Pisac Branko Vuković (1980, Bar) osvojio je nagradu za najbolju knjigu godine za djecu objavljenu u 2020. godini, koju mu je dodijelilo Udruženje crnogorskih pisaca za djecu i mlade iz Podgorice. Izdavači knjige „Rajičnjak“, su „Obodskog slova“ i „Štampara Makarija“.
Objavljujemo prikaz knjige “Razgranata skala izazova”, autorke Jovanke Vukadinović i recenziju “Rajski vrt djetinjstva”, autorke Dragice Užareve.
NOVA KNjIGA ZA DJECU
RAZGRANATA SKALA IZAZOVA
(Branko Vuković: „RAJIČNjAK“, Obodsko slovo, Podgorica, Štampar Makarije, Beograd, 2020.)
Dolazak nove knjige na svijet predstavlja, samo po sebi, osvježenje. I za autora i za čitaoca. Za autora – iz razloga što njome želi prevazići samoga sebe, usmjeravajući svoju misao ka novim izazovima, a za čitaoca – da u njoj prepozna sebe, hvatajući tako ritam sa onim što ga okružuje. Obraćajući se dječijem svijetu, Branko Vuković se osjetio dvostruko prozvanim: da ne iznevjeri sopstvenu stvaralačku viziju i da, istovremeno, u djetetu nađe ravnopravnog sagovornika.
Njegov pjesnički prvijenac „Rajičnjak“ je, pored ostalog, potvrdio dosadašnja saznanja mnogih da je pisati za djecu posebno odgovorno i iz još jednog, sada vanestetskog razloga: ne opterećivati ih „lekcijaškim“ naukom, pedagoškim didaskalijama i alarmantnim vaspitnim uputama. To, međutim, ne znači da se dijete, čak i u najranijoj dobi, ne treba okretati životnoj realnosti i usmjeravati, od strane odraslih, zagonetnosti njegovog sjutrašnjeg svijeta koji ga, svakako, čeka. Zapravo, između te dvije koordinate – da u svakom djetetu čuči maštoviti vidovnjak, ali i da će se, danas-sjutra, neminovno približavati „k poznaniju prava“ – nalazi se najveći izazov za dječije pisce. Branko Vuković je toga svjestan. Otuda i u njegovoj poeziji, motivski razgranatoj, dovoljno situacija, izazova, zagonetki koji će pokrenuti maštu djeteta, otkriti njegovu senzibilnost, potvrditi njegove želje i podržati njegove snove.
Tako Vukovićeve mališane susrećemo pod toplim okriljem porodice, na prvom ispitu sricanja slova iz bukvara, u prirodi i njenim neuhvatljivim čarima, pred enigmama svemira, nepoznatim životinjskim svijetom, u igri, na putu od kuće do škole – uvijek zapitane, znatiželjne, pokretne, nestrpljive, energične i gotovo nezaustavljive! Upravo ta razgranata skala izazova, u koju Vuković odmjereno situira svoje junake, jeste osnovna arhitektura njegove poetike. On će, na primjer, u jednoj pjesmi početi priču pitanjem, postupno demaskirajući sve prepreke koje mu se nađu na tom putu, da bi, u završnici, iznenadnim poentiranjem pružio odgovor („Cjepidlačka pjesma“, „Tata je tata“…). Ili obrnuto, kao u pjesmi „Strane svijeta“: šaljivo, zaigrano i temperamentno pripremanje terena od strane autora – kako dijete podučiti da odredi strane svijeta – rezultira slikovitom, veoma dopadljivom porukom: da nije lako zadobiti pažnju najmlađih, a još manje njihovo povjerenje. Na uvijek klackavoj relaciji dijete – odrasli, iznikla je i pjesma „Hoće ljudi da odrastu“ koja svojom idejom pokreće ozbiljna razmišljanja o iskonskoj čovjekovoj potrebi da traga, da se ne miri, da otkriva i sebe i druge, svijet pojavni i onaj nepojamni, da preskače granice u sebi i one oko sebe. U suštini, itekako refleksivna i duboka, ova pjesma je poenta autorovog tvoračkog nerva. Koliko se, s jedne strane, u svojim iluminativnim potezima, fokusirala na neposrednost dječijeg doživljaja, s druge, pak, pjesma kritički raspliće čovjekovu nadobudnu intenciju da često, i bez pokrića, sanjari o sopstvenoj veličini:
Hoće ljudi da odrastu!
Sve odozgo biva manje.
Pod lupom se sreća traži,
Ljubav, vjera i nadanje.
U pojedinim strofama, fenomen odrastanja pulsira u blagom ironičnom ritmu, da bi se na kraju, ipak, uvažila vizija djetetovog gledanja na svijet. S druge strane, pjesma sugeriše i, istovremeno, navodi na pomisao da mnogi potezi u svijetu odraslih i nemaju baš uvijek pokriće, da ih često presijecaju nepredviđeni zaokreti i varljive nade. Ali, poručuje pjesnik, treba čovjeka pustiti da odraste. Jer, „ako budu natrag htjeli, / to dijete ih uvijek čeka“. A to znači: koliko god da smo odrasli, priznali to ili ne, u nama uvijek tinja djetinja radoznalost i mudrost, kojima nikakve kalkulacije ne mogu stati na put.
Zagledan u grotlo života, Vuković se pita zašto se čovjek ne može radovati kao dijete („Radost života“), koliko se ravnamo prema prirodi i njenim fenomenima dodirujući, također, i djetetovu maštu i njegove snove o harmoniji, ljepoti, svijetu bez granica („Što bih bio kad bih bio“). Tu je i neizostavni porodični milje, u okviru kojeg se i formira djetetova ličnost, tj. bez kojeg ono ne bi bilo to što jeste („Đed i gusle“, „Mamin sin i tatina ćerka“). I obavezno, tu su „ožiljci“ digitalne ere koja je već uveliko markirala našu svakidašnjicu – mobilni telefon, zatim bonton pri saobraćanju sa starijima („Lijepe i ružne riječi“) i druge teme. Vuković je, dakle, sa puno poštovanja prema dječijem svijetu ukazao na njegove magične tačke, na šarm i slobodu da se promišlja, istražuje, na hrabrost da se prikaže drugačijim od ostalih.
„Rajičnjak“ je Vukovićeva prva knjiga. Njome je pokazao sa kakvom snagom raspolaže kao pjesnik, tj. kakvom vizijom i poetskim instrumentarijem, te koliko je u dosluhu sa današnjim djetetom i njegovom psihološkom i razvojnom filozofijom uopšte. Ipak, prisutno je nekoliko elemenata na koje bi autor trebalo da obrati više pažnje. Najprije, u pitanju je motivska privlačnost, odnosno transparentnost određene ideje, čiju prijemčivost kod najmlađih ne možemo uvijek bezrezervno očekivati („Kada je dijete bilo Bog“). U jednom broju pjesama prisutna je izvjesna versifikacijska nedosljednost, nesrazmjer u broju slogova, nategnuti ritam („Fiju fić pjesma“, na primjer), što, svakako, krnji harmonijsku putanju ispjevanog. Dešava se i da određene životne „zamke“ pjesnik ne formuliše dovoljno jasno („Orhideja i „orhideja“). Stoga je neophodno da se autor oslobodi grča kako bi svoju misao vezivao za jasniji kontekst.
No, kao i svaka prva knjiga, tako i ova, jeste svojevrsno opipavanje života, da se u njega zađe sa što više razloga, a sa što manje buke. Vuković je, svakako, osjetio kojim putem treba ići, ali i ukazao da taj put nije lako savladati, kao i da poravnjanje njegovih „spornih dionica“ zahtijeva još vibrantniju jezičku nadogradnju. Poetska inovativnost koju je iskazao u ovoj prvoj zbirci, bez sumnje, dovoljan je zalog da sljedeća bude još uspješnija.
Jovanka Vukanović
RAJSKI VRT DJETINJSTVA
Ako se osvrnemo na svjetsku literarnu baštinu, shvatićemo da je neuporedivo manje pjesnika za djecu, nego pjesnika koji se obraćaju odrasloj čitalačkoj publici. U Crnoj Gori ta razlika je još veća. Nije jedini razlog to što je mnogo teže pisati za djecu, posebno za one najmlađe, nego za odrasle, ali ni njega ne treba zanemariti.
Kada je riječ o podneblju u kojem se rodio i odrastao, pjesnik Branko Vuković, čija nas je prva zbirka pjesama za djecu i podstakla na ova razmišljanja, vjekovima je odbacivano sve što je djetinjasto, ali i djetinjsko (da se u terminologiji oslonimo na Šilerovu podjelu, kojom se pravi razlika između grotesknog oponašanja djece i onoga što je izvorno dječije, što pripada djetetu, pa i djetetu koje postoji u nama odraslima). Surovost istorijskih i ekonomskih okolnosti nije dopuštala djetinjstvu da bude djetinjstvo. Ozbiljnost i odgovornost, to je ono što se od djeteta očekivalo, kako bi bilo u stanju da se odupre svim nedaćama, koje ga susreću od najranijih dana, o čemu saznajemo i iz pjesme Matije Bećkovića „Nisi ti više mali“. Dijete ne samo da se ne smije razmaziti, već ni pomaziti. U takvim okolnostima poezija za djecu ne nalazi prostora za sebe, djeca odrastaju uz narodnu epsku poeziju (koju svakako ne treba zanemariti).
Činjenica da su se vremena promijenila, otklonila je ponešto od tog grubog stava, ali i dalje je mali broj uspješnih pjesnika za djecu. Problem je u tome, da su neki, želeći da pišu poeziju za djecu, mislili da je dovoljno – benaviti se. Ali djeca preziru svaku vrstu kreveljenja. Ona su vrlo strogi kritičari, sa izuzetno istančanim osjećajem za estetiku. Nešto mora da bude zaista lijepo i vrijedno da bi privuklo njihovu pažnju. Otuda je veći broj neuspijelih, no uspjelih knjiga namijenjenih najmlađima.
Branko Vuković je već svojom prvom knjigom pronašao pravo izvorište poezije za djecu, iznova pronašavši dijete u sebi. Ali to dijete sada je naoružano brojnim znanjima i različitim umijećima, otuda može tako samouvjereno da pjeva na različite teme, pa čak ponekad i da nenametljivo pruži neku moralnu pouku. Najčešće to dijete što nas čeka u nama samima otkrijemo tek kada počnemo da se posvećeno družimo s djecom, bilo da nam je to posao ili da je riječ o vremenu koje provodimo sa sopstvenim mališanima. Tek kada zaboravimo da smo odrasli i kada prestanemo da se trudimo da se spustimo na nivo djeteta, već kada sebe uzdignemo do veličanstvenog dječjeg svijeta, nastaju divne pjesme za djecu, kakve srećemo i u knjizi Rajičnjak.
Šta je taj „rajičnjak“, iz naslova zbirke koja je pred nama? Ovaj neologizam je svjedočanstvo o tvoračkim moćima djece i pjesnika koji im se obraćaju. Mališani u imenovanju svijeta i njegovih čudesa, često ne znajući adekvatnu riječ, pronalaze originalna, maštovita rješenja i nove izraze, koje nažalost, odrasli rijetko zapisuju, jer da to čine, mogli bi da uoče koliko su slični djeca i pjesnici. Naš pjesnik je stvorio novu riječ, kako bi njome najljepše dane djetinjstva uporedio s rajskim ružičnjakom. Nije bez razloga baš ružičnjak, a ne tek nekakva bašta (slezova, kao kod Branka Ćopića ili kakva drugačija). Ruža jeste simbol ljepote, ali uz ružu uvijek ide i trnje. Naseljeni su dječji cvjetni rajevi i ponekim trnom odrastanja, na šta Vuković ne propušta da skrene pažnju. On se najmlađoj čitalačkoj publici obraća biranim jezikom, koji se kreće od neologizama do arhaizama, od rječnika savremenih tehnologija do narodnog govora, karakterističnog za minula vremena, objedinjujući na jezičkom planu sve ono s čim se djeca u svakodnevnom životu mogu susresti.
I u tematskom pogledu, zbirka Rajičnjak je raznovrsna. Podijeljena je na dva ciklusa, od kojih prvi nosi naziv „Radost života“. Ništa drugo ne bismo ni očekivali u rajskom vrtu djetinjstva do životnu radost koja natkriljuje sve patnje, jer moramo se sjetiti da ni djeca nisu oslobođena patnje, ma koliko se odrasli trudili da ih od toga zaštite (da i ne govorimo o slučajevima kada ta zaštita izostane). Radost o kojoj ovdje govorimo jeste radost sjedinjavanja s prirodom, radost uživanja u onome što svijet u svojoj raskošnoj raznolikosti ima da nam ponudi. Ali ta veselost se ne ogleda samo na tematskom nivou. U Vukovićevim stihovima prvog ciklusa vesele se stihovi svojim ritmom, svojom dužinom koja rijetko dopre do deveterca, uglavnom se zaustavljajući već kod osmerca, što pjesmi dopušta da razigrano poskakuje. Ali ono što predstavlja posebnu čaroliju ovog dječjeg „rajičnjaka“ jesu onomatopeje, koje pjesnik rado koristi, dodajući našem jeziku čitav niz nekih potpuno novih, a dragocjenih (…)
Drugi ciklus nosi naziv „Ko je kome rod“. Čitajući pjesmu po kojoj je ciklus i dobio naslov, može nam se zavrtjeti u glavi od srodničkih odnosa koji ni u jednom jeziku koliko u našem, nije tako preciziran do najsitnijeg detalja, tako da se u tom mnoštvu naziva, kao što su prija, zet, tašta, zaova, svojak, svekar, djever, svastika, jetrva i sl. i odrasli lako mogu zapetljati. Pjesnik nam jezičko zamješateljstvo dočarava upravo kao jezičko bogatstvo, ne zanemarujući i humornu stranu svega toga. Zapravo, humor je još jedan dragocjen začin Vukovićevih pjesama za najmlađe. Dosjetke, igre riječi, šale, pa čak ponegdje i blaga ironija, djecu posebno privlače, što će svakako doprinijeti čitanosti stihova okupljenih u Rajičnjaku. U svakom slučaju, humor se neuporedivo češće može sresti od patetike, mada se i patos može pronaći, i to u onom svom najuzvišenijem obliku. Primjer za to je pjesma „Đed i gusle“, koja prosto iziskuje da se čita naglas, da se čita stojeći.
Iako ne volim utilitarizam i smatram da je jedini zadatak pjesme da bude lijepa, nikako da djeci bilo šta propisuje, da ih bilo čemu podučava, moram priznati da pjesnik Branko Vuković veoma vješto spaja lijepo i korisno, tako da iz njegovih pjesama dijete mnogo šta može naučiti o životinjama ili porodičnim odnosima, o stranama svijeta ili štetnosti pretjerane upotrebe mobilnih telefona… Jednom riječju – djeca iz ovih pjesama mnogo mogu naučiti o životu, a da pri tom nijesu izricane nikakve zabrane, niti upotrebljavani imperativi (…)
Pjesnik koji je tek zakoračio u svijet poezije za djecu, pokazao je da je pronašao svoj smjer, i to upravo onaj koji vodi do dječijih srca. Kratke ili dugačke, uobičajene ili „naopačke“, nenametljivo poučne ili sa naglašenim zahtjevom da se u njihovom stvaranju učestvuje, pjesme Branka Vukovića ra- duju svojom ljepotom i sigurno će stići do mališana, čak i do onih koji još ne umiju da čitaju, ali su zahvalni slušaoci. Sve su to razlozi zbog kojih knjigu preporučujem za štampu, a još više, od srca je preporučujem svakom djetetu na početku svog putovanja ka svijetu odraslih.
Dragica Užareva
Be the first to comment