Legende i priče s Lovćena (VIII)


Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Veselin Živanović, hroničar


PRIČA O ĐEVOJAČKOM MOSTU

U Knež dolu, nedaleko od Krstačkog klanca, živio je sa svojom porodicom Golub Jagošev koga je majka rodila u Golubljoj pećini na samom Krscu dok je brala i pripremala travu (viš) za zimu. Čim se rodio u Golubljoj pećini, u kojoj su vile boravile, vjerovalo se da ima natprirodne moći i da će biti srećnog ,,biljega” (dugog i srećnog života). Tako je i bilo. Kako je Golub odrastao, uvijek ga je pratila sreća u životu. Mlad se oženio, stvorio lijepo potomstvo koje je bilo zdravo i napredno. Dobio je prvo kćerku Dobranu a kasnije i sina Mitra. Stvorio je lijep porodični imetak na Knež dolu i bio jedan od viđenijih domaćina. Sve mu je išlo od ruke, svaki posao: trgovina, uzgoj ovaca, koza i goveda. Njegušu kome bi se rodio sin, govorili su : „Dabogda bio taličan kao Golub Jagošev“.

Pogled sa Krsca

Dobrana i Mitar su odrastali i od malena pomagali svojim roditeljima kako u poljskim radovima tako i u odgoju stoke. Družili su se zajedno s drugim pastirima, a svoja stada su često znali od Krsca da spuštaju i napasaju prema odmorištu za mnogobrojne putnike i trgovce na Pračištima. Iako je to prilično bilo udaljeno od Knež dola, to nije bilo ništa neobično za mnogobrojne mlade pastire. Dobrana je izrasla u izuzetno lijepu djevojku, pismenu, što je bilo rijetkost u tim vremenima. Dobrana i Mitar se nijesu nikada razdvajali, uvijek su bili zajedno kako bi pazili jedno na drugo i lakše čuvali svoja stada.

Đevojački most u Krstačkom klancu

U drugoj polovini oktobra mjeseca Golub se spremao da izabere najbolje ovnove iz stada da ih proda u Kotoru. Tog oktobarskog jutra Mitar se razboli, imao je visoku temperaturu. Golub je pripremio čaj od ljekovitih trava s padina Lovćena i Mitru je bilo mnogo bolje. Poslije nekog vremena Golub reče Dobrani: ,,Dobre, moje zlato, nemoj mi se sa stadom od kuće mnogo udaljiti, osjećam neku promjenu u vazduhu, vidim da se sprema nevrijeme. Čim osjetiš prvu kap kiše, pravo idi kući sa stadom.” Iako je jutro bilo oblačno, Dobarana je svoje stado okrenula niz Krstačke  strane. Uskom pješačkom stazom jedna za drugom išle su ovce, koze i goveda. Nedugo zatim iz oblaka počeše da sijevaju munje i gromovi, a jak vjetar da nosi sve pred sobom. Lovćenski izvori i potoci nabujaše i poče jaka bujica vode niz Krstac, toliko jaka kao nikada do tada. Golub se zabrinuo, nije bilo njegove miljenice Dobrane. Izašao je sav u brizi i otišao da je traži. Nevrijeme je bilo sve jače. Da bi se zaštitila od kiše, Dobrana se sklonila ispod jedne grede. Grom udari neposredno blizu nje. Neke od uplašenih ovaca skočiše pravo u bujicu koja je nosila sve pred sobom. Dobrana skoči da iz  bujice izvuče jednog ovna, i nju jaka bujica odnese. U neposrednoj blizini bila je austro-ugarska inžinjerska kuća u kojoj su boravili austrougarski vojni inžinjeri koji su istraživali mogućnost da ukrote vode s Lovćena. Vidješe da bujica nosi mladu djevojku, hitro iskočiše i izvukoše je iz bujice. Dobrana je imala brojne povrede po sebi, bila je sva mokra i promrzla, ali ipak živa. Oficiri je ubrzo oživješe pored toplog kamina s vatrom. Dadoše joj toplu preobuku dokle je nevrijeme bijesnilo napolju.

Golub se po nevremenu spuštao Krstačkim klancem. Nakon nekog vremena našao je svoje stado pribijeno uz samu stijenu, ali Dobrane nije bilo nigdje. Molio se za nju da bude dobro i da je Bog sačuva. Hitro u zaletu preskočio je jaku bujicu i došao na drugu stranu đe je bila vojna inžinjerska kuća. Vojnici mu pokazaše Dobranu. On, sav srećan da je živa, ostade tu do pred sumrak dok nevrijeme nije stalo. Austrougarski vojnici ispratili su njega i Dobranu do samog Knež dola i vratili njihovo stado. Kada se Dobrana oporavila od svega, Golub je, zajedno s auastrougarskim vojnicima, u znak zahvalnosti, za destetak dana podigao most od klesanog kamena. Podigao ga je na mjestu đe je najjača bujica i gdje se s opasnije strane Krstačkog klanca prelazilo na drugu, bezbjedniju stranu. Od kada podigoše most, nije zapamćeno da je neko od bujica stradao, a most simbolično nazvaše Đevojački. On se i dan danas koristi za prelazak s jedne na drugu stranu. Most danas predstavlja dio kulturnog blaga koje treba zaštiti od daljeg propadanja. 

ZEMLJE ZMAJEVIĆA

Jedno od najstarijih sela Njeguša je Vrba. A jedno od najstarjih bratstava koje je živjelo na ovim prostorima u dalekoj prošlosti bili su Zmajevići. O njima govore sljedeći toponimi: Zmajuša, Zmajevića krši. Brojno bratstvo Zmajevića vodi porijeklo od porodice prezimena Draktić, koji su prezime dobili po pretku Dragonu. Ime njihovog pretka vodi porijeklo od riječi dragon, što znači zmaj.

Pogled iz sela Vrba Njeguška na Štirovnik (1749 mnv)

Narodno predanje govori da su na području Vrbe prvi doseljenici bili Zmajevići koji su imali velike posjede i živjeli bolje od mnogobrojnih drugih stanovnika plemena Njeguši. Oni su sa sobom donijeli i jednu tajnu koja je dugo čuvana. Bili su izuzetni trgovci, obrazovani, mudri i hrabri. Prve kuće koje su podigli na ovim prostorima, svojom impozantnošću i masivnom gradnjom, više su ličile na kule i odbranbene nastambe nego na kuće običnih seljaka. Mještanima je to bilo neobično, nijesu razumjeli zašto je to tako. Kada god su bile velike bolesti, ratovi, nemaština, oluje, mećave, nevremena, udari vukova i nebeskih sila njihovi posjedi bili su zaštićeni od bilo kakve štete i stradanja. Predanje dalje kaže da su uvijek nad njihovim kućama vijali oblaci, oluje i munje. Mnogobrojni seljani su počeli da govore da oni imaju moći nebeskih sila i plašili su se kontakta s njima. Ostalo je narodno predanje što se desilo jedne kasne noći na samom kraju mjeseca avgusta, kada su vrijedni Njeguši sakupili svoju ljetinu žanjući pšenicu i raž. Nakon napornog dana dok je mladi mjesec izlazio na nebeskom svodu, a u poljima se čuli cvrčci, mještani su to ispred svojih starih slamenih kuća umorni osluškivali i posmatrali. Nedugo zatim, iznenada, cvrčci stadoše, sve se umiri, a iznad planina počeše da se skupljaju tmurni oblaci. Sve je ukazivalo na nevrijeme koje samo što se nije sručilo na Njeguško polje. Nad čitavim Njegušima je nebo bilo tamno dok je jedino nad selom Vrba, gdje su živjeli Zmajevići, nebo bilo potpuno svijetlo. Od straha, mještani su se brzo zatvorili u svojim kućama, samo bi kroz malena prozorska okna posmatrali što se dešava.

Planina Mravljenik (1339 mnv) iznad Njeguške Vrbe

Mnogi od njih, uplašeni, počeli su da se mole Bogu. Strašne munje i oluje parale su nebo. Gromovi su udarali po planinama. Nad selom Vrba kao da je bio dan, smjenjivale su se razne figure, udari gromova, u trenu je bio mrak dok u drugom trenu dan. Mještani su u svom usmenom predanju govorili da su tada po prvi put vidjeli drevno mitsko biće – zmaja, konjanike na nebeskom svodu s kopljima. Ma koliko da su se figure smjenjivale brzo, sve je to mještanima djelovalo surovo i strašno. Čitavu noć je paralo nevrijeme da bi ujutro, u samu zoru, sve prestalo. Dok su se sa krovova slamenih kuća slivale hladne kapi kiše, prvim zracima sunca obasjani su Njeguši. Dugo su Njeguši pamtili ovaj događaj. Posle nekog vremena Zmajevići su prosto ,,nestali”. U XVI vijeku su se nastanili na svojim novim posjedima u Boki Kotorskoj, u gradu Perastu. Kada su njihove kuće propale pod zubom vremena, mještani su otkrili tajnu. Na unutrašnjim temeljnim kamenima njihovih kuća pronađene su isklesane figure zmajeva. Znali su Njeguši da su u dugim noćima njihove duše lutale Njeguškim poljem i čuvale sva sela od strašnih nebeskih sila.

Selo Vrba đe su živjeli Zmajevići

Zmaj je postao i glavna figura u porodičnom grbu ove porodice. Andrija Zmajević je postao nadbiskup i nadareni barokni pisac. Matija i Kristofor-Krilo Zmajević su bili slavni pomorski kapetani, a pomorstvo im je bilo porodična tradicija. Danas veliki bijeli dvor porodice Zmajević krasi Perast. Pored palate se nalazi porodična crkva Gospe od Rozarija, koja je i porodična kapela, gdje su sahranjivani neki od članova ove porodice. Zvonik pored porodične crkve je jedini osmougaoni zvonik na Balkanu. Na ostrvu Sveti Đorđe, koje je poznato kao ostrvo mrtvih, u crkvi se nalaze grobovi sa porodičnim grbom porodice Zmajević. Iako nije sigurno ko je iz ove porodice sahranjen na ostrvu, grb je tu da pokaže da su bar neki od članova zauvijek ostali u Perastu, a svakako su bili značajne ličnosti, jer biti sahranjen u crkvi je bila i ostala samo privilegija velikih. I danas, ponekad, kada vidimo neobične figure na nebeskom svodu nad Bokom Kotorskom, kada su bure i oluje, zagledajmo se jer Zmajevići i dalje štite Boku, Perast i padine Štirovnika i Lovćena u ,,nebeskim borbama.”


PASTIR S PIPOLJEVCA I SIRENA

Posvećeno (Vasiliju-Vasku Ševaljeviću)

Legende su ono što se prenosilo s koljena na koljeno, pored ognjišta u dugim zimskim noćima. Jednu od tih priča o pastiru sa Solara smo zapisali. Na njivama i pašnjacima na Solaru pastiri s Pipoljevca su često posmatrali Bokokotorski zaliv i svu njegovu ljepotu. Gledali bi tako u daljine kako prvi jedrenjaci uplovljavaju u mirnu luku Kotor, i sa jedrenjaka iskrcavaju ili ukrcavaju dragocjeni teret. Marko je žudio o tome da i on jednog dana bude kapetan na tim jedrenjacima. Marka je mamila ljepota mora i njegov blistavi odsjaj. No, more je imalo i svoje ćudi pa je ponekad od mirnog mora znalo da se zatalasa i da jaka bura ruši sve pred sobom i da barke vezane u Kotorskoj luci potopi. Marko je čuvao svoje ovce s pastirima iz Škaljara. Pastiri iz Škaljara su s Markom s Pipoljevca krišom išli da se kupaju dok bi njihovi prijatelji čuvali njihova omanja stada. Tako je Marko naučio da pliva. No, kako je Kotorom vladala Mletačka Republika, Marko je uvijek morao, zajedno s drugim pastirima, krijući, da uđe na područje druge države, ali i da izađe da ga ne primijete panduri koji su čuvali granicu. Marko je bio jedinac u svojoj porodici koja je pored njega imala još pet kćerki. Pazili su na njega pošto je bio jedini nasljednik svoje porodice, i osim da čuva ovce njegovi roditelji ga nijesu opterećivali drugim seoskim poslovima.

Pogled sa Pipoljevca na Bokokotorski zaliv

Vrijeme je prolazilo i Marko je izrastao u stasitog mladića koji je svojim plavim očima i plavom kosom mamio uzdahe mnogih djevojaka iz sela njeguškog podvršja, ali i iz Boke. Jedne tople jesenje septembarske noći Marko odluči da se iskrade iz svoje kuće kada su svi već bili duboko utonuli u san. Marko je krenuo dobro poznatom kozjom stazom, spustio se ka Škaljarima, prošao mletačke pandure i stigao do same obale. Noć punog mjeseca je obasjavala čistu i kao staklo plavetnu vodu Kotorskog zaliva. Marko je ušao u vodu koja ga je mamila. Toplina mora u kome su se kupale morske, ali i nebeske zvijezde djelovala je na njega očaravajuće. Marko je počeo da pliva po zalivu dok se još ponegdje u kamenim palatama na obali vidjela poneka svjetiljka koja je obasjavala vlastelinske vile i palate.

Ispred porodične kuće na Pipoljevcu Ševaljevići Vasilije-Vasko,
Dragica, Velika i Đorđije-Đoko

Marko je dugo plivao, našao se na sredini zaliva, bio je već umoran od plivanja. U jednom momentu počeo je da duva jak vjetar, nebo se pomračilo, munje su počele da sijevaju, a jaka bura je počela da diže velike talase. Marko je krenuo hitro da pliva prema kopnu, ali su ga veliki talasi stalno vraćali. Usta su mu bila puna vode, poslednjim atomima snage grčevito se borio. Počeo je polako da tone. Mislio je nema mu spasa, zadnje misli su mu bile usmjerene prema sestrama i roditeljima, plašila ga je smrt koja ga je tako grčevito držala u morskim talasima. Kada je već mislio da umire, iz morskih talasa je izronila morska sirena. Onako uplašen nije znao da li je to stvarnost ili priviđenje. Duge zlatne kose, prelivala se njena ljepota kojom je mamila mornare s usamljenih hridi Jadranskog mora. Morska sirena ga je, onako iznurenog i polumrtvog, ostavila na pješćanoj plaži. Tada mu je rekla: ,,Sačuvala sam te zbog tvoje ljepote, nikada više nemoj ući u vodu, ovo je bila tvoja sudbina, a ja sam te spasila.”

Prvi ribari, koji su posle nemirne i olujne noći krenuli svojim barkama u ribolov, pronašli su polumrtvog mladića na pješčanoj plaži. Kada se oporavio u svojoj kući na Popoljevcu, Marko je ispričao svojim ukućanima ovu priču. Od tada Marko više nikada nije otišao na more, niti se igdje približavao vodama, ublovima i izvorima, imao je strah od vode, ali i od sudbine.

Ova lijepa legenda o Marku s Pipoljevca i sireni nastavlja da živi i dan danas.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


5 × 5 =