KONZILIJUM ZA NEVINOST
Zašto? – pitaju, i tada su mi naročito odvratni. A upravo to svi žele da znaju.
Ona, zapravo ono, sjedi ispred mene. Majčinski tip crnogorske žene, sa tankim brkovima koji uokviruju porcelansko zubalo. Primjećujem i otečene desni, oni su paspartu na toj slici. Vrpolji se u stolici, jer joj salo sa guzica curi kroz naslon, razvlači se po podu kao ljigava masa tuđinskog bića koje se neželjeno pojavilo u mojoj galaksiji. Premjestite se u fotelju, kažem joj. S mukom ustaje a mene ozari smijeh dok gledam tog nilskog konja kako se gega ka trosjedu. Da se raskomotim, kad ste već ljubazni, izgovara i upućuje mi gotovo saučesnički pogled. Još jednom prelista fotografije koje sam joj predao i zavapi: zašto?
Nije joj jasno zašto je muž, uspješni bankar, vara sa duplo mlađom, tri puta lakšom, k tome i sisatom djevojkom? Sipam sebi dva prsta “William Lawson’s”-a u čašu i dok čekam da led razvodni to odveć resko savršenstvo, pomišljam kako svi oni zapravo znaju odgovor. Svi znaju zašto. [to je odgovor očigledniji, to im je teže da ga prihvate.
Pomišljam da joj kažem kako mala sigurno dobro puši. Da se čovjek možda uželio da jebe s leđa. Da nije smjela dozvoliti da se ugoji u tridesetoj godini. Da se prevarila kada je vjerovala da je brak bezbjedan nakon što je rodila dijete. Da njen muž možda želi izaći u restoran sa ženom čijeg se izgleda neće stidjeti. Da mu svaki pogled na nju izaziva mučninu, da izbjegava da je pogleda dok jede.
Umjesto toga, kažem joj da će po odgovor na to pitanje morati poći u crkvu. Tamo imaju stabilne izvore prihoda i imaju vremena da se zajebavaju sa tim stvarima. Mene ne zanima “zašto”, nego “koliko”, kažem i pružam joj račun.
Prinosim čašu očima. Kroz zlatni filter viskija posmatram je kako odlazi. Utučena, temeljno zapitana da li život ima smisla, uputi mi pogled kojim želi reći kako sam je i ja razočarao. Posmatran kroz čašu viskija, naš rastanak mi se ne doima osobito tužnim.
Još od mladosti njegujem lijepi običaj: sve takozvane velike istorijske događaje, sva zbivanja koja preusmjeravaju tok stvari, pijan ili drogiran, prespavam. Otud imam nepogrješiv osjećaj da ne živim u istoriji, nego u njenim posljedicama. Istorija se, shvatio sam, ne razlikuje mnogo od teškog pijanstva: nakon jednog, kao i nakon drugog, ostaje samo mučnina sa kojom se valja izboriti.
Uzmimo, na primjer, Titovu smrt. To sam prespavao pokušavajući da kresnem Dinku Đurđić.
Tih je dana nacija bila zabrinuta Titovim zdravstvenim stanjem. U ljubljanskoj bolnici umirao je čovjek bez kojega će, prećutno smo to znali, sve poći u pizdu materinu – sve ono čemu su nas učili, sve ono u što smo vjerovali. Otac i majka dane su provodili kraj radio aparata, iščekujući novo saopštenje ljekarskog konzilijuma koji se starao o predsjednikovom zdravlju. Nepopravljiva sebičnost mene je nagnala da u tim teškim trenucima za naciju brinem zbog toga što mi je već petnaest godina, a još nisam jebao.
Stoga sam i ja okupio konzilijum. Fočo, Pinka i Jaso već su ga metali – barem tako su tvrdili. U jutro petoga maja na klupi u spomen-parku na Vracama imali smo sjednicu na kojoj je trebalo odlučiti: šta sa mojom nevinošću. Dva litra bijelog i dva litra kisele pomiješao sam u bidonu koji je otac donio iz Oslobođenja, gdje je radio kao korektor. Nekada je unutra bila tečnost za razvijanje ofsetnih ploča. Sada je tu ključao špricer kojim ću podmititi konzilijum za skidanje nevinosti.
Povukli smo po gutljaj i zapalili po tradicionalno odvratni “57”. Jaso je prvi iznio svoj stav. Po njemu, normalno je drkati do šesnaeste. Za sada ne moraš brinuti, rekao mi je, ali ako ga ove godine ne metneš, ziher postaješ manijak. Fočovo se stručno mišljenje bitno razlikovalo. On je tvrdio da je za mene već kasno. Po njemu, to što mi je tek u petnaestoj pička pala na pamet, siguran je znak da ću postati peder. Ne znam, jarane, rekao mi je i povukao gutljaj špricera, vazda sam te volio ko brata, ruku bi dao da ne postaneš guzičar. Njegovu stručnu pažnju zaokupljalo je pitanje: šta si s njim radio do sad? Ti vidi šta ćeš, al’ ako bude ono najgore, ja bi ga na tvom mjestu otkinuo, profesorski je zaključio. Pinka je jedini ponudio konkretno rješenje, jedini se odupro teorijskoj narcisoidnosti, toj boljci od koje pate mnogi eksperti. Aj’ ti kod Dinke Đurđić, rekao mi je.
Dinka je bila tri godine starija od nas. Reputaciju najveće kurve u kraju nosila je s ponosom kakvim preživjeli ratnici nose odlikovanja. Svi koje sam poznavao tvrdili su da su bili sa njom. U našim lovačkim pričama, na njoj smo isprobavali ljubavne tehnike koje smo upoznali u njemačkim pornićima koje smo gledali u kinu “1. maj”. Kada bi Dinka prolazila Vracama, ličilo je to na predsjedničku smotru elitnih jedinica vojske: stroj erekcija, poput uzdignutih bajoneta sa obje strane ulice ispratio bi njen prolazak. Počasni plotun za Dinku ispaljivali bismo tek uveče, u posteljinu naših kreveta.
Koliko je njih doista bilo sa Dinkom, to ne mogu znati. Ja nisam, čak ni tog dana, kada me je Pinka odveo do nje.
Imati Pinku za prijatelja bila je privilegija na kojoj su mi zavidjeli mnogi. Njegov stariji brat, Samir, trgovao je farmericama i satovima ukradenim u Italiji. Biti Pinkin prijatelj, značilo je nositi dobre farmerice i kopiju zlatnog roleksa, vazda imati za cigare, piće i kino, napokon: biti pod zaštitom Samira, najmoćnijeg čovjeka na Vracama.
Pinka je bratovom robom oblačio Dinku. Ova mu je svakom prigodom iskazivala zahvalnost. Dok smo svi mi čeznuli za skrivenim mjestima geografije njenog tijela, za Pinku je ona bila kao put do škole: prostor kojim prolazi svakog dana, pejzaž koji izaziva samo dosadu. Ne mogu je više ni pogledat’, toliko mi je muka od nje, govorio mi je dok me je, napokon, vodio k ženi.
Dinku smo našli u mesari njenog oca. Evo ti ovaj momak, rekao je Pinka. To mi je najbolji jaran, budi dobra sa njim, šapnuo joj je tako da bude siguran da i ja čujem. Ubacio joj je zlatan prsten u njedra, drži se majstore, rekao mi, i ostavio me nasamo sa njom.
Otac joj je otišao u nabavku. Kolju jagnjad u Kalinoviku, on tamo kupuje meso. Bićemo sami. Sve sam to saznao prije nego mi je Dinka uvukla ruku u šlic. Nije prestajala da govori: pričala je i dok je pokušavala da me poljubi, dok je jezik gurala u moja riblje otvorena usta.
Uzela me je za ruku i odvela do kase, iza frižidera sa mesom. Po potiljku me je češala polovina teleta. Džigerica je bila lijevo, crijeva desno od tamnog otvora u nju, kada je odgurnula sataru, popela se na krvavi pult i raširila noge. Gledao sam je, ukočen mučninom i strahom. Vlaga iz njenog međunožja miješala se sa krvlju koja joj se razmazala po butinama. Vrtilo mi se u glavi. Spavalo mi se. Snažno mi se povraćalo. Ni danas ne znam da li od špricera koji me je opio ili od oštrog mirisa mesa na kojem je ležala Dinka Đurđić. Ne mogu, odgurnuo sam je.
Dinka nije dostojanstveno primila odbijanje. Niko je nikada nije odbio, vikala je. Bezrazložno je bila uzbuđena, jer nisam ni sumnjao u to. Kao što nisam sumnjao ni da će je Pinka pretući ako mi se ne bude dala – toga se najviše bojala. Reći ćemo mu da smo to obavili, predložio sam zaplićući jezikom. Znaće da lažem, rekla je, uvijek zna kad ga lažem. Kružila je mesarom pokušavajući da smisli način kako da prevaziđemo moju impotenciju. Sad ću ti ga dići, napokon se dosjetila.
Odvela me je u hladnjaču. Po podu su ležali smrznuti pileći bataci, bijelo meso i pastrmke. Između svinja, teladi i jaradi koji su visili sa kuka, uzela je moj kurac u usta. Ja sam mislio na to koliko sam pijan i na Rokija koji se za meč spremao u istoj takvoj hladnjači. Dinka je klečala među pakovanjima pileće džigerice i cuclala moj neopozivo mlohavi ud. Sad će se dići, mumlala je. Malo ja, malo hladnoća, i ukrutiće se on, tješila se. Osjetio sam snažnu krivicu, kao da sam razočarao sve ljude koji vjeruju u mene. Nisam jutros trebao piti – to je posljednje što sam pomislio prije nego sam se onesvijestio.
Kada sam došao sebi, ležao sam na podu hladnjače. Udovi su mi bili ukočeni. Nadljudskim naporom, dostatnim za titulu bokserskog šampiona u teškoj kategoriji, uspio sam da ustanem. Razmrdavao sam zaleđene udove. Imao sam sreće: u hladnjači mesare Đurđića prespavao sam tek pola sata. Za nogavice pantalona su mi se, kao krpelji na psa, zalijepili bataci. Tri pastrmke sam otrgnuo sa rukava košulje. Onda sam shvatio da mi je šlic otkopčan. Užasnut, gledao sam u batak koji je hladnoća prikovala za moj ud. Tek tada sam postao svjestan bola.
Nikada niko nije surovije kažnjen za pohotu, nego ja toga dana. Bol mi je cijepao tijelo: na trenutak sam poželio da sam komad mesa na kuki kod Đurđića. Do tada sam slutio da ljubav boli, ali sam pogrešno vjerovao da je biti ostavljen ono najstrašnije u ljubavi. Tlapnje nevinog srca! Bol ljubavi, onaj najveći, uvijek je fizički. Žene za svoju ljubav bivaju kažnjene agonijom porođaja. Ja sam niz Vraca morao trčati otkopčanog šlica, sa pilećim batakom zaleđenim za muda.
Posrtao sam niz strme ulice. Rukama sam pokrio šlic, zbog čega sam bio nagnut naprijed, zbog čega sam, opet, nekoliko puta izgubio ravnotežu i kotrljao se nizbrdo. Posrtao sam, dizao se, opet padao, kažnjen bolom i poniženjem. Očekivao sam porugu, očekivao sam riječi prezira od prolaznika na ulici. Ali niko me nije ni pogledao. Ljudi su, kao zaleđeni, stajali kraj puta. Niz oči su im bešumno tekle suze. Neki su plakali zagrljeni. Drugi su se hvatali za glave. Ljudi u kafanama zurili su u svoje čašice šljive, kao da u toj smradnoj tečnosti pliva odgovor na sve što se nikada nisu usudili pomisliti. Utrčao sam u kupatilo, zgrabio tuš i mlaz vrele vode usmjerio na svoju zlosrećnu muškost.
Lica crvenog od plača, očiju krvavih i mutnih poput rijeke nakon kiše, stao sam pred roditelje. Čekali su me u kuhinji. Na strašnu sam kaznu bio spreman, siguran da su nekako već saznali za moje smrtno sagrješenje. Umjesto toga, majka me je zagrlila i rekla: sine, drug Tito je umro. Zatim me je zgrabila za obraze, pogedala me u oči i rekla: ponosna sam na tebe. Godinama kasnije, svakom prigodom je prepričavala kako je onda kada je vidjela kako sam iskreno i duboko ožalio Titovu smrt shvatila da će od mene postati čovjek, da sav trud koji je uložila da bi od mene stvorila pristojnog čovjeka nije bio uzaludan.
Čist kao suza, kažu, a ja ne mogu da obuzdam smijeh. Nema ničeg uzvišenog u plaču, ne više no u bilo čemu što nas okružuje. I kada rak izgrize supružnika, i kada kola pregaze dijete, i kada sahranju- jemo roditelja – uvijek oplakujemo sebe u svijetu bez njih. Plač je sraman, jer za to samosažaljenje još očekujemo i prizna- nje okoline, hoćemo popust od društva, zahtijevamo povlastice jer smo pregaženi tugom i jadom, koji nas, podrazumijeva se, neprekidno gaze, ali je potrebo da crkne neko sa kim dijelimo krevet, da bismo to primijetili. Kada mi dolaze plačući, udvostručim opreznost, pride i cijenu. Najpodmukliji su kada su, kako se kaže, u žalosti. Tada vjeruju da su uzvi[eni, jer tuga oplemenjuje, drže, te su slobodni da moljakaju za popust ili uopšte ne plate. Ožalošćenima novac uzimam unaprijed. Od ljudi koje je tako potpuno obuzela tuga očekujete da ne mare za novac, ali vraga – takvi su najveće cicije. Spremni su da se cjenjkaju do posljednje suze, da iz smrti bližnjeg izvuku što je moguće veći popust. To je pornografija, ta balkanska skonost da se javno ispoljava tuga. Ničeg goreg od čovjeka koji objavljuje vlastitu žalost. Naravno: oni koji objavljuju nagost tijela izloženi su preziru, dok oni koji ogoljuju vlastitu tugu mogu računati na uvažavanje zajednice, čak i na finansijske beneficije. Godinama nose crninu, crpeći iz toga autoritet i uvažavanje. Smrt svojih bližnjih eksploatišu do kraja života, u ovoj javnoj kući žalosti. I onda vas razapnu na stub srama, kada one koje volite sahranite u osami, kada smrt ožalite u privatnosti. Onda vas godinama ogovaraju, kao mene kada sam sahranio majku ne obavijestivši nikoga. Kada se smrt desi bez njih, kada im uskratite užitak u pornografiji tuge, uzmu vas na nišan i svakom prigodom vas gađaju svojom zlobom. Jebem vam mater, mislim i sipam ovaj blagougodni škotski viski, čist kao suza.
(Odlomak iz romana)
