KIC Budo Tomović – Promovisana nova knjiga poezije “Bumerang valova” Borisa Jovanovića Kastela

U Podgorici, u Kic-u Budo Tomović, 10. III 2021. u Sali Dodesta promovisana je nova knjige poezije Bumerang valova Borisa Jovanovića Kastela objavljena u izdanju Shura publikacija iz Opatije, u ediciji rezervisanoj za djela europskih pjesnika.
Sa pjesnikom je razgovarao Vanja Kovačević, crnogorski publicista i vrsni poznavalac Kastelovog pjesničkog opusa.

KASTELOV MEDITERAN – MORE ZA SVA VREMENA

Ne treba podsjećati da je moj večerašnji sagovornik Boris Kastel zapravo mediteranski gospar, crnogorski, južnoslovenski i mediteranski pjesnik poznat po svojoj sredozemnoj poetskoj vertikali i južnjačkoj pasiji. Objavio je trideset knjiga poezije, njegova poezija ovjenčana je sa nekoliko međunarodnih nagrada za književnost, prevođena na dvadeset jezika i zastupljena u mnogim antologijama crnogorske, južnoslovenske, mediteranske i evropske poezije. No, prije razgovora sa autorom, pročitaću jednu impresiju ili još jedan kratak zapis o njegovoj poeziji.

Kada sam, kao brucoš Filosofskog fakulteta, početkom devedestih, u izlogu knjižare vidio djelo naslovljeno Povesno mišljenje, autora Jovana Aranđelovića, u prvom trenutku sam pomislio da je pisac spojio dva termina koji možda i ne idu zajedno. Ipak iščitavanjem te, ali i drugih knjiga iz oblasti filosofije, a pogotovo onih koje govore o periodu rane jelinske filosofije, konkretno perioda predsokratike, uvjerio sam se da se radi o potpuno prirodnom spoju dva pojma fundamentalno važna za razvoj misli, u prvom redu filosofske. Iako sam bio sklon da te 1991. termin povijest poistovjetim sa pojmom istorije, iščitavanjem  literature, saznao sam da se radi o terminima sličnim, a opet bitno različitim. Jer dok se pojam istorije odnosi na konkretan događaj (bitka na Grahovcu, bitka, na Vučjem dolu,  početak Prvog svjetskog rata… itd) pojam povijesti obuhvata  mnogo više i u smislu razumijevanja seže mnogo dublje. Ili- da pojednostavim: istorija se odnosi na konkretne događaje, a kontekst koji ih objedinjuje  i vrijeme kojim se popunjava prostor između istorijskih događaja se odnosi na povijest. Dakle, ono što se dešavalo između bitaka, ono što se događalo poslije njih, po-vijesti, kontiniutet koji daje smisao i koji upotpunjuje sliku o grupi događaja, definiše se imenom povijesti, odnosno povesti.

Ova lingvistička digresija ostala bi na nivou informacije da nije u tijesnom dosluhu sa djelom Borisa Jovanovića Kastela kojeg sam u jednom od ranijih tekstova nazvao  povjesničarem i kartografom Mediterana. Naravno, treba imati na umu da nijesu u pitanju, geografske, već mape duha Sredozemlja koje u njegovoj poeziji odzvanja dvostruko: kao eho dalekih vremena i, što je još važnije, kao bilo, puls ili možda još bolje, kao srce svijeta koje poput Pekićeve Atlantide izranja i pojavljuje se samo najposvećenijima, onima koji su mu sve podredili, pa zato mogu da ga vide i da budu u dosluhu sa njim.
Poezija Borisa Jovanovića Kastela  tlocrt je duha jednog čarobnog prostora koji se podjednako ovaploćuje u umu, koliko i u stvarnosti. Projekcija Mediterana nije samo stvaranje slike o tom prostoru, nego istovremeno i život u njemu. Jer samo onaj ko živi na Mediteranu i ko ga osjeća kao svojeg, može o Mediteranu i pjevati. Duboka uronjenost u Mediteran, i uronjenost Mediterana u čovjeka, pravi je način dvostrukog postojanja i koegzistencije o kojoj Kastel ne pjeva i pripovijeda preko njihovih fenomena, nego noumena.

Naime, u njegovoj poeziji  rjeđe ćete naći  priče o bitkama, pobjedama, porazima na bojnom polju, kneževima i vladarima koji daju kraljevstvo za konja, poput , kako i veliki elizabetanac kaže, nakaznog, a opet genijalnog Glostera. On unutrašnje mape Mediterana isrctava putem priča,  katarki, navika, čežnji, čekanja, neverina, primorskih luka zaliva, svetionika, psovki, potonulih brodova, morskuh struja, obala, talasa, keramike- ostataka mozaika davno potonulih naseobina nestaluh u mješavini dima, vulkanskog pepela i talasa.
Mediteran o kojem pjeva i pripovijeda Kastel itekako postoji na mapama. Ali onaj njegov pravi, istinski, treba prije svega udahnuti, doživjeti, osjetiti na suštinski način. Okom u oko,  srcem u srce. Zato je povodom Bumeranga valova,  zbirke  u izdanju opatijske Shura publikacije i napisano: – „Kastel slovi za jedinstvenog pjesnika mediteranskog senzibiliteta, koji vremenski i prostorno prenosi iskonsku vibraciju Sredozemlja i njome obogaćuje naše živote i naše viđenje svijeta. Poezija koja premošćuje stoljeća i spaja obale, kulture i zemlje, kruh i sol je one memorije nužne za budućnost, za našu ukotvljenost u vremenu i prostoru. Ako sjećanja biramo, onda je ovo poezija koju treba birati“. Autor pogovora, bosanskohercegovački književnik Nedžad Ibrahimović, o Kastelovoj poeziji, između ostalog, zapisuje – „Ove su pjesme ”živi“ arheološki ostaci, ovo su plutajuće amfore sa jednog strasnog pjesničkog istraživanja i putovanja korpusima mediteranske simbolike, mediteranskog duha i tijela. Kastelov jezik iznosi rudimentarno bogatstvo mediteranske povijesti i pokazuje granice jezika koje se uvijek pojave u susretu sa nepojamnim i koje, tek tada, o tome nepojamnom najbolje govore.” Dakle, Kastelova poezija i poetika jedinstvenih mediteranskih navigacija i solarnih biljega čine ga jedinstvenim pjesnikom na našim prostorima. Odabir Mediterana i njegovih čuda za centar svoga pripovijedanja kod Kastela nije stvar slučaja ili isključivo sopstvenog nahođenja: tragajući za istorijom svijeta po bibliotekama, stvarnim i onima u svom srcu, (koja je vremenom prerasla u ličnu istoriju ) autor pronalazi, uprkos sve većem značaju ostrvlja i izmiještanja mora iz centra priča, da je Mediteran ipak prvo od svih mora. Pripovijedajući o Mediteranu, Kastel ne želi da ga opiše, već da stvori jedan drugačiji, osobeni  svijet, u kojem stvari imaju prizvuk drevnog, biblijskog i ličnog. U kojem su i mora takva, ali koja opet nijesu mora samoće.
Citirane su i riječi velikog evropskog intelektualca Predraga Matvejevića, Kastelu u čast – Da sam prije imao u ruci tvoje knjige, neke bi stranice moga „Brevijara“ bile drukčije, bolje. Rado te čitam već otprije i mislim – evo prvaka onih koji će poslije mene, bolje od mene, reći sve što treba o Jadranu i Mediteranu.

Već tri decenije pratim tvoju poeziju. Kada je riječ o unutrašnjem i geografskom Mediteranu u njoj, možda bi se valjalo podsjetiti hronologije imena Mediteran?
– Pa, kada je u pitanju ime Mediterana, a ime je znak (nomen est omen), rekli bi stari Latini, valjalo bi se prisjetiti hronologije njegovog nastanka. Još u drevnim sirijskim i feničanskim mitovima, pa i hebrejskoj Bibliji, zvali su ga Veliko more, s tim što ćemo taj naziv naći i u Knjizi brojeva ili, jednostavno, More u Knjizi kraljeva. Zbog njegovog položaja na zapadnoj obali Svete zemlje, u nekim skriptorijumima postoji naziv Zapadno ili Zaleđinsko more. More koje su stari Egipćani prikazivali purpurnom bojom, Kartaginjani su nazivali Sirijsko more. Specifična imena u drevnom Rimu, Mare nostrum i Mare internum zadržala su se do današnjih dana u zvaničnoj i kolokvijalnoj upotrebi za razliku od helenskog naziva – Mare magnum (Veliko more) sve manje prisutnog u savremenoj literaturi i istoriografiji. U pojedinim arapskim zapisima i ostatku islamskog svijeta koristilo se, s pravom,  ime Rimsko-vizantijsko more. Savremeni turski jezik često ga tretira kao Bijelo more a na najljepši naziv Mediterana naišao sam u jednom osmanskom zapisu – Bijelo čisto more! Poznato je da su španski pomorci u njegovu čast citirali Gongorine stihove, ništa manje zanimljivo zvuči da su duždevi kapetani njegove kapljice u matične luke donosili u bočicama kao svetu vodicu, za Kavafija bilo je otklon od razočarenja i smrti, kod Bodlera simbol slobode…More za sva vremena!

Mediteran je mnogo više od pukog geografskog toponima. Čini se da cijelog života pišeš jednu jedinu knjigu o Mediteranu i našoj mediteranskoj sudbini. Šta onda možemo reći o kompasu ove poezije?

– Pa, ja izgleda cijelog svog života pišem jednu jedinu knjigu posvećenu Mediteranu i našoj mediteranskoj sudbini tako da svaka nova knjiga, pa i Bumerang valova, predstavlja dio tog beskrajnog, bezvremenog i ponornog vitraža. Mediteran je, istovremeno, nulta tačka, svršetak i beskraj svega. On se ne rađa sa čovjekom, on nas opija, osvaja, oplemenjuje i prosvjetljuje. To je način života a ne nikakva plemićka titula. U ovoj poeziji Mediteran nije samo povijest ili geografija, java ili san, bolero, crnogorski oro ili lapidarijum, vjerski kanon ili sloboda. Mediteran je zapravo – sudbina! Arhipelazi Mediterana ogledala su našeg razuđenog pamćenja i duše, njegove olupine istorija a ruševine život. Zato Mediteran predstavlja vječni plavi muzej i putokaz naših života.
Takođe,  na mojim pjesničkim mapama, Mediteran je pasija, bezvremenost i vječnost postojanja. On nam nesebično nudi kosmopolitsku otvorenost zato što se radi o slobodnoj civilizaciji ili planeti, kako je nazva Fernan Brodel.To je i epska civilizacija na nož suprotstavljena aktuelnom trenutku globalističke ekspanzije kao posljedice analitičke civilizacije pogubne za opstanak malih naroda i kultura, kakva je i crnogorska. No, sve više taj konzumersko-potrošački način življenja zaudara na ustajalu baru i prolaznost pa će i iz ove bitke svjetlost Sredozemlja izaći kao pobjednik.
U jednoj od svojih pjesama Pol Valeri divno uskliknu – Požurimo u talase/živimo iznova. Moja poezija, dakle, nije krstarenje u slavu materijalnog, već vanvremenog. Njen cilj nije pronalaženje Zlatnog runa kao simbola slave, moći, bogatstva, idolatrije i nekakve ideologije, već sidrenje pred horizontima slobode, beskraja i duše čovjeka posvećenog vječitoj potrazi za sobom. Zato su dvije ključne kazaljke kompasa ove poezije zapravo hodočašće ka sopstvenim unutrašnjim morima i krstarenje za vječnim. Ima li veće privilegije?

Ova poezije prosvjetljuje suncem Mediterana, nudi nam huk unutrašnjih mora i pobjeđuje prolazno i korotu kopna. Da li su to i njene kote, ako uopšte pojam limesa postoji za Mediteran?
– Ja sam se, od početka svog pjesničkog puta trasiranog sopstvenim noktima i bez ičije pomoći, bilo uticajnih pojedinaca ili vlasti, zapravo prosvijetlio suncima Mediterana, njegovim kristalnim valovima sprao sa sebe zemaljsku prozaičnost i trulež i pod njegovim čempresima, koji mirišu na epove, mitove, karnevale i procesije, sagradio bedem pred pošastima besmisla, prolaznosti i isključivosti. Što bi mi bili bez tih unutrašnjih mora? Prosto, jedrenjaci bi bili olupine, korali skamenjeni, morske zvijezde fosili, nebeske ugašene, kazaljke životnih kompasa zarđale a naša krv zapečaćena u antičkim amforama zaboravljena. Zašto sam izabrao Mediteran kao sudbinu ili on mene s obzirom da, kažu stari kapetani, more bira čovjeka? Pa, zato što sam živošću njegovih kovitlaca, njegovom otvorenošću i bezvremenim poetski i životno nadišao ustajalost, zatvorenost i prolaznu energiju kopna.

Odnos materije i vanvremenog u ovoj poeziji je jasan, sinteza slobode i beskonačnog, potraga za sobom, takođe ali ova poezija svih ovih decenija je i braniteljica našeg identiteta od globalizacije?
– Andrić je lijepo zapisao – Izlazak jednog naroda na more, to je početak njegove istorije. Ja nikada nijesam bio slatkovodni pjesnik, niti ću! Ova poezija nudi na dlanu suživot sa slanim vodama Mediterana pošto je krstarenje njime za sopstvenom dušom i vječnim istinska čarolija i svetkovina ujedno. Na žalost, to se sve odvija u eri kada su sve pomorske mape, od onih antičkih Pirija Reisa do savremenih, senzorskih, u eri globalizacije koja melje male kulture, postale tabule raze, ploče bez imena. Ako u ovom svjetskom metežu, friziranoj recesiji i nebrizi za male i siromašne, zaboravimo svoj iskon, identitet i biće – Mediteran, postaćemo apatridi i ljudi bez sudbine. Zato je Mediteran prstohvat soli pokraj baruštine globalizovanog svijeta ali je i kao takav ljepši, veći i trajniji od njega.

 Na kraju, interesuje me kakav je odnos bića tvoje poezije s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, koju sam takođe pratio pišući o njoj, i današnjih pjesničkih krstarenja Mediteranom sebstva i sudbine?
– Kao što čitaoci znaju, kao mlad pjesnik, s početka devedesetih godina, dominantno sam bio uronjen u vizuelni ambijent juga poetski  rekonstruišući crnogorsku i mediteransku istoriju, povezivao lokalno i univerzalno i u jedan pjesnički okean ulivao apolonijsku čistotu Mediterana, s jedne, i njegovu dionizijsku krv sa druge strane. Međutim, u novijim djelima, od dvijehiljaditih pa nadalje, u svakom smislu usporio sam krstarenje za Mediteranom kakvim ga nosimo u svojim snovima o njegovoj veličanstvenoj istoriji, slavi, moći, civilizacijskom pupku svijeta, prepisanoj istoriji čovječanstva…a ubrzao plovidbu za Mediteranom sebe nošen njegovim sopstvom, slobodom i beskonačnošću. Stihovi Ivana V. Lalića – Nije važan svršetak/Važna je samo plovidba – itekako ilustruju takvu svetu misiju, ne u mračnom religijskom kontekstu, nego u ime čovjekove slobode.

Autor je veče posvetio nedavno preminulom ocu Janku.

Prva fotografija sa promocije – Miomir Maroš
Video zapisi – Snežana Burzan