Lažna sablja kralja Milutina – Dr Radoslav Rotković – Montenegrina.net | Kultura, umjetnost i nasljeđe Crne Gore. Culture, Arts & Heritage of Montenegro.

LAŽNA SABLjA KRALjA MILUTINA I PRETENZIJE KRALjA NIKOLE NA SRPSKI PRIJESTO

Iz novog broja časopisa “Doclea”, glasila Dukljanske akademije nauka i umjetnosti prenosimo tekst akademika Radoslava Rotkovića o jednoj interesantnoj epizodi iz crnogorske prošlosti. Kako je i zašto ruski car crnogorskom knjazu poklonio sablju za koju je tvrdio da je pripadala Namanjićima?

Znalo se, ne samo u Rusiji, koliko su za Crnogorce važni ratni trofeji, i sve ostalo što jednoga borca izdiže iznad drugih; titule, medalje, levori i puške sa ukrašenim drškama i kundacima; dekorativno odijelo. Zato je moralo da se propiše da ukrašene gaserove levore mogu da nose samo perjanici a zabranjeno je i kupovanje luksuzne narodne nošnje, jer su se u to upuštali i oni kojijema su đeca bila gladna, samo da se izravnaju sa ostalijema, ili uzdignu iznad većine. Knaz Danilo je iz istoga razloga zabranio i prislužbicu, to jest malu krsnu slavu, jer su je domaćini koristili da se isprse bogatstvom trpeze, iako za to nijesu imali materijalne mogućnosti. Ova odluka Senata brzo je ušla u Zakonik (1955), čl. 88.

1. “IMAM JEDNU SABLjU VAŠIJEH STARIJEH PREDAKA”

Kada je knjaz Nikola došao u Petrograd 1869. veli da je bio dočekan “hladno i s nepovjerenjem”. Primljen je audijenciju tek poslije nekoliko dana a u tome prvome službenome susretu ruski car Aleksandar II mu je prigovorio “zbog odstupanja Crne Gore od Rusije i držanja s Francuskom”. No on je uspio da ubijedi cara da je to knjaz Danilo radio zato što Rusija, koja je 1856. izgubila krimski rat, nije mogla da posreduje između Crne Gore i Turske oko razgraničenja, ali su to mogle one sile koje su u tom ratu bile na strani Turske, a među njima i Francuska i Engleska. Zato je i knjaz Danilo govorio da on iskreno voli samo Rusiju a da je sve to sa Francuskom diplomatija. Takav je utisak stekao i ruski inžinjer i diplomata Jegor Kovaljevski, koji je više puta boravio u Crnoj Gori, prikrivajući ponekad razloge dolaska traganjem za zlatom, pa je napisao da ga nije našao u zemlji (u Zlatici kod Podgorice đe je kopano) nego na zemlji, u – ljudima. Nikola je dokazivao “nepromjenljivost osjećanja predanosti svoje i naroda crnogorskog prema caru i Rusiji, jer su oni još od vremena Petra Velikog sa Vladikom Danilom u amanet predati njegovom domu i narodu”. Ovo se dopalo caru Aleksandru i on je knjaza Nikolu obdario sa “sabljom Nemanjića”, rekavši:
“Imam jednu sablju vašijeh starijeh predaka. Ona će na boljem mjestu biti u vašoj ruci, nego u mojoj oružnici.”
Ova je sablja, piše u Nikolinim Memoarima “došla Rusima u ruke u nekom boju s Turcima, ko zna kada i kako. Veliki knjaz Mihailo Nikolajević kao guverner u Tiflisu otkupio je. Na sablji je očuvan čist natpis sa zlatnim slovima”.
Lako je misliti mkakav je utisak ostavila i na mladoga knjaza i na Crnu Goru ova sablja, koja je usto poklon ruskoga cara! Crnogorci su shvatili da Rusija gleda na njih kao na svoj oslonac na Balkanu! Zašto bi se, inače, jedna sablja Nemanjića dala njima a ne Srbima!?
Za razumijevanje tragičnog uticaja ovog komada metala, koje nije ni evropska sablja ni Milutinova, treba rekonstruisati uslove koji su to sve diktirali.

2. AKO MOGU ŠVABE, ZAŠTO NE BI CRNOGORCI?

Sve tri Srbiji granične, pravoslavne države na ostoku Balkana imale su krajem XX vijeka germanske kraljeve. U Rumuniji je 1866, vojnom zavjerom svrnut rumunski knez Kuza i aprila mjeseca doveden na rumunjski prijesto Karol Hohenzolern-Zigmaringen (iz ove porodice, čak i rođena u Goti – 1900 – bila je kraljica Marija, žena kralja Aleksandra). Bugarska i Grčka u različita vremena doživjela su istu sudbinu. Po odluci Berlinskog kongresa (1878) Bugarska je razdvojena na dva dijela: Kneževinu Bugarsku, kojoj je za kneza nametnut Nijemac Aleksandar Batemberg (1879-86) i autonomnu pokrajinu Istočnu Rumeliju, koja je ostala pod Turcima. Nezadovoljni ovom podjelom Bugari su 6. IX 1885. digli ustanak i ujedinili oba dijela, što su velike sile morale da priznaju. Ali 1886. na mjesto Batemberga, njemačkog princa iz Hesena. dolazi njemački princ Ferdinand Koburg (1887-1918). Grčka je poslije ruske pobjede nad Turcima (1828-29) i Jedrenskoga mira postala nezavisna kraljevina, ali je njen prvi kralj bio Bavarac Oton I (1832-63), kojega je smijenio danski princ Đorđe (1863-1913), osnivač novije grčke dinastije. Njegov sin Konstantin izgubio je rat s Turcima 1922, pa je Grčka postala republika (1924-36), a njega je naslijedio Đorđe II.
Dakle, prije Nikoline posjete Petrogradu Rumunija i Grčka su imale germanske kraljeve, a deceniju kasnije i Bugarska je imala germanskoga kneza!
Kakvo je stanje bilo u Srbiji? Sa ruskoga stanovišta takođe nepovoljno. Obrenoviće su smatrali austrofilima, što su oni i bili. Godine 1868, prije odlaska kralja Nikole u Rusiju, ubijen je u Košutnjaku knez Mihailo (29. maja), s kojijem je Knjaz (1866) imao ponižavajući, potpuno naivni ugovor o saradnji, u stvari potčinjenosti Srbiji, sačinjen po nagovoru knjaginje Darinke. Za ubistvo kneza Mihaila, suđeno je u odsustvu Aleksandru Karađorđeviću i osuđen je na 20 godina robije.
Mađarska, međutim, nije željela da izruči Aleksandra Karađorđevića, ali mu je ona sudila, i to tek 1870, i oslobodila ga, u nedostatku dokaza. Mihailo nije imao nasljednika pa ga je naslijedio maloljetni sin Miloša Jevremovog Obrenovića – Milan, umjesto kojega su, do 1872. vladali Namesnici (Blaznavac, Ristić, Gavrilović). Milan, sin strankinje, Marije Katardži, koja se odmah poslije porođaja razvela od Miloša Jevremovog Obrenovića, živio je skoro deset godina na dvoru rumunskoga kneza Kuze, ljubavnika svoje majke.
Iz Bukurešta Milan je poslat u Pariz, đe je živio u domu svojega vaspištača Francuza Hijeta. Kad je Mihailo ubijen, tek onda je Milan doveden u Beograd, sa Hijetom, ali je ovaj ubrzo umro. Zato Milan nije znao dobro srpski, nego mu je pridodat Dubrovčanin Medo Pucić da ga podučava. Karađorđevićima je po Ustavu iz 1869, čl. 10. zabranjeno zauvijek da mogu doći na srpski prijesto (“Nikada ne može biti izabran za kneza srpskog niko od familije i potomstva Karađorđevića na koje je bačeno prokletstvo narodno”).
Dakle, Obrenovići (koji nijesu bili ni Obrenovići, a Gavro Vuković je rekao Ristiću da kralj Milan nije bio ni Srbin), ili nijesu imali nasljednika, ili nijesu mogli da vladaju zbog maloljetnosti, ili su ih u Rusiji smatrali austrofilima i na njih se ruski carevi nijesu mogli osloniti. (Miloš Obrenović bio je sin siromašnog seljaka Todora Mihajlovića. Njegova mati Višnja bila je prvi put udata za Obrena Martinovića iz Brusnice a sa drugim mužem, pomenutijem Todorom, imala je dva sina: Milana i Jakova i kćer Stanu. Miloš je po očuhu uzeo prezime Obrenović. Ovu i razne druge korisne informacije o Srbiji uzeli smo iz komentara Milana Ž. Živanovića uz knjigu Barbanti Brodana, Garibaldinci na Drini, Beograd (1953, str. 303). Gavro Vuković je rekao Ristiću 1890. godine: “Milan niti je Srbin, niti je Obrenović. Otac mu je Moldavac, a mati Vlahinja. Ni jedne kapi u njegovim žilama srpske nema, slje(d)stveno, on je stranac kome ste vi dali dinastično ime Obrenović. Kad ste već htjeli stranca, mogli ste uzeti princa od koje vladarske kuće, ma koje bilo na strani, nego ste njega poobrenovićili, tek da je teže srpskom narodu!” (“Memoari”, str. 476.).
Osim toga, niko od njih nije imao takav autoritet kakav je i 1869. a pogotovo 1879. imao knjaz Nikola. Ovo je priznao i Pašić, rekavši Gavru Vukoviću 1890. godine: “Knjaz Nikola je danas najviše autoritet na slovenskom jugu, pa u svom interesu treba da se javlja dobrom ovome (srpskom – p.n.) narodu, a narod će mu se boljim odazvati”.
Rusija nije imala snage da oćera Švabe iz Bukurešta i Atine, kasnije i iz Bugarske, ali je zato smatrala da može da tipuje na Crnu Goru kao voditeljku oslobodilačke borbe na Balkanu.

3. A UGLED CRNE GORE STALNO JE RASTAO…

A ugled Crne Gore stalno je rastao. Knjaz Nikola, za kojega se i njegov otac, veliki vojvoda Mirko, plašio da će biti “mekov”, prozvan je “carem junaka”. Slavnoj pobjedi svojega oca Mirka na Grahovcu 1858, dodao je svoju ličnu pobjedu na Vučjem dolu (28.VII 1876), jer je neposredno rukovodio i pripremama za bitku i njenim razvojem, čuvajući živote svojijeh boraca a nanoseći, istovremeno, ogromne gubitke neprijatelju, u ljudstvu i materijalu. Ova je bitka inspirisala i Tenisona za sonet Montenegro (1877) i Gledstona za apoteozu Crnoj Gori. Oba ova djela često su preštampavana i prevođena.
Kad je knjaz Nikola poslao emisare na neke dvorove, da ispitaju: da li se velike sile slažu da on, potonje godine XIX vijeka povisi svoju titulu u Kraljevsko Visočanstvo Veliki Knjaz, vojvoda Gavro Vuković, kao ministar spoljnih poslova (1890-1905), poslat je u Pariz. Tada je predsjednik Francuske Republike bio Lube, a Gavro je već bio grand officier de la Legion d onneuere, pa je i po tome bio pogodna ličnost za tu svrhu. Lube ga je dočekao svečanije i srdačnije nego se Vuković nadao, jer je jedno Predsjednik Republike a drugo ministar, bilo odakle da dolazi. Razlog je bio ovaj. Francuska je, u strahu od njemačke opasnosti zbog Rura i Sara, sklopila 1893. savez sa Rusijom. Ali Italija, kao susjedna romanska država, držala se tada sa Njemačkom. A Jelena Petrović, udata za Viktora Emanuela III, postala je italijanska kraljica ubrzo poslije udaje, jer je ubijen kralj Umberto.
Viktor Emanuel i knjaz Nikola bili su u harmoničnim odnosima. Zato je Lube molio vojvodu Gavra da knjaz Nikola, preko šćeri i zeta, utiče na Italiju da se zbliži sa Francuskom. A Gavro je, vraćajući se iz Pariza, i inače planirao da ode u Rim istim navedenim poslom. Njegova misija je uspjela i Viktor Emanuel i kraljica Jelena učinili su trijumfalnu posjetu Parizu! “Njihov doček bio je pravi delirijum narodnog oduševljenja. Takvog dočeka Pariz nije nikome do ovog vremena učinio. Ni caru Aleksandru III nije takav doček bio, kad je prvi put dolazio, poslije zaključenja saveza između Francuske i Rusije!”
Takvo rešpektovanje Crne Gore u Rusiji, Francuskoj, Engleskoj i Italiji, uticalo je i na Srbe u Vojvodini.
Jagov Ignjatović je svoju Slavu crnogorstva napisao ranije, pod uticajem Druge Omer-pašine godine (1862) u novosadskoj “Slozi”.
Poslije “veljega rata” (1876-78, Berlinski kongres je čl. 26. obavezao velike sile, ne da priznaju nezavisnost Crne Gore, kako se to pogrešno tumači, nego da to učine, ako to “već nijesu učinile”! Jer čak ni za Tursku to nije bilo obavezno, iako je notirano u tome članu, zato što je ona, posredstvom međunarodne komisije, izvršila razgraničenje s Crnom Gorom 1860, kao što je to ranije, 1841, izvršio Njegoš sa Austrijom (on je znao da je razgraničenje sa Austrijom nepravedno, jer time ona zadržava Boku i ostali dio primorja, sem onoga što je pritisla Otomanska imperija, ali je shvatio da je za međunarodni status njegove države bitno da sklapa ugovor s Austrijom, ne pitajući ni savjet od Rusije ni dozvolu od Turske! D. Živković konstatuje da je Njegoš time osnažio državni i politički subjektivitet Crne Gore “što je osobito moralo pogoditi Tursku”).
Izgledalo je da Crna Gora raste, ne samo teritorijalno nego i moralno. Vraćala se na svoje stare teritorije, iako se i danas piše da je njena teritorija proširena, da je “dobila izlaz na more”, kao da nije bila na tome svome moru još u vrijeme arhonta Petra, u X vijeku, i njegovoga sina, svetoga Vladimira Dukljanskoga, ubijenoga u Prespi 1016. i njegovog nasljednika, slavnoga kneza Vojislava, i njegovijeg potomaka, iz naše prve kraljevine Vojislavljevića u XI i XII vijeku.
Dalje, i među Srbima je bilo onijeh koji su knjaza Nikolu kandidovali za srpski prijesto. Još 1862. nalazimo u ruskoj diplomatskoj prepisci da austrijski Srbi, to jest oni pod okupacijom, navijaju za velikoga vojvodu Mirka, kojega upoređuju s Obilićem i Dušanom, a u Novome Sadu mu pripremaju veličanstveni prijem. Blangali, koji o ovome izvještava Ignjatjeva, dodaje da je ađutant velikog vojvode Mirka: Mihailo Zega postavio u razgovoru s Gararšaninom pitanje: zašto knez Mihailo, koji nema đece (!), ne naznači knjaza Nikolu za nasljednika? Kada su to prenijeli knezu Mihailu, on je odgovorio da narod u Srbiji ima svoje pravo da bira vladare, a da bi on mogao da da Nikoli neku oblast u Srbiji, ali ne Srbiju, koja mu ne pripada!

4. ODREKAO SE SVOJEGA PRIJESTOLA, A TRAŽIO – TUĐI!

Ovaj odgovor je bio logičan, ali je nelogičan bio stav knjaza Nikole koji je, bez ikakve ljute nevolje, i nakon razočarenja u Srbiju zbog proćerivanja Vasojevića 1861. i izdaje u vrijeme teške Omer-pašine godine 1862. ugovorom od 23. septembra 1866, bio odlučio da Crnu Goru “pridruži srpskoj državi”, dakle, ipak, srpskoj a ne srbijanskoj, bez prava da se Srbi i Crnogorci smjenjuju na upravi tom zajedničkom državom, nego da on dobije pravo da vlada tom zajedničkom državom poslije kneza Mihaila i njegovoga nasljednika! A ovo, koliko god bilo besmisleno sa crnogorske strane, zvučalo je logično sa srpske, jer se nije radilo o zajedničkoj državi nego o Srbiji kojoj je Crna Gora “pridružena”! Dakle, Knjaz je pristao da stara i slavna Crna Gora nestane, jer njenoga imena više ne bi bilo; da ne bude smjenjivanja na tronu; da on ili njegov nasljednik dođu na red tek poslije Mihailovoga nasljednika, bez ikakve garancije za to u Ustavu Srbije, s tim da Nikola dobije apanažu od 20.000 dinara! No u ovom imbecilnom pravnom aktu ima dragocjenijeh detalja. Tamo stoji:
“Crnogorski činovnici smatraće se kao i srpski a narod Crne Gore uživaće ista prava kao i srpski”!
Istina je da se ne pominje crnogorski narod nego neutralno narod Crne Gore, ali čim se izjednačava sa srpskim, znači da taj narod Crne Gore nije srpski! U svakome zločinu počini se neka greška koja ga otkrije.
Pošto knez Mihailo nije imao nasljednika, Knjaz je smatrao da je prevaren samim činom dovođenja na prijesto maloljetnoga Milana Miloševog Obrenovića. Ali umjesto da napusti tu ideju o srpskome prijestolu, koji mu nije ni pripadao, on je, dodatno zaveden lažnom sabljom kralja Milutina, uzdajući se u rusku podršku, nastavio istom stranputicom, braneći se “da za sebe ne traži ništa, nego će rado kao prosti vojnik služiti kralju srpskom Milanu Obrenoviću”, samo da vidi “ujedinjeno srpstvo”, iako je po brojnim piscima (Matavulj, S. Novaković, P. A. Rovinski…) taj pojam obuhvatao pravoslavlje a ne narodnost!
Kao što je za Ruse pravoslavie bilo – slavjanstvo!

5. SPOMENIK BRATSKOGA IZDAJSTVA

Na Cetinju, pored Vlaške crkve, bio je podignut spomenik onim u Srbiji 1861. poginulim Crnogorcima. Kada je jednom, šetajući sa svojim sekretarom Simom Popovićem došao do spomenika, Knjaz je rekao: “Ovo je spomenik izdajstva Srbije Crnoj Gori. Imao sam dogovor sa Knjazom Mihailom, da mi pošlje oružje i džebane, u vrijeme našeg rata. I dođoše sretno do srpske granice, ali ih tu dočeka srpska vojska, da im ne da naprijed i da ih razoruža. Komandant vojske reče im, da je Turska doznala za njihov prelazak i zaprijetila Srbiji, da će joj zaratiti, ako ih pusti natrag s oružjem i ako ikakvu pomoć Crnoj Gori doda. Predloži im, ili da ostanu u Srbiji ili da se vrate preko Austrije a ostave oružje; istijem putem svakako ne mogu natrag, jer su im Turci već svuda zapali i čekaju ih. Crnogorci ne htjedoše ni jedno ni drugo niti oružja predavati, no se sa iste stope vrate u očitu pogibiju. Turci ih zbilja dočekaše. Mnogi pogiboše, zamijenivši se junački, a ostali se probiše i vratiše. Ne mogu oprostiti Knjazu Mihailu i Srbiji. Ostaviše me bez pomoći u ratu s Turcima (1862- p.n.), a obećaše mi je, i vrgoše mi onoliko biranijeh junaka pod nož turski. Ja ne bih njima to nikad učinio, no bih zaratio Turskoj i pomogao im da bih poginuo”.

6. JUGOSLOVENSKO CARSTVO!

Veliki vojvoda Mirko imao je u Beču 1863, dakle poslije i onoga što se desilo 1861. i 1862 (!), razgovore sa srpskim predstavnikom Lešjaninom, upravo o dinastičkom pitanju. Lešjanin je tvrdio po povratku u Beograd da je veliki vojvoda Mirko predlagao da se Mihailo proglasi carem i da mu se priključi Crna Gora (“to oni gotovi jemu podčinitsja”, st. 117), ali da njegova porodica, koja knjažuje u Crnoj Gori više od 400 godina (!), nikada neće priznati nad sobom nikoga drugoga, poslije sadašnjega srpskog kneza (“familija jego, kotoraja knjažit v Černogorii boljeje 400 let, nikogda ne soglasitsja priznat nad soboju drugogo, posle ninešnego knjazja serbskogo”)
Lešjanin je kazao da je govorio u Beču: da je do carstva još daleko, da je budućnost u rukama Svevišnjeg a da bi prvo trebalo izvesti potpuno oslobođenje. Niko ne poriče, naglasio je srpski agent, da rod Petrovića može dostići tu visoku titulu, o kojoj vi razmišljate, ali nije moguće raspolagati budućnošću i nije sada vrijeme da se o tome priča”.
Ova ideja o jugoslovenskom carstvu nije slučajno pala na um vojvodi Mirku, jer se o tome pričalo, no kako dobre stvari na Balkanu uvijek teku sporo, a zle – brzo, o ovome se konkretno i javno raspravljalo tek na bugarskom kongresu u Bukureštu, maja 1867. A do kongresa je došlo povodom dolaska srpskoga kneza Mihaila, koji bi i bio taj prvi jugoslovenski car! Pod budućim Jugoslovenima podrazumijevani su Srbi i Bugari, a u sastav carstva ušle bi ove zemlje: Srbija, Bugarska, Trakija i Makedonija (“Glavoju etova novogo gosudarstva budet ninešnij knjaz serbskij Mihail Obrenovič, s nasledstvenim pravom!”).
Dakle, i ovo je bilo prije dolaska knjaza Nikole u Petrograd, ali i nakon pogibije kneza Mihaila, koji nije imao nasljednika! Trebalo je samo maći Namjesnike i namjestiti Nikolu.
I mnogi drugi elementi, koji nama danas izgledaju nevjerovatni, bili su logični u ondašnjem sticaju okolnosti i stanju duha. Zborilo se o ustanku u Bosni, Makedoniji i Grčkoj (1860, 1862, 1866, 1867, 1868). Crnogorci su otvoreno izražavali simpatije prema ustanku na Kritu. Petković o tome obavještava Stremouhova 3. marta 1867. godine: “Ustanak na o. Kritu zaokuplja veoma umove u Crnoj Gori; ne samo Knjaz, njegov otac Mirko i senatori, no i obični Crnogorci prate s najživljom pažnjom tok borbi Krićana protiv Turaka i žele da se ta borba produži još koji mjesec kako bi se dala mogućnost Grcima i Slovenima na kontinentu da prikupe svoje snage i sredstva. Potonji put kad sam bio na Cetinju, i perjanici i Crnogorci koje sam srijetao usput i u Njegušima, stupali su sa mnom u razgovor čiji se sadržaj odnosio na pitanje: da li se još drže ustanici na Kritu i da li protiv Turaka ratuje još koji narod. Nadamo se, – govorili su mi, da će što prije i za nas doći vrijeme da izmirimo račune s neprijateljima hrišćanstva i da će to biti potonji put”.
Marta 1867. Etnografska izložba u Moskvi prerasla je u sveslovensku manifestaciju. Austrougarske vlasti preduzimale su oštre mjere protiv učesnika te izložbe sa “njene teritorije”. U isto vrijeme vlada Srbije radi protiv Ujedinjene omladine srpske i vezuje se za Austro-Ugarsku. Septembra 1868. već se i Hrvati uključuju u pregovore o jugoslovenskoj konfederaciji, koja bi, da je ikada ostvarena, spriječila sve međusobne ratove u XX vijeku. U te pregovore su bili uključeni i Štrosmajer (Strossmayer) i predstavnik hrvatske narodne stranke (Srbin – p.n.) Jovan Subotić! (“Subotič že imel poručenie ot episkopa Štrosmajera i narodnoj horvatskoj partii sdelat namestnikam poslednee pozvanie k soglašeniju s nimi i k načatiju dejstvija medu edinoplemenikami dlja osnovanija Jugoslavjanskoj konfederacii, centrom kotoroj dolžna bit Serbija, i v slučaje otkaza objavit čto oni načnut dejstvovat so svojej storoni pomimo Serbii!”)
Iz strogo povjerljivoga izvještaja Šiškina Ignjatjevu vidi se da Ristić i Blaznavac, kao Namesnici, sve uslovljavaju dogovorom sa Mađarima! Šiškin piše da oni “sve svoje radnje i pregovore zamotavaju u nepronicljivu tajnu i, kao što se vidi, usavršili su taj svoj sistem laži i šarlatanstva, koju su naši oficiri primijetili u administraciji pukovika Blaznavca, tako da se samo po posljedicama mogu odgonetnuti njihovi ciljevi”!
Ruski poslanik u Dubrovniku Petković piše krajem novembra 1868. o razgovoru s Jovanom Sundečićem, na brodu za Kotor. Sundečić se tada opredijelio za službu na Cetinju, poslije odlaska Nićifora Dučića, kojega je Knjaz bio dočekao objeručke, da bi tek kasno uvidio da je “intrigant, jer je išao dotle da piše i razašilje pamflete protiv knjaza Nikole! Knjaz je imao u rukama i pisma u kojijema Dučić iznosi svoje intrige! Nikola se ljutio što Ristić vjeruje Dučiću, ne shvatajući da je Dučić radio upravo po nalozima Ristića!
Po Sundečiću, piše Petković, pokojni knez Mihailo imao je dvije mane: nije umio da izabere saradnike i bio je pod prevelikim uticajem ambicioznih žena. Ali, u isto vrijeme, bio je i veliki patriota i nekoristoljubiv: “Knez Mihailo imao je pred sobom veliki, jasno shvaćen i određen cilj, za koji je bio spreman da založi svoje veliko bogatstvo i svoj sopstveni život. Poslije njegove smrti sve je pošlo nagore… Blaznavac i Ristić gledaju s visoka na Crnu Goru i druge narode Balkanskoga poluostrva, i pretenduju da je srpska kneževina nešto kao Pijemont… a ištu savez i blagonaklonost Mađara. U njihovim postupcima nema ničega iskrenoga i naprednoga.
No, knjaz Nikola je govorio svojim izaslanicima da prenesu u Beograd, da se “ostavi srpskom narodu, kada se oslobodi i ujedini, koga hoće za Kralja, Petrovića ili Obrenovića”, smatrajući da bi narod izabrao njega. Kada je Simo Popović izrazio suprotno mišljenje, Knjaz mu je odgovorio: “Varaš se. Vidio bi ti, kad bih ja proputovao Srbiju, uljega u narod, pa se šnjim naša i govorio ovako ka sa Crnogorcima i kao što je Miloš činio!”
Knjaz Nikola se nije varao kad je vjerovao da u Srbiji uživa veliki autoritet, mada je napad na inertno srpsko rukovodstvo najviše dolazio od Srba iz Ugarske i Austrije, jer i u Beogradu bio je zabranjen rad Društva srpske slovesnosti i privremeno je zatvorena Velika škola a Ujedinjena omladina srpska u sred Beograda, avgusta 1867, birala je za svoga vođu Grujića, koji nije uživao srpska građanska prava ni povjerenje srpske Vlade. Pošto je skup bio zabranjen, omladinci su se narednoga dana sastali u gradskoj pivari! Činovnicima, profesorima i studentima bilo je, naravno, zabranjeno da učestvuju na zboru. Vlasti su u listu “Srpske novine” objavile da je to skup agitatora i rušilaca državnog poretka!
Kobna je, međutim, bila nada knjaza Nikole da će mu se ukazati prilika da izađe da agituje među srpskim građanima, a još kobnija njegova zaokupljenost ovim pitanjem, jer je zbog toga i svoje školstvo izjednačavao sa srpskim, i mnoge druge svoje poteze tempirao kao argumentaciju da zasjedne na srpski prijesto, koji mu nije pripadao! A jedan od argumenata bila je i lažna sablja kralja Milutina, koju mu je poklonio svojim rukama ruski car!

7. IZVLAČENjE PETRA I KARAĐORĐEVIĆA IZ ANONIMNOSTI

Milan Obrenović se oženio 1875. i dobio prijestolonasljednika Aleksandra, ali Aleksandar nije imao đece, pa su se crnogorske i ruske pretenzije da se za srpski prijesto obezbijedi neko naklonjen Rusiji, ponovo javljale kao logične!
No tada knjaz upada u sopstvenu klopku, nastojeći da ojača svoje pretenzije, koje je upravo tim novim korakom definitivno upropastio.
Boraveći u Rusiji u jesen 1882, on je uspio da uvjeri Aleksandra III da ga samo roditeljska briga navodi da pomišlja da da saglasnost na udaju svoje šćeri Zorke za bezuspješnoga pretendenta na srpski prijesto Petra Karađorđevića, koji je živio u egzilu, jer je njima ustav zabranio da ikada dođu na čelo države. A on ima još nekoliko neudatijeh šćeri (koje sve ni do smrti nije uspio da uda). Naravno, knez Milan Obrenović će smatrati da je time ugrožen, jer se sada, najednom, jedan Karađorđević, Petar Mrkonjić iz bosanskoga ustanka (1875/6), legalizuje i orođava sa jednim istaknutijem “sprskim dvorom”, čime mu se ipak pridaje neki značaj. Zato je Milan i požurio da u februaru iste 1882. proglasi Srbiju za Kraljevinu, čime je smatrao da je zadao “posljednji udarac pretendentu”. U to vrijeme Knežević Petar je boravio u Parizu i očekivao neke važne vijesti iz Rusije. A preko Đorđa Karađorđevića, zeta Miše Anastasijevića, pokušavao je da obezbijedi prijem kod Franca Jozefa. Austro-ugarski car je odbio da na taj način prida neku važnost Petru. I dok je Petar sjedio u Parizu obeshrabren, dotle je srpska vlada februara 1883 bila u panici, jer nije znala đe se on nalazi. Mislilo se da je u Ugarskoj. A on je i dalje bio u Parizu, đe je učinio posjetu vojvodi Bou Petroviću i vojvodi Stanku Radonjiću, ministru inostranih djela. Razgovor se, pored ostaloga, vodio i o njegovoj vjeridbi sa najstarijom ćerkom knjaza Nikole Ljubicom – Zorkom.
“Takav preokret malo ko je očekivao”, piše Živojinović: “pokazalo se da su Petra Karađorđevića mnogi prerano otpisali, uklonili iz političke arene”. “Kralj Milan je bio besan na kneza (?) Nikolu”. “Pogotovo što je Petar došao i na Cetinje i davao neke političke izjave. Iz materijala koje daje vojvoda Simo u Memoarima i arhivske građe koju je prikupio Živojinović vidi se sva osjetljivost ovoga pitanja. Petar je napustio Cetinje 23. februara. Austro-ugarski ministar spoljnih poslova grof Kalnoki obavijestio je srpskoga poslanika u Beču F.Hristića da je na kratkoću Petrovoga boravka na Cetinju uticao i on, jer on “neće i ne može gledati ravnodušno smutnje i intrige Karađorđevića na granici njezinoj i prema jednoj državi s kojom je ona u prijateljskim odnosima”. Uglavnom, sve se svodilo na ovo. Rusija se saglasila sa ovom ženidbom, zato što su Obrenovići bili povezani sa Austro-Ugarskom a Karađorđevići bi se priklonili Rusiji. Ali ni ona nije željela da se to diže na neki visoki nivo, iako je Knjaz, pomalo i neukusno, nastojao da za kuma na vjenčanju obezbijedi nekoga od careva! Rusija je, osim toga, imala u vidu i broj Nikolinijeh neudatijeh šćeri. Austro-Ugarska se tome protivila iz naprijed navedenijeh razloga, jer bi izgubila sebi naklonjenoga prijatelja na Balkanu. Knjaz je računao da će time barem nanijeti udarac kralju Milanu, ali da neće mnogo pomoći Petru, kojemu Ustav iz 1869. zabranjuje dolazak na prijesto. Udaće, dakle, Ljubicu-Zorku za jednoga Kneževića, oslabiti autoritet Obrenovića i njihov položaj u Srbiji, u kojoj su Nikoli i Rusiji naklonjeni radikali (?), oni isti koji će Nikolu smaći sa crnogorskoga prijestola, ali koju deceniju kasnije! U isto vrijeme govorkalo se da se u Srbiji priprema zavjera. “Priča o novoj zavjeri ponovo je došla na dnevni red. Izgleda da je ona pratila kneževića Petra đe gođ bi došao, a paranoični srpski državnici nijesu mogli da se oslobode straha da će se nešto zlokobno dogoditi”, piše Živojinović. A za to vrijeme Knežević Petar je živio sa bratom Arsenom u jednoj skromnoj kući u Parizu u Rue de Seine 16. No i tamo je nastala panika jer su se braća preselila u Rue d Anjou, malu, skromnu gostionicu, đe su plaćali sobu 4 dinara dnevno, a pariška policija im je bila izgubila trag. No Petar, znajući da ga prate, preselio se u hotel “Sege” u istoimenoj ulici, ali u bogati apartman! A viđao se sa svojom starom ljubavi, madam Božbon, s kojom je trebalo da raskine i da se preseli na Cetinje. Bile su to, u stvari, njegove potonje momačke večeri.
“Knez Nikola je vodio svoju diplomatsku igru sa mnogo talenta, smisla i šarma, u čemu je bio nenadmašan”, piše Živojinović. “Iza njegove upornosti nalazila se stvarnost koju on nijednog trenutka nije smetao sa uma. Za njega je udaja kćerke predstavljala roditeljsku obavezu. Princeza Ljubica-Zorka bila je najstarija od šest djevojaka, koje su čekale mladoženje. Pored političkih obzira, neograničenih ambicija i sujete, briga za svoju kćer imala je značajno mjesto u njegovim koracima i naporima”.
Živojinović nije uspio da otkrije: kako je došlo do ove veze. On uopšte ne pominje veoma važne memoare vojvode Gavra Vukovića! Ljubica-Zorka školovala se u institutu u Smoljnom. Petar tamo nije odlazio. Imala je svega 16 godina kad se počelo govorkati o njenoj udaji. “Prirodno je pretpostaviti da je kneževiću Petru bilo stalo do tog braka, za razliku od Zorke. Kasnije su neki govorili da je knez Nikola imao mnogo muke dok je privolio šćer da se uda za njega”. Kao prvi ideator ovoga braka navođen je ruski poslanik u Carigradu Ignjatijev, koji je iznio taj prijedlog 1880, u vrijeme kad je J.Ristić podnio ostavku i kad je postalo očevidno da je knez Milan vodio politiku zbliženja sa Austro-Ugarskom. Svari, međutim, stoje drukčije. Poslije završetka studija u Smoljnom (1882) na Cetinje su se vratile Zorka i Milica. Vojvoda Gavro Vuković piše da je u Knjaževim mislima nastala “očajnička borba, kud će s tolikim brojem već odraslih kćeri za udadbu, a još sa takvim visokim izobraženjem i pretenzijama”! Niti je imao sredstava da im obezbijedi apanažu koja bi odgovarala njihovim navikama, niti je mogao računati na toliko stranih dvorova, niti je nalazio način da ih poudaje po Crnoj Gori, da one, naviknute na luksuz nastave život u “mračnim crnogorskim kućicama, u kojima vjetar duše sa svakoje strane i raznosi dim i pepeo na sve strane”! Zato je bio odlučio da na Vranjini podigne manastir i da tamo smjesti svoje neudate šćeri kao – kaluđerice! I zaista tamo je podignuta mala crkva sa velikim kao manastirskim konakom pored nje, sa više soba i dvije prostrane sale! Knjaginja je sa tri šćeri u međuvremenu otputovala za Viši. Njihov boravak tamo nije ostao nezapažen. I tada je za Zorku saznao Petar I Karađorđević, koji se nalazio u Parizu. Umoran od dugogodišnjega lutanja, sa opalim političkim prestižom i skromnim ostacima nekada bogatoga nasljeđa, on je u braku sa crnogorskom knjeginjom vidio svoju šansu, “mogućnost za političko vaskrsenje”. Zato je on i učinio posjetu Višiju!
Princeza Zorka, najstarija kćer knjaza Nikole, bila je srednjeg stasa, elegantna, sviju crta u glavi vrlo pravilnih, očiju velikih crnih, kose bogate crne, vrlo mizobražena, energična, duhovita. Odmah se je princ Petar zagledao u nju i dopala mu se.” Kada se knjaz Nikola vratio iz Rusije, saznao je za Petrovu posjetu Višiju, što bi značilo da on nije o tome mogao da razgovara sa ruskim carem u Petrogradu! Ne znamo kako bi Knjaz mogao da zna za ovu mogućnost (i opasnost) prije Petrovoga odlaska u Viši. A ta vijest ga je oveselila i smutila, piše Gavro. Niti je mogao da se odluči što će da uradi, ako Petar zaprosi Zorku, niti đe je Petrov domicil, jer mu je kuća bila tamo đe trenutno boravi. No javio se sam Petar svojemu školskome drugu iz Pariza, vojvodi Božu, molbom da se nađe povjerljivo lice s kojijem bi mogao da raspravi nešto intimno. Ali je zaboravio da na pismo stavi adresu, ili se plašio da je otkrije. Adresa je tražena u Mađarskoj a nađena u Temišvaru. Konačno se saznalo da bi on došao na Cetinje, da vidi vojvodu Boža i vojvodu Stanka Radonjića, koji mu je, takođe, bio drug iz vojne akademije u Sen Siru. Na njegovu molbu moralo se odgovoriti pozitivno.
Po Živojinoviću, Knjaz se kolebao, jer nije želio “otvoreni raskid sa Srbijom”. Obrenovići bi bili ozlojađeni ovom vezom Petrovića i Karađorđevića! Ali kad je Srbija proglašena kraljevinom, a Crna Gora i dalje bila u skromnome zvanju knjaževine, Nikola se pobojao da je ispao iz trke za srpski prijesto. Pa je, svakako, već tada počeo da pomišlja barem na povišenje titule na Kraljevsko Visočanstvo, na čemu je Bogišić radio od 1896, a ideja je realizovana tek 1900. godine. Vojvoda Gavro crta ovo stanje dramatičnijim bojama.
“Knjaz se je uporno borio u njegovoj duši… Dadne li svoju kćer Karađorđeviću, značilo bi odreći se za svagda aspiracija na srpski presto. Ako mu je dadne, podiže svoga zeta za pravom pretendenta na srpski presto. Dadne li mu je, podiže njegov ugled pred cijelim srpstvom i pred Jevropom, jer su njegove akcije bile pale. Odbiti ga, pak, izgubio bi ne samo najstarijoj kćeri naroke, već možda i svijema drugijema. Onda bi prijeći morao manastiru Vranjini”!
Petar I Karađorđević došao je, dakle, na Cetinje, đe ga je narod lijepo dočekao. O razlici u pogledima iz Crne Gore na Srbiju i Srbije na Crnu Goru vojvoda Gavro veli:
“Princ Petar, kao svi Srbijanci, bio je odavno zadojen mržnjom i prezrenjem prema knjazu Nikoli i prema Crnoj Gori”. (Ovđe se, svakako, misli na službena lica a ne na narod.) “Bio je iznenađen iskrenim uvaženjem i predusretljivosti Crnogoraca prema njemu… Crnogorci su voljeli i uvažavali Srbiju. Smatrajući ju za relativno veliku, bogatu i naprednu, oni su javno postojano ispovijedali želju da između dvije bracke države postoji vječiti sporazum… Srbijanci pak, učeni, izobraženi, nazivali su se patrijotima, u širem smislu, nijesu nikad pohitali da dođu u Crnu Goru, da je poznaju, da ju prouče sa svakog gledišta, da prouče pravne običaje, kako je učeni Bogišić iznio, na udivljenje cijelog svjeckog pravništva. Docnije dolazio je poznati naučenjak, profesor Pančić, te je proučio floru i faunu Crne Gore, i još docnije učeni doktor Cvijić, te je proučio orografiju i hidrografiju Crne Gore. Političari, pravnici, diplomati, šetuckali su sa cilindrima po Terazijama, gledajući na Crnu Goru kroz mračne naočari, koje su im odozgo naticane…”
Složio se, dakle, da se Ljubica-Zorka uda za Petra I, a ruskome caru je obećao da će zeta onemogućiti u političkoj akciji, barem dok je ovaj na Cetinju. Konačno je i “Glas Crnogorca” objavio da je knežević došao na Cetinje 12.I.1883. u “namjeri da posjeti svoje prijatelje i obiđe Crnu Goru” a odsjeo je bio kod vojvode Boža. Na Cetinje ga je iz Kotora doveo saborac iz Bosne Janko Jovanović.
Petar je tada imao 38 godina, a Zorka 19. Razlika je bila tačno – 19. godina. A knjaz Nikola imao je svega 4 godine više od budućega zeta!
Kad je Knjaz sve sredio za svadbu, odlučio se na još jedan pomalo neukusan gest: da uvrijedi zeta! Pozvao je Sima Matavulja, tada profesora na Cetinju, i ispričao mu jednu fabulu iz doba Crnojevića, 1464. godine. Na krsnu slavu Crnojevića Nikolj-dan došla i dva slijepca, ali to su, navodno, bili sinovi Đurđa Smederevca, Stevan i Grgur. Oslijepio ih zet – Murat II. Kad se to saznalo, Ivan ih je ne samo lijepo dočekao nego i obećao svoju kćer Mariju (koja je to ime nosila po majci, sestri Đerđa Kastriota Skenderbega) za Stevana. No Marija vrisnu i reče da neće da bude žena jednoga slijepca. Onda skoči Ivanovića sinovica Angelina da hoće ona, da sačuva plemeniti soj despotovića (koji su, uzgred rečeno, ratovali protiv Zete i poraženi u tri boja sa Ivanovim ocem Stefanicom, 1452. godine, ali ni Knjaz ni Simo ni čitaoci “Glasa Crnogorca” nijesu o tome znali ništa!). Tako se udala Angelina i rodila slijepome mužu despotoviće: Jovana i Maksima, pa se zakaluđerila kao božja ugodnica Majka Angelina i našla mjesto i u srpskom crkvenome kalendaru i u crnogorskome “Orliću” (30. jula)”! Tamo đe nije bilo mjesta ni za blaženoga Vladimira Dukljanskog ni za vladiku Danila!
To je Matavulj imao da napiše kao priču, za “Glas Crnogorca”! Simo se nećkao kao što je to često radio i drugi Simo (Popović), ali je “postupio po naređenju”. Priča je objavljena kao uvodnik (!) i odmah shvaćena kao aluzija na zeta Petra I Karađorđevića. I izazvala polemike u štampi, koje su postizale ono što je Knjaz i mislio, da unize Karađorđevića i još ga odmaknu od srpskoga prijestola!

8. “TAST EVROPE”

Nakon toga Knjaz je udao dvije šćeri za najviše ruske ličnosti: Milicu, za velikoga vojvodu Petra Nikolajeviča (26. VII 1889), koja je dobila titulu “Carsko Visočanstvo” a Anastasiju za Đorđa Maksimilijanoviča, princa Romanova, vojvodu od Lajhtenberga (16. IV 1889). Aprila 1907. na Jalti preudala se za Nikolaja Nikolajeviča Romanova, velikoga kneza. Na velikom ručku u Peterhorfu, 25. maja 1889, pred udaju knjaginjice Milice, ruski car Aleksandar II nazdravio je prisutnom knjazu Nikoli:
“Pijem u zdravlje moga jedinoga, vjernoga i iskrenoga prijatelja Knjaza crnogorskoga!”
To je, naravno, podvuklo značaj one navodne sablje Nemanjića, i to na rastojanju od 20 godina! A, u isto vrijeme, nije predstavljalo kompliment nego – činjenicu!
Jelenu je udao (24. X 1896) za Viktora Emanuela od Savoje, koji je postao kralj Italije; Anu za Franca Jozefa, princa od Batemberga (6. V 1897) a Zorku za Petra Karađorđevića (30. VII 1883) koja je i rodila njegovoga protivnika, regenta Aleksandra (1888)! “Car junaka” postao je “tast Evrope”. Prijestolonasljednik Danilo oženio je (15. VII 1896) Jutu, vojvotkinju od Maklemburg-Strjelica, koja je, pokrštena, postala velika knjaginja Milica (niko nije vodio računa o tome da je Meklenburg imao starije slovensko ime Velegard, Wili grad, kako ga 973.g. bilježi Ibrahim ibn Jakub u svom obilasku Slovenske zemlje; R.Trautmann, “Die slavischen Ortsnamen Mecklenburgs und Holsteins”, Berlin, 1949, 165, … i da je ono Strjelic (Strelitz) i krajem XIX vijeka podsjećalo na tu praslovensku prošlost i kraj iz kojega su u drugoj polovini VI vijeka došli preci Crnogoraca. Ona (Juta) je samo sa zakašnjenjem od 1220 godina pošla na jug za svojijem precima!.
Danilo je tada imao 28 godina i nije više mogao da odlaže stupanje u brak. Zato ga je njegova sestra Milica, odomaćena na ruskome Dvoru, pozvala u Petrograd i odvela na veliku posidelku kod velike knjaginje Marije Pavlovne, supruge Vladimira Konstantinoviča Romanova, inače po rođenju princeze od Meklenburg-Šverina (staroga Zvjerina). Tu je Danilo upoznao njenu gošću i nećaku Jutu. A vjeridbu je objavio lično car Nikolaj II. Broj ovih veza sa dvorovima Evrope doveo je knjaza i kralja Nikolu u vezu i sa engleskom kraljicom Viktorijom, čijoj je sahrani, 1901, prisustvovao i prijestolonasljednik Danilo. A u Crnoj Gori tim povodom proglašena je žalost. (Objašnjenje ove veza sa kraljicom Viktorijom izgleda složeno ali je i zanimljivo. Franc Jozef Batemberg bio je potomak morganatskog ogranka hosenske dinastije, ali su njegova braća bila oženjena engleskim princezama, i to Lun unukom a Henrih ćerkom engleske kraljice Viktorije. A Viktorijina tetka bila je ruska carica Marija Fjodorovna. Njenim posredstvom je Francov brat Aleksandar Batemberg uzdignut na bugarsko prijestolje. Kraljica Viktorija mnogo je voljela knjaza Nikolu. Marta 1879. zatekla se ona u Nici, i to ne slučajno, iz zdravstvenih razloga, nego zato što je patronirala vjeridbu princa batenberškog sa crnogorskom princezom Anom. “Našeg Knjaza i njegovu djecu, koja su tom prilikom bila u Nici, kraljica Viktorija obasipala je osobitom ljubaznošću, knjaza angažovala da joj dođe u posjetu u London… iz uvaženja prema Knjazu, dotadašnjeg otpravnika poslova proizvela je ministrom-rezidentom, a Knjaza, malo docnije, odlikovala svojim Carskim ordenom Viktorije u brilijante. Na Londonskoj izložbi kralj Edvard VII odlikovao je vučedolsku zastavu, impresioniran njenim zrnobojinama, koje je teško izračunati, ali se veli da ih ima oko četiri stotine!

9. POSLIJE ŠĆERI ZORKE JAVLJA SE I SIN MIRKO KAO KONKURENT OCU ZA ISTI PRIJESTO!

Na kraju je i knežević Mirko, rođen 1879, oženio (12. VII 1902) Nataliju Konstatinović, rođaku Obrenovića. Svadba je bila zakazana za 29. juni, na imendan kneza Petra, čiji se dolazak na Cetinje očekivao. Knjaz i Knjeginja su ga pozivali da dođe sa đecom. U maju Petar Karađorđević je bio u Petrogradu (koji ne bi vidio da nije bio Nikolin zet!) a Nikola u banji Kisingen. Pozvao je zeta da zajedno brodom otputuju iz Venecije u Kotor. “To je bila proba volje”, piše Živojinović. “Knez Nikola i knežević Mirko najavljivali su, manje-više otvoreno, aspiracije na srpski prijesto. Knez Petar je odbacivao mogućnost da se odrekne svojih pretenzija, izjavivši da Mirkovu namjeru nije uzimao u obzir… Poslije toga, knez Petar nije više nikad posjetio Crnu Goru. Isticanje kandidature kneževića Mirka bio je incident koji je prevršio mjeru.” Vladan Đorđević je 1902. godine tvrdio da ima kopiju pisma kneževića Mirka ruskome caru Nikolaju II, u kome se kaje zbog toga što je pokušavao da otme prijesto Petru i njegovijem sinovima!
Rusija je, dakle, bila u toku svega ovoga, ne samo preko Nikolinijeh šćeri. A da supruge i šćeri mogu da budu uporne i ambiciozne, pokazuje slučaj i Blaža i Boža Petrovića. Blažo je imenovan Nikolinim ađutantom na dan objave rata Turskoj 1876. On je pročitao i ratnu proklamaciju, a ne Božo, prezident Senata, kako je napisao i nije kasnije ispravio Gopčević. Njegova žena se naljutila na knjaza Nikolu zbog neke podjele tepiha (!), pa je naćerala muža da emigriraju u Beograd (1893), đe je Blažo bio dobro primljen, pod uslovom, naravno, da vodi kampanju protiv knjaza Nikole. Blažov brat Božo, poznat kao “gospodin Božo”, bio je mnogo izražajnija ličnost, ali je i sam upao u teškoće zbog svoje žene. Naime, godine 1897. Crna Gora je poslala svoj odred u međunarodne snage na Kritu. Taj izbor nije bio slučajan. Crna Gora je uživala veliki ugled u Evropi, pa se na raznim mjestima i forumima raspravljalo i o kandidatima za guvernera Krita. Pominjani su Nikolini sinovi Danilo i Mirko, njegov rođak Božo, pa čak i zet Batemberg. Intrige žena navele su knjaza Nikolu da opširno o tome piše ruskome caru Nikolaju II 12. XII 1897. Božova supruga Đuše širila je priču da Nikola podcjenjuje sposobnosti njenoga muža, i da se zbog toga “usprotivio njegovoj kandidaciji za prijesto Bugarske “gdje bi ona, da nije njegovih (Nikolinih – p.n.) intriga, “postala vladarka, ljubljena od svih Slovena”!
Pored plana sa Petrom I Karađorđevićem, za koji je mislio da je uspio, i udaja svojijeh šćeri na druge dvorove, Knjaz je imao još jedan lukav plan: da uda svoju šćer Kseniju (rođenu 1881.) za Aleksandra Obrenovića! Time bi još jače osujetio Karađorđeviće a ne bi pomogao Obrenovićima, koje ne voli Rusija! “Kralj Milan je bio veliki protivnik takve kombinacije, dok je kraljica Natalija, koja se bila vratila u Srbiju, uticala na sina da se oženi crnogorskom princezom, jer je i ona smatrala da bi to doprinijelo poboljšanju crnogorsko-srpskih odnosa. I radikali su bili za to”, piše L. Vukčević, “jer su u toj kombinaciji viđeli mogućnosti da se likvidira rivalstvo između dvije dinastije a time i pretenzije crnogorskog dvora na srpski prijesto”. Kralj Aleksandar, zaljubljen u Dragu Mašin, ženu bez ugleda, samo je zavaravao trag, posjetom Cetinju aprila 1897. Čak je i igrao sa Ksenijom na balu, ali se ipak, na razočarenje mnogijeh, i na Cetinju i u Beogradu, oženio svojom dragom Dragom, koja mu nije dala nasljednika, ni onda kad je pisalo da je bređa, jer je nosila jastuk pod rašom! Nezadovoljan tim brakom, u znak protesta, njegov otac Milan napustio je Srbiju.
U pretenzijama na srpski prijesto knjaz Nikola je imao konkurenta ne samo u zetu Petru I Karađorđeviću, nego i u sinu Mirku i u šćeri Zorki, koja je energično radila za muža a ne za oca!

10. UBISTVO KOJE JE SPOJILO KARAĐORĐEVIĆE I SRPSKI PRIJESTO, A ODVOJILO RUSIJU OD CRNE GORE!

Svi snovi knjaza Nikole o srpskome tronu ugašeni su onoga dana, odnosno noći (28/29. maja 1903.) kada su zavjernici ubili Aleksandra Obrenovića i Dragu Mašin i doveli na prijesto Petra I Karađorđevića, koji ne samo da je imao odrasle sinove: Đorđa, rođenog 1887. i Aleksandra, rođenog 1888. već su oni bili (makar i po ženskoj liniji) njegovi unuci! A Aleksandar će ne samo ukloniti brata Đorđa kao prijestolonasljednika, naćeravši ga na abdikaciju 1909, nego će i detronizovati svoga đeda 1918, i oduzeti mu državu!
Knjaz Nikola je zborio istinu kada je za “Neue Freie Presse” (20.V 1883.) izjavio: “Ja pripadam porodici koja je bila na vlasti kad su Karađorđevići i Obrenovići bili raja u vilajetu Srbije!”
Ali je bio veoma neoprezan kad je uzdigao već zaboravljene Karađorđeviće iz anonimnosti, u nadi da će se preko zeta Karađorđevića popeti na srpski prijesto.
Da nije dao Zorku Petru I, on se, vjerovatno, ne bi nikada ni oženio, jer je već imao skoro 40 godina. Samim tim Petar ne bi imao ni prijestolonasljednika, da zajedno s njim detronizuje Nikolu I, đeda po majci, i uzme mu državu! Čitava istorija Balkana izgledala bi drukčije!

11. USTAVI SRBIJE NIJESU SMETALI KARAĐORĐEVIĆIMA, ALI JESU PETROVIĆIMA!

Kako je moguće da Knjaz nije vodio računa o tome da nijedan Ustav Srbije nije predviđao mogućnost da neko drugi, a ne Obrenović ili Karađorđević stupi na srpski prijesto?! Nasuprot tome u svim Ustavima, a uzmimo onaj iz 1869. koji je donesen svega 3 godine nakon tajnoga ugovora iz 1866. o pripajanju Crne Gore Srbiji, nije ni u nagovještajima otvarao vrata prema nekom zajedničkom knjazu ili kralju za dvije države. Ustav iz 1869. čak se opširno bavi pitanjima “knjažeskog dostojanstva” i nasleđa”. Tome je posvećen opširni čl.10. kojega, zbog značaja, moramo citirati.
“Knjažesko dostojanstvo po starim narodnim zaključenjima pre 1839. godine, koja su utvrđena i zaključenjima Sveto-Andrejske skupštine od godine 1858., kao i velike narodne skupštine, držane 20. junija 1868. godine, i po glasu sultanskih berata i hatišerifa od godine 1830. i 1868, nasledno je u plemenu (evo onoga što je zapazio Karadžić, da je u Srbiji pleme ono što je u Crnoj Gori bratstvo, rod) sada vladajućeg Knjaza Milana M.Obrenovića IV. u muškom potomstvu iz zakonitog braka po redu prvorođenja, i to najpre u pravoj liniji, a kad u onoj ne bi bilo naslednika, onda nasledstvo prestola prelazi na pobočnu liniju, po istom redu prvorođenja.
“No ako bi sadašnji Knjaz Milan bez muškog potomstva preminuo, onda prelazi nasledstvo prestola srbskog (ne srbijanskog – p.n.) na muške potomke Knjaza Miloša od kćeri njegovih, tako, da narod srbski od ovih potomaka bira sebi za naslednog Knjaza onoga, koga nađe da je najdostojniji. Izabrani za Knjaza potomak Knjaza Miloša prima vladu pod imenom Obrenovića.
A ako ne bi bilo muških potomaka od kćeri Knjaza Miloša, onda narod srbski bira sebi za naslednog Knjaza onog Srbina, u kome (?) ima najviše poverenja. No nikad ne može biti izabran za Knjaza srbskog niko od familije i potomstva Karađorđevića, na koje je bačeno prokletstvo narodno… Ako Knjaz ne bi po sebi ostavio naslednika prestola, ali je knjaginja u vreme njegove smrti trudna bila, onda će se dočekati vreme njena porođaja, a međutim vršiće knjažesku vlast savet ministarski…”
Dakle, tu su detaljno obrađeni svi mogući slučajevi: i ako Milan nema sina, i ako bi njegova žena ostala trudna, pa rodila sina poslije njegove smrti, i ako Miloševe šćeri nemaju sinova… Tek poslije toga mogao bi “narod srbski”, a ne srbijanski birati za Knjaza onoga Srbina za kojega nađe da je najdostojniji, ali – to ne može da bude Karađorđević. Dakle, mislilo se isključivo na državljane Srbije kao moguće vladare!
Đe je tu priča o ujedinjenome Srpstvu koje će birati Knjaza koji toga bude najdostojniji?
Za ovu raspravu važan je, naravno, i Ustav za Kraljevinu Srbiju od 5. juna 1903. godine, jer to je ustav Karađorđevića, onijeh istih kojijema je po ranijim ustavima bilo zabranjeno da dođu na srpski prijesto. U njegovom čl. 57. stoji:
“U Srbiji vlada Kralj Petar I, iz dinastije Karađorđeve.
Kralja nasleđuje njegovo muško potomstvo iz zakonitoga braka po redu prvorođenja. Ako kralj ne ostavi muškog potomstva, nasledstvo Prestola prelazi na pobočnu liniju u muškome potomstvu po istome redu prvorođenja.”
Kao što je poznato, proklamacijom od 15.III 1909. izmijenjen je dio ovoga člana, i za prijestolonasljednika, umjesto prvorođenoga Đorđa, određen Aleksandar, iako to Ustavom nije bilo predviđeno!
Ni ovđe, dakle, nije ostavljena nikakva mogućnost da neko drugi dođe na srpski a ne srbijanski prijesto.
Zato je Petru I Karađorđeviću bilo lako da iskoristi pruženu priliku i eliminiše iz konkurencije upravo Nikolu, “cara junaka” i “tasta Evrope”, pa i svojega tasta. Popeo se, u stvari, na srpski prijesto preko Nikole, koji je mislio da nešto znači ona ustavna zabrana!
Jedan od krivaca za takav rasplet je svakako i uticaj onoga komada tatarskoga gvožđa, koji je poklonjen knjazu Nikoli 1869. kao navodna sablja kralja Milutina.

12. LAŽNA SABLJA IPAK SIJEČE!

Ovu je “sablju” jedan privatni kolekcionar iz Pariza poslije Drugog svjetskog rata nudio prvo Srbiji, odnosno Vojnom muzeju u Beogradu, šaljući o njoj kvalitetne snimke. Prethodnu ekspertizu ponuđenoga materijala izvršio je major dr Dušan Pribaković, a zatijem je komisija u sastavu: profesori univerziteta, akademici Nikola Radojčić i Đorđe Sp. Radojičić i dr Mirjana Ljubinković ustanovila da “natpis na sablji nije originalan”!
I.Đ. Sp. Radojičić, koji je čitavog života prevrtao stare rukopise i pouzdani lingvista Luka Vujović, na Cetinju, došli su do istoga zaključka, da je natpis na sablji – ruska ćirilica kraja XVII ili početka XVIII vijeka! Ako je na sablji postojao neki tekst na starosrpskom jeziku, zašto bi ga Rusi prevodili? Komisija je, međutim, ustanovila da nema ni tragova brisanja staroga teksta! Kralj Milutin, kao što se zna, umro je iznenada u Nerodimlji 1321. godine! Ratovao je s Mađarima i njihovim vazalima, ali ovu je “sablju” otkupio veliki knjaz Mihailo Nikolajevič u Tiflisu (!), a ona je “došla Rusima u ruke u nekom boju s Turcima, ko zna kada i kako”. Dakle, očigledno je da je zvanična Rusija načinila ovaj falsifikat, davši da se što arhaičnijim jezikom ugravira na metalu ime Stefana Uroša kralja Srbije, uz usklik: Da živeet krallj, sa titlama iznad dva slova!
Da se ne radi ni o sablji kakvu bi kralj nosio, vidi se po činjenici da ova konjička tatarska sablja ima sječivo sa obje strane, što je karakteristika mača, ali mač je ravno izdužen kao bodno oružje, dok sablja, kao sječno oružje, ima sječivo samo sa jedne strane, a onaj drugi, tupi i zadebljani dio služi da ojača, da se ne slomije prilikom sudara sječiva. Ova navodna Milutinova sablja jeste sablja, ali tatarska, konjička, koja služi kao bodno-sječno oružje!
Da je ova lažna sablja kralja Milutina proizvela veliki utisak i uticaj u Crnoj Gori, zapazio je i srpski namjesnik Jovan Ristić, još 31. V 1871. godine:
“Od kad oni (Rusi – p.n.) njima (Crnogorcima – p.n.) dadoše sablju kralja srpskoga, od onda su njihove glave pune smiješnih pretenzija”!
Crna Gora, koja je 1918. i sama bila lažna, posječena je, dakle, ovom lažnom sabljom kralja Milutina.
Tekst izlazio u nastavcima u dnevnoj novini “Vijesti”, od 26. oktobra 2000. do 6. novembra 2000.