Ovogodišnji odmor je jedan od onih koji se pamte. Ne zato što idem na neku novu destinaciju, onu koju sanjam, da parafraziram nekad čuvene „Indekse“ i njihovu isto tako čuvenu pjesmu. Ne, ništa od toga. Kao i obično odlazim u Crnu Goru i Hercegovinu, zatim u Bosnu i Srbiju. Novo je samo to što više nisam vremenski limitirana i pod stresom. Penzionersko doba koje je nedavno nastupilo otvara se preda mnom u svom najboljem izdanju. Osim toga, završila sam i izdala moj roman „Stand by“, koji sam pisala i prepravljala čitavih 20 godina. 20 dugih godina u toku kojih sam mislila da neću uspjeti da ga ikada dovršim. Pa iako nema veze sa Crnom Gorom i Hercegovinom koje se redovno spominju u mojim romanima, nego je to freska izbjeglištva i naših migracija u Skandinaviju ovih posljednjih nekoliko decenija, ja namjeravam da ga predstavim i Crnoj Gori i Hercegovini. Kako, čućete malo kasnije u tekstu koji slijedi.
Početak
Samo što se parkiramo u dvorištu naše divne kuće u selu Luci, koja je nažalost samo to, divan graditeljski biser, umjesto da je neka turistička destinacija, ili dio kapitalističkog poleta koji se osjeća u ljudima, a koga oni toga nisu u potpunosti svjesni, raspakujem kofere pune garderobe koja je nefunkcionalna. Nema ni gumenih čizama, a ni kišnog odijela, kao ni toplih stvari jer je uveče malo prohladno.
Ali kad suv vazduh uđe u kuću sve ovo zaboravim, pogotovo mane i nedostatke u kopenhaškom pakovanju za put. Zaboravljam i sve ono što sam u Kopenhagenu zapisala da mi je činiti. Osjećam se kao Skarlet Ohara u filmu „Prohujalo s vihorom“, koja je bila u stanju da prevaziđe i gore stvari nego što su ove koje mene muče.
Ali nema se puno vremena za užitak u suncu, izvorskoj vodi i divljoj, nekako božanski lijepoj prirodi. Čak i uprkos činjenici da smo i moj muž i ja penzioneri, treba žuriti. Žuriti da se poplaćaju računi i vidi kako stoji imovina koju smo stekli, ovdje u Hercegovini, a bogme i u Crnoj Gori, preciznije u Budvi.
Pradomovina
Uprkoz jurnjavi da što prije stignemo u Budvu, ipak odlučujemo da odemo najprije do Grahova, U Vilusima, odakle su svi Bulajići svijeta potekli, već smo bili ranije.
Mene kao zakletog optimistu. oduševljava to polje u kom se smjestilo Grahovo, tačnije, oduševljavaju me obnovljeni crveni krovovi, pa onda i nešto bolje obrađena polja nego što je to slučaj u Hercegovini.
I samo što smo zastali na jednom manjem vidikovcu iznad Grahova, kad ono ispred nas dvoje stvori se crni mercedesov džip. Zaustavi se ispred nas i iz njega izađe jedan onako dobro mrk tip. Onako optimistična kakva sam bila, odjednom kao da me nešto presiječe. Valjda puna priča iz štampe o kriminalnim tipovima i narko mafiji, nisam više u stanju da bez predrasuda vidim konkretne ljude. A ovaj mrkalija će, ni-pet- ni-šest, fino i glasno da nam nazove dobar dan i da nas upita trebamo li pomoć. I to još na njemačkom i sa finim empatičnim osmijehom! S ljubaznošću i interesom sasluša da smo tu zbog rodoslova Bulajića koji nam mnogo znači. Rastadosmo se lijepo i kako priliči putnicima namjernicima, čini mi se da se kaže.
Vozimo dalje, ja sam još uvijek puna optimizma, a kako sve odgovara našem navigatoru nemam razloga da to i ne budem. Istina, ono oko Kotora je druga priča, i sve baš ne odgovara guglovoj mapi koja kaže da do Budve treba nekih 3 sata vožnje, a mi smo potrošili do nje ravno 5 sahata što bi rekli u Bosni. Jeri kao da ono „h“ u riječi sat razvlači vrijeme i kao da bolje odgovara ovome što se dešava u stvarnosti i vožnji koja se razvukla. Razvukla uprkos činjenici da Crna Gora hrli u susret brzoj i kočopernoj Evropskoj zajednici.
Elem, stižemo nekako u Budvu. Prvo na plažu, ili da posvršavamo poslove zbog kojih smo došli. Biramo ovo drugo. Idemo prvo do banke, a onda do „Lovćena“ da produžimo polisu osiguranja da ne istekne, a onda brže-bolje do Opštine Budva da se reguliše porez na našu divnu kuću na Laziju i garsonjeru u Bečićima. U banci je bilo, moram priznati, najteže. Propisi se mijenjaju takvom brzinom da samo što prikupite papire i pomislite da ste sredili stvar, kad ono ne lezi vraže, to sve treba stornirati i vaditi nove. Ali mi smo dva dugoprugaša, navikli smo još iz Bosne da je administracija ovog novog tipa nešto drugo nego ona iz starih vremena.
Ali, ostavimo to, ono što je mnogo važnije jeste činjenica da sirote činovnice u banci padaju od umora. Sjede skoro nepomične satima prikovane za kompjutere ispunjavajući ogroman broj upitnika. Dobro, državu čine administracija i papirologija, znam to kao istoričar. Ali, kao žena, pa kao i neko ko ima empatije, suosjećam sa ovim radnicama, od kojih jedna ima oko vrata jastuče jer ima problema s vratnim pršljenovima, druga je pak upravo došla s nekog od pregleda kod doktora specijaliste. Treća je mlada, pretpostavljam pripravnica, jer svako malo dolazi da nešto pita ove dvije iskusnije. Jedini muškarac je sredovječni bezbjednjak, koji je opušten i vidi se da radi bez stresa. Pa kako da se onda ne upitamo zašto se žene ne udaju i ne rađaju djecu u većem broju. Ove sirotice su sigurno samljevene kad se vrate kući svojim porodicama poslije posla. Političari i demografi, a mogu i crkve, neka analiziraju kako da se stanje u ovoj oblasti popravi.
A to o ženama ne mogu da ne dovršim jednom digresijom. Jednim sporednim rukavcem priče o nama ženama, a koji se odvio u našoj maloj crkvi u selu Luci. Naime, pošto je predviđeni tekst o đavolu iz “Jevanđelja“ pročitan i mi zamoljeni da kažemo ako imamo neku primjedbu, a meni baš đavo ne dade mira, te upitam što se uvijek kad se đavo spomene odmah nađe i žena. A iguman se kao malo zbuni, pa poče navoditi da su Bogorodici kao ženi, uz još neke svetiteljke, dati prostori koji nisu mali u svetim knjigama. Jeste, jeste, baš ih i nema puno, taman da zaustim, kad ispod stola moj muž mi daje znak stajanjem na moje stopalo, da prestanem. Dobro, prestajem, ali ovdje iznosim da se ipak zna, da se borim svugdje i na svakom mjestu za našu žensku stvar.
Popodne, malo skuvani od vrućine i gladi, stigosmo nekako do plaže Jaz da se malo bučnemo u more, pa nazad do Hercegovine.
A kad dodjemo nazad udahnemo duboko jer biće potrebno ići još jednom u Budvu da se vidi šta smo uradili, a i da se malo odmorimo i napojimo sunca i kulture.
Kažem kulture jer je ona važna u našem shvatanju onoga što nama, a i svim bivšim Jugoslovenima, znači Crna Gora.
Sa distance i preko vibera komuniciram s Brankom Bogavac, koja je evo ponovo aktuelna sa svojom novom knjigom „Umjetnici svijeta“. Zna Branka kako se prave promocije, moram priznati kad je u Baru najprije vidim u društvu dr. Lutovca, a u Budvi u društvu poletne i nadahnute Stanke Rađenović, inače jedne od mojih pjesnikinja favorita s naših prostora. Branka je poput Tine Tarner, koja uprkos godinama dugo nastupala jer je znala da ubaci mlađe tamo gdje to treba i kad treba. Istina, Branka misli da je nesreća koja je zadesila Crnu Goru tih dana, omela mnogo toga u budvanskoj promociji njene knjige.
Ja o toj tragediji koja je zahvatila Budvu, saznajem sa televizijskog ekrana upaljenog u selu u kući jednog od rođaka mog muža. Tu se pomno prati sjednica crnogorske skupštine i izlaganje premijera Spajića. Tolike žrtve u svega nekoliko dana, kuku i naopako, svi komentarišu. To pomaže i da bolje razumijem Brankinu rezignaciju.
Svadba
O vezama između Crne Gore i Hercegovine znam ponešto. Ali da su još uvijek prilično duboke saznajem na jednoj svadbi na koju smo pozvani u samom Nevesinju. U svatovskim pjesmama koje se pjevaju, toliko je crnogorskog melosa, i uopšte pomena Crne Gore, da sam poprilično iznenađena.
Uopšte, svadbe na ovim našim prostorima su poseban kulturno-sociološki fenomen. Njihova forma, scenografija i odjeća postali su gotovo jednoobrazni na regionalnom nivou. I šta reći, svadba je svugdje postala dio brutalnog kapitalističkog miljea koji nas okružuje. Niko ne govori o ljubavi, ili jako malo.
Srećom, konstatujem da se ovo dvoje mladih koji se žene, deklarišu kao istinski zaljubljenici. Divno, ne mogu a da ne kažem u sebi dok igram i plešem uz zaglušujuću muziku s kojom jedva da mogu da se identifikuje.
Moja promocija
Još samo ovo o promociji pa da završim ovo izviješće, ili putopis kako sam ga naslovila. Čitav put, kako sam rekla, ima i za cilj da malo predstavim moj novi roman. Ali kako sam navikla da mi kažu da je program popunjen i da sve treba unaprijed najaviti, bez da kažu kad i kako, ja sam lijepo natrpalla pun gepek knjiga i štraftam, dijelim ga čobanicama, kao i šefici „Lovćena“ u Budvi, pa direktoricama Biblioteka u Trebinju, Nevesinju, Budvi. Vesni Šoškić, nekadašnjoj direktorki Radio Bara, sam ga već poslala iz Kopenhagena, uprkoš skupoj i preskupoj poštarini. Neko će već vidjeti da je to veliki roman. Kako po broju stranica, tako i po kvalitetu.
Be the first to comment