Iako se mnogo toga oko nas mijenja nevjerovatnom brzinom, neke stvari će ipak ostati iste. Ostaće iste, prije svega zato što želimo da ostane bar neko uporište u tom burnom okeanu u koji se pretvorio ovaj naš čudni novi svijet, što bi rekao čuveni engleski pisac Oldas Haksli(Oldous Huxley).
Iako u tom kontekstu enormnih promjena ekonomski stručnjaci najavljuju recesiju, tim prije što su u strahu od nepredvidivosti nove političke konstelacije velikih sila, na planu svakodnevnice je aktuelna najava ljeta i ljetne sezone. A to znači da će život kao i obično početi da traga za nekim lepršavijim rješenjima. Sasvim sigurno manje globalnim, a više usmjerenim prema individualnim pomacima i traganju za ličnom srećom. Nekako po onoj već oprobanoj logici: “ako ne mogu da promijenim svijet, mogu da promijenim kafanu, knjigu koju čitam, ili haljinu koju nosim“. Da, tačno, mogu da promijenim male stvari, recimo, eto, haljinu. Mogu da starim haljinama dodam jednu novu! Jednu novu, bez vlastite istorije, onu u kojoj ću zalepršati ove sezone i poći otvorena srca i uma prema ljetu koje je pred nama. Možda neće biti dovoljno para za sasvim novi asesoriz: novu tašnu, sandale, ogrlice i sve one drangulije koje su obavezne da spremno, ženski osviješćeno, dočekam ljetnu sezonu i da se otisnem u susret ljetnoj bajci. Da joj se predam upravo tako: otvorena srca i raširena uma.
Početak priče o novoj ljetnoj haljini
U Balerupu sam, predgrađu Kopenhagena gdje živi puno našeg svijeta, Crnogoraca ponajviše. Došla sam da se vidim s prijateljicom Milijanom, da popijemo kafu, a poslije da malo pročešljamo po radnjama, pogotovo da pročešljamo veliku staretinarnicu na glavnoj ulici koja zna da za skromne pare ponudi neke detalje, baš taj spomenuti asesoriz bez koga se može sklepati kakva-takva ljetna kolekcija, ali ipak nije isto kao kad ga imaš. Kakav fini kožni pojas, ili ljetna tašna za plažu koja se odlično uklapa u kolekciju koja se evo sklapa po principu malo novog, malo starog. Što se mene tiče, može i kakva knjiga za ljetnu lektiru, onda kad ležim na pijesku pogleda upućenog prema titravoj pučini, svejedno da li ovdje u Vedbeku, ili dole na Budvanskoj rivijeri…
I baš u trenutku kad vagam šta da izaberem, platnenu prugastu tašnu ili slamnati šeširić, ili možda obadvoje, primijetim mlađi par u blizini. Nekako istovremeno kad pomislim da se konsultujem s Milijanom i upitam je za mišljenje, muškarac se oglasi: „Imaš takvih, a možda i boljih kod kuće u ormaru, siguran sam“. Kratko, i vidi se bez velikog interesa, osmotri svoju partnerku u haljini žute boje s posutim bijelim cvjetićima. „Nemam!“stigao je odmah rezolutan odgovor. „Ama, siguran sam da imaš!“slijedio je ništa manje rezolutan odgovor muškarca.
Žena i dalje stoji kako stoji, samo se malo isprsi, valjda u očekivanju da se nešto desi i da partner malo smekša. Da odobri kupovinu nove ljetne haljine.
„Nema šta, stoji kao saljevena!“ ubacujem se ja u dijalog para, iako nisam pozvana. Dajem podsticaj toj mladoj ženi, uzimam ulogu deusa ex machine, što bi se reklo učeno i još na latinskom.
„Jest baš ko skrojena za tebe, očiji mi, nema šta da fali!“ dodaje i Milijana, koja se iznenada pridruži s podrškom.
Elem, nas tri u momentu obrazovasmo nekakav ženski savez.
Ja sam kao i obično otvorena za dijalog s našim svijetom i na našem jeziku, bez obzira na jezičku varijantu, tim prije što je ovaj put trebalo pokazati na djelu upravo žensku solidarnost i podršku. Mini savez, koji je robusan i efikasan, poput azijskih privredih čuda, pada mi odnekud poređenje.
„Dobro, što ćemo, plati pa da se ide dalje,“slijedio je odgovor muškarca.
Čista kapitulacija, pomislila sam. Tri prema jedan, reklo bi se fudbalskim žargonom, svaki otpor je uzaludan, mora da je partner ove naše žene pomislio. A i jedna haljina više, još kupljena u polovnjaku za sitne pare, nije vrijedna razbuktavanja sukoba kad mu vrijeme nije.
Naravoučenije
Milijana i ja ispraćamo mladu ženu svojevrsnim jezikom tijela. Dajemo joj potvrdu da je na pravom putu, ja namigujem, Milijana diže oba palca prema gore. Kupovina ljetne haljine se pomiješala sa ženskim otporom i ženskom solidarnošću. Iako je sve skupa malo prevaziđeno u svijetu u kom se trenutno vode druge bitke kao primarne, ipak nije loše, pomislih prije nego što stavih tačku na ovu malu epizodu o ljetnoj haljini, koja, čini se, otvara na pravi način ovu novu ljetnu sezonu. Vraća u opticaj značaj naših malih, svakodnevnih bitaka kojima se ne bavimo jer smo stalno usmjereni na one velike koje se dešavaju na gorespomenutoj velikoj svjetskoj sceni. A one su pokazatelj da je i ovaj mali, naoko beznačajni svijet, žilav i da ima svoju snažnu agendu od koje nipošto ne treba odustati.
Be the first to comment