Ljiljana Bulajić – Poema ”BOG I JA“

BOG I JA
(Bog i ja prijepodne)

Iako ga puno volim i poštujem,
s njim, Bogom Gospodom, sam na ti.
Ujutro, samo što se probudim i samo što prvim fiksom kofeina snabdijem krvni sistem, zaoštravam ton i postajem kritična.

Počinjem čak da se svađam i raspravljam do u nedogled s njim.
Ništa mi ne valja što je stvorio,
od dana broj 1, do dana broj 7.
Tek oko podne, kad se malo umorim i malo mi pogled otpočne,
otpočne na raskošnom cvatu divlje šljive u mom prozoru,
dopustim mu da mi se konačno obrati,
da upita: a kako bi vi, Gospo moja, uredili stvar, da ne kažem,
kako bi uredili naš svijet ovoliki?
Prvo i prvo, revidirala bih to što si me stvorio iz rebra muževog,
odgovaram buntovno.
I to što si dopustio da Sylvia Plath završi onako bijedno, s glavom u rerni običnoj,
i to bih promijenila, ako treba i ukinula.
Pa dobro, možda imaš pravo, Gospo, kaže mi onda Bog, već sasvim nagodan.
Ali, šta se može, vremena su bila takva, teška,
očevi i muževi nedorasli ulogama svojim.

Dobro, lijepo je to što kažeš
i to što misliš da nisi savršen,
što priznaješ da si pogriješio, pogotovo kad smo mi žene u pitanju, nastavljam ja.
Oprosti Gospo, nemam više vremena za raspravu, odjednom će On.
Parkiraj ovu temu o Plathovoj za neki naredni susret, dobra je, dobacuje, već u odlasku.
Kako hoćeš i kako ti je po volji! Na narednoj pauzi možda i možemo prodiskutovati to o očevima i muževima ondašnjim i sadašnjim,
ne dam se ni ja, pogotovo ne padam na njegov najnoviji,
našem vremenu prilagođeni šarm i marketing.

BOG I JA
(poslijepodne)

Bog i ja poslijepodne, to je već nešto sasvim drugo,
jer tada ulazim u drugi dio dana,
ulazim u fazu broj dva u odnosima s gore pomenutim gospodinom.

Iako sam, kako rekoh, sa njim već poodavno na ti
i ne štedim ga uopšte,
pogotovo ne prijepodne,
poslijepodne sam nekako nagodana.
Dobijem, valjda, novu dozu kofeina i šećera,
uz to i malo alkohola,
a ako imadnem sreće i solidnu porciju sićušnih endorfina dobijem.
Ovo posljednje samo ako je ovaj što se zove mužem,
mislim, ovaj što ga je lično Stvoritelj, Gospodin Bog stvorio direktno po slici i prilici svojoj,
dakle, ako je dotični raspoložen stigao s posla i u stanju je da se brzo,
da brže biti ne može,
transformiše od radnog u gladnog, i za životne radosti raspoloženog čovjeka.
E, tako umirena i namirena, još opružena na fensi kanapeu,
spremno čekam da se pojavi on, Gospodin Bog.
Da pročaskamo,
i da ako treba rezimiramo pređeno.
Ali vraga, nema ga,
lisac zna da ga čekam i da sam u formi za razgovor,
pa i za verbalni klinč, ako ustreba.

Da nisam, možda, ipak pretjerala jutros,
nalijepila sam ga pošteno,
prvo, Silvya Plath, pa onda još i Eva,
sve ženska posla i njihovo zamešateljstvo, pomislim u neki čas.
U redu je što se ljuti,
niko neće da je dežurni krivac, tako je to.

A onda, kad se ulična svjetiljka u mom prozoru upali,
i kad muzika s radija umiri svaku kritičnost i spremnost za raspravu,
kad ono, evo ti njega, Boga Oca Svedržitelja.
Nije ni B od pravog Boga, pogotovo od onog strašnog, starozavjetnog.
Nalik je više onom Lagerkvistovom,
što ga Šveđanin sugeriše u svom Vječnom smiješku.
Nema, doduše, žagu u rukama
i ne izvinjava se da je htio sve najbolje kad je stvarao svijet,
i da je sve ispalo tako kako je ispalo.
Ali se zato uljudno izvinjava što je zakasnio,
umoran je i posustao:
Izvinite Gospo, tražili su me danas na toliko mjesta.

Iz ciklusa „Buntovne pjesme“,
Ljiljana Bulajić, Kopenhagen, sept. 2023.