Kolašin – tri decenije kasnije

jul 2016.

Prije tri decenije i nešto više, autori ovih redova došli su u Kolašin i zasnovali prvi radni odnos, kako se to uobičajeno tada govorilo. Bilo je to vrijeme kad se u raznim oblastima privrede još uvijek otvaralo radnih mjesta i donekle se moglo birati i radno mjesto i grad u kome će se raditi. U prosvjeti je situacija bila slična današnjoj, otvaralo se radno mjesto tek kad neko ode u penziju ili na onaj svijet, a povremeno se posao mogao naći u mjestima đe nije bilo dovoljno kadra iz lokalne sredine, pa su ljudi dolazili sa strane. Upravo tako smo i mi došli u Kolašin.

Višegodišnja priča o potapanju Kolašina, uveliko je omela razvoj grada na obali Tare. U vrijeme našeg dolaska  gradnja je tek uzimala maha, pa su u Kolašinu jedini novi objekti bili Obrazovni centar „Braća Selić“ i hotel „Bjelasica“. Bio je to gradić sa slabom infrastrukturom, s dosta starih kuća, asfaltiranim ulicama samo u užem gradskom jezgru, neplanskom gradnjom u prigradskim naseljima s makadamskim ulicama. Nije bilo autobuske stanice, a prije par godina otvorena željeznička stanica nalazila se znatno iznad grada, upravo zbog predviđenog potapanja Kolašina.

Kao i većina zaposlenih iz drugih gradova, nijesmo se dugo zadržali i nakon dvije godine promijenili smo grad. Kolašin nam je ostao u śećanju po dobrim ljudima, relativno kratkim ljetima i veoma oštrim zimama sa puno snijega.

Godine su prolazile i tempo života nije dozvoljavao da se povremeno vratimo u Kolašin. Telefonski kontakti sa prijateljima nijesu bili dovoljni da se stekne pravi uvid u stanje i razvoj grada. Dešavalo se da prolazimo kroz Kolašin ili bolje reći pored njega, ali bez zadržavanja, tako da nijesmo mogli registrovati  promjene koje su se dešavale u gradu.

Sredinom jula 2016. godine, proveli smo 7 dana odmora u Kolašinu. Smjestili smo se u porodičnom hotelu Čile i odmah ośetili tradicionalno gostoprimstvo, tako prepoznatljivo u ovom kraju. Od prvog do zadnjeg dana imali smo utisak da se nalazimo u porodičnoj kući rođaka, jer je takvu porodičnu atmosferu stvorilo kompletno osoblje hotela.

Naravno, poslije toliko vremena, prvo što nas je interesovalo je da se raspitamo za sve s kojima smo zajedno radili prije tri decenije. Neumorni i ljubazni Žare, pored brze i kvalitetne usluge u restoranu hotela, stizao je svakom gostu da ponudi traženu informaciju.
Bilo je prilike da razgovaramo sa vlasnikom hotela, gospodinom Predragom Bulatovićem, kojeg pamtimo još od našeg boravka prije tri decenije u Kolašinu. Baš neđe u to vrijeme napuštio je društveni sektor i krenuo sa privatnim poslom. Bilo je to, u najmanju ruku hrabrost, što zbog nepoznanica i prepreka koje su stajale pred privatnim sektorom, tako i zbog turistički nerazvijene sredine kakav je tada bio Kolašin. Kroz razgovor smo saznali da se kompletna porodica bavi turizmom, ali i o problemima koji postoje u ovom poslu, a koje po riječima Bulatovića, gost ne smije da ośeti.  Zaista, da nijesmo čuli za ove probleme, prema onome kako nam je bilo ovih 7 dana u hotelu „Čile“, pomislili bi da turizmu na śeveru Crne Gore ćetaju ruže.

Okolina Kolašina pruža velike mogućnosti na polju sporta i rekreacije i za tako nešto ima i objekte i idealne terene. Iz vremena našeg prethodnog boravka tih objekata nije bilo. Postojala je samo netaknuta priroda, koja nije imala baš nikakvu turističku valorizaciju.

Zanimalo nas je, da li je grad doživio određene promjene. Nakon dugog odsustva bili smo prijatno iznenađeni njegovim izgledom. Uređeni gradski trgovi, nove zgrade osnovne i muzičke škole, hoteli visoke kategorije, veći broj manjih porodičnih hotela i pansiona, restorani i kafići koji ni po čemu ne zaostaju ne samo za većim gradovima u Crnoj Gori nego i šire, uredne ulice, kuće sa predivno sređenim dvorištem, cvjetnim alejama i zelenilom.

Na padinama oko grada, u predivnom zelenilu koje je pravi raj za oči, izgrađen je značajan broj vikendica koje kao da su srasle sa prirodom. Sve ulice, i prilazni putevi su asfaltirani.

Napredak je vidljiv na svakom koraku, pa je na mjestu zapažanje našeg prijatelja Raša, koji je kroz evociranje uspomena na vrijeme od prije tri decenije kazao: „Śećate li se, da se ovim ulicama bez čizama nije moglo proći“. Ovim podśećanjem htio je još više dočarati napredak grada. Da, baš je bilo tako, a sad čak i predivno uređena obala Tare sa stazama za pješake i bicikliste, u čijoj se neposrednoj blizini nalaze i sportska dvorana i tereni za fudbal, košarku i druge sportove.

Biogradska gora i ostali djelovi Bjelasice pružaju idealne uslove za boravak u prirodi, planinarenje, vožnju biciklom i džipovima, posjetu katunima, izletištima… Nijesmo imali opremu za planinarenje, a ni kondicija nam baš nije bila na zavidnoj visini, pa smo se zadovoljili nadmorskim visinama koje nude Kolašin i skijalište Jezerine. Nacionalni park Biogradska gora je zaista nešto posebno i ne može se u par rečenica prikazati. Utiske ostavljamo za naredni period  i posebnu priču o ovom jedinstvenom parku prirode.

Odmor u Kolašinu smo začinili malim rekreativnim šetnjama pored Tare, obilaskom Partizanskog groblja na Brezi i tvrđave Barutana na Vinića brdu, podśetili se puta do željezničke stanice kojim smo vikendom odlazili i dolazili u Kolašin, prošetali kroz divnu šumu u Dulovinama, kao i nekoliko puta odlazili do Jezerina i laganom šetnjom pored uspinjače peli se ka Ćupovima.

Šetajući padinama od Jezerina ka Ćupovima uživali smo u raznovrsnim biljkama i poljskom cvijeću koji plijene svojim izgledom, ljepotom cvijeta, oblikom lista, bojom, mirisom…

Neodoljiv miris šumskih jagoda prosto nas je prisiljavao da se skoro na svakom koraku sagnemo i uberemo tu sočnu, malu mirišljavu kuglicu. Nema toga ko im može odoljeti. Bilo kakvo namjerno ili slučajno upoređivanje ovih jagoda sa onim modifikovanim komadima nepravilnog oblika koje kupujemo po samoposlugama, a koje nazivaju jagodama, nema smisla. Jedino što se može zamjeriti ovim šumskim je da su preniske, pa bi se moglo razmisli o eventualnom kalemljenju na neku visočiju biljku, kako bi se izbjeglo saginjanje, a to bi značilo i stvaranje originalne crnogorske šumske jagode.

U bilo kom pravcu da se pogleda, uočava se velika darežljivost prirode. Veliki kompleksi bukove i četinarske šume, ogromna prostranstva zelenih pašnjaka, renovirani katuni u kojima se može osjetiti miris sela i nekadašnjeg života na planini, ali i dobiti kvalitetna ugostiteljska usluga za sve koji se upute da obiđu ljepote Bjelasice.

Boravak u ovom predivnom krajoliku sa obiljem darova prirode, vratio nas je pitanju koje smo često sebi postavljali. Uvijek nas je interesovalo koliko bi vremena trebalo da se obiđu crnogorske planine, da se upoznaju karakteristične biljke ovog podneblja i da se nešto bliže sazna o njihovim osobinama. Odgovor na ovo pitanje nije lako dati, uzimajući u obzir da ima dosta zbilje u onoj šali, koja kaže da Crna Gora nije mala, no je nekako zgužvana. Pravi način da se priroda detaljno upozna, jeste da se prepješači odgovarajuće područje koje je predmet interesovanja. Uzimajući u obzir navedeno i zahtjeve koji se postavljaju u današnjim uslovima života, mali je broj onih koji bi sebi mogli priuštiti toliko slobodnog vremena.

Naravno, kako za svako pitanja ima odgovor, tako i ovo, za koje bi se reklo da je za većinu ljudi nerješivo, ima veoma jednostavno i uz to jako kvalitetno rješenje – botanička bašta. Zahvaljujući gospodinu Danijelu Vinceku, Kolašin ima Botaničku baštu, u kojoj se nalaze najznačajnije biljke većine crnogorskih planina. Sa dugogodišnjim naporima gospodina Vinceka da stvori ovakvo mjesto upoznati smo odavno. Već od javljanja ideje da pođemo na odmor u Kolašin, čvrsto smo odlučuli ako do toga i dođe, ono što sigurno moramo pośetiti je botanička bašta.

Konačno smo na kapiji botaničke bašte u Dulovinama, do koje se dolazi šetnjom kroz četinarsku šumu, s vidno postavljenim putokazima.

Ispred Botaničke bašte nalazi se pano koji je postavila Turističa organizacija Kolašina, a na kome se nalaze osnovni podaci o bašti. Formirana je 1981. godine, nalazi se na nadmorskoj visini od 1018m, zauzima prostor od 642m² + 180m² kultivara. Zastupljene biljne vrste su autohtone, sa crnogorskih planina Bjelasice, Sinjajevine, Komova i Durmitora. Pano je postavljen prije par godina, pa navedeni broj zastupljenih biljaka (400) je sad znatno veći i prelazi 500 vrsta. Dobar dio biljaka su endemi, a preko 80% su ljekovite biljke.

Bašta raspolaže s bazom podataka kroz koje se prati morfologija i fenofaze pojedinih biljaka, bibliotekom i zbirkom fotografija.

Osnivač ove jedinstvene botaničke bašte je Danijel Vincek, zaljubljenik u Kolašin i njegovu prirodu, koji je proteklih, sad već 35 godina, posvetio zaštiti crnogorske planinske flore. Na panou još piše da se od gospodina Vinceka mogu dobiti informacije o ljekovitim travama, rijetkim i zaštićenim biljnim vrstama, šumskim plodovima, pečurkama, organskoj hrani, ali i saznati mnoge zanimljivosti vezane za sam grad i njegovu istoriju.

Nakon upoznavanja sa osnovnim podacima, došao je red i na provjeru istih.

Ulaz u Botaničku baštu, obiluje raznim vrstama kultivisanih biljaka – ponajviše ruža. Kućica sa oštrim krovom kakav je inače neophodan za ove nadmorske visine, opkoljena rastinjem botaničke bašte, podśetila nas je na one priče iz djetinjstva koje smo netremice slušali – „…a tamo na kraju šume nalazila se kućica u cvijeću u kojoj su živjeli…“

Nakon kraćeg upoznavanja, krenuli smo u obilazak botaničke bašte sa vodičem Ivanom Grdinićem. Kroz razgovor smo saznali da je Ivan angažovan par mjeseci – od maja do avgusta, kad je inače botanička bašta otvorenana za pośete. Kazao nam je i da nije odgovarajuće struke koja bi se na ovom mjestu podrazumijevala, ali na osnovu njegove priče i očigledne ljubavi prema onome što radi, to se nikad ne bi zaključilo. Zaista, potrudio se i uspio u tome da nam predstavi to veliko bogastvo prirode, skoncentrisano na malom prostoru botaničke bašte. Potvrdio je naše pretpostavke kako uspijeva u tome. Uz takvog učitelja kakav je gospodin Vincek, ne možete da ne volite biljke ili da vam hvali stručnih detalja o njima.

Teško je riječima, čak i fotografijom prikazati botaničku baštu, prosto to se mora viđeti. Najpogodnije vrijeme za obilazak bašte je od sredine maja do kraja juna, kad  je period vegetacije biljaka. U vrijeme naše pośete, za većinu biljaka taj period je već bio prošao, a bašta je i pored toga nudila toliko zanimljivosti, da je i u ovom vremenu neizostavno treba obići.

Naravno, nije moguće, a nije ni cilj prikazivanje pojedinačnih biljaka koje se nalaze u bašti. Iz tih razloga navešćemo samo neke zanimljivosti koje se na njih odnose. Poznato je da se nazivi biljaka najčešće određuju prema mjestima đe je biljka pronađena, ali dešava se da dobiju naziv i po ljudima koji su značajni ili su na neki način obilježili određeno vrijeme. U bašti se nalazi biljka virak vinceka ili vilina rosa, čiji je latinski naziv Alhhemill Vinceki  koji je dobila u čast gospodina Danijela Vinceka. Tu je i crnogorska petoprsta, ali i biljke nazvane po kralju Nikoli. Naziv svakako nije dat zbog toga što je bio kralj, već zato što je posvetio izuzetnu pažnju zaštiti i proučavanju crnogorske flore. Dovoljno je pomenuti Biogradsku goru, Morakovo, zabran na Rijeci Crnojevića, pa da u potpunosti bude jasna njegova posvećenost ovoj oblasti.

Taman kad pomislite da je završena veza sa značajnim ličnostima, nailazite na biljku koja vas vodi nešto dalje od nacionalnih okvira. Radi se o biljci koja ne spada u onih 80% ljekovitih, naprotiv veoma je otrovna što je iskusio, Sokrat i mnogi Grci. A onda podśećanje da smo se kroz istoriju prilično “družili” sa Turcima. Nailazimo na biljku u obliku turskog turbana, po čemu je u narodu i dobila takav naziv.

Na svu sreću mnogo više je ljekovitih i onih koje imaju karakterističan izgled, ili su u narodu poznate zato što se za njih vezuje neko vjerovanje. Tu je dobro poznata biljka gavez koju kupujemo u vidu krema i gelova, a namijenjena je za saniranje povreda sportista i sl.  Glog – ljekovit za srce, vrijesak za pluća i disajne organe, dobro poznati kantarion, planinski čaj, kopriva, lincura, borovnica…

Pažnju privlače orhideje, za koje smo dobili informaciju da ih ima oko 120 vrsta. U svijetu su zakonom zaštićene zbog malog broja, što u Crnoj Gori nije slučaj.

Viđeli smo zanovijet, biljku koja je u Crnoj Gori dobro poznata. Ljubitelji dobre jagnjetine, odmah će vam reći da je najbolja tamo đe ima zanovijeti. Ne treba sumnjati, ali nije loše po nekad provjeriti ovu tvrdnju.  Za dobru kapljicu tu je kleka, od koje se pravi čuvena klekovača.

Pomenućemo još neke vrste, mada se veoma teško odlučiti koju istaći, a koju ne, jer svaka od njih ima specifična svojstva. Molika je jedinstvena vrsta bora s pet iglica, endemična i zaštićena biljna vrsta. Za razliku od ostalih četinara ima veoma mekane prijatne iglice. Čuli smo šaljivu priču od Ivana, a odnosi se upravo na ovu razliku iglica u odnosu na druge četinare. Ljubitelj letenja paraglajderom koji je nedavno pośetio botaničku baštu, kad je ugledao moliku, kazao je da u slučaju prinudnog slijetanja najviše voli kad “zagrli” moliku. Pretpostavljamo da nije baš prijatno za one letače koji ne poznaju botaniku a nađu se u prethodnoj situaciji.

U bašti se nalaze dvije vrste javora, od kojih je planinski javor endemična vrsta, a karakterističan je i po tome što raste među četinarima. Javor se inače koristi za pravljenje raznih vrsta muzičkih instrumenata. Zatim, bukova mimoza – biljka interesantnog naziva i izgleda. Treba napomenuti da nema baš ništa zajedničko ni sa bukvom ni sa mimozom. Bor krivulj, kome samo ime kaže da je stablo povijeno prema terenu na kome raste. Priča kaže da je najveći vrh Bjelasice koji je u obliku glave, dobio ime Crna glava upravo po boru krivulju, koji raste po vrhu i izdaleka izgleda kao crna kosa.

Upoznali smo najmanje drvo – puzavu vrbu. Htjeli smo da je fotografišemo, pa je za tako nešto bilo neophodno da je Ivan drži u ruci kako bi je uočili između ostalog rastinja. Baš se razrasla, nema šta. Pomenućemo još jednu biljku, a za upoznavanje još nekoliko stotina preostalih, pośetite Kolašin i botaničku baštu i uživajte na licu mjesta. Radi se o biljci zlovremenik, za koju postoji vjerovanje da ćera zlo od kuće. Ovoj biljci su zaista u tom pogledu pridavana značajna svojstva, pa su je stavljali i u kolijevke. Očigledno da joj sredina botaničke bašte jako prija, pa se dosta uvećala i umnožila. Zahvaljujući tome, dobili smo na poklon jedan struk, koji smo brižljivo spakovali i ponijeli kući.

Na kraju priče o botaničkoj bašti slijedi ono najljepše, upoznavanje i razgovor sa gospodinom Danijelom Vincekom. Priredio nam je zadovoljstvo, da na terasi kuće sa koje se vidi veći dio botaničke bašte, provedemo s njim određeno vrijeme u izuzetno prijatnom razgovoru. Priželjkivali smo ovakav susret, ali nijesmo bili sigurni i da je to izvodljivo, uzimajući u obzir da je gospodin Vincek baš nedavno proslavio 90 rođendan. Svojom pojavom, pričom i posebno po još uvijek jako prisutnoj stvaralačkoj energiji, nikako se ne bi moglo zaključiti da je na pragu 10 decenije.

Očekivana doza uzdržanosti, pa i treme koju nosi prvi susret i razgovor sa osobom nevjerovatno velikog znanja i iskustva, u trenutku su nestali samom pojavom Danijela Vinceka. Ta blagost, mirnoća i dobrodušnost koja se ogleda na njegovom licu, topla i odmjerena riječ, bistrina uma kao i još uvijek prisutni žar za stvaranjem, prosto su nas osvojili i stvorili ośećaj kao da se već znamo bog zna od kad. Sve je to uticalo da smo se ośećali veoma prijatno i opušteno.

Nakon našeg predstavljanja i izražene želje da u okviru reportaže o Kolašinu, napišemo jedan dio o botaničkoj bašti na ovom portalu, uslijedilo je vidno interesovanje gospodina Vinceka o portalu Montenegrina.net. Zanimalo ga je koje oblasti su zastupljene, koji je obim sadržaja, koliko godina već realizujemo ovaj projekat. Posebno su ga zanimale određene oblasti, a više detalja je želio saznati o crnogorskim kompozitorima. Ovakvo zanimanje za razne oblasti nauke, umjetnosti, kulture uopšte, odavale su ličnost širokog spektra obrazovanja. Uviđajući jasnu korisnost ovog projekta za Crnu Goru, zanimalo ga je koliko država pomaže naš projekat i koliko je to do sad radila. Po ovom pitanju nijesmo ga opteretili pričom, jer nažalost nijesmo imali mnogo što tu reći, niti se čime pohvaliti.

Očigledno da ovakav odnos države prema projektima značajnim za nju, dobro je poznat gospodinu Vinceku, pa je to bio i povod da priča skrene sa portala na botaničku baštu. Čuli smo određene pojedinosti vezane za tu pomoć kad je botanička bašta u pitanju, ali i nadu i očekivanja da će se ta situacija potpuno promijeniti. Očekivanja su dodatno uvećana održanim skupom u prvoj polovini ove godine u Kolašinu, kad su veći broj državnih institucija izrazile spremnost da se nađe trajno rješenje za dalji razvoj botaničke bašte, njenu valorizaciju, ali i sigurne izvore finansiranja. Ovakav pristup zaista ohrabruje, ali i ostavlja mogućnost velike rezerve u pogledu konačne realizacije, jer na skupu nijesu donesene nikakve odluke niti postignuti bilo kakvi rokovi.

Značajno priznanje za botaničku baštu je, kako nam je rekao Danijel Vincek, uspostavljanje saradnje sa Berlinskom botaničkom baštom. Bilo je riječi i o nekim rješenjima kako bi se moglo vršiti finansiranje održavanja bašte. Obradovali smo se početku priče o njegovim pohodima po crnogorskim planinama. Kazao nam je da je išao sa mnogim planinarskim društvima, ali da je najradije i najčešće to radio sa planinarskim društvom “Javorak” iz Nikšića. Taman kad je priča od uvoda trebala da pređe na glavni dio, morala je da se prekine, jer je u zakazani termin došao gospodin kome su bile neophodne stručne konsultacije i pomoć od gospodina Vinceka. Ostali smo uskraćeni za divne priče, ali smo naravno prihvatili da je naučni rad kojim se još uvijek Danijel Vincek intezivno bavi, mnogo važniji. Zamolili smo ga da napravimo zajedničku fotografiju, što je rado prihvatio, uz šaljivi komentar i pominjanje časopisa u kojem ne smijemo objaviti fotografiju.

Nakon srdačnog pozdravljanja otišli smo zadovoljni i sa uvjerenjem da će biti prilike za nastavak priče i o planinarenju crnogorskim planinama, ali i o nekoj znatno većoj botaničkoj bašti, koja će biti na pravi način valorizovana. Pośeta botaničkoj bašti mnogo nam je značila, iako nam struka nije vezana za botaniku. Naravno, svi bi trebali da imamo svijest o potrebi zaštite i očuvanja prirode, pa u tom dijelu postojanje ovakve bašte je od velikog značaja. Nakon obilaska bašte, bilo nam je potpuno jasno da ona predstavlja pravi dragulj za učenike, studente biologije i srodnih struka, naučne radnike, istraživače… Ako se na pravi način populariše, privući će i veliki broj turista.

Pričom o botaničkoj bašti privodimo kraju i priču o Kolašinu, sa jasnom predstavom da smo prikazali samo dio onoga što Kolašin može da ponudi, a što smo mi u toku našeg relativno kratkog boravka registrovali. Za potpunije predstavljanje, neophodno bi bilo obići još neke lokalitete i institucije, ali i razgovarati sa ljudima iz ovog kraja koji dobro poznaju istoriju, kulturu i nasljeđe Kolašina. Nadamo se da nam neće trebati još trideset godina da ponovo dođemo u Kolašin, a kad bi se to i desilo morali bi da imamo sreće i dobro zdravlje pa da doživimo 10 deceniju kao cijenjeni gospodin Vincek.