sam imao daleke rođake. Imao sam i jednog brata s majčine strane koji se zvao Vukola Pavićević.
Naše majke su bile sestre. On je radio u fabrici cementa u Olavariji, provincija Buenos Ajres. Poslije je imao dvije farme u mjestu General Madariaga, provincija Buenos Ajres. Godine 1947. bio je dan – dva kod nas u Remedios de Eskalada i odatle se vratio u Jugoslaviju. Nikad se više nije vratio u Argentinu. Kada sam dobio zadnje pismo od mog brata Mirka, nema tome mnogo, prošlo je već dvije godine od kada je Vukola umro. Zajednička karakteristika svim Crnogorcima jeste da su visoki i dugovječni, osim mene koji sam među najnižima. Stevan Sekulić, Horheov kum na primjer, umro je u 95. godini. Jovan Nikolić, Vladimirov kum, imao je više od 80 godina kada je umro. Pavle Vuković, Teodorov kum, umro je u 72. godini. Emilio, Martin kum, isto je umro u poznim godinama.

Do posljednjeg trena vjeran tradiciji predaka

Nikola Jovanović je otišao u penziju 1957. iz željezničke postaje General Roka kao šef stanice Sola, koja se nalazi u Gran Buenos Ajresu. Posljednjih godina svog života znao je u šali da kaže da je više godina u penziji nego što je radio. Kao penzioner radio je u svojoj kući, praveći djelove za u ono vrijeme nove plakare za garderobu marke Tender, fabrike čiji je vlasnik bio njegov pašenog. Nikola je do zadnjeg trenutka bio vjeran tradiciji svojih predaka, a svoje prihode dopunjavao je kultivišući veliku baštu i odgajajući kokoške u dnu svoje kuće u Temperleju.
Živio je veoma povučeno i u odnosu na samog sebe i u odnosu na svoju okolinu. Na primjer, iako je mogao, nikada nije prihvatio “komoditete” kao što su redovno snabdijevanje vrućom i hladnom vodom. Doživio je smrt svoje ćerke Marte kada je ova imala 35 godina, i smrt svoje supruge Edite kada je imala 72 godine. Prije njega su umrli gotovo svi njegovi prijatelji, zemljaci i kumovi. Iako je doživio sve te bolne gubitke, iako se mnogo čega u životu odricao, preživio nekoliko operacija, iako je bio najstariji od svoje braće i više puta u svojoj mladosti imao želju da se “odrekne života”, bio je posljednji koji je umro od cijele njegove crnogorske porodice, njegovih zemljaka i prijatelja. Godine 1986. (dva mjeseca nakon što je ovo snimljeno) u zanosu je odbio ponudu svog sina Horhea da ode u Jugoslaviju, iako je imao kupljenu kartu, a i tad su još uvijek bili živi njegovi brat i sestra, Mirko i Božana.
Umro je potpuno bistrog uma, mjesec dana nakon što je sa svom svojom argentinskom porodicom proslavio 100. rođendan.
Crnogorska đeca su se odgajala u duhu stalne opasnosti od rata protiv Turaka, kao što to pokazuju pjesme i priče koje su im se prenosile, to što su stariji nosili oružje. U Crnoj Gori je bilo izuzetno važno da se muški dio familije strogo drži na okupu, samo su žene mogle da napušte selo. Žene su ujedno bile te koje su obavljale najveći dio posla. Na ovo se danas gleda kao na krajnji “mačizam” – muški šovinizam, (od španske riječi “macho-mužjak), ali na taj način su živjeli naši preci, jer im je to možda bio način da se održe. U Argentini s početka 20. vijeka naši preci su radili bukvalno od “jutra do sjutra” i više. Do svoje 30. godine, kada se oženio, Nikola je razmišljao o povratku u domovinu. Međutim, u svojoj 89. godini odbio je mogućnost da to i uradi. Donio je odluku da dođe u Ameriku u potrazi za ekonomskim boljitkom, sigurno pokrenut propagandom iz onog doba u Evropi da “onaj ko nešto vrijedi odlazi u Ameriku, a onaj ko ne vrijedi ostaje kod kuće”, protivno tradiciji prema kojoj svi muški potomci treba da ostanu na okupu. Otišao je s namjerom da se kasnije vrati i pomogne svojoj porodici. To što je odbio da se vrati u svoju domovinu i posjeti voljena bića i omiljena mjesta, vjerovatno je bila posljedica osjećaja neuspjeha da nije mogao da ostvari svoj san da živi boljim životom i da pomogne svojoj crnogorskoj porodici. U drugoj domovini desilo se to da se jedan Crnogorac oženio ženom koja je porijeklom iz Austrije, što se vrlo teško moglo zamisliti u rodnoj domovini, zahvaljujući istorijskom neprijateljstvu između te dvije nacije. Vjersko-socijalno-političko-etnički sukobi koji su se prenosili sa generacije na generaciju, na sreću nijesu doputovali sa evropskim emigrantima na “novi” kontinent. Van svoje rodne domovine, Crnogorci su osnivali zajednice sa veoma tijesnim vezama. Kumovi svo četvoro Nikoline djece bili su Crnogorci, a i on je bio kum djeci njegovih zemljaka. Imao je kumove i među zemljacima s kojima je radio, do te mjere su bile tijesne te veze da je napuštio dobar posao u polju da bi se udružio sa jednim zemljakom na istom zadatku. Održavali su jezik i vjeru veoma živima. Svu svoju djecu krstio je u pravoslavnoj crkvi. Čak se i njegov sin Horhe oženio, pored katoličke, i u pravoslavnoj crkvi, a unuci, Lilijana i Marselo, su mu kršteni u pravoslavnoj crkvi, iako niko nije vjernik. Nikola je, iako je emigrirao kao vrlo mlad i uspio da završi samo osnovno obrazovanje u svojoj rodnoj zemlji, imao uzdignut kulturni nivo, a španski je govorio perfektno. Bio je do krajnjih granica privržen “čitanju”.
(septembra, 2004, Neuquen, Patagonia, Argentina).

(Kraj)