Ko je bio Nikola Čopić – Radmilo Tadić


Nikola Čopić
Radmilo TADIĆ:
Ko je bio Nikola Čopić – pronalazač rudnika boksita i trgovac
čiju imovinu pokušava da krčmi Opština Nikšić
 
Nikola Čopić
Uprkos procjenama geologa, Čopić je bio siguran da će pronaći blago. Ljubav prema rudarstvu stekao je kao dijete dok je kod ujčevine u Boanu skupljao kamenčiće koji su ličili na zlato. Istraživačka strast umalo ga nije odvela u bankrot. Veliki posao sa češkim partnerima koji su ulagali u eksploataciju boksita propao zbog rata. I Italijani za vrijeme okupacije htjeli su da se domognu rudnika. Poslije Drugog svjetskog rata robijao je nekoliko puta, a prvo zaposlenje dobio u rudniku koji je sam pronašao

Zajapureni omladinci tražili su Nikolinu smrt u krcatoj sudnici

       – Hoćemo smrt! Hoćemo smrt! – odjekivalo je u sali nikšićkog bioskopa, na suđenju mom ocu Nikoli Čopiću 1945. godine. Zajapureni omladinci od kojih sam neke poznavala u krcatoj sali tražili su smrtnu kaznu i dok su vikali u jednom ritmu udarali dlanom u dlan. Tajac je nastupio, dok je sudija u partizanskoj uniformi i sa pištoljem za pasom izricao presudu. To su bili najteži trenuci u mom životu. Kada je sudija saopštio da je otac osuđen na deset godina robije, laknulo mi je. Bez daha sam otrčala do naše kuće na trgu, koja je od sudnice udaljena nekoliko stotina metara i kazala majci da otac neće biti ubijen. Svi ukućani radovali su se njegovoj desetogodišnjoj robiji – sjeća se sedamdesetpetogodišnja penzionerka Radmila Popović, kćerka pronalazača i prvog vlasnika rudnika boksita, poznatog nikšićkog trgovca Nikole Čopića, čiju imovinu danas pokušava da proda lokalna vlast u gradu pod Trebjesom.

       Nikola Čopić umro je kao skromni penzioner 1971. godine u Nikšiću u osamdesetprvoj godini života. Posljednje godine provodio je u igri sa unucima, a članovima familije često je pričao o životu punom avantura, uspona i padova i gotovo dramskih zapleta…

       – Moja sestra Natalija i ja danas kada se toliko govori o restituciji valjda možemo vratiti ono što nam pripada i što je zaradio naš otac. Teške su bile godine poslije Drugog svjetskog rata, kada smo bile na neki način “obilježene” kao djeca buržuja, ali ne možemo da vjerujemo da i danas treba dokazivati nešto što je očigledno i pod stare dane braniti svoje od svojih. Posjedujemo obimnu dokumentaciju o rudnicima boksita, ugovore o eksploataciji koje je naš otac sklopio sa partnerima iz Čehoslovačke… Stariji Nikšićani dobro znaju da je kuća čiji dio Opština pokušava da proda naša, da smo u njoj rasle, da je na prizemlju bila radnja našeg oca… Iste one stranke koje su usvojile Zakon o restituciji danas imaju vlast u Nikšiću i pokušavaju da nam otmu dio kuće. Znam da neki danas svoju imovinu brane oružjem i da na njih nikšićka vlast više i ne pokušava da udari. Šta danas moja sestra i ja, ili naša djeca treba da uradimo da bi se ispravila jedna od mnogih nepravdi koje su se dešavale na ovim prostorima – pita se Radmila, inače penzionisani farmaceut koji najveći dio radnog vijeka i penzionerske dane provodi u Podgorici.
Njen otac Nikola sin je Mata Čopića, a ulica pored nikšićke pijace (danas nosi ime Novice Cerovića) zvala se po toj familiji Čopinska ulica. Mato se bavio trgovinom – imao je jake veze sa Italijanima, pa je često u Trst isporučavao vunu sa Sinjajevine, a za uzvrat uvozio gas, petrolej, tekstil… Mato je bio oženjen od Cerovića, a tom linijom imao je rodbinske veze i sa Petrovićima. Kod njega je svraćao i kralj Nikola sa svitom, kada god dođe u Nikšić. Nikola je svojoj djeci pričao da je kralj zahtijevao od Mata da gradi kuću na trgu, protiveći se idejama da centar Nikšića bude kod Brezovika, da bi kroz njega proticala Zeta…

       Nikolina druga kćerka, sedamdesetdvogodišnja Natalija Kovačević danas je takođe penzionerka i živi u Podgorici. Ona pamti kako joj je otac pričao sjećanja iz djetinjstva o dolascima kralja Nikole u Nikšić.
– Moj djed Mato obožavao je gospodara koji je ljeta provodio u Nikšiću. Jednog ljeta, pričao mi je otac, kralj Nikola proveo je oko mjesec dana u našoj kući. Spavao je u sobi na spratu koja gleda na glavni gradski trg, a ujutru bi ispred radnje primao Crnogorce koji su čekali u redovima da se požale gospodaru ili da ga nešto zamole. Prozivao ih je poimenice govoreći svakome i ime oca, a oni su jedan po jedan prilazili…

Italijanski ministar tražio rudnik ne pitajući za cijenu

       – Za razliku od oca Mata, Nikola se nije bavio trampom već je kao školovan trgovac uvodio niz novina u posao. Prodavnicu je jedno vrijeme držao u ortačkom odnosu sa svojim bratom i dva brata iz Strinića, Muslimana iz Nikšića. Poslije završetka stručne škole mljekarstva u Čehoslovačkoj, Nikola je otvorio prvu državnu mljekaru, a takođe prije Drugog svjetskog rata bio je predstavnik varaždinske konfekcije (preduzeća Tivar, a današnji Varteks) u gradu pod Trebjesom. Dvogodišnju trgovačku školu završio je u Milanu. Uprkos brojnim obavezama koje je imao kao vlasnik trgovinske radnje nije ga napuštala velika strast – cijelu Crnu Goru prepješačio je tražeći nalazišta rude i umalo bankrotirao zbog ulaganja u istraživanja koja su mnogi smatrali uzaludnim…

       Iako se čak i nekim stručnim knjigama o rudarstvu u Crnoj Gori navodi da je ekspolatacija boksita počela 1948. godine, to nije tačno. Nikola je sa ortacima pobratimom Kostom Memedovićem i Čehom Ludvigom Šistekom uspio da 1939. godine sklopi ugovor sa jednom čehoslovačkom firmom o eksploataciji boksita. Stupio je u kontakt sa predstavnikom čuvene “Zbrojovke”, otputovao u Prag i potpisao ugovor. Od svake tone boksita Nikoli i ortacima pripadalo je 30 dinara… Radovi na nalazištu u Župi nikšićkoj su počeli, ali je posao prekinut zbog kapitulacije Čehoslovačke.

       U “Nedeljnim novostima” 3. maja 1970. objavljena je reportaža Marka Kavaje koji je prenio Nikolina sjećanja o istraživanjima širom Crne Gore, ratu i prvim ugovorima o eksploataciji boksita.
– Posjetio sam rudara amatera Nikolu Čopića koji je blizu Nikšića otkrio milione tona rudače jednog od najboljih boksita, za čiju se eksploataciju sada podiže kombinat kraj Titograda. Svojim nalazima demantovao je veliki broj stručnih geologa koji su posljednjih stotinu godina obilazili Crnu Goru, tražili u njoj rude i najzad “utvrdili” da je sasvim jalova – piše Kavaja 1970. godine u reportaži “Pasija, ljubav i ruda.”
– Na moje ponude američkim evropskim kombinatima odgovoreno je da su “istraživači davno utvrdili” da u Crnoj Gori nema ruda.
Naravno na to sam se nasmijao jer mi je Slavko Mikinčić, naš poznati geolog, koji je nedavno umro, provjerio nalaze i našao da naslage boksita na mojim terenima iznose blizu sto miliona tona – prenijele su “Nedeljne novosti” Nikoline riječi.

       U reportaži se navodi da je Nikola “jednog dana slučajno stupio u vezu sa predstavnikom čehoslovačke “Zbrojovke” koji je dolazio poslovno u Beograd.”
– Nažalost to se desilo 1939. godine kada je Čehoslovačka bila pod okupacijom Njemaca. Jedva natjerah tog stručnog rudara da posjeti Nikšić, plativši mu sve troškove oko puta pa čak i dnevnice. Naravno kada je vidio nalazišta promijenio se i poslije toga za kratko vrijeme mene pozvaše u Prag gdje sam potpisao kupoprodajni ugovor za najmanji teren. To me je izvuklo da ne objavimo, braća i ja, bankrotstvo dućana.
Za vrijeme italijanske okupacije Crne Gore nijesam imao mira. Prvo su me uhapsili sa prvom grupom građana određenih za strijeljanje, navodno kao pomagače ustanika. Spasio nas je dr Veljko Petrović – Njegoš, državni tužilac u Nikšiću, koji je teško bolestan ležao u postelji. Kada se pravio spisak za ponovno hapšenje i interniranje odvedoše mi brata i moje bliže, a mene niko ne dirnu. Tek kroz nekoliko dana bi mi sve jasno, jer me pozva civilni komesar. Kada sam se javio njemu u kancelariju predstavi mi bivšeg italijanskog ministra D’ Anđelija koji se sa mnom prijateljski rukovao. Pošto smo popili kafu, ministar mi se obrati, uvjeravajući me učtivo da je veliki prijatelj Crnogoraca i pređe odmah na stvar. Tražio je da prodam Italiji rudnike boksita po cijeni kakvu sam odredim, jer se o tome neće raspravljati…

Odbio je da proda rudnike, i umjesto u Švajcarskoj – završio u zatvoru

       Uprkos procjenama geologa, Čopić je bio siguran da će pronaći blago. Ljubav prema rudarstvu stekao je kao dijete dok je kod ujčevine u Boanu skupljao kamenčiće koji su ličili na zlato. Istraživačka strast umalo ga nije odvela u bankrot. Veliki posao sa češkim partnerima koji su ulagali u eksploataciju boksita propao zbog rata. I Italijani za vrijeme okupacije htjeli su da se domognu rudnika. Poslije Drugog svjetskog rata robijao je nekoliko puta, a prvo zaposlenje dobio u rudniku koji je sam pronašao.

       Bivši italijanski ministar D’ Anđeli u kancelariji civilnog komesara predložio je Čopiću da novim vlastima proda rudnik i da se ukloni iz “dosta neugodne situacije”, koja je vladala za vrijeme okupacije.
– Saopštio mi je da će mi se omogućiti prelazak s porodicom u Italiju ili Švajcarsku. Sve me to zbuni ali se ipak brzo snađoh. Istom mjerom i ljubazno, kao i on meni, saopštih mu da su rudnici sada njihovi, da ih mogu odmah eksploatisati ali da žalim što ne mogu potpisati dok rat traje nikakav kupoprodajni ugovor za rudnike.To me stajalo nekoliko mjeseci zatvora u Nikšiću i nekoliko u Podgorici, i gdje sam dobio ovu prokletu astmu. Zadovoljan sam što sam tako postupio, iako me se niko nije sjetio kada je objavljena svečanost udaranja temelja velikom kombinatu kraj Titograda, za koji sam ipak ja i niko drugi otkrio milione tona rudače koja će se tu prerađivati – navodi se Nikolino sjećanje u reportaži “Nedeljnih novosti” objavljenoj 3. maja 1970. godine u kojoj je opisana i njegova strast za traženjem rude.

       – Poslije Prvog svjetskog rata ostavio sam dućan braći u ortakluk, a s rudarskim pijukom i torbom na leđima počeo da krstarim brdima tražeći vododerinama tragove ruda. Ponekad sam prelazio i po 40 kilometara dnevno. Spavao gdje se zateknem i hranio se kao pustinjak. Tako sam prošao cijelu Crnu Goru s kraja na kraj sve dok nijesam otkrio velike naslage boksita u blizini svog rodnog Nikšića – navodi se u reportaži “Nedeljnih novosti” i dodaje da je Nikola dobio koncesije za eksploataciju pet velikih terena u Žipi nikšićkoj – Zagrad, Kutsko brdo, Đurakov do, Biotski stan i Štitovo.

       Nikola je želio da dok je živ neko ispita temeljnije njegove nalaze u Mratinju, Krnjoj Jeli i Tušini. U Mratinju je poslije Drugog svjetskog rata našao tragove malahitno-azuritne rude i ondašnjem Ministarstvu rada na Cetinju poslao 100 kilograma rudače. Isto tako i iz Krnje Jele poslao je izvjesnu količinu kristala parita sa kavelinom (čist bakar) kao i primjerak alkopirita iz Tušine.
– Da sam malo mlađi i zdraviji niko me ne bi zadržao da nastavim svoj davno započeti posao iako sam svjestan da ne bih imao nikakvih ličnih koristi, ali bih bar zadovoljio svoju životnu pasiju i ambicije – govorio je Nikola sada već davne 1970. godine.

       Nikola je pričao da je ljubav prema istraživanju ruda nosio iz djetinjstva. Dok je kao mali dječak negdje krajem 19. ili na samom početku 20. vijeka boravio kod Boana u gostima kod ujčevine Cerovića, često je odlazio na rijeku u sakupljao kamenčiće koji su ga podsjećali na zlato. Posjedovao je brojnu literaturu o rudarstvu na italijanskom, češkom i francuskom jeziku. Njegove kćerke sjećaju se i kako je, vraćajući se sa crnogorskih planina i brda, donosio pun ruksak kamenja koje je odlagao u stočiće namijenjene čuvanju sasvim drugih i nježnijih stvari. Vjerovao je u uspjeh i svojim nalazima demantovao nekada poznate rudarske stručnjake koji su uporno tvrdili da boksita nema.

Nikola je molio partizana da mu kćerke ne odvede u borbu

       – Negdje u podostroškim stranama našoj grupi, koju su kuriri vodili ka Nikšiću, prišao je partizan koji je zahtijevao da se sestra, ja i još dvoje mladih ljudi odvojimo i krenemo ka Piperima kako bi pomogli u iznošenju municije. Otac je bio očajan i molio je da nas ne povedu, a majka je plakala. Za to vrijeme odjekivale su jake artiljerijske detonacije, borba po okolnim brdima se rasplamsavala. Iznenada se pred nama na konju pojavio markantan visok čovjek sa brkovima i pitao šta se dešava. Nijesam sigurna da li je to bio Blažo Jovanović, a partizan koji je htio da nas vodi stao je mirno i pozdravio ga, objašnjavajući da mi mlađi iz grupe treba da pomognemo borcima na frontu. Oficir na konju naredio mu je da nas sve vode pravo za Nikšić i da nas ne predaju nikome uz put – sjeća se povratka u oslobođeni Nikšić Radmila Popović, kćerka Nikole Čopića.

       Prve ratne godine Čopići su provodili u svojoj kući u Nikšiću. Nikola je poslije italijanske okupacije odlučio da se više ne bavi trgovinom i svu robu prodao je nekom trgovcu Dubljeviću iz Pive. Bilo je tu metraže, odijela, šešira, dugmadi, kravata…

       Poslije jednog od bombardovanja grada pod Trebjesom odlučili su da se sklone kod rođaka Ljumovića u Danilovgrad. Nikoli su neki prijatleji predlagali da bježi u Italiju, a onda dalje na zapad u vrijeme kada je bilo izvjesno da će pobijediti komunisti. Kada su partizani oslobodili Nikšić, preko njihovih simpatizera Čopići su stupili u kontakt sa komandom toga područja i tražili da se vrate na ognjište. Pohod od Danilovgrada ka Nikšiću počeo je noću, a kuriri koji su vodili grupu u kojoj je bila i familija Čopić su se stalno smjenjivali. Grupa je zanoćila u nekom od sela Podostroškog kraja, a potom rano ujutru krenula ka gradu pod Trebjesom…

       – Odmah po dolasku u Nikšić poveli su nas u partizansku komandu i saslušali jedno po jedno. Ne znam šta su pitali ostale, a od mene je traženo da objasnim zašto se nijesam priključila partizanima. Rekla sam da mi nije dala majka, a partizanski oficiri su počeli da viču. “Pa, ni drugima majke nijesu dale, ali su omladinci išli da pomažu!” Poslije saslušanja, svi osim oca otišli smo kući. On je ostao da čeka suđenje, a nije imao nikakve krivice. Na teret mu je, pored ostalog, stavljeno i to što je znao italijanski – priča Radmila.
Nikola Čopić prije presude od deset godina robije, jedno vrijeme proveo je u nikšićkim zatvorima. Radmila se sjeća da je čak jedan period njen otac robijao u zatvoru koji se nalazi na svega nekoliko metara od kuće Čopića – na mjestu gdje je danas pijaca.

       – Tokom robijaških šetnji krijući smo iz kuće posmatrali oca. Sestra i ja bismo samo malo pomjerili zavjesu i sa ugla prozora posmatrali ga kako šeta sa drugim robijašima. Kasnije je prebačen u podgoričku Jusovaču – sjeća se Radmila.

       Nikola nije izdržao cijelu kaznu, već je poslije par godina zatvora oslobođen zahvaljujući interevenciji njegovog brata, koji je poznavao Blaža Jovanovića. Ali to nije bila jedina Nikolina robija…
Nekadašnji vlasnik rudnika boksita poslije izlaska iz zatvora morao je da se zaposli kako bi prehranio porodicu. Dobio je posao upravo u Rudnicima boksita – bio je najprije zadužen za nadgledanje izgradnje pristupnih puteva i probijanja terena. Na tom radnom mjestu zaradio je još jednu robiju – kada se obrušio potporni zid na rudniku optužen je za sabotažu i zatvoren. Oslobođen je poslije nekoliko mjeseci, vratio se poslu u rudniku i bio zadužen za uzimanje uzoraka rude iz utovarenih vagona.

       – Otac umalo nije “zakačio” i Goli otok. Znam da je jednog dana početkom pedesetih godina otišao kod Vere Kovačević, visokog partijskog funkcionera u Nikšiću. Rekao joj je da je hapšen kao buržuj i da nema smisla da ide u zatvor kao borac za interese sovjetske Rusije – pamti poslijeratne dane Radmila…

Stari Nikšićani pamte Čopiće kao nosioce privrednog preporoda grada

       Nikola je imao neprijatnosti sa vlastima i kada ga je neko od komšija opanjkao zbog toga što se na jednom ručku pričalo o mogućnosti atentata na Tita prilikom posjete Americi. Tada je prijavljeno da je Nikola navodno na pomen atentata od sreće dizao zdravicu. Zahvaljujući intervenciji partijskog aktiviste Luke Koprivice, Nikola je oslobođen tih optužbi.

       Za vrijeme prvih poslijeratnih godina, dok je Nikola bio u zatvoru, njegova supruga Helena morala je da se zaposli kako bi izdržavala kćerke. To su bili teški dani za jednu nekada imućnu familiju, ali Helena je bila hrabra i bodrila je kćerke.

       Ona se udala 1924. godine, a njene kćerke sjećaju se njihove nesvakidašnje ljubavi i priča o Nikolinoj upornosti da se vjenča sa maloljetnom Čehinjom koja je u Nikšić došla sa orkestrom…
– Moja majka Helena Veis u Nikšić je došla sa porodicom koja je imala orkestar. Otac se, kako su nam pričali, odmah zaljubio u nju, ali njeni roditelji nijesu dozvoljavali da se viđaju. Helena je bila maloljetna, a Nikola je imao više od trideset godina. Orkestar je jednog dana otišao u Srbiju, a Nikola je pošao za njim i svoju suđenicu pronašao u Kraljevu. Preko Helenine mlađe sestre uspio je da joj doturi pismo i ona je pobjegla sa njim – ali su roditelji primijetili šta se desilo i uspjeli da je pronađu i vrate. Kao u svemu, Nikola je bio uporan – poslao je drugo pismo i sa Helenom pobjegao u Sarajevo gdje je imao braću od stričeva.
– Vjenčanje je objavljeno 1925. godine u Sarajevu poslije čega su otišli za Nikšić. Helena je morala promijeniti vjeru prije vjenčanja, a njeni roditelji bili su očajni. Pomirenje je nastupilo tek kad se rodilo prvo dijete – danas sedamdesetpetogodišnja Radmila.
Helena se poslije Drugog svjetskog rata morala zaposliti jer je Nikola bio u zatvoru. Počela je da radi u jednoj radničkoj menzi i od plate izdržavala kćerke. Umrla je 2001. u devedeset drugoj godini života u Podgorici, trideset godina poslije Nikoline smrti, a njeni ukućani pamte je i po češkim uspavankama koje je pjevala unucima i praunucima…

       Nakon što je nekoliko godina po okončanju Drugog svjetskog rata usvojen jedan od socijalističkih zakona, Čopići su ostali bez dijela kuće u centru grada.

       Danas su prinuđeni da se spore sa Opštinom koja pokušava da proda taj prostor. Zbog finansijske krize, usljed blokade računa od nekoliko povjerilaca, a sa ciljem da prikupe novac za oktobarske plate, SO Nikšić je krajem decembra pribjegla prodaji imovine koja je predmet Zakona o pravednoj restituciji. Čitav proces, od ideje do realizacije prodaje poslovnog prostora u kući Čopića u strogom centru grada trajao je svega šesnaest dana, ali je nakon reagovanja Udruženja za zaštitu i vraćanje privatne svojine spriječena dalja rasprodaja. Prodaja te imovine izazvala je veliku osudu u javnosti, posebno među starijim Nikšićanima koji pamte Helenu i Nikolu, pa i njihove pretke koji su kao porodica ostali upamćeni kao nosioci privrednog i duhovnog preporoda grada. Da ironija bude veća, odluku o prodaji donijela je lokalna vlast sastavljena od LSCG i prosrpskih partija koje su za kratko vrijeme privremene većine u republičkom parlamentu i izglasali taj zakon.

       Na osnovu Rješenja predsjednice Opštine Vere Miljanić (broj 01 – 11182 od 9. decembra) u dnevnom listu “Pobjeda” je tri dana kasnije objavljen konkurs Sekretarijata za uređenje prostora i stambeno – komunalne poslove da se “prodaje poslovni prostor površine 87 kvadrata na Trgu slobode broj 26” i navodi da je upisan u listu nepokretnosti broj 2487 “vlasništvo Opštine Nikšić (bivši “Trgotekstil”). Početna cijena je 900 eura po kvadratu”. Na vratima nekada čuvene “Ćamove radnje” stajao je pečat i obavještenje da je objekat privremeno zatvoren odlukom komunalne inspekcije.

Lokalna vlast drsko ignoriše odluke Skupštine Crne Gore!

       Zatvorene pisane ponude za kupovinu dijela Čopićeve kuće Opštini Nikšić dostavile su četiri zainteresovane strane, a na otvaranju i licitaciji 25. decembra preduzeće “BAST plastik” dalo je najbolju cijenu od 1.303 eura za kvadrat. Istog dana na račun Opštine legao je 113.361 euro, a već narednog taj novac je usmjeren za isplatu decembarskih zarada opštinskim službenicima. Do tih podataka zvanično nije bilo moguće doći, ali je advokat Dragan-Grga Ružičić to, kako kaže, uspio idući “drugom linijom”.
– Procedura je bila javna i nije teško bilo saznati detalje, ali u Opštini izgleda postoji strah da se o tome govori. Postavlja se i pitanje zašto državni tužilac, odnosno osnovni tužilac nije reagovao. Na osnovu važećih pozitivnih zakonskih propisa mogao je pristupiti preispitivanju okolnosti kako bi utvrdio da li je sprovedena prodaja nezakonita. Mogao je već ispitati da li je time prekršen Zakon o pravednoj restituciji i to ne samo sa aspekta nečije krivične odgovornosti – što nije beznačajno – nego i sa aspekta utvrđivanja ništavnosti tog pravnog posla. Njemu niko nije morao zvanično da se obraća jer se o tome u gradu priča već dva mjeseca pa je valjda i do njega dopro taj glas – kazao je Ružičić.

       Nasljednice imovine Nikole Čopića su Republičkoj direkciji za nekretnine podnijele zahtjev da se spriječi promjena vlasništva u katastarskom operatu Opštine Nikšić. Na taj način Direkcija će kao državni organ poštovati Zakon o pravednoj restituciji, odnosno član 39 tog zakona koji se odnosi na zabranu prometa nepokretnosti koje su njegov predmet- kazao je on.

       Ružičić je naglasio da u opštinskoj jedinici te direkcije u Nikšiću još nije dostavljen ugovor o kupoprodaji prostora, niti je u Osnovnom sudu ovjeren bilo kakav ugovor povodom te prodaje. On je u Osnovnom sudu, po ovlašćenju nasljednica, uputio zahtjev za sudsku zaštitu.

       Povodom saznanja da je SO Nikšić počela prodaju imovine koja je predmet Zakona o pravednoj restituciji, Nikšićko udruženje za zaštitu i vraćanje privatne svojine održalo je nedavno vanrednu sjednicu Predsjedništva na kojoj je oštro osuđen taj postupak lokalne samouprave. To udruženje, koje zastupa interese oko 6000 Nikšićana koji se smatraju oštećenim primjenom tzv. revolucionarnih zakona, oštro je osudilo prodaju dijela kuće Čopića na uglu Ulice Novice Cerovića i Trga slobode.

       – Lokalna vlast to radi kako bi došla do novca za isplatu zarada u javnim preduzećima i kupila socijalni mir. Smatrali smo da je usaglašavanjem političke volje u Skupštini Crne Gore konačno došlo vrijeme da se primijeni zakon o vraćanju nacionalizovane imovine, ali se izvršna vlast drznula da ne primjenjuje odluke zakonodavne – ocjena je Predsjedništva tog udruženja.

       Članovi tog organa Momo Mijušković, Mišo Vujović i Đorđe Makrid podsjetili su da je otuđivanjem imovine oštećen svaki građanin Crne Gore koji će kroz razne poreze plaćati obeštećenja državi, sadašnjem i bivšem vlasniku, a da će lokalna vlast u Nikšiću krivično i moralno odgovarati.

       – Opština se ne pridržava preporuka Skupštine i Vlade Crne Gore, a ne poštuje ni odluke prethodnog saziva lokalnog parlamenta iz prošle godine, niti član 37 Zakona o pravednoj restituciji. Dakle, nema prodaje imovine koja je obuhvaćena tim zakonom, a svi ugovori koji se uprkos tome sačine su ništavni. Moralno, LSCG, SNP, NS i SNS su odgovorne jer su taj zakon sami donijeli u parlamentu dok su imali privremenu većinu, a sada ga krše. Ako su morali da prodaju imovinu imali su i druge objekte u Nikšiću, a ne nacionalizovane – istaknuto je na sjednici.
– Naš stav je generalno da podržavamo obnovu građanske države, ali da nikome pod takvom “firmom” nećemo dati “kart – blanš” za pravljenje kartel države. Zato pozivamo državu da se ozbiljnije uključi u rješavanje našeg zajedničkog problema, a oštećene građane da budu spremni da u krajnjoj liniji i fizički zaštite svoju imovinu – zaključilo je Predsjedništvo nikšićkog Udruženja za vraćanje privatne imovine.

* * *

       Pokušaj kršenja Zakona o pravednoj restituciji, odnosno namjera Opštine Nikšić da proda dio kuće Čopića bio je povod da se u nekoliko nastavaka objavi priča o Nikoli Čopiću – pronalazaču rudnika boksita i čuvenom nikšićkom trgovcu. To je bila i prilika da se iz brojnih dokumenata koje imaju njegove nasljednice izdvoji mali dio koji upečatljivo svjedoči o Nikolinom preduzetničkom duhu i stradanju. Čopić nije jedini o kojem bi se moglo napisati još mnogo toga, a njegovi nasljednici nijesu jedini koji su uskraćeni za materijalna dobra koja im po pravdi pripadaju, a čuvaju za istoriju dragocjena svjedočanstva i sjećanja o kojima se do objavljivanja feljtona gotovo ništa nije znalo.
Ako je vrijeme bolne otimačine prošlo, ako dolazi vrijeme da svako dobije ono što mu pripada, dolazi možda i vrijeme stida…
Advokat nasljednika imovine porodice Čopić juče podnio tužbu Osnovnom sudu

U Opštini prepravljali ugovor jer su svjesni da krše zakon


       NIKŠIĆ – Advokat Dragan Ružičić, zastupnik familije Čopić čiju je imovinu, uprkos činjenici da je predmet Zakona o restituciji, nedavno prodala SO Nikšić, podnio je juče tužbu Osnovnom sudu.
Na taj korak on se, kako kaže, odlučio nakon što sud nije u proteklih mjesec i po dana razmatrao njegov zahtjev za određivanje privremene mjere o zabrani otuđenja i izvođenja radova na adaptaciji i rekonstrukciji poslovnog prostora od 87 kvadrata na Trgu slobode.

       – Predao sam tužbu za poništenje ugovora o kupoprodaji do kojeg sam u međuvremenu došao, a takvi procesi traju jedno ili eventualno dva ročišta. Slučaj nije komplikovan, jer sud treba samo da utvrdi da li je ta imovina nacionalizovana, kao što jeste, i da li ju je SO prodala – kazao je Ružičić.
On je posebno istakao važnost načina na koji je ugovor o kupoprodaji sačinjen, dopisivan, pa prepravljan.
– Iz svega je očigledno da su u Opštini vidjeli da su pogriješili, odnosno da su svjesno ušli u prodaju imovine čiji je promet zakonom zabranjen – kazao je on.

       Prema njegovim riječima, prvi ugovor je sačinjen 25. decembra, ali nije ovjeravan u sudu, pošto se u javnosti pojavila čitava serija reagovanja pojedinaca i udruženja. Ispostavilo se da je dopuna ugovora izvršena 22. januara, kada je u sudu i ovjeren.

       – Prvo je u članu 5. naknadno ubačeno “u slučaju primjene propisa o restituciji, isti će se primijeniti i kupac obeštetiti”, da bi poslije došlo i do aneksa ugovora, pa je umjesto toga ubačeno “ukoliko kupac bude dužan da vrati nepokretnosti korisniku prava na restituciju ili se utvrdi da je taj ugovor ništavan, prodavac je dužan da kupcu u razumnom roku, koji kupac odredi, isplati iznos od 113.361 euro uvažen za iznos inflacije ili rasta cijena na malo u tom periodu”. Interesantno je da dalje stoji “kao i iznos koji je kupac uložio u adaptaciju i obnovu prostora po nalazu zajedničke komisije”. Tu se vidi da su oni svjesni da krše zakon, ali i da su spremni da iz opštinskog budžeta plaćaju eventualnu obnovu. Pitam se ko im je dozvolio da budžet troše na taj način. Građani koji plaćaju poreze sigurno nijesu, ali ni zakon o obligacionim odnosima, jer su ovdje obje strane znale da ta kupovina podliježe Zakonu o restituciji, što se vidi i iz ugovora koji je ispred Opštine potpisala predsjednica Vera Miljanić – kazao je Ružičić.

S. B. Preuzeto iz dnevnog lista Vijesti  

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


8 + eighteen =