Kotor – Promocija knjige ART LIBRIS autora Slobodana Slovinića

 

 

U utorak, 11. februara 2014.godine, u 19 časova, u galeriji Solidarnosti u palati Pima, održaće se promocija knjige ARS LIBRIS autora Slobodana Boba Slovinića.

O knjizi će govoriti:
Marija Mihaliček, istoričarka umjetnosti,
urednik Balša Brković, književnik i
autor Slobodan Bobo Slovinić

Moderator večeri je Dubravka Jovanović, pjesnikinja.

U muzičkom dijelu nastupiće prof. Angela Mijušković, flauta i
prof. Ljiljana Dončić, klavir.

 

Slobodan Slovinić

“ARS LIBRIS”

Knjiga obuhvata objavljene tekstove, koje sam kao saradnik pisao za rubriku kulture dnevnika “Vijesti” od oktobra (1999) do decembra (2012). Tokom duge saradnje, napisao sam (548) tekstova, a u publikaciji je prezentirano (320) priloga. Knjiga počinje sa pet pariskih impresija, koje nijesu objavljene, ali su zbog interesantnosti, uvrštene u knjigu kao uvodne. Tekst (Dejan Ulardžić) je prvi objavljen (2.10.1999), a knjiga se završava tekstom (Abaz Dizdarević), objavljenim (21.01.2013). Dio zapisa, zbog izuzetno obimnog materijala, objektivno nije mogao biti uvršten u knjigu.

Na kraju knjige prezentirani su prilozi: Intervju Slobodana Slovinića, dat novinarki Jeleni Pavićević Tatar, objavljen u ART-Vijesti (28.09.2013); Tekst profesorice Slavice Perović, “Zapis o slikama Slobodana Slovinića”, objavljen u Vijestima (29.10.2013); Tekstovi recenzenata knjige: Istoričara umjetnosti, Sreta Bošnjaka i Zdravka Vučinića; Bilješka urednika Balše Brkovića “Svjedočanstvo Slovinićevog podviga”; Biografska bilješka o autoru; Registar naslova u knjizi.

Pratio sam i pisao o događanjima iz likovne umjetnosti (samostalne, grupne, kolektivne izložbe) u Podgorici, ali i u drugim crnogorskim gradovima. Putujući, pisao sam o izložbama, salonima i kulturnim manifestacijama iz drugih sredina. Značajan broj tekstova posvećen je umjetničkom radu u ateljeu, a dio je rađen kao sjećanja na poznate stvaraoce. Osim likovne, pisao sam o sadržajima primijenjene umjetnosti, urbanističko-arhitektonskim cijelinama, profanim i sakralnim objektima.

U knjizi su hronološki, stručno i informativno prezentirani tekstovi o aktuelnim likovnim događanjima i kulturnoj problematici, a obuhvaćeni su brojni relevantni događaji kod nas i šire. Tekstovi su u knjizi prezentirani temporalnim slijedom prema datumu objavljivanja, a segmentirani su po godinama. Na početku svake godine, dat je sadržaj tekstova, pojedinačo su označeni mjesto i vrijeme događaja, a u zagradama je datum objavljivanja.

U tekstovima je uspostavljen poseban redosljed prezentiranja bitnih činjenica i sadržaja. Na početku je data opšta informacija o organizatoru, stvaraocu i djelu. Slijede kratki biografski podaci o umjetniku, mjesto, godina rođenja, obrazovanje, samostalne, kolektivne izložbe, nagrade, članstvo u struci, te informacija o pratećoj publikaciji. U nastavku su podaci o izloženim djelima, vrsta, količina, dimenzija, tehnika. Definisana je opšta karakteristika radova i pripadajuća stilska sfera. Slijedi dublje razmatranje stvaralaštva, način likovne egzekucije i na kraju su konstatacije o budućem radu.

Rad na tekstovima doživljavam kao stvaralački čin, zadovoljan sam kada adekvatno dešifrujem i razjasnim djelo kolege umjetnika i kada ga čitaocima prezentujem na jednostavan i razumljiv način. Izbjegavam da tumačim šta je umjetnik mislio ili želio da kaže svojim djelom. Zapravo, na osnovu utvrđenih likovnih elemenata, kompozicije, crteža, forme, oblika, boje, valera, atmosfere i ostalih postulata, prezentujem vizuelno-likovnu problematiku.

Knjiga je naslovljena ARS LIBRIS, sa željom da se univerzalnim nazivom, obuhvati što šira umjetnička oblast kojom se bavi. Naziv je kratak i jezgrovit, pamti se i brzo sugeriše iz koje je oblasti knjiga. Tumačenje: Prva riječ (ARS) (umjetnost), množina (umjetnosti), (skupina umjetnosti), (vrste umjetnosti). Druga riječ (LIBRIS) (knjiga), množina (knjiga). Znači, (KNJIGA UMJETNOSTI), (KNJIGA O UMJETNOSTI), (UMJETNOST U KNJIZI).

 

SLOBODAN BOBO SLOVINIĆ
Intervju, ART–Vijesti, subota, 28. 09. 2013.

Ovog ljeta predstavili ste se crnogorskoj likovnoj publici (Bijelo Polje, Berane, Tivat, Bar, Podgorica, zatim Nikšić i Kotor ), ciklusima “Le Corps” i “Mare Montenegro”.

Nakon dvanaest godina “samosvojne i privremene apstinencije od samostalnog ekspliciranja”, u organizaciji i saradnji sa Centrom savremene umjetnosti Crne Gore, predstavio sam crnogorskoj javnosti svoje recentno likovno stvaralaštvo. Izlagački turnus, otpočeo je juna u Bijelom Polju, nastavio se u Beranama, avgusta u Tivtu, septembra u Baru, sada Podgorici, glavnom gradu u kome živim i stvaram šezdeset godina, a u oktobru će izložba biti u drevnom Kotoru, gradu mog ranog djetinjstva. Sa jubilarnom, pedesetom samostalnom izložbom, veoma uspješno se zatvara moj aktuelni izložbeno-slikarski cirkulus. Ova eksplikacija je na određen način mini-retrospektivna, u okviru dva moja veoma zamašna i dugogodišnja ciklusa, “Le Corps” i “Mare Montenegro”. Zapravo, izložbena postavka, od četrdesetak slika rađenih u uljanoj tehnici, komponovana je tako, da oba segmenta počinju sa nešto starijim radovima, da bi se osjetio logičan kontinuitet, a svi ostali eksplikati su nastali u posljednjih nekoliko godina. Međutim, u Nikšiću sam, na poziv Centra za kultuturu, prezentirao samo jedan manji dio (100 radova) iz svog izuzetno obimnog crtačkog fundusa, odnosno crtežima iz tri moja vrlo značajna ciklusa: “Pariski zapisi” (50 crteža, pero i tuš), “Le Corps” (25 listova, krejon u boji) i “Mileševski prizori” (25 radova, kombinovana tehnika). Upravo zbog toga i smatram da sam sa (140) izuzetno reprezentativnih djela, vrlo adekvatno i veoma ubjedljivo prezentirao crnogorskoj javnosti svoje slikarsko i crtačko stvaralaštvo.

“Le Corps” je ciklus koji predstavlja Vašu potpunu likovnu određenost, Vašu poetiku inspirisanu ljudskim tijelom – posebno skeletom i muskulaturom. Ko je čovjek u snažnom sputanom tijelu?

Vrlo karakterističan, snažan i univerzalistički sazdan, ciklus “Le Corps”, nastao je poslije mog izuzetno dramatičnog i potresnog ciklusa “Stradanje” (1982-1985) i permanentno je prisutan u mom crtačko-slikarskom stvaralaštvu, u raznovrsnim modalitetima, gotovo čitavo tridestljeće. Nakon glorifikantnog uzdizanja majke i materinstva na najviši pijedastal, nakon ogromne patnje i bespoštednog žrtvovanja za svoj porod, te mučeničkog razapinjanja uzvišene Madone na krst, ponovo se apsolutno u strogo središte mog stvaralaštva, usidrilo najsenzibilnije i najsuptilnije ljudsko stvorenje, veličanstveno žensko biće. Kao što je ciklus “Stradanje”, direktno iscijeđen i istisnut iz mog srca i iz moje duše, tako je i ciklus “Le Corps” (fr. Tijelo), porođen u najeksplicitnijoj komunikaciji sa najbližim i najneposrednijim modelom iz mog okruženja. Istovremeno, to je dražesna žena-zanosnica, strastvena žena-milosnica, čedna žena-supruga, požrtvovana žena-majka, pravedna žena-družbenica, i zasigurno vječna žena-muza. Neosporno, jedno pravo, istinsko i prisno stvorenje sa kojim bitišem, opstajem i kontinuirano trajem više od pola vijeka.

Anatomski savršeno sazdan, specifično definisan ali i obezličen, Vaš junak je tjelesno vezan za prostor, a umom i duhom pripada….?

U mom životu, ciklus “Stradanje”, ostavio je vječan i duboki trag, urezali su mi se u podsvjest brojni turobni sadržaji i mnogi bremeniti nazivi djela, “Istrajanje do beskraja”, “Posljednje stradanje”, “Pokušaj sjedinjenja”, a moralo se nastaviti dalje, živjeti i neizostavno stvarati. Novonastali ciklus “Le Corps”, bio je za mene zasigurno blagotvoran i apsolutno katarzičan. Prethodni ciklus imao je sve karakteristike lične, ali svakako i sveopšte univerzalističke drame. U intenzivnom traganju i nastojanju da se potpuno oslobodim velikih ispovjednih reminiscenci, asocijativno-simboličkih izraza i naziva, ponovo se javilo dražesno ljudsko stvorenje, zapravo božansko i apsolutno savršeno žensko tjelo, sa izrazitim sublimatorno-univerzalističkim predispozicijama. Ta besprekorna ženska figura nije bez glave, ona je samo obezličena, depersonalizovana, zapravo, lišena je indentifikacionih karakteristika, kako bi upravo postala sveopšta i univezalno kosmička. U tom smislu, apsolutno sva djela iz tog ciklusa lišena su iskazno-literarnih naslovnica, te osim francuskog izraza “le corps” (tijelo-tijela), nose isključivo numeričke oznake, čime je maksimalno potencirana globalno-univerzalna konstanta. Ta figura je uglavnom smještena u ovozemaljske prostore, najčešće mediteranske, vezana za bezgranično plavetnilo mora i sedimentno-izuvijano, suro kameno priobalje. No, često ta figura rotira, preokreće se, ili pak posmatrač-umjetnik kruži oko figure, i registruje te senkvencionalne kadrove, pa tako nastaju brojni multi-figuralni sadržaji, diptisi, triptisi, poliptisi. Svakako, te figure u naponu, raskidaju sve stege, faše i kordone, oslobađaju se tradicije, običaja, regula, i usmjeravaju se prema nebeskim prostranstvima ka vječnosti.

Vaši višedecenijski ciklusi donose neistraženo prostranstvo u koje kroz autentičnu likovno-arhitektoničku  perspektivu, smještate svoje junake. Koje osbine im dajete, a kojih lišavate?

Kompletna moja petodecenijska likovno-stvaralačka odiseja, nastajala je direktno iz mog razgranatog habitusa, rađala se duboko iz nutrine, iz neuhvatljive podsvjesti i potpuno intuitivno se pretakala u povezanim segmentima, ostajući da egzistira u logičnim cikličnim mjenama. Takođe, posebna autentičnost, uzbudljivost i dramatika, plod su mog genetskog sustava, moje izrazite impulsivnosti, ogromnog stvaralačko-energetskog naboja i potencijala. Kreativno-likovno sam obrazovan na Akademiji primjenjenih umjetnosti, likovnoj školi koja svoje učenje temelji na klasičnim principima istinskog umjeća i vrhunskog zanatskog znanja, otuda zasigurno proističe moje izvanredno poznavanje perspektivnih skraćenja i produbljenih vizura. Moji scenski prizori, utemeljeni su trodimenzionalno i prostorno, a figure su situirane prevashodno u prednjem planu, međutim često pokrenuti i dinamički korpusi egzistiraju u ambijentima sa izrazito udaljenim horizontima. Permanentno nastojim da moje figure i prostorne ambijente lišim konkretno-indentifikujućih komponenti, te da ih učinim opštim i univerzalističkim, a time, jednostavnijim i bolje poimljivim.

Pejzaž je Vaša konstanta. Ranije u drugom planu, a sada lišen glavnih junaka, dominantan (Mare Montenegro). Mediteran je u Vašoj prepoznatljivoj poetici, ali ga nadgrađujete koloritom-plavetnilom? Kako je došlo do promjene, do suptilnije priče posvećene ljepoti?

Kada se globalno pogleda, ja sam nepopravljivi i apsolutni mediteranac, kako ambijentalno, tako i istorijsko-kulturološki. Moji daleki preci su ponikli kraj mora, vjekovima su opstajali na moru i uz more, moj otac je rođen u Budvi, i ja sam rođen u srcu vječnog i neponovljivog, Kadmovog i Harmonijinog starog grada, koga se ovakvog “betonsko-neboderskog” odista stidim. No, genetski su se u mene definitivno i zauvijek, usidrile autohtone i autentične, tople i prisne, primorsko-ambijentalne vrijednosti. To pulsirajuće, horizontalno, ogromno morsko prostranstvo, vertikalno-dramatične petrificirane litice, brojni kameni školjevi i nedostižno nebesko plavetnilo, bili su i zauvijek ostali moje nepresušno paradigmatsko vrelo. Kada se tu usidri ljudska figura, taj bogati i vrlo sadržajan konglomerij, postaje izvrsan mizanscen. Međutim, veoma često, ja sam iz tih bajkovitih i toplih mediteranskih krajolika, okupanih intenzivnom sunčanom svjetlošću, izmještao ljudska bića i moje figure, ostavljajući ih da samostalno egzistiraju kao izrazite, hromatsko-harmonične vrednote. I zasigurno mislim da sam, upravo izrazito neostrukturalističkim pristupom, taj asocijativno-simbolički ambijent, definitivno učinio apsolutno životno-figuralnim, autentičnim i samosvojnim.

U osnovi Vašeg izraza je crtež i Vaša posvećenost je snažna. Koliko on varira od ciklusa do ciklusa?

Apsolutno, pripadam onim umjetnicima, koji crtež smatraju baznim supstratom u ukupnoj likovnoj umjetnosti, kako u slikarstvu, vajarstvu, grafici, tako u dizajnu i arhitekturi. Upravo zbog tog sam studirajući, najviše pažnje usmjeravao prema crtežu, zapravo, kako bih potpuno ovladao crtačkom vještinom. Moja posvećenost crtežu je istinska, sveobuhvatna i dubinska. Zapravo, dok stvaram, analiziram stanja i brojne mogućnosti skicirajući i crtajući, nikada ne eksperimentišem kolorno. Jer, hromatika se nosi genetski, ili imaš ili nemaš bogat dijapazon za koloritne harmonije. Mislim da bih za sebe mogao da kažem, da slikam crtajući, ili pak da crtam slikajući. Toliko je to koheziono sraslo, da ne mogu tačno da razlučim, kada radim jedno, a kada drugo. Svakako, prilikom slikanja i crtanja, kompozicija, forma i oblici su neumitno prisutni, njih definišu konkavno-konveksne površine, a u bazi svega je linija, a linija je definitivno neuništiva, moćna, neukrotiva, impulsivna, vijugava, oscilatorna, a odmah zatim, sasvim smirena, uravnotežena i izbalansirana. Katkada u mojim ciklusima i na mojim slikama dominira linearizam, ali brojne su slike gdje je crtež potisnut u drugi plan i nazire se kao snažan konstruktivni element. 

Posvećeni ste likovnoj kritici. Kako mirite slikara i kritičara u sebi?

Pisanje takođe nosim u genetskom kodu, moj otac i majka, bili su prosvjetari, otac profesor našeg i italijanskog jezika, dugogodišnji novinar, glavni i odgovorni urednik i direktor “Pobjede”. Da nijesam slikar i dizajner, bavio bih se zasigurno, nečim veoma bliskim pisanoj riječi. Ja izbjegavam da saopštim da se bavim likovnom kritikom, to je mnogo kompleksna formulacija. Mnogo češće kažem da pravim stručno-likovne, novinske zapise o stvaralaštvu svojih kolega. I odista, gotovo od početka formiranja dnevnika “Vijesti”, u dobroj saradnji sa urednikom Balšom Brkovićem i drugim novinarima kulture, gotovo punih (15) godina, objavljujem likovne zapise iz umjetnosti, a u tom periodu sam napisao oko (600) priloga. U izdanju “Vijesti”, uskoro će biti objavljen izbor mojih tekstova u knjizi pod nazivom “Ars Libris”. Mogu definitivno da kažem, da je za mene pisanje tekstova o likovnoj umjetnosti, apsolutno kreativan čin. Naprosto uživam dok otkrivam čaroliju i magičnost nastanka jednog umjetničkog djela, a posebno kada saznanja preoblikujem u pisane sentence. Upravo, moje samostalno neizlaganje, usko je povezano sa mojim kritičarskim zapisima, poklonio sam to vrijeme stvaralaštvu drugih, ali se uopšte ne kajem. Evo, ponovo mojih samostalnih izložbi, a dok slikam i pišem, ja zasigurno postojim.

Jelena PAVIĆEVIĆ TATAR

 

Profesorica SLAVICA PEROVIĆ
ZAPIS O SLIKAMA SLOBODANA SLOVINIĆA
Vijesti, utorak, 29. 10. 2013.

Meni je ukazana čast da otvorim 50. samostalnu izložbu Slobodana Boba Slovinića. Čini mi se da je vjerovao da ja mogu da iz njega sadašnjeg odgonetnem njega bivšeg, iz ovih platna, njegova prethodna, da mogu da iščitam genom njegove umjetnosti koji se, vidimo, replicira i garantuje da je biće slike živo, a slikar plodan.

Ovo su prilike kada se govori sumarno, kada se daju skoro konačni sudovi i kada molite Boga da u tome ne pogriješite. Ja takvu ambiciju nemam, a pogriješila bih, sigurno. Srećom, likovni kritičari su već rekli svoj visoki sud. Ipak, moram da kažem da je slikarska karijera Slobodana Slovinića, koja obuhvata više od pola vijeka i trista zajedničkih izložbi, pored ovih samostalnih, veoma bogata, i da je kreativni žar s kojim je išao iz ciklusa u ciklus neposustao, a misao koja je iza ciklusa i slike živa i izazovna. Udruženom silinom talenta, pomenutog žara i vibrantne ideje autor je stvarao slike koje su kritičari prepoznavali kao originalne, a oni koji su ih gledali ostajali su pod dubokim dojmom kompozicije, crteža ili boje, najčešće sve troje. Plodan, bogat, raskošan, ostavio je svoj trag u muzejima, na projektima unutrašnjeg uređenja, učešćem na raznim slikarskim kolonijama i u našim domovima.

Pred sobom imamo slike iz dva ciklusa: “Le Corps” i “Mare Montenegro“ sa mediteranskim strukturama. Prvi ciklus nudi poznata sapeta tijela, a opet, novi su načini na koji se sapinju. Tijelo je tijelo, zarobljavanje konstanta, samo maštovitost kojom nam to autor prikazuje od ove neposustale drame čini uzbudljivi estetski doživljaj. Univerzalno neslobodni, prepoznajemo na ovim slikama dvostruku zarobljenost: onu kada to radimo sebi i onu kada nam to radi drugi. Takođe, u dijalogu sa slikom nastaje problem sa fokusom: da li vidimo okove ili tijelo koje se protiv njih bori? Čašu dopola punu, ili čašu dopola praznu? Ove slike su opasne. Guraju nas u rizik promišljanja prije nego li se utješimo skladom boja ili artizmom crteža. A onda: da li je ljepše zarobljeno muško tijelo od ženskog? I ko je to lijep u okovima? Stege, veze, ograničenja imaju smisla samo kada pozivaju da se raskinu. Posmatrač bi da oslobodi tijelo u grču sa slike kao što bi da oslobodi sebe. Slovinić ne da. On nevidljive uzde naših bića čini vidljivim, naša ograničenja jasnim, a čovjeka na skok spremnim. Ako je tijelo posuda za dušu, onda je duši na ovim platnima tijesno. Ona bježi da se negdje sastavi s umom, u glavu koja je prekipjela iz rama. Odsutni član doprinosi dramatici kompozicije, dok dramatika doživljaja kreće s prvim okovom.

Mediteranski horizonti mogu biti meki, ali mediteranske strukture mogu biti oštre, uglaste i opasne kao kamen nad morem. Na izloženim slikama to je krš podatan svojom strukturom, a tvrd teksturom. To je vjerovatno forma koju se Slobodan Slovinić našao kada je tražio red u neredu prirode. Ako i ima mekog kamena, onog toplog na koji slijeću zrikavci prije nego započnu pjesmu, on je u drugom sloju slike, nagoviješten toplom bojom i u dosluhu sa nebom. Meki kamen, kamen ljubav, presipa se na mentalnoj mrežnjači kao red i kao nered, kao bol i kao radost, kao hromatska ukroćenost i kao njen vrisak. Pa, na koju stranu s doživljajem?

Ako bismo ukrstili nazive ova dva ciklusa možda bismo dobili odgonetku. Što to ne bi mogli biti Le corps Mediterranean, a na drugoj strani samo Strukture ili Horizonti? Tada metafizička svezanost tijela postaje denotirajuća, Mediteran moraš krotiti, a strukture bivaju datost crnogorske geografije, a onda i istorije i sve ostale datosti po redu. Tada se kamen koji kipi iz okvira ovih slika srijeće negdje s glavom koja je utekla iz rama onog prvog ciklusa da bi stvorili kamen za pod glavu, ne daj Bože, kamen za o glavu. Trebalo mi je vremena da disciplinujem doživljaj, da ne vidim kamen koji krvari, trebalo je da budem krajnje pažljiva da se o oštri kamen ne posiječem i ne dobijem onaj ožiljak po kojem nas poslije poznaju. Glava koje nema kriknula je negdje, nama je ostavljeno tijelo kao zaloga krika. Tako, “androidne strukture” meni govore o smrtnosti, “tijelo kao anatomski fakt” neodoljivo me asocira na ranjivost, a “čovjek u grču” na potragu za srećom.

Da je riječ o umjetnosti visokih dometa dokaz je prevodivost medija. Ne umijem ja dobro ono: egzekutivno, artistički, koloritno, pigmentalno, teksturalno, transverzalno i slično, ali moguće mi je bilo, lako čak, da osobeni likovni jezik Slobodana Sovinića preinačim na jezik meni bliži i lakši, na literarni jezik. Kompozicija je zaplet, crtež – dramatika među likovima, boja – metaforički izraz, a linije – probrani tropi. Sve dobro kontekstualizovano i umjetniku vjerno. Kada sam slike Slobodana Slovinića iščitala na moj način vidjela sam da je sve tu. Kao u naboljem zapletu, kao u maestralnoj naraciji, kao u tananom tkanju priče.

Platna Boba Slovinića obiluju žestinom, nude gledaocu predložak za razmišljanje, veoma lako zavrca ideja o djelu, a to je i put do samog autora. Slike koje večeras gledamo bodu prstom u rebra i pitaju: a – a, tebi – dešava li ti se ovo? Ova platna, grafike i ulja nude koloritni sklad, a kladim se, kada bi autor htio, bio bi to urnebes od boja koje bi se međusobno voljele na koju god temu. No, autor je pronašao temu koja se nije potrošila  dok je likovni izraz ubjedljiv, a filozofija iza njega odbranjiva. Ja u ovim platnima vidim lakoću koju imaju samo raskošno talentovani: jasni su originalna umjetnička ideja i umjetničko rješenje tako da mogu da se prave varijacije do u beskraj, a da niko ne može umjetnika da imitira. Slikar je na ovim platnima liričan i subverzivan. Mek kao laki potez i opak kao snaga koja raskida okove.

Kada neko poživi 50 godina, to je već uspjeh; kada mu se otvara 50. samostalna izložba to je anatomija uspjeha iskazana kroz najrjeđu i najdragocjeniju mjeru, a to je kreativnost ovdje prepoznata kao nepatvorena umjetnost. Naslijeđeni gen za umjetnost postao je zaista genom umjetnosti.