Kuća Jovićevića na Karuču (Kamen nad vodom koja zna više) – Borislav Vukićević

Zahvaljujemo se autoru, gospodinu Borislavu Vukićeviću koji nam je poslao prilog o kući Jovićevića na Karuču



Borislav Vukićević
KUĆA JOVIĆEVIĆA NA KARUČU

Kamen nad vodom koja zna više

Reče mi profesor Dušan Vuksanović sa Arhitektonskoga fakulteta u Podgorici, da ima jedna kuća na Karuču koju moram da vidim. Dobra kuća. Pokušah odmah da saznam nešto više o toj kući. Postavih čitavu seriju pitanja, ali ne dobih odgovore.
“Polako, povezaću te sa čovjekom”, obeća mi profesor.

I bi tako, poveza me profesor Vuksanović i nađoh se s čovjekom na parkingu kod hotela “Crna Gora”.
Prijatan čovjek, čistoga, zdravoga oka, interesantna ceklinsko-američka varijanta “Camel Trophy”, dase u najboljim godinama – u iznošenim Armani farmericama i sa zelenim, univerzalnim šeširom sa širokim obodom na glavi. Reče da se zove Janko Jovićević. Bio je tu i njegov visoki sin, tinejdžer u košarkaškom dresu, s loptom.
Sjedosmo u karavan s američkim tablicama, vezasmo pojaseve i zaputismo se ka Karuču. Cetinjskom džadom, polako.

Dopali su mi se Jovićevići. Bili su laki i neopterećeni – u casual maniru. Pomislih – čovječe, kada bi više upravo ovakvih ljudi dolazilo – ili se vraćalo u Crnu Goru – ne bi bilo problema. Nije nama potreban novac, nisu nam potrebni ljudi koji donose novac u Crnu Goru – u namjeri da još više novca odvuku nazad. Takvi ljudi ostavljaju haos za sobom. Potrebni su nam obrazovani, senzitivni ljudi, koji su u stanju da prenesu svoja iskustva. Potrebni su nam ljudi koji imaju pozitivne ideje, koji razumiju i koji vole Crnu Goru.
U to ime, u magnovenju mi se ukaza zero energy kuća na ostrvu usred Skadarskog jezera, okićena gomilama high tech solarnih kolektora, sa baštom pored kuće, prepunom šarenog, bujnog egzotičnog bilja i još šarenijih zmija. Zapravo, zamislih neku čudnu, neviđenu, eko varijantu Grmožura – i srce mi zaigra od sreće.

On the road again/ Goin” places that I”ve never been/ Seein” things that I may never see again…
Dan je bio savršen. Prethodne noći je padala kiša, rominjalo je i u momentu kada smo krenuli, oko 10 sati ujutro, ali se naslućivalo da se oblaci razilaze i da ostavljaju tupu omorinu za sobom. Omorina je dobra, dodaje neku dozu maglovite metafizičnosti kućama i zatupljuje malo sve preoštre ivice.
Ceklinska magija počinje da radi tačno na 13. kilometru puta za Cetinje, kod Carevoga laza, čim se skrene za Rijeku Crnojevića. U mojim žilama teče 25 posto ceklinske krvi, tako da mi možete vjerovati. Čitav potez od Carevoga laza do Karuča i dalje do Dodoša, izvanredna je biciklistička tura. Vozio sam tuda bajs više puta, u vrijeme kada sam imao nekih 20 kila manje. Uglavnom nema automobila, pogotovo radnim danima.

Sivi zidovi ljetnjikovca Petra I na Karuču. Oštra, čista, bazična geometrija, bez ikakvih suvišnih detalja, bez ikakvog pretjerivanja, bez ikakvih kerefeka i bez krova. “Kula”- visoko na stijeni, iznad vode. Sve je to jasno i čisto. Vladičina kula je, ako mene pitate, najvredniji arhitektonski spomenik koji su Petrovići ostavili za sobom. Kasniji spomenici su uglavnom miksevi svakojakih uticaja sa strane a svjedoče i o dubioznim vladarskim pretenzijama Petrovića – pogotovo staroga kralja Nikole. Vladičina kula je autentično i autohtono crnogorska arhitektura, naša – do srži – do posljednjeg kamena. Čitavo okruženje je veličanstveno, jednako kao i način na koji se kula odnosi prema okruženju i vodi. Način na koji kameni zidovi bukvalno izrastaju iz stijene je strahovito prirodan. Čudno je da kula nikada nije obnovljena. Opet, ako imamo u vidu kako se trenutno u Crnoj Gori postupa prema graditeljskom nasljeđu – bolje je što je kula Petra I još uvijek netaknuta. Neka – ima vremena, ne treba žuriti. Kako sada stvari stoje, kada bi bila preduzeta temeljna rekostrukcija, kula bi vrlo vjerovatno bila toliko ušećerena, da bi pogled na nju izazivao tešku mučninu.
Danas, pri pogledu na sive zidove kule, nameće se pitanje – ima li uopšte smisla živjeti daleko od žive vode? Mora da je o tome razmišljao i naš stari dobri vladika Petar, svojevremeno, u časovima odmora, uz čašicu najbolje rakije iz Drušića i suve ukljeve.

Spustismo se do vode i popesmo se u čun. Nismo žurili, pa iskoristih priliku da napravim nekoliko snimaka vode. Voda je bila topla. Ta đavolja voda je uvijek topla.
Volim vodu Skadarskoga jezera. To je voda koja zna više. Ako ste ikada s mosta kod željezničke stanice Zeta, gledali uporne pokušaje akvamarinski ledene Morače da s proljeća ili kasne jeseni zadivi melanholično i gluvo jezero pričom o visokim planinama na sjeveru, o snijegu i o slavnom vojevanju s ljutim kamenom – onda znate o čemu govorim. Voda Skadarskog jezera zna sve te priče, tu je odavno – ko zna od kad – i nema namjeru da se miče odavde. Ta voda je teška – kao ulje – i zna više od bilo koje druge vode.
Probah da se sjetim neke prigodne pjesme o Skadarskom jezeru. Sjetih se samo onoga: Kraj jezera jedna kuća mala/ Tu je ona dragog čekala…
Dobro de, znam, to je drugi integral – koji nema ni najmanje veze s ovom mojom pričom.

Janko upali pentu i krenusmo. Vozio je znalački, sporo, da bi mi dao vremena da se malo aklimatizujem, da osjetim Karuč, vodu, kamen i ono ludo zelenilo – da se pripremim za susret sa kućom.
Zađosmo lagano iza impozantne kamene gromade koja se zove Karučki krš i evo je… kuća pored jezera, sakrivena u zelenilu.
Sporo smo se primicali. Simultano sam posmatrao okruženje i kuću. Ako želite da gradite kuću, prvi korak je, svakako, odabir lokacije. U ovom slučaju, lokacija je bila savršeno odabrana. Đurovo oko. Čitav taj dio obale je stjenovit i nevjerovatno živopisan. To je mali začarani svijet sa sebe – mikrokosmos. Tu je i jedno smiješno zemljano ostrvce koje kao da je sišlo sa neke stare japanske grafike.
Primakosmo se još bliže. Teška, čista kamena kuća sa pripadajućom, majstorski ukomponovanom terasom i krovom od kanalice. Primijetih perfektne detalje škura. Primijetih i da ravni krova prelaze ravni zidova – ali taman koliko treba – taman u granicama podnošljivoga.
Ukratko – bez suvišnih poteza, ljudski. Lako i čisto. Osjetih i onu laganu vrtoglavicu i leptiriće u stomaku – koje uvijek osjetim kada vidim dobru kuću.
Opasno je ići na blind date sa kućama. Pogotovo u pratnji ponosnih vlasnika. Ako se kojim slučajem desi da je kuća promašaj, kompletan doživljaj se automatski svodi na teško smaranje i pokušaj da se nađe što bolja isprika za uljudno ali i neodložno – ekspresno povlačenje. Nisam dovodio u pitanje stav profesora Vuksanovića, naravno, ali nikad se ne zna – oprezan čovjek uvijek ostavi malo prostora za sumnju. U svakom slučaju, u trenutku kada sam vidio kuću – odahnuo sam.
Bila je to đavolski lijepa kuća – hell of a nice house.
Bio sam uvjeren da nikada u životu neću ispred subjekta – kuća – nalijepiti pridjev – lijepa. Problem s frazom – lijepa kuća – je što odiše malagrađanštinom, snobizmom i neupućenošću u arhitekturu. Nije problem u pridjevu, problem je kontekstu u kojem se taj pridjev koristi. Malograđani i snobovi, pogotovo oni što imaju novca, uvijek žive u lijepim kućama – mada, opet, ta stvar u pravilu nema mnogo veze s novcem.
Mislio sam da su lijepe kuće nešto o čemu ozbiljni fenomenolozi arhitekture – poput moje malenkosti – ne pišu. Nakon što sam vidio kuću Jovićevića na Karuču, promijenio sam mišljenje – to se još zove i sazrijevanje. Časno je promijeniti mišljenje – samo se budale drže jedne te iste priče, vječno. Opet, glupo je izbjegavati epitet – lijepa – kada se piše o lijepim kućama. Neke su kuće baš lijepe – lijepe, zdrave i dobre. Zapravo, samo sam neznatno olabavio i malo pomakao stav. Mislim da ipak nikada neću pisati o – prelijepim kućama. Kad smo već kod pridjeva, volio bih da pišem o nekoj veseloj kući, nekada. Vesele kuće su rijetka lovina.
Pristadosmo uz kuću Jovićevića. Izađosmo iz čuna i popesmo se na terasu. Dočeka nas Karolin (Caroline) – Jankova žena. Učini mi se krhka. Pogledah okolo, pogledah opet sav onaj kamen, svu onu divljinu, razmislih malo i zaključih da Karolin definitivno nije krhka. Žena koja je odlučila da dođe u Crnu Goru, u Ceklin i da ravnopravno učestvuje u podizanju ovakve kuće – definitivno nije krhka. Daleko od toga.
Poželjeh da malo sjednem, zapalim cigaretu i sredim utiske. Ponudiše mi pivo.
U sljedećem broju – nastavak priče o kući na Karuču.

OMAŽ STRAŽARSKOJ KUĆICI

Karolin Milard (Caroline Millard) – turistkinja iz Londona – kako se potpisala ispod teksta objavljenog nedavno u “Monitoru” i naslovljenog “Kućica i mi”, tačno zna gdje je došla. Poznaje Crnogorce kao da je čitav život ovdje provela. U pomenutom tekstu apeluje da se sačuva od uništenja stara stražarska kućica, podignuta početkom pedesetih godina prošlog vijeka na stijeni iznad Đurovoga oka. U kućici je nekada obitavao stražar koji je čuvao ribu u oku.
Između ostaloga, Milard u tekstu kaže i ovo: “Kao turistkinja koja je mnogo proputovala, često pomislim – da li će neka živopisna ruševina, seoce ili neki spektakularni pogled biti narušeni ili uništeni do moje sljedeće posjete Crnoj Gori?… Kada bi samo ljudi u ovoj prelijepoj zemlji mogli da shvate da su nasljeđe koje čine ovakvi objekti i prirodna sredina ono što će privući obrazovane turiste u Crnu Goru, a ne bezbroj hotela, stanova, kafića, kockarnica i restorana, te stvari ljudi mogu pronaći svugdje. Ne moraju ni da otputuju od kuće da bi ih pronašli!”.

Paradigma ambijentalnog sklada

Kuća Jovićevića na Karuču – osim što je lijepa – izvrsno funkcioniše i u programatskoj ravni. Estetska ravan je bitna, naravno, ali to nije ravan u kojoj se ogledaju svi njeni kvaliteti. U prvom redu, ovu kuću treba posmatrati u kontekstu čitavog niza pažljivo prostudiranih i znalački odmjerenih odgovora na aktuelna pitanja o ođrživoj arhitekturi. Ta pitanja, nažalost, malo ko sa ovih prostora želi da uvaži – a kamoli da ih postavi i potraži adekvatne odgovore. Čast izuzecima, naravno.

Što je zapravo održivost (sustainability)?

Američki arhitekt Hauard Patrik Beri (Howard Patrick Ваrrу, AIA) – za prijatelje Pat Beri – koji je prošlog mjeseca u Američkom uglu u Podgorici održao inspirativno predavanje naslovljeno “Going Native: green architecture in the age of sustainable design” (što bi se moglo prevesti kao “Povratak korijenima: zelena arhitektura u doba održivog projektovanja”), definiše održivo projektovanje (dizajn) kao “pokušaj da se dođe do najboljih rješenja i za ljude i za njihova okruženja, do rješenja koja bi podjednako dobro funkcionisala i sada i u dalekoj budućnosti”. Inače, “najbolja definicija održivosti” po Berijevom mišljenju je ona koju je dala “Brundtland komisija” Ujedinjenih nacija 1983. godine: “Zadovoljenje sadašnjih potreba bez dovođenja u pitanje mogućnosti budućih generacija da zadovolje svoje vlastite potrebe”.

Dakle, ako danas pobijemo sve krapove u Skadarskom jezeru agregatima, onda buduće generacije ribolovaca – mogu hladno da se slikaju – tako da je ideja o korišćenju agregata u ribolovu – neodrživa. S obzirom da se Šime već vratija i donija frišku ribu, problem krapova nije ni izbliza toliko bitan u poređenju sa problemom neadekvatnih i nezakonitih graditeljskih poduhvata na obalama jezera – a i šire – svakako. Dovoljna je samo jedna neautentična kuća pa da čitavo autentično selo izgubi šansu da privuče sofisticiranu klijentelu koja traga za autentičnim doživljajima – u koja ne spadaju (samo) oni iz “Dobro vam učinjelo” varijante – daleko od toga.

Dakle – samo jedna pretenciozna budalaština – i zbogom šansama za održiv razvoj sela. Autentičnost je stvar koja uvijek prolazi – a sigurno će prolaziti i u najdaljoj budućnosti. Autentičnost sve više i više dobija na značaju – a samim tim i na cijeni.

Vratimo se kući Jovićevića na Karuču. Krenimo redom. Vodu za svoje potrebe, Jovićevići vuku direktno iz Đurovog oka koje se nalazi na nekih stotinjak metara od kuće. Sproveli su plastično crijevo do dna – koje se nalazi na nekih 13 metara dubine – a zatim su to mjesto markirali žuto-crvenom bovom – da se zna. Primijetio sam bovu pri dolasku, a kasnije smo Janko i ja malo zavirili pod haubu kuće – Janko mi je objasnio sistem funkcionisanja pumpe i filtera za vodu. Malo postrojenje se nalazi u podrumu – ispod terase.

Karolin (Caroline) mi je zatim pokazala vrt koji se pruža skroz oko kuće. Vrt je zapravo niz vješto ukomponovanih ambijenata u prirodnom okruženju i predstavlja simultanu i logičnu, dalju razradu teme kuće u prirodnom okruženju. Ambijenti vrta su dizajnirani za različite potrebe – to jest za različita raspoloženja i prigode. Tu je bina za nastupe uživo, tajna bašta gdje je razapeta platnena ležaljka i gdje se može odmarati uz žuborenje male fontane, mini guvno za povjerljive razgovore između prijatelja, vidikovac; tu je i bašta u kojoj raste bosiljak, peršun i gorski čaj a postoji i mjesto gdje se reciklira biljni otpad i pravi kompost, itd.

Doživljaj vrta kulminira sa zapadne strane kuće gdje se nalazi vodopad. Ne bih primijetio da je vodopad djelo ljudskih ruku da mi to Karolin nije rekla – toliko je prirodan. Voda žuboreći izvire iz kamenegromade na nekih desetak metara iznad nivoa pristaništa za čunove i sliva se niz stijene u tri kaskadna kamena bazena – koji se nalaze ispod kuhinjskog prozora. Iz bazena se voda preliva niz stijene oplemenjene tesanicima i drugim detaljima i u vidu potoka teče dolje do jezera. Nisam mogao a da ne primijetim ono gusto, divlje rastinje oko vrta – koje preži (vreba) kao čopor vukova i čeka prvi trenutak nepažnje. Naravno, ovaj vrt nije samo pažljivo uobličen, već zahtijeva i prisustvo čovjeka, zahtijeva – konstantnu pažnju i ljubav.

Ako želite da gradite na obalama Skadarskog jezera – na obalama vode koja zna više – onda morate da poštujete tu vodu. Sve što nije ukorijenjeno, sve što je pretenciozno i lažno – ova voda kažnjava i osuđuje na polaganu, melanholičnu smrt. Na jezeru ne prolaze jeftini štosevi. Jedinstvena doza melanholije – koju jezerska voda kao koprenu prebacuje preko svega na svojim obalama – radi u dva smjera. Sa jedne strane vrlo precizno ukazuje na sve nedosljednosti i manjkavosti neautentičnih graditeljskih izbačaja – i to na vrlo groteskni način – dok sa drage strane, slojem prefinjene patine oplemenjuje autentične kuće. Jovićevići su, sa svoje strane, prihvatili autentične – autohtone – graditeljske kodove i sproveli svoju -ličnu – interpretaciju tih kodova. Zapravo – generisali su novu dinamiku na obali jezera.

Poštujući uslove i ograničenja propisana od strane bivšeg Ministarstva za zaštitu životne sredine, Jovićevići su izgradili tačno onoliko prostora koliko im je dozvoljeno – i koliko im zapravo treba. U prizemlju se nalazi dnevna soba, sa pripadajućim kaminom, i kuhinja. Trpezarijski sto je u sklopu dnevne sobe. Na spratu se nalazi spavaća soba, kupatilo i WC – i to je sve.
Gotovo sav mobilijar u kući, kao i onaj na terasi i u vrtu, originalan je dizajn Jovićevića. Poštujući principe održivosti, koristili su staro drvo za izradu mobilijara. Zapravo -reciklirali su korišteno drvo. Improvizovali su i okov – reciklirali su stare metalne klinove i slično. Stepenište što iz dnevne sobe vodi do spavaće je posebno interesantno – to je prastara drvena greda impozantnih dimenzija, neznatno nazubljena da bi primila gazišta.

U kontekstu tumačenja premisa održivog projektovanja i gradnje – i uopšte održivog razvoja u regionu Skadarskog jezera – kuća Jovićevića je nezaobilazna paradigma. Pristup Jovićevića je rezultirao vrlo promišljenom pozicioniranošću graditeljske intervencije u eko sistemu Skadarskog jezera i uopšte u kontekstu prisustva ljudi u tom eko-sistemu. Sve ono što ova kuća jeste, morao bi uzeti u ozbiljno razmatranje svako ko planira da gradi na teritoriji Nacionalnog parka Skadarsko jezero – a i šire – u kompletnoj (khm, kah, koh) ekološkoj državi Cmoj Gori. A graditeljskih intervencija će svakako biti – nažalost – ako je suditi po izuzetno negativnim i neodrživim trendovlma u gazdovanju prostorom i ophođenju prema prostoru koji su ovdje odavno uzeli maha, pogotovo tokom protekle decenije.

I za kraj, riječi Pata Berija – arhitekte koji se više od 30 godina рrоfesionalno bavi zelenom arhitekturom: “Rukama vajara i očima vrtlara Janko i Karolin su podigli dom koji je istinski ukorijenjen u ovoj lokaciji… Poštujući ljude koji su tu bili prije njih i ono što su oni ostavili za sobom, kao i ljude koji će doći nakon njih, Janko i Karolin su postavili zvijezdu vodilju za planere, arhitekte, graditelje i vlasnike kuća – jer su u potpunosti realizovali i demonstrirali jedinstveni – сrnogorski – način gradnje i života”.

ŠVEDSKI SUVI WC

Jovićevići su u svojoj kući na Karuču instalirali švedski suvi WC, jer se upotrebom te tehnologije isključuje potreba za septičkom jamom. Podrobno su mi objasnili način fukcionisanja WC-a. Sistemom ventilacije, izmet se konstantao (24 sata) suši i reducira mu se masa – čime se, između ostalog, potpuno eliminiše smrad. Zatim se odnosi i miješa sa zemljom, ostavlja se neko vrijeme da sazri i na kraju se koristi kao đubrivo u vrtu.

Mokraća se tretira drugačije, kroz odvojeni sistem – veliki dio isparava, a ostatak se miješa sa tehničkom vodom, filtrira kroz 3 odvojene, ventilirane filter komore i koristi za zalivanje bilja kojemu pogoduje azot – što je posljedni korak u procesu.

Jovićevići koriste sapun i šampon od bio-razgradljivih materija, ne koriste deterdžent za pranje suđa, a veš peru na Cetinju. Dakle apsolutno ne zagađuju jezero.

Bio sam rezervisan po pitanju korišćenja suvog WC-a, ali – kako sam u međuvremenu popio nekih 3-4 piva – morao sam u WC – i to hitao. Problem nije bio u tome što nikada raniје nisam koristio suvi WC, jednostavno – vrlo sam delikatan po pitanju korišćenja tuđeg WC-a. Ako dobro ne poznajem ljude, ustručavam se od korišćenja njihovog WC-a, mada sam se u draštvu Jovićevića osjećao opušteno, kao da ih poznajem 20 godina.

E sad, bilo je jednostavno nemoguće posjetu Jovićevićima okončati bez seanse plivanja u jezeru. Jovićevići plivaju svakodnevno – zamislite samo privilegiju da se nakon ustajanja možete baciti u jezero i plivati kilometar ili dva. Dobio sam kupaće gaće i peškir u to ime, pa sam pomislio da ono obavim u jezeru. A onda sam opet ugledao onu žuto-crvenu bovu.

Da, to je bilo to – odjednom mi je bilo jasno kako funkcioniše princip održivosti. Štos je u pozitivnoj svijesti, štos je u tome da ne ostavljaš probleme za sobom.

Popeo sam se gore, sjeo na šolju suvog WC-a i obavio stvar po propisu. Nisam žurio. Nasumično sam odabrao knjigu poezije sa police u WC- u, malo sam gledao Karački krš kroz prozor a onda sam pročitao pjesmu “Lost” Dejvida Vegonera (David Wagoner): Stand still. The trees ahead and bushes beside уоu/ Аrе not lost. Wherever уоu are is called Неrе,/ And уоu must treat it as a powerful stranger, / Must ask permission to know it and be knovn… itd.

Da, da! Tako se to radi!

Onda sam sišao do pristaništa i bacio se u jezero. Otplivao sam nekoliko puta do bove i nazad. Čovječe – koje je to bilo uživanje.

GRAĐENE U DUHU POSVEĆENOSTI
Jovićevići – Јаnkо i Karolin (Caroline) – su svjetski putnici sa domovima u Kanadi, Engleskoj i u Crnoj Gori. Janko je rođen na Cetinju, a Karolin u gradu Bulavejo (Bulawayo), u Zimbabveu. Sreli su se u Los Anđelesu.

0 tome kako su odlučili da podignu dom u Crnoj Gori – kuću o kojoj je bilo riječi u prethodna dva broja i koja se nalazi na Karuču, na obali Skadarskog jezera – Janko i Karolin govore za “Vijesti”:

Janko: Na obalama Skadarskog jezera sam provodio žarka ljeta djetinjstva. Moji roditelji su iz Dodoša, sela nedaleko od Karuča. Karuč je za mene oduvijek bio začarano mjesto.

Karolin: Jednoga dana smo pješačili tim područjem i slučajno smo ugledali staru, napuštenu ribarsku kuću. Bila je to kamena kuća, u blizini Đurovoga oka, zarasla u divlje rastinje. Ipak smo uspjeli da se nekako četvoronoške probijemo do vrata. Sjeli smo da se odmorimo i dok smo uživali u nevjerovatnom pogledu na jezero, znali smo da smo pronašli dom.

Janko: Posjeta mojoj majci je bila razlog našeg boravka u Crnoj Gori tada. Ni sanjali nijesmo o kupovini ili o građenju kuće. Nijesmo čak ni namjeravali da se duže zadržavamo. Ali ipak, nešto nas je opčinilo toga dana. Ko bi to mogao da objasni? Donijeli smo odluku baziranu na snažnom osjećaju iznutra, više nego na razumu. Taj osjećaj je prerastao u strast i odlučnost koja nas je vodila kroz mnoge izazove avanturističkog poduhvata rekonstrukcije i sanacije stare ribarske kuće.
Koji je bio vaš naredni potez, nakon što ste kupili staru kuću?

Janko: Puno – smo istraživali i raspitivali smo se. U stvari, počeli smo sa time i prije nego što smo kupili staru kuću – da bismo bili sigurni da ćemo moći da realizujemo naše ideje. Od bivšeg Ministarstva za zaštitu životne sredine dobili smo potvrdan odgovor na važno pitanje: da li uopšte možemo renovirati građevinu u Nacionalnom parku Skadarsko jezero? Saznali smo i koji su uslovi i ograničenja рrilikom renoviranja.

Angažovali smo arhitektu Predraga Spasića sa Cetinja da uradi idejni projekat koji je prihvaćen. Stara kuća je služila ribarima tokom sezone ribolova. U kući se stanovalo, solila se i sušila riba. Uspostavili smo pozitivan odnos prema tradiciji poštujući koncept kuće u osnovi prizemlja. Zapadna strana stare kuće – kopanja – gdje su ribaii solili ribu, postala je naša kuhinja. Istočni dio stare kuće gdje se sušila riba i gdje su spavali ribari, pretvoren je u našu dnevnu sobu.

Glavni projekat i projektantski nadzor su, uvažavajući sve naše sugestije, uradili arhitekti Stanko i Dijana Lovrić iz Budve. Poslije dugih mjeseci upornog sakupljanja raznih dokumenata, kao i revizije projekta od strane zvanične komisije ministarstva, konačno smo dobili građevinsku dozvolu. Nije bilo lako
– opet, dobijanje dozvole je bio samo prvi u nizu izazova koji su bili pred nama – ali Jovićevići nikada
ne odustaju…

Karolin: Nije bilo puta do kuće. Nijesmo smjeli – a nijesmo ni htjeli – da probijamo put u nacionalnom
parku, tako da je jedino rješenje bilo da iznajmimo veliki metalni čun, koji je imao funkciju kamiona.
Svaki kamen, svaka vreća cementa, svaka drvena greda i sav ostali materijal je dovozen do Karuča kamionom i prebacivan na gradilište tim čunom.

Janko: Bio sam na gradilištu svakog dana, nadgledao sam radove od ujutro do uveče. Karolin i ja smo sve odluke donosili zajedno.

Karolin: Da, i ja sam provodila mnogo vremena na gradilištu sa Jankom i majstorima od momenta kada su završeni grubi građevinski radovi. Bila sam jedina žena na gradilištu. Radila sam kao muškarac u čizmama, s grubim rukavicama na ruкаmа i u plavom radničkom kombinezonu koji sam kupila u Tuzima. Često sam dijelila zadatke i rukovodila poslom. Momci su bili iznenađeni u početku. Kasnije je sve bilo u redu; shvatili su da znam što hoću i razvili smo dobar odnos na bazi uzajamnog poštovanja.

Janko: Na kući su radili najbolji majstori, mnogo su nam pomogle i komšije, posebno Mićun, Krcun i Andrija. Izuzetno smo zahvalni svima njima.

Vaš vrt je vrlo lijep, moram da primijetim, vrlo je romantičan i poetičan. Janko reče da ste sve odluke donosili zajedno, ali ja mislim da je Karolin bila pokretačka sila iza projekta vrta. Jednostavno, osjeća se ženska ruka u vrtu. Da li je to tačno?

Karolin: Da, tačno je. Mnoge od kreativnih ideja su bile moje. Bili su potrebni i muškarci, svakako, snažne ruke i umijeće da se sprovedu te ideje. Na primjer, željela sam da se stijena od 2 tone pomjeri 2 metra, da bi se oslobodilo mjesto za klupu. Lako je reći – želim klupu ovdje, pergolu tamo, vodopad malo iznad. Morala sam da budem apsolutno sigurna oko svih odluka koje sam donosila, čak i oko najsitnijih. Kada bih saopštila svoju odluku, to je obično rezultiralo strahovitim ljudskim naporima.

Glavni oblikovni elementi u vrtu su masivne stijene, zatim “vajarska djela prirode” – stijene skulpturalnih karakterisitka; koristili smo drvo starih željezničkih pragova za stepenice, reciklirali smo i drugo drvo i teške čelične lance. Biljke u vrtu su uglavnom autentične: kantarion, metvica, gorski čaj, morač itd. Otpad iz vrta i kuhinje kompostiramo u drvenim kontejnerima.
Rekli ste u prethodnom tekstu, da ima dosta interesantnih ambijenata u vrtu. Jedan od mojih omiljenih je pozornica. Izrezali smo staro hrastovo deblo na kolutove, koje smo zatim postavili horizontalno u sloju grubog bijelog pijeska. Predviđeno je da publika sjedi na stepenicama i klupama koje smo napravili od drvenih greda sa stare kuće. U prvoj predstavi izvedenoj na pozornici, pod svjetlošću baklji, učestovali su radnici i dva Jankova sina. Stariji – Matija – je intervjuisao Ranka – električara i čovjeka koji brine o kući i vrtu u našem odsustvu. Mlađi – Ognjen – je održao predavanje o Mocartu. Mišo, tesar, je otpjevao pjesmu koju je sam komponovao. Maksim je pjevao guslarske pjesme. Bio je to raznorodan repertoar.

Nakon iskustva građenja kuće u vrlo osjetljivom prirodnom okruženju, što biste savjetovali ljudima koji će krenuti u slične poduhvate u budućnosti?

Janko: Naš savjet, zapravo molba upućena investitorima koji razmišljaju o renoviranju ili o bilo kakvom obliku građenja u Crnoj Gori u budućnosti – a posebno u zonama nacionalnih parkova – glasi: molimo vas, imajte malo poštovanja. Imajte poštovanja prema ekonomskoj osnovi razvoja turizma koju težimo da postavimo, imajte poštovanja prema naciji, imajte poštovanja prema prirodnom okruženju izuzetne ljepote.

Naši nacionalni parkovi neće još dugo biti u stanju da trpe zloupotrebe. Već je napravljena velika šteta. Zato savjetujemo: ne počinjite ništa prije nego što dobijete građevinsku dozvolu, tako ćete znati koje parametre morate da poštujete a zatim ostanite u granicama tih parametara – poštujte ih. To će osigurati da vaš objekat bude pozitivno postavljen u odnosu na širi okvir prostornih planova.

Karolin: Tako je. Ovu pandemiju nedozvoljene gradnje treba zaustaviti. Proizvodi se ogromna šteta. Sa druge strane, takođe bismo savjetovali: tragajte za alternativama. Ne treba nam nova Budva na obali Skadarskog jezera, niti bismo smjeli pretvoriti Karački zaliv u septičku jamu. Osvrnite se oko sebe, zainteresujte se kako ljudi u svijetu rješavaju probleme i reaguju na izazove slične onima koje vi imate pred sobom.

Janko: Mi smo – stotinu puta – tražili savjete od ljudi koji znaju više od nas. Na primjer, nijesmo morali da idemo daleko da bismo otkrili Stašu Puškarića – redovnog profesora znanosti okoliša na Američkom koledžu za menadžment i tehnologiju u Dubrovniku. On je potvrdio da bi trebalo da instaliramo suvi toalet i sistem filtriranja sive vode da ne bi zagađivali jezero. Otišli smo na Mljet da razgovaramo sa njim i da vidimo kako funkcioniše taj sistem. Interesantno je da su u Nacionalnom parku Mljet instalirani toaleti koji funkcionišu po principu kompostiranja. Te toalete koristi preko hiljadu turista svakoga dana tokom ljetnjih mjeseci.

Takvu vrstu istraživanja može svako da preduzme. Da, potrebno je uložiti samo malo više napora. Potrebna je posvećenost. Moramo prihvatiti izazove novog vremena.

Janko i Karolin se trenutno nalaze u Kanadi. Razgovarali smo prije nekoliko dana telefonom. Otpjevali su mi – u duetu – pjesmu Miša tesara, premijerno izvedenu na pozornici iznad Đurovoga oka:
Na jezero, na obali, na Đurovo gorsko oko
Susrio sam kršnog momka i đevojku kao soko.
Kršnog momka sa lijepom đevojkom
Upoznadoh na Đurovo oko.
Upoznadoh ovo dvoje plemenitih divnih ljudi,
đe njihova noga kroči priroda se sama budi…

SUŠTINA JE U ODGOVORNOSTI

Kako gledate na graditeljski talas koji je zahvatio Crnu Gora?

Karolin: Kako gradimo i to gradimo je rezultat stava, odnosa prema životu i pristupa životu. Da li trenutno u Crnoj Gori preovladava stav: baš me briga, ugrabiću sve što mogu, zaraditi najviše što mogu i zaboraviti na budućnost (tada me ionako neće više biti među živima)? Ili preovladava stav: istoriju Crne Gore su stvarali ljudi poput mene; odluke koje danas donesem – odraziće se na budućnost ove zemlje? Zapravo, suština je u pitanju – da li je to što radim odgovorno?

Janko: Boli nas to što svakoga dana gledamo nelegalni put – taj ružni ožiljak -probijen uz samu obalu jezera preko puta Karuča. Za samo tri dana, bagerom je napravljena šteta, tolika da će prirodi trebati 100 godina da je izbriše. Zamislite turiste koji silaze dolje do Karuča: prelijepo selo… ali što je ono?! Pitanje je što je sljedeće? Možda Karučki krš? Kockarnica, poker aparati, suncobrani…? Sarkazam na stranu – krhki ekosistemi naših nacionalnih parkova ne mogu podnijeti toliko zloupotrebe. Uspješna turistička industrija? Ako ovako nastavimo – možemo zaboraviti na to.

Preuzeto iz dnevnog lista “Vijesti” – Rubrika Arhitektura: Kuća Jovićevića na Karuču