Konstantin Petković i Crna Gora – Miroljub Stojanović





I pored toga što istorija književnosti ne može da se pohvali velikim brojem poznatih detalja relevantnih za rekonstrukciju biografije i za utvrđivanje kompletne bibliografije Konstantina Petkovića, ne bi se moglo reći da se ovim pitanjem bavio mali broj istraživača. Isto tako, ne može se reći da je njihov trud bio uzaludan, i pored velikih a teško savladivih prepreka. Ovo se posebno odnosi na makedonske istraživače, koji su u svom patriotskom nastojanju često s mukom skidali teške zavjese vremenskog i istorijskog mraka da bi na svjetlost saznanja iznijeli interesantne detalje. U kompoziciji životno-bibliografskog mozaika Konstantina Petkovića ima još nepoznatih detalja, ali osnovni elementi se već jasno znaju.

Na istorijskoj raskrsnici

Konstantin Dimitriev Petković rođen je u Bašinom Selu kraj Velesa 1824. godine u bogatoj porodici. U Odesi je učio gimnaziju od 1843. do 1848. a potom studira slovensku filologiju i političke nauke u Petrogradu kod Izmaila Sreznjevskog. Studije je završio najvjerovatnije 1852. godine. Iste godine Petković putuje na Balkan i posjećuje Grčku /svetogorske manastire/, Carigrad, Makedoniju, Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Austriju i Češku. Na tom putu se upoznaje sa političkim prilikama na Balkanu i šire i susrijeće sa poznatim ličnostima kulturnog i političkog života toga vremena.
Kako dokumentovano navodi profesor Simon Drakul, Petković već 1853. stupa u rusku diplomatsku službu. Jedno vrijeme je proveo kao sekretar ruskog konzulata u Vidinu, a potom radi kao član komisije za razgraničenje Besarabije i Turske. Godine 1857. Petković je postavljen za sekretara ruskog konzulata u Dubrovniku. Iste godine Petković je naimenovan za ruskog konzula u Dubrovniku, jer je tadašnji konzul Stremuhov postavljen za ruskog konzula u Bejrutu.

U burno vrijeme

U toku svog života Petković je bio odlikovan Ordenom sv. Stanislava, Krstom za nezavisnost Crne Gore, te francuskim Ordenom legije časti. Napisao je više ogleda i studija iz raznih oblasti, a bavio se i književnim radom i prevodilaštvom.
Crna Gora se poslije smrti vladike Petra Drugog 1851. i dolaska na prijesto prvog svjetovnog vladara Danila Petrovića i dalje nalazila u delikatnom međunarodnom položaju. S jedne strane, ona je bila samostalna i suverena država, s druge strane, Turska je nije smatrala takvom, već kao dio svoje imperije. Evropske države nijesu bile svjesne faktičke situacije. Stoga se nijesu oglasile na izjavu turskog delegata na Pariskom kongresu 1856. da je Crna Gora sastavni dio turske teritorije.
Poslije Kongresa crnogorski knjaz Danilo počinje živu političku aktivnost, najprije sa notom velikim evropskim silama, a potom posjetom Francuskoj 1857. gdje je dobio naklonost Napoleona Trećeg. Sa stalnim atakovanjem na turske granice i sa podrškom za buđenje slovenskog življa u pograničnim krajevima, naročito u Hercegovni, uspio je da skrene pažnju međunarodne javnosti na svoju aktivnost, a posebno velikih evropskih sila. Kulminacija takve atmosfere dostigla je u maju 1858. kad je vojvoda Marko Petrović odnio sjajnu pobjedu na Grahovcu nad mnogo moćnijom, brojnijom, moderno naoružanom turskom vojskom pod komandom Husein-paše. Velike sile poslije ovog događaja nijesu mogle da prećutkuju Crnu Goru i formiraju Međunarodnu komisiju za razgraničenje Crne Gore i Turske. Komisija je radila 1858/59. Time je de fakto priznato postojanje Crne Gore, mada je pravno bila priznata dvadeset godina kasnije, 1878, poslije dvije isto tako slavne pobjede, na Vučjem dolu i na Fundini 1876.
Razumije se da su velike evropske sile, svaka za sebe, u ovakvim okolnostima željele da postignu što bolji odnos i razvijanje neposrednih odnosa s Crnom Gorom. U tome, osobito poslije posjete knjaza Danila Parizu, vidnu prednost je imala Francuska, čiji su diplomati često posjećivali Cetinje. Tako su, odmah poslije bitke na Grahovcu, dva francuska vojna broda bila ukotvljena u blizini Dubrovnika s ciljem da se spriječi eventualni napad Turaka s te strane na Crnu Goru.

Okolnosti u Dubrovniku

Već sami podatak da je Rusija u to vrijeme promijenila dva konzula u Dubrovniku /Jeremiju Gagića i Petra Stremuhova/ jasno ukazuje na njene oslabljene pozicije i nezadovoljstvo ruske vlade njihovim radom. Pozicija Rusije je slabila i pored redovne materijalne pomoći i isto takve zaštite na Jadranu kakvu je ponudila i Francuska. Svoju diplomatsku inferiornost Stremuhov je izrazio i neposredno, protiveći se politici knjaza Danila, koji je održavao intenzivne veze i sa drugim državama za koje je smatrao da mu mogu biti od koristi. Razumije se da ruski dvor, na osnovu izvještaja dotadašnjih konzula, nije mogao da formira uvjerenje o Knjaževoj odanosti Rusiji kao i pozitivno mišljenje o njegovim karakternim osobinama. Sve ovo je rezultiralo povlačenjem Stremuhova iz Dubrovnika nepunu godinu od njegovog dolaska.
Dubrovnik je u to vrijeme bio sjedište nekoliko konzulata koji su u interesu svojih država ostvarivali neposredne kontakte sa Crnom Gorom i drugim krajevima od interesa za te države. Kao sastavni dio austrijske teritorije i jedan od centara civilne vlasti, odnosno vojne, igrao je važnu ulogu, tim prije što je bio naseljen brojnim pravoslavnim stanovništvom, prema kome se izražavalo posebno nezadovoljstvo budući da je bilo prirodni saveznik Crne Gore i Rusije i susjednih krajeva, koji su bili u latentnoj i permanentnoj buni. Zato civilna vlast u Dubrovniku, zagrižena za očuvanje austrijskog uticaja u južnoj Dalmaciji, Crnoj Gori i Hercegovini, organizuje rasprostranjenu špijunsku aktivnost: pravoslavnom sveštenstvu, uglednim trgovcima i građanima bilo je zabranjeno kontaktiranje sa ruskim konzulom, budući da se Rusija smatrala glavnim vinovnikom slabljenja austrijskog uticaja u tim krajevima. Na ruskog konzula se gledalo kao na veliko zlo, kojemu se u svakoj prilici onemogućavalo da radi svoj posao. S druge strane ruski konzul u Dubrovniku je bio persona non grata, čije se prisustvo moralo tolerisati. Takav zvanični Dubrovnik je dočekao Konstantina Petkovića.
Svi su izgledi da je Konstantin Petković otišao u Dubrovnik direktno sa terena, ne svraćajući u Petrograd, 20. aprila 1857. Premještaj na mjesto sekretara Generalnog konzulata u Dubrovnik dobio je na lično traženje. Ovu njegovu želju možemo tumačiti na nekoliko načina: željom da radi u slovenskoj sredini koja bi mu omogućila direktan kontakt sa srpskim, odnosno hrvatskim jezikom, što je bilo u neposrednoj vezi s njegovom strukom; želja da se približi Crnoj Gori, o kojoj je među ruskom inteligencijom i omladinom onoga vremena kružila legenda, čak je i Puškin ispjevao pjesmu o Crnogorcima, koji se ne plaše nikakve sile; osjećanje da će u Dubrovniku, s obzirom na već objašnjenu situaciju na položaj Crne Gore i njene okoline, biti potreban i koristan više nego na drugom mjestu ili kraju, s uvjerenjem da će među svojom sabraćom, kojima je Rusija bila ideal jednostavnije afirmisati ideju jedinstva i zajedništva svih Slovena, koja je među južnoslovenima bila dovedena u pitanje, mada je slovenofilstvo i tamo postojalo kao težnja.
U pismu od 9. avgusta 1857. godine Prvog odjeljenja Azijskog odjela Ministarstva inostranih poslova Rusije, vice-direktor i zamjenik načelnika ovog odjeljenja, odgovarajući na pismo Stremuhova od 9. jula iste godine, pored toga što ga izvještava da je Petković prekinuo rad u Komisiji za razgraničenje Besarabije i Turske, /20. april 1857/ početak njegove nove službe u Dubrovniku označava istim datumom, a poslato mu je i rešenje o ličnom primanju i stupanju na novu dužnost. Prema tome Petković je na dužnost sekretara ruskog konzulata u Dubrovniku stupio 20. aprila 1857.

Slobodne planine

Zahvaljujući podacima do kojih je došao Simon Drakul i priloženim dokumentima znamo da je Petković stigao u Dubrovnik 19. maja 1857. toplo dočekan od Stremuhova i njegove porodice. Međutim, bio je razočaran odnosom austrijskih vlasti prema mjesnom pravoslavnom stanovništvu, prema pravoslavnoj duhovnoj vlasti i njemu lično. Stavljen u položaj da ne smije da se na ulici pozdravi sa pravoslavnima, još manje da ih prima u posjetu, Petković se nije obeshrabrio.
I pored takvih okolnosti, susrete i razgovore započeo je odmah s namjerom da što prije upozna tamošnje uslove života, situaciju u drugim konzulatima, kao i situaciju u Crnoj Gori, Hercegovini, Albaniji i već poslije tri mjeseca imenovan je za generalnog konzula Rusije u Dubrovniku. Bio je to delikatan i težak posao koji mu je za kratko vrijeme donio i ličnu i službenu satisfakciju. Sa uspjehom je završio nekoliko krupnih zadataka dobijenih od svoga ministarstva, zadatak koji su imali dalekosežni pozitivni uticaj na državni status i razvitak Crne Gore.
Osnovni zadatak novog ruskog konzula u Dubrovniku, Konstantina Petkovića, bio je, kako smo već istakli, imajući u vidu sve lične nedostatke crnogorskog knjaza Danila, a prije svega njegovu brzopletost i osvetoljubivost, da se prilagodi konkretnoj situaciji do mjere koja će zadovoljiti rusko diplomatsko mnjenje kad je u pitanju Crna Gora, da zadobije izgubljene pozicije ruskog dvora, tako što će postojano ukazivati na niz konkretnih mjera kojima će realizovati dobre namjere i najiskrenije prijateljstvo Rusije.
Osim toga, Petković kao diplomata bio je dužan da radi i ono što se neće dopadati njegovim kolegama, konzulima u Dubrovniku, no na način koji ne bi bio uvredljiv, a i ruska vlada da ih ne dovede u inferiornu situaciju u momentu budućih pregovora i aktivnosti koje imaju za cilj da se dobije prevlast u odnosima prema Crnoj Gori.

Široka aktivnost

Ispunjavajući taj zadatak, razvio je široku aktivnost i prepisku, osobito s crnogorskim knjazom Danilom, i sa drugim uglednim ljudima, zalagao se za redovno pristizanje ruske pomoći Crnoj Gori interesovao se za sukobe s Turcima, tražio detaljne i oficijalne izvještaje o tome, brinuo za ličnu sudbinu knjaza Danila, primao pisma i delegacije duhovne i svjetovne vlasti, stizao je da pokaže interes i za crnogorsku narodnu poeziju i etnologiju, zalagao se da se novčano pomognu crnogorski emigranti, izvještavao Knjaza o aktivnostima turske vojske koje bi mogle ugroziti Crnu Goru, savjetovao i davao uputstva, branio interes Crne Gore pred međunarodnom javnošću i pred svojom vladom, a posebno u Komisiji za razgraničenje Crne Gore i Turske, pratio je arhimandrite u Rusiju, nabavljao knjige i dovodio učitelje, ispraćao delegacije na Cetinje, odlazio i sam na Cetinje.
Ovakvu aktivnost mogao je da razvije čovjek sa posebnim diplomatskim darom, s velikim znanjem, širokim vidokrugom i ljubavlju prema Crnoj Gori, ali i čovjek u kome leži velika strpljivost i radna energija. Ako nije bio takav, da li bi Austrija mogla da strahuje od njega i da ga optuži kao agenta, Turska da sumnja, Žilien de la Gravier da napiše tako laskavu ocjenu o njemu; zar odnosi između Crne Gore i Rusije za samo jednu godinu mogu doći u fazu da ruski car kumuje preko Petkovića prvorođenoj kćerki knjaza Danila?
Pobjeda Crnogoraca na Grahovcu još jednom je međunarodnoj javnosti stavila do znanja da Crna Gora nije pobunjena turska pokrajina, već slobodna i nezavisna država, koja ima svoju teritoriju, vojsku, vladara, pa i svoj senat. Međunarodna javnost je na to vrlo široko, mada različito reagovala. Pobjedu, međutim, niko nije mogao osporiti. Evropa je bila stavljena pred fakat za koji se morala izjasniti i opredijeliti, a velike evropske sile, kojima nije smetalo da se Crna Gora proširi, intervenisale su u dva pravca: da se onemogući iskrcavanje turske vojske i ugrožavanje Crne Gore od jadranske obale radi toga što su u jadranske vode već prispjeli francuski, ruski i engleski ratni brodovi, da se zaraćene strane uzdrže od svakog sukoba sve do utvrđivanja međunarodno priznatih granica u kom cilju je oformljena Međunarodna komisija sa sjedištem u Carigradu.

Poslije Grahovca

I pored toga što je knjaz Danilo poslušao savjete Rusije i Francuske, i ne preduzimaše velike sukobe prema oblastima pod turskom vlašću, ne bi se moglo reći da je odustao od svojih ambicija da obezbijedi Crnoj Gori izlaz na Jadransko more kad se za to ukaže prilika. Nemiri na granici nijesu prestali pa je Petković tražio objašnjenja i detaljne izvještaje, stalno ukazujući na teškoće koje ti nemiri mogu proizvesti, ruskom predstavniku u carigradskoj Komisiji i tražeći informacije njemu samom u Dubrovniku. Ovo tim prije što te nemire započinju Crnogorci. Petković u svojim službenim pismima često manifestuje i svoje zadovoljstvo crnogorskim pobjedama.
Tako u pismu od 10. maja 1858. Petković piše: „Ne mogu da ne iskažem svoje duboko žaljenje radi tog neprijatnog slučaja, koji sobom povlači i druge nesreće, rat, i koji će da naruši mir junačkog naroda kojim upravljate Vi”. Petković s neskrivenim zadovoljstvom izveštava Knjaza Danila o pismu koje je dobio od svojega Ministarstva inostranih poslova. U tom pismu stoji da su se tri vlade dogovorile /ruska, francuska i engleska/ da intervenišu kod Porte povodom napada na Grahovac. Petković je savjetovao Knjaza da ne napada prvi, nego da se ograniči na odbranu, ali ga Knjaz nije poslušao, prvi je napao i katastrofalno porazio Turke.
U privatnom pismu od maja 1858. poslije bitke na Grahovcu, Petković, tonom koji nije lišen egzaltacije i ličnog zadovoljstva zbog „Posljednjeg događaja koji ovjenča novom neviđenom slavom Vaš hrabri i borbeni narod, zašto neću propustiti mogućnost da izvijestim Imperatorsku vladu zajedno sa izvještajem da Turci ne prestaju povređivati granice, koje su Crnogorci dužni da brane i kažnjavaju vinovnike”, odobravajući „neposlušnost” Knjaževu.
U istom pismu Petković navodi da su crnogorske planine slobodne i slavne, a domovina Knjaževa draga. Za nju roditeljskom brigom brine ruski car, a ruskoj vladi „u posljednje vrijeme bijaše prijatno i utješno da vidi čvrstinu, riješenost i razumne poteze Vaše Svjetlosti za dobro i napredak naroda”.
U pismu od 7. juna iste godine Petković vješto koristi slučaj slanja pomoći od 4.600 zlatnika da iskaže svoju odanost i ujedno da podsjeti Knjaza na obaveze koje je preuzeo a nije ih izvršio.
U takvim okolnostima, kad se u Crnoj Gori još slavila pobjeda, koja je imala veliki odjek u svim slovenskim krajevima, a posebno na Balkanu, i kada je bila stvorena mogućnost da se izglade svi nesporazumi između Rusije i Crne Gore, Petković od svog ministra dobija dozvolu da posjeti Cetinje. To je za njega bila prijatna i značajna prilika koja, na žalost, nije mogla biti ostvarena odmah. Putovanje nije realizovano i pored toga što je Petković i pasoš vizirao i nestrpljivo želio „da vidi slavnu Crnu Goru”.

Sposoban diplomata

Petković je već polovinom 1858. a do kraja te godine sasvim sigurno uspostavio veoma bliske odnose s crnogorskim dvorom. Ti odnosi su se manifestovali nizom neposrednih i iskrenih kontakata.
Diplomatska aktivnost Petkovića ne manifestuje se samo njegovim odnosom prema Knjazu. Sem toga, shodno upustvu koje je dobio još Stremuhov, a vjerovatno i on sam, za častoljublje knjaza Danila, on traži precizne izvještaje za sve sukobe na granici koje su izazvali Crnogorci i vrlo seriozno podsjeća Knjaza na redosljed postupaka u izvještavanju konzula u Dubrovniku o stanju u Crnoj Gori, ukazujući da redosljed treba da počinje od njega, Petkovića, sabira izvještaje o stanju u krajevima oko Crne Gore za koje je moguće izvijestiti direktno iz Dubrovnika, a isto tako, slao je i svoje izvještaje Knjazu o događajima koji su se desili u oblastima koje je mogao da kontroliše.
Drugim riječima, te godine diplomatska aktivnost Petkovića bila je ispunjena neprestanim istraživanjem i dubokim poniranjem u česte promjene okolnosti objektivnog svijeta, a isto tako i na česte promjene potreba lica sa kojima se sretao i sa kojima je trebao da sarađuje. Takav odnos i aktivnost tražio je sposobnog, strpljivog i mudrog diplomatu. Petković je imao te kvalitete.
Petković u ovoj prvoj godini konzulstva u Dubrovniku pokazao je sve kvalitete koje krase jednog u svemu uspješnog diplomatu: veliko razumijevanje za posebne interese Crne Gore u okviru interesa što ga nameće slovenofilstvo, a posebno za nacionalni romantizam, koji se lako prepoznavao u nekim praktičnim potezima crnogorskog knjaza Danila, i Crnogoraca uopšte. Pored toga, u vrlo komplikovanim međunarodnim odnosima, što se naročito manifestovalo u Dubrovniku, Petković se veoma dobro snalazio. Njegov rad posebno je činilo složenim zvanično mišljenje ruske vlade o knjazu Danilu, s jedne strane, i to što se zbivalo u Crnoj Gori i okolo nje, a bilo je povezano sa ličnim osobinama i osvetoljubivošću Knjaževoj, s druge strane. Ovdje prije svega imam u vidu dobru namjeru Petkovića, njegovu želju za prevazilaženjem prošlosti, ali i fakat da se od njega ponekad očekuje nešto drugo u pogledu na činjenicu da je Knjaz imao priličan broj neprijatelja i u samoj Crnoj Gori, a van njenih granica među onim Crnogorcima koji su od njegovog straha pobjegli u Austriju, koja isto tako nije voljela Knjaza i slobodnu i nezavisnu Crnu Goru.

Smjena na prestolu

Ovakvo stanje nije moglo ostati bez konkretnih manifestacija: pokušaj atentata na knjaza Danila na Rijeci Crnojevića, a potom atentat u Kotoru 31. jula 1860. godine.
Promjena na crnogorskom prijestolu dovela je za knjaza Nikolu, Danilovog sinovca. Kakvo mišljenje o Petkoviću su imali najuticajniji Crnogorci svjedoči i jedno pismo predsjednika Senata na Cetinju, vojvode Mirka Petrovića od 1. avgusta 1860. u kojemu ga izvještava o smrti knjaza Danila i moli ga da dođe na Cetinje da se nađe na samom mjestu u novonastaloj situaciji, a posebno u vrijeme ustoličenja novog knjaza. Novi knjaz je stupio na prijesto 3. avgusta 1860.
I pored toga što su odnosi između Rusije i Crne Gore bili vidno uznapredovali, i pored toga što Crna Gora nije zaobilazila ruskog konzula, kao što je bio slučaj sa Stremuhovim, sada moli da se ruski konzul nađe na Cetinje u novonastaloj situaciji promjene vlasti, što ne može da prođe bez uticaja i aktivnosti ruskog konzula, bez njegovog ličnog doprinosa i mišljenja. Za nešto što je već bilo stvoreno trebalo je početi s radom još odmah.
Za efikasno izvršavanje dnevnih i dugoročnih zadataka, a posebno za uspostavljanje relacija koje neće biti sporne, bio je potreban diplomata velikog formata. Konstantin Petković je bio takav ne samo zato što nije bio bez ličnog šarma, već i zato što je bio solidno obrazovan – znao je nekoliko stranih jezika, posebno francuski, koji je u Rusiji devetnaestog vijeka predstavljao ne samo uslov za rad u diplomatiji, nego je bio i elemenat opšteg i ličnog prestiža.
Što se tiče Petkovićeva rada u Komisiji za razgraničenje, sa sigurnosti se može reći da je tom poslu pristupio revnosno i kao delegat Rusije i kao čovjek koji je bio zainteresovan da se to pitanje riješi što povoljnije za Crnu Goru.
Komisija je, kako je naprijed istaknuto, radila u proljeće 1859. i u periodu jesen-zima iste godine. U Komisiji, u svojstvu inžinjera radili su još dvojica Rusa: generalštabni kapetan Vlangali i Bikov koji je u Crnogorsko-turskoj komisiji radio na zahtjev crnogorskog knjaza kao crnogorski službenik. Komisija je, inače, radila u sastavu: Ekar/Francuska/, Konstantin Petković/Rusija/, Jovanović/Austrija/, Lihtemberg/, Pruska/, Kuks/, Engleska/, Husein paša/, Turska/, Lazar Vuković/ Crna Gora.

Objašnjenje zakašnjenja

Konstantin Petković, i pored toga što je rad međunarodne komisije bio uspješno završen, produžio je da se interesuje za aktivnosti u vezi sa razgraničenjem, pa i za rad crnogorsko turske komisije.
Njega nijesu interesovala rešenja koja je donijela komisija, već lični kontakti, savjeti i uputstva koja mu je dao Knjaz, želeći i da utiče na ta rešenja. On se pozivao na tradiciju pripadnosti određenih oblasti, koristeći se svojim iskustvom u radu na rešavanju sličnih pitanja, pokazujući i svoju upućenost u međunarodno javno pravo.
Njegov stav prema pitanju razgraničenja i prema Crnoj Gori uopšte može da se identifikuje i sa žaljenjem što je bio objektivno onemogućen da prvi javi Knjazu vijest o potpisivanju međunarodnog Protokola u Carigradu o razgraničenju Crne Gore i Turske.
„Znači, rad na razgraničenju Crne Gore u Konsantinopolju je završen i ja jako žalim što su se prekinule telegrafske veze jedno vrijeme, te sam tako bio lišen zadovoljstva da budem prvi koji će javiti tu vijest Vašoj Svjetlosti. Dana kada sam dobio telegram, admiral Žirien mi je rekao da Vam je već saopštio. Nijesam mogao ništa da uradim poslije toga, nego se nadam da ću se revanširati u boljim i prijatnijim okolnostima, i smatram da je nepotrebno da i ja ponavljam Vašoj Svjetlosti uvjerenje koliko sam duboko osjećao, i koliko radosna srca sam primio vijest za sve što se odnosi na Vaše interese i na hrabri narod pod Vašom upravom. Ja još ne znam rezultate Carigradske konferencije, nego se tješim time što je Crna Gora uključena u prvi evropski diplomatski akt”.
Kao što se vidi, Konstantin Petković i ovu objektivno inferiornu poziciju konzula vješto je iskoristio da je pretvori u superiornu. Njegova radost, međutim, bila je iskrena, kao što je bila i velika radost Crnogoraca o kojima je raspravljala Evropa zajedno s Turskom. Crna Gora, značilo je, pred evropskim silama postojala je i za Tursku.
Činjenica što je Danilo Petrović poslije vladika Petra Prvog i Petra Drugog Petrovića Njegoša bio prvi svjetovni vladar u Crnoj Gori, a i činjenica da moćna pravoslavna crkva predstavlja jedan od bedema protiv uticaja katoličke vjere i Austrije, pogotovu u pograničnim krajevima. Umnogome je opredjeljivala aktivnosti Konstantina Petkovića, tim više što je uticaj duhovne vlasti u odnosu na svetovne vladare polovinom 19. vijeka bio veliki, posebno u krajevima koji su bili u neposrednoj blizini i u kontaktu s katoličkom i muhamedanskom vjerom. Pravoslavlje u tom vremenskom periodu u tim krajevima bilo je jedan od najsigurnijih faktora nacionalnog života.

Briga o crkvi i ljudima

Pored toga što je Crnoj Gori redovno pristizala tromjesečna novčana pomoć, na sugestiju, molbu i preporuku Petkovića stizala je i pomoć za crnogorske crkve i manastire. U njegovim pismima, koje posjedujemo, nalazimo i podatak o ispraćaju arhimandrita Nikanora Njegoša u Rusiji radi dobijanja zvanja episkopa. Međutim, njegov put za Rusiju nije odobrila Austrija, zato što je može biti bio njihov podanik. Ovdje je bila u pitanju želja Austrije da se crnogorski episkop posveti u Karlovcima, zato što je katolicizam imao u to vrijeme veliki uticaj na karlovačku mitropoliju. Pored nastojanja da se umjesto njega u Rusiju uputi drugi arhimandrit i da se ne bi potrošio novac namijenjen za put u Rusiju / novac u iznosu dvjesta austrijskih zlatnika dao je Petković/, Petković vodi diplomatsku akciju preko ruskog predstavništva u Beču, u čemu i uspijeva. Arhimandritu Nikanoru je omogućeno da otputuje u Rusiju.
Iz dokumenata do kojih smo došli nalazimo podatak za nekog pripadnika plemena Vasojevića, koji je bio na školovanju u duhovnoj školi u Rusiji, o poklonu grofice Varvare Grigorievne Šuazelj Cetinjskoj crkvi, kao novčana pomoć za najsiromašnije crkve u Crnoj Gori, o pomoći knjeginje Tatjane Vasiljevne Vasiljkove „crkvama kojima je to najneophodnije”, o Petkovićevoj brizi, preko ruskog povjerenika koji je išao u Carigrad, za svešteno lice Marka Pejovića, koji je bio uhapšen i zatvoren u zatvoru na ostrvu Kandiji, zalažući se za njegovo oslobođenje, o njegovom traženju da se u Rusiju pošanju dva mlada čovjeka iz Crne Gore radi izučavanja slikarstva.
Pored onoga što su o toj problematici objavili profesori Haralampije Polenaković i Simon Drakul, valja naglasiti da je Petković stekao popularnost na širem području Crne Gore i Hercegovine kao čovjek dobre volje. Njemu se obraćaju crkvena lica, ili grupe lica sa različitim molbama i traženjima sa nadom da će im pomoći ili da će biti korisno za opštu stvar ako bude upoznat s problemima.

Molbe za pomoć

Đorđe Đuranović iz Perasta moli Petkovića da zaštiti pravoslavne crkve, arhimandrit Joanikie Pamučina iz Mostara sa grupom školskih upravitelja primio je novčanu pomoć u srebru za crkve i manastire u Hercegovini, odnosno za pravoslavnu školu u Mostaru, a Kiril Vladimirovič Knoring, savjetnik ruskog predstavništva u Beču javlja da je ruska carica Marija Aleksandrova poslala sljedeće darove: za manastir Dečani 300 rubalja, za Gračanicu 150, za troškove muške i ženske škole u Peći, odnosno Patrijaršiji po 150, a za školu u selo Lopižnje kod Sjenice 150 rubalja, sve u srebru. Manastir Reževići u 1857. i 1858. primio je rusku materijalnu pomoć, a iguman Evstatije Dučić iz manastira Duži kraj Trebinja sa svojom bratijom, obraćajući mu se kao vicekonzulu Dalmacije, Boke i Crne Gore i Brda, žali mu se na tursko pljačkanje manastira i manastirskih imanja, na nasilje nad stanovništvom i crkvenim poslenicima.
Pored zauzimanja za duhovna lica, Petković je vodio brigu za obezbjeđenje pomoći za svjetovna lica. Pobjedom na Grahovcu Crnogorci su zarobili velii broj turskih vojnika i bašibozuka. Jedan broj su zadržali, ali su ih kasnije morali pustiti zbog međunarodne javnosti, a jedan broj njih je vrlo pohvalno pričao o odnosu prema njima, turskim zarobljenicima, što je potvrdilo crnogorsku humanost i prosvijećenost. Odkako je od ruskog konzula u Sarajevu dobio molbu od nekog Hadži – Burekoglu Mehmedu za sina Derviša, koji je bio zarobljen na Grahovcu, Peković je u pismu podsjetio knjaza Danila na hrišćansko čovjekoljublje i zauzeo se za oslobođenje ovoga Turčina. Kod austrijskih vlasti Petković interveniše za oslobođenje Joka Lazova Kape, koji je revanširajući se za uvredu knjaza Danila uvrijedio austrijskoga cara. Petković traži dozvolu za nekoga Golubovića iz Srbije da se vrati u Crnu Goru, a za nekoga Sava Čepčevića traži dokaze za njegovo vladanje kako bi mogao da ga preporuči carigradskim duhovnim vlastima. Za konjičkog komandira Davidovića konzul Petković se posebno zauzeo. Najprije da mu obezbijedi naseljenje u Rusiji u jednoj od južnih gubernija, a potom i plaćanje putnih troškova do Odese.
Zbog te svoje brige za ljude Konstantin Petković je imao i neprijatnosti, zato što se ponekad iz neizvjesnosti brinuo i za problematična lica. Takav slučaj je bio sa rođakom knjaza Danila – Pejovićem. Ovaj Pejović se, poslije raspusnog života u Carigradu, zašto Petković nije znao ništa, uz Petkovićevu pomoć našao u Petrogradu, gdje, kako kaže sam Petković, ne može da se zanima drugim poslom „osim da skrnavi obraz crnogorskog naroda i da priređuje mnogobrojne neprijatnosti Vašoj Svjetlosti”.
Osnovna briga Konstantina Petkovića je ipak bila Crna Gora. U prvom redu ono što se događa na Cetinju. Iz njegovih sačuvanih pisama iz ovog perioda vidi se da je dva puta najavljivao svoju posjetu Cetinju, ali i otkazivao oba puta u zadnji momenat. S velikom sigurnošću se može vjerovati da je na Cetinju bio na kršćenju kćerke knjaza Danila, Olge, u svojstvu zastupnika kuma – ruskog cara. Tom prilikom je knjaginji Darinki predao carski dar – narukvicu. Taj događaj se zbio 11. jula 1859. Osim toga ima vjerovatnoće da je Petković bio na Cetinju na saučešću predsjedniku Senata, vojvodi Mirku Petroviću, povodom ubistva knjaza Danila i ustoličenje novoga knjaza Nikole Petrovića, 3. avgusta 1860. Sa knjazom Nikolom odnosi su jačali i napredovali da je knjaz Nikola i poslije odlaska Petkovića iz Dubrovnika održavao s njim prijateljske veze. U Dvorskoj bibioteci na Cetinju čuva se jedinstven primjerak Petkovićeve studije „Crna Gora i Crnogorci” posvećena lično knjazu Nikoli. Ovu studiju Petković je objavio 1877. godine u Petrogradu na ruskom jeziku.

Slavistička interesovanja

I pored toga što je bilo teško raditi u delikatnoj situaciji i kompleksnim odnosima među zainteresovanim državama, Petković je nalazio put da održi postojan i intenzivan odnos prema Crnoj Gori. Na Cetinje je upućivao skoro sve Ruse koji su dolazili u Dubrovnik ili kroz njega samo prolazili. Na taj način crnogorsku prijestonicu su posjetili: komandant fregate Poklan, drugi kapetan po rangu Juškov sa suprugom i pratnjom, potom Nekoi Ševiki i ađutant Plautin, koji je bio i živopisac, pa Peković moli Knjaza da mu izađe u susret i da mu omogući trodnevni boravak na Cetinju, što bi bilo dovoljno da naslika nekoliko pejzaža i nekoliko primjeraka crnogorske nošnje. Na Cetinje je doputovao i novoimenovani ruski konzul u Janjini, Junin.
Konstantin Petković, tvrde istoričari književnosti koji su se do sada zanimali za njegov život, bio je visoko obrazovani stručnjak slavističke nauke i jedan od najboljih studenata poznatog ruskog lingviste Ismaila Ivanovića Sreznevskog. Srećući se sa Crnom Gorom, sa „svojom slavnom Ilirijom, majkom junačkog naroda”, kako je sam pisao, morao je da se sretne i sa njenom nepismenošću i kulturnom zaostalošću. U nastojanju da je opismeni i da joj podigne kulturni nivo, on se brinuo za manastirske i svjetovne škole, brinuo se i za obrazovanje i samih crnogorskh vladara. U jednom pismu, koje nije datirano, knjaz Danilo od Petkovića traži rusku gramatiku jer želi da nauči ruski jezik. Za sada se ne zna da li je takva gramatika došla na Cetinje, ali je utvrđeno da je konzulat tražio gramatiku iz Rusije i da je svakog dana očekivao.
S vremena na vrijeme Petković je snabdijevao knjaza Danila sa literaturom za koju je smatrao da bi ga mogla interesovati. Takav je slučaj bio sa brošurom o Bosni. Kao lingvistu i slavistu Petkovića je interesovalo mnogo šta, a osobito narodna poezija, one pjesme što su nastajale u toku ili poslije velikih aktuelnih istorijskih događaja. Ljut je bio na vojvodu Iva Rakova Radonjića s Njeguša koji mu je obećao poslati pjesmu o boju na Grahovcu, pa pošto ga je izdalo strpljenje da čeka, obratio se pismom knjazu Danilu lično, s molbom da mu se pjesma pošalje, budući da je čeka i ne može da dočeka. Kada bi bilo moguće detaljno pregledati ruske arhive, precizno bi se utvrdilo u kojoj je mjeri ovaj interes realizovan u povećem korpusu narodnih pjesama ili prikaza, u opisu običaja i stanovništva Dubrovnika i Crne Gore, odnosno u kojoj mjeri je Petković ostao vjeran svojoj mladalačkoj ljubavi za slavistiku i lingvistiku, koja podrazumijeva i ljubav za etnografiju i folklor.

Dug koji ostaje

Kad je knjaz Nikola zamolio da mu obezbijedi učitelja ruskog jezika, Petković ga je brzo obavijestio da je jedan mlad čovjek iz Petrograda spreman da doputuje u Crnu Goru. „Ovaj čovjek izražava spremnost, kako mi napisa, da dođe i da služi u Crnoj Gori bez da ima posebnu materijalnu korist, budući da nije siromah, već jednostavno zato što voli Slovene, pa će se zadovoljiti i s malom platom, dosta će mu biti ako ga primite u Vaš domaći krug i ako uživa povjerenje i blagonaklonost Vaše Svjetlosti”.
Ovakvi srdačni i razvijeni odnosi između Crne Gore i Rusije, koji su u jednom periodu poslije smrti vladike Petra Drugog Petrovića Njegoša bili oslabljeni, brzo su se vratili u pređašnje stanje zahvaljujući dolasku Konstantina Petkovića za generalnog ruskog konzula u Dubrovniku. Ruskoj vladi je bilo važno da se poprave odnosi sa Crnom Gorom, bez obzira što je ona bila mala, ali je predstavljala važan faktor u borbi Rusije protiv Turske i pogodno tlo za ostvarivanje ruskih interesa u krajevima koji su bili pod Austrijom. Zasluge Konstantina Petkovića u ostvarivanju tih ciljeva nijesu bile male. Te zasluge nijesu bile ne zabilježene. Konzul Petković je postao nosilac više odlikovanja za svoj rad: Ordena legije časti kojim ga je odlikovala Francuska, Krsta za nezavisnost Crne Gore kojim ga je odlikovao knjaz Danilo, te Ordena sv. Stanislava.
Pored velikog broja ruskih oficira koje je odlikovao knjaz Danilo, i ruska vlada je u tom periodu odlikovala dvojicu Crnogoraca: knjaza Danila Ordenom Vladimira četvrtog stepena i vojvodu Petra Vukotića Ordenom Sv.Ane.
Ranije je pomenutu studiju „Crna Gora i Crnogorci” Petković je pisao s ciljem da rusku čitalačku publiku bolje upozna sa krajem i narodom koji zaslužuje posebnu pažnju, kako stoji u predgovoru. Njen pisac, budući da je bio konzul u Dubrovniku, održavao je prisne veze sa crnogorskim vladarima knjazom Danilom i knjazom Nikolom i sa Crnom Gorom uopšte, a posebno je upoznao Crnu Goru i njene ljude prilikom razgraničenja Crne Gore i Turske kao član Komisije ispred ruske vlade. Ne ulazeći u to kakva je stvarna vrijednost ove studije, koja ni poslije više od jednog vijeka nije prevedena na naš jezik, reći ćemo samo da je i njena pojava potvrda svojevrsne Petkovićeve ljubavi prema Crnoj Gori, njenim ljudima i vladarima. Petković se u ovoj studiji osvrnuo na prostranstvo, odnosno granice Crne Gore, zatim piše o podjeli na nahije i plemena, o reljefu, rijekama i planinama, klimi, saobraćaju, naseljima; dao je etnički opis naselja, osvrnuo se na zanimanja i seljačke posjede, trgovinu, škole i obrazovanje. Tu je i osvrt na istoriju Crne Gore – Crnojevići, mitropoliti, uspostavljanje svjetovne vlasti, potom političko ustrojstvo, finansije, vojska, crkve. Kao prilozi u studiji su štampani dokumenti o razgraničenju Crne Gore i Turske na francuskom jeziku i osvrt na reforme koje je uveo knjaz Nikola 1868. godine.

Kumovska veza

Napomenućemo još da su knjaz Danilo i Konstantin Petković bili i kumstvom povezani. Vrsni naučnik i profesor Skopskog univerziteta, Haralampije Polenaković, našao je u matičnim knjigama pravoslavne opštine u Dubrovniku da je knjaz Danilo kumovao prvorođenom sinu Konstantina Petkovića preko svog izaslanika, serdara Jola Piletića. Na žalost, Petkoviću su i supruga i sin umrli u Dubrovniku i tamo sahranjeni.
Na kraju, umjesto rezimea, daćemo nekoliko napomena. Konstantin Petković je u Dubrovnik bio upućen na svoje traženje. U dubrovačkom konzulatu je zatekao Petra Nikolaeviča Stremuhova na dužnosti generalnog konzula. On je bio neosporno dobar diplomata, ali se nije snašao u komplikovanoj igri velikih sila oko Crne Gore i nije uspijevao do kraja da shvati delikatnu ulogu i poziciju Crne Gore i njenog Knjaza koji je stalno trebao da se brani od Turaka i da igra između ukrštenih interesa, podmetanja i praktičnih postupaka velikih sila, da postupa ponekad po svojoj zamisli, a da se ne zamjeri nijednoj od njih.
Dubrovnik u vrijeme dolaska Petkovića bio je pun špijuna, spremnih da Petkoviću onemoguće slobodu za aktivnost i druženje: svako njegovo prijateljstvo bilo je primano s podozrenjem od strane austrijskih vlasti. Posebno su motrili na Petkovićeve kontakte s mjesnim stanovništvom, koje je imalo potrebu da se srijeće sa novim konzulom. Što se tiče odnosa sa Crnom Gorom, Stremuhov je Rusiji predstavio Crnu Goru kao zauvijek izgubljenu za nju, a knjaza Danila, s kojim je i za to kratko vrijeme bio krv i nož, kao „umobolnog ništavca koji se potpuno predao u ruke francuskim agentima i intrigantima”. U vezi s ovim Stremuhov je javno priznao svoju nemoć: „Sva moja silna briga da ga izvedem na pravi put ostala je uzaludna jer se taj protivi svemu što je rusko i toliko javno i očigledno to pokazuje da sam morao prekinuti svaki odnos s njim. Sve je u božjoj volji, međutim, ako se ne desi neka zadovoljavajuća promjena, ova će zemlja konačno biti izgubljena i u političkom i u vjerskom pogledu”!
Promjena o kojoj je govorio Stremuhov se dogodila – na mjestu konzula Stremuhova je zamijenio Konstantin Petković, koji je počeo da radi kao da se ništa nije desilo, kao da ne zna mišljenje knjaza Danila i kao da Stremuhov nikada nije bio u Dubrovniku na mjestu ruskog konzula. Novi konzul radio je s ljubavlju, sa čvrstom riješenošću, pravično i strogo, ne propuštajući ni jednu mogućnost da pohvali i pomogne, ali i da preduprijedi i ukori. Kao takav dobro je promrdao teške zavjese nepovjerenja i sumnjičenja. Petković je za to imao i volje i znanja. Iz Rusije na Cetinje pristiže novac, paketi, pisma, ordeni i ono što je najvažnije, počinju da pristižu ljudi. Ruski car, samo godinu poslije odlaska Stremuhova iz Dubrovnika, i poslije one njegove zastrašujuće tvrdnje o konačnoj izgubljenosti Crne Gore za Rusiju, prihvatio se da bude kum crnogorskog Knjaza. Sa Cetinja u Petrograd, isto tako, putuju pisma, paketi, ordeni, učenici i sveštena lica. Crna Gora za Rusiju nije više izgubljena zemlja, a čovjek što je stvorio sve to odlazi iz Dubrovnika premoren, ali, ponosan i gord i zadovoljan piše: „Ja odlazim odavde poslije jedanaest godina najburnije i najnemirnije službe i tješim se s tim da se rastajem s Crnom Gorom u ovakvo vrijeme kada se crnogorski Knjaz vraća sa svoga putovanja u Rusiju i kada Gospodar Imperator kršćava njegovu novorođenu kćerku. Priznajem da mi je malo žao što napuštam Crnu Goru u ovom momentu, volio bih i sam da gledam i da se radujem pobjedi ruskog uticaja… Mome nasljedniku će biti i radosno i prijatno konzulovati u Crnoj Gori”.
Što se tiče prepiske između Petkovića i crnogorskog dvora sačuvana su 72 pisma Konstantina Petkovića. Iz 1858. je 30 pisama od kojih 28 na ruskom jeziku, a dva na našem. Knjazu Danilu je poslao 27, od kojih jedno na našem, tri pisma je napisao sekretar Lagovski, dva u ime Petkovićevo, koje je on i potpisao, a jedno u svoje ime.

Moglo se očekivati

U 1859. Petković je poslao 25 pisama, od kojih jedno Crnogorskom senatu, a druga knjazu Danilu. Petković je u 1860. godini poslao 17 pisama, od kojih knjazu Danilu 10 na ruskom jeziku, knjazu Nikoli šest i jedno na adresu predsjednika Crnogorskog senata, vojvode Mirka Petrovića.
O Petkovićevom naučnopublističkom radu samo najneophodnije. Konstantin Petković je bio prvi Makedonac koji je završio slavističke studije kod profesora Streznjevskog u Petrogradu. Za vrijeme studija pisao je pjesme, a naročito prevodio sa raznih slovenskih jezika na makedonski jezik. Poslije završenih studija, od značaja je pomenuti Petkovićevo putovanje po Evropi i njegovo susretanje sa poznatim ljudima i naučnicima. Trudio se da upozna jezik i književnost slovenskih naroda. Petković se u Pragu upozano sa Šafarikom. Posjetio je i Beč, Peštu, Sremske Karlovce, Beograd, Zagreb, Ljubljanu i preko Trsta otputovao za Svetu Goru. Za života je objavio više studija i zapisa. Kada je kao učesnik u Komisiji za razgraničenje Crne Gore i Turske posjetio manastir Dobrilovinu kod Mojkovca, shvatio je da je manastir u propadanju, izložen stalnim turskim poharama. U njemu je našao devet starih rukopisa, uzeo ih sa sobom da bi ih sačuvao od propadanja i predao srpskoj pravoslavnoj crkvi u Dubrovniku na čuvanje. Od njega se tako nešto i moglo očekivati.


S makedonskog preveo i priredio Komnen Bulatović  

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


nineteen − sixteen =