Sirotice moja, nesrećo i muko,
ti imena drugih kao i da nemaš,
nešto si mi sjetna, crninom se kitiš,
ko da se na pogreb sopstveni pripremaš.
Rođena ti djeca pripremaju raku,
a ti drhtiš kao preplašena zvjerka;
ali nije čudo što strahuješ tako
jer odavno doboš kožu tvoju mjerka.
Nesrećnije zemlje, mislim, nigdje nema,
nit usuda strašnog od tebe većega;
a, ako te crna pogibija stigne,
poginućeš, tugo, od zla domaćega.
Mnoga tvoja djeca sinovi nijesu,
no pastorci divlji koji mržnju siju:
ko da im nijesi otadžbina majka
od tebe se stide, od tebe se kriju.
I na sami pomen imena ti časnog
zubima zaškripe, iz dubine reže.
Presjekli bi rado svaku nit i vezu,
žalosnice moja, što ih s tobom veže.
To je tako bilo otkad sveti Petar
udari ti temelj i obznani Stegu.
Još od toga dana nesoji i zloba
ne prestaše da se rađaju i legu.
Ja od Tebe nemam većeg ideala
jer ni dana nema, ako nema zore,
niti imam, Bože, pred tobom se kunem,
Otadžbine druge osim Crne Gore!
