U Budvi mi je ove godine postalo kristalno jasno zašto su zagovornici stvaranja jedne jake jugoslovenske države u 19. vijeku imali potpuno pravo kada su pretpostavili da bi jedna velika zemlja oslonjena na istočnu obalu Jadrana mogla biti kapitalistički i potrošački raj za njenu narastajuću kapitalističku klasu. Klasu, koja će i proizvoditi i trošiti sve robe koje njeni žitelji proizvedu, od poljoprivrednih produkata do kulturnih ostvarenja. Ovo tvrdim nakon što sam odgledala dijelove dva etablirana budvanska festivala, najprije dijelove 37-og Grada-teatra, a odmah zatim i dijelove Ćirilice, koja ide sedmu godinu po redu, pošto su oba festivala gladno proždirala pozorišnu, muzičku, književnu, i uopšte, kulturnu produkciju čitavog prostora koji se i poslije državne dezintegracije zajedničke jugoslovenske države može pohvaliti postojanošću jezičkog i tematskog brevijara koji još uvijek pobuđuje interes publike. U svakom slučaju, one publike koja se poklapa s turistima i posjetiocima Crnogorskog primorja koji govore isti jezik/jezike, plus još samim stanovnicima Budve. Da dodam da su i neke dileme ostale da traju. Kao što je i nekada postojalo različito viđenje te iste države, gdje se elitizam preplitao s tradicionalnim i u narodu više ukorijenjenim vizijama i stremljenjima, čini se da ista dilema postoji i danas. Kako se sve to reflektuje u današnjoj budvanskoj stvarnosti pokušaću da predočim čitaocu ovim tekstom. Naravno, kroz vlastitu optiku.
Oba festivala, plus još neke manifestacije poput festivala folklora koji je lijep i pobuđuje veliki interes, znak su napora kulturnih djelatnika Budve da se moderni turizam, i uopšte, život grada lociranog na jugu Evrope, ne svede isključivo na uživanje mora, plaže i obilja hrane. To je pokušaj da se u večernjim satima, kad žega i dnevna graja zaminu, uz blagi povjetarac s mora doživi na nekoj od scena u gradu, onoj Između crkava, Trgu pjesnika, ili pak u crkvi Santa Marija in Punta, nešto što uznosi duh i ostavlja mjesta da još dugo razmišljate šta je recimo Dušan Kovačević htio svojom Urnebesnom tragedijom, pogotovo koliko su porodične i ljudske relacije kojima se bavi u svom komadu prepoznatljive svakom od nas koji smo dio ovog prostora, ili pak, koliko je Čehovljev Galeb u interpretaciji Somborskog pozorišnog ansambla blizu ili daleko od izvornog Čehova. O ovom posljednjem, samo da napomenem, razgovaramo moj muž i ja s teatrologom, univerzitetskim profesorom Sinišom Jelušićem, kao što s njim reflektujemo i sve ono što doživimo prethodni dan na nekoj od kulturnih seansi. Već sama ta činjenica da imate s kim razmijeniti mišljenje, da neko ima iste potrebe kao i vi, plus još što je neko kompetentan i vodi dijalog iz kog saznajete mnogo, po sebi su velika stvar. Sama ta refleksija, neovisno da li se slažete ili ne sa sagovornikom je ono što oba festivala nude kao predložak. Tako smo se na pr. složili da je predavanje vizantologa Bogoljuba Šijakovića održanona Ćirilici bilo puno relevantnih informacija, ali da je umjesto u traženje mosta išlo pretjerano u pravcu konfrontacije između Istoka i Zapada, sad kad je možda mudro tražiti nove puteve u mnogim segmentima naše stvarnosti. Posebno poglavlje, čini mi se da je bilo veče posvečeno slikaru Savi Šumanoviću, upriličeno zaradi promocije novog romana Dragana Jovanovića Danilova. Promocija je bila multimedijalna, išao je najprije film o velikom slikaru, a potom je sam Danilov u vrlo nadahnutom ekspozeu govorio o svom romanu. Nažalost, publika je ostala nijema, bez ijednog pitanja ispratila je autora filma i pisca romana. Nije pomogla ni žovijalnost izdavača Nenada Šaponje, kao ni dobra pripremljenost Stanke Rađenović, moderatorke večeri, inače, strpljivog i upornog graditelja ove manifestacije. Zašto je to tako, zašto jedan tako promišljen i temeljno proveden kulturni projekat nije dobio podršku publike, zašto smo otišli nekako nijemo i s krnjim užitkom, ostaje da se zapitamo.
Jedan od odgovora sigurno se nudi van pomalo klaustrofobičnog ambijenta u koji ulazite kad dođete na ove seanse kulture u Budvi. Jer samo što uronite u drugu zonu života, stanete u red da nakon predstave ili književne večeri kupite i pojedete parče pice, vi ste već u nekoj drugoj dimenziji stvarnosti. Stvarnosti u kojoj vas okružuju jata djevojaka i mladića, svi odjeveni i našminkani po posljednjoj modi. I kao da niko od njih ne mari za apokaliptične priče o sunovratu naše civilizacije, ili društvenu kritiku od koje vrve i Grad-teatar i festival Ćirilicom. Sve je nalik nekoj vrsti Barbilanda, nekoj vrsti zabrana unutar čijih granica se može mnogo toga. Tu su plastične korekcije potrošna roba, samorealizacija vidljiva u svemu. Budva, koja je neka vrsta koncentrisane stvarnosti svog zaleđa kao da prednjači da rajski snovi budu bliže stvarnosti. Sjećam se Božane Jelušić, tada popularne kolumnistice koja je o ovom fenomenu pisala tako nadahnuto i upozoravajuće. Ali to je njihov svijet, zaključujem svaki put pošto žurno bježim da ne stanem u kadar kakvoj samosvjesnoj Barbiki ili Kenu, koji klikaju selfi po ko zna koji put tog dana i pogotovo te večeri.
Odlazak do Bara u posjetu prijateljici Vesni Šoškić koja je, hvalim te bože, postala baka posebno je poglavlje. To je izlazak iz budvanskog Barbilanda i savremenog plastičnog raja.
Kod Vesne idem na babine. Idem onako kako spada i kako je red, jer Vesna Šoškić, iako je prezaposlena i u vječnom pokretu kao višegodišnja direktorka Radio-Bara nije samo to, direktorka, nego je čovjek i prijatelj. Odgovara na sms-poruke, raduje se mojim književnim uspjesima kad ih ima, i da ne nabrajam više njene kvalitete, uglavnom, ovaj posjet je nešto ‘golemo’, kako kažu u Hercegovini gdje se još uvijek cijeni ljudskost i prijateljstvo. Dočekuju nas dobrodošlica i svečani ručak koji je sama Vesna pripremila. A ni ja se nisam htjela obrukati, idem spremna i s obrazom, kako se kaže. Tu je poklon za unuka, a i malo parica za ‘pod jastuk’ ili ‘na čelo’ kako se kod nas u Bosni gdje sam rođena, govorilo…
Za kraj da sumiram doživljeno. Uprkos kritici, savremenom Barbilandu u koji se jednim dijelom pretvorila današnja Budva, činjenici da iza nabudženosti tog plastičnog raja, vire nedostaci poput neočišćenih plaža, loše snabdjevnih knjižara, neopisive gužve u transportu, činjenici da svakog dana nestane oko 20 telefona kako smo informisani od jednog pravog policijskog inspektora, ima toliko divnih trenutaka koji guraju u stranu sve negativno. Izdvajam napor Martine Kuljače iz Turističkog biroa Budve, koja je pokrenula čitav svoj netverk među prijateljima da mi nabavi novi roman Balše Brkovića. Istina uzalud, jer knjige nije bilo nigdje u gradu ni u jednoj knjižari, ali je to uradila odmah i sad, i još sa toliko srčanosti i volje da to zbilja nisam očekivala. Ovakve lijepe geste kao da ulijevaju nadu da sve nije izgubljeno, da sve nije turistički raj i vanjski sjaj u ovom gradu, i uopšte na jugu Evrope gdje more i sunce udruženi s marketingom i savremenim turizmom valjda traže isključivo tu dopadljivu stranu svega. Da nekakva ambivalentnost, neki sudar vanjskog i suštinskog biju stalnu bitku ovdje u Budvi, uvjerava me i zanimljiva priča budvanske književnice Zorice Joksimović, koja je ovih dana aktuelna svojom bajkom za malu, ali i veliku djecu. U toj bajki, govori se o lijepoj Zori, dakle nekoj ranijoj Barbiki koja je još u Kadmovo doba potekla s budvanskih prostora, ljepotica koja je tražila nešto istinsko u životu, nešto što samo ljudi i njihovo građenje života mogu da ponude(Zmaj sa Spasa i lijepa Zora, Narodna biblioteka Budva, 2023.). Iako okružena srebrom i zlatom, dakle, tadašnjim plastičnim rajem, ona sanja o povratku u autentičan život. Treba čitati ovu divnu bajku, poučna je, pogotovo je trebamo čitati mi koji volimo Budvu i želimo da ostane živ urbani organizam.
Na kraju krajeva, sve je bilo lijepo. ispraćeni smo od prijatelja uz jedno istinsko doviđenja. Čak su Svetlana Ivanović i Milena Lubarda stajale na izlazu da pozdrave nas, publiku, nakon što je posljednja predstava Grada-teatra odigrana. Po mom mišljenju falila je samo jedna mala zakuska, ili jedno pićence, gdje bi publika rekla svoje mišljenje o svemu i jedno doviđenja do iduće godine. Veliki plato oko scene Između crkava to je u svakom slučaju dozvoljavao. No, kako to danas biva, sve će se preseliti na društvene mreže gdje možete uzeti razne identitete/maske i bez ikakve odgovornosti reći šta hoćete. Smisao polisa, i s njim neraskidivi povezana demokratija, dobiće neko novo lice. Bolje ili gore, teško je reći.
Be the first to comment