Kad se kuća renovira
ili kad se nova pravi,
majstorski će mentalitet
izazvati bol u glavi.
Nedavno smo renovirali našu staru kuću. Datum gradnje, već zaboravljena 1926. godina.
„Spændende,“ ili „vrlo izazovno“, kako bi rekli naši prijatelji Danci za jedan takav posao. Kod nas, i na našem jeziku, prije bi se reklo „problematično“, ili još tačnije, „kuku ti ga, zar vam se da da popravljate to grdilo“.
Ali, pošto ja, evo, već više od tri decenije djelujem između dva svijeta, njihovog i našeg, sve se pomiješalo u jedan, tipično moj svijet. Onaj koji uzima od svakog od ovih svjetova ponešto. Ukus, pa i mentalna struktura su mi postali to, nešto između. Ni ja više ne vidim samo probleme, nego vidim to nešto izazovno u svakoj novoj situaciji. Tako je bilo i u ovoj oko renoviranja.
„Lako je tebi filozofirati o mentalitetima, našem i njihovom,“ replicira moj muž pomalo rezignirano dok sjedimo za ručkom, ili, biće prije, večerom, tamo negdje oko šest uveče.
“Ti odeš na posao i misliš samo na jedno, a ja…ja ostajem s majstorima. S onim što jesu i nisu uradili, a još više s njihovim ličnim problemima,“.
„Pa ti si doktor,“ pokušavam uzvratiti šalom, začinjenom s malo ironije.
„Jesam doktor, al’ doktor kompjuterskih nauka,“ uzvraća moj muž i sam podijeljenog mentalnog sklopa…
Šalu nastranu, tačno je da ja imam više prostora za opservacijiu. Onu socijalnu, kao i opservaciju naših mentaliteta, jer su radnici u firmi koju smo angažovali manje-više naše gore list. Uglavnom Crnogorci, ovdašnji i oni odozdo, koji dolaze sezonski, kad ima posla i kad im se ukaže prilika. Jedan mlađi Makedonac vodi posao, a uskoro će i još neki pristići. Ja lično sam puna razumijevanja da će sve biti u najboljem redu. Neke od ovih majstora imali smo i ranije kad smo po nalogu naše danske komune morali u roku od dva mjeseca renovirati čitav odvodni sistem. I tada je bilo povuci-potegni, ali su radnici koje je vodio jedan ovdašnji Beranac završili posao u roku. Sve je bilo potvrđeno od komunalnih vlasti koje su došle na kraju, onako kako je u naređenju stajalo i kako zakon nalaže.
Istina, sad nema danskog zakona da nešto naloži, a ni ovdašnjeg Beranca koji drži uzde i kontrolu nad radnicima, ali posao, makar i traljavo, nekako odmiče. Makedonac, mlađi čovjek, ovaj što vodi posao, izuzetno je talentovan za ovu vrstu poslova oko renoviranja, ali je kao čovjek malo nesređen. Pokušava stići na nekoliko strana, iskoristiti maksimalno ljetnu sezonu. O dogovorenom roku završetka radova niko više i ne govori.
„Kako da se bre držim na rokovi, kad vidiš, svako malo pa praznik. Naš ili njihov,“ mlađi Makedonac nam se pravda.
Nije mu prvi put da je na Zapadu, gdje je sve bazirano na dogovoru i rokovima, razumije on dobro kako stvari stoje, pa ipak, sve je nekako neodređeno. „Flydende je nekako“, kako ponavljam u sebi na danskom. Traljavo i neodređeno, glasi u prevodu.
„Dobro, samo da bude kako treba, ”izlijećem ja jednom prilikom za jutarnjom kafom. Žao mi je majstora. Surovi su uslovi pečalbe, kojoj su uprkos svemu što se na Balkanu dešavalo, još uvijek izloženi. „Kako su ti žena i djeca, jel’ joj malo bolje,“ ne da meni vrag, iliti tačnije, moj stari, donešeni mentalitet, da ne upitam.
Priča, naravno, skreče u drugom, manje građevinarskom i renovatorskom smjeru.
Moj muž me po kratkom postupku udaljava s posla onog ko priprema prvu jutarnju kafu.
„Ja ću to s kafom, samo ti idi u miru na posao!“, kaže bez puno objašnjenja moj Bulajić po rođenju.
Zbilja, praznici, naši, pa njihovi, mijenjaju stvar. Majstora, malo malo pa nema, posao renoviranja odmiče sporo. Kao ono nekada u Đekni, biće, al ne zna se kada, smijemo se nas dvoje, muž i ja, pripadnici starije generacije kojoj je Đeknin humor još uvijek adekvatan i primjenjiv.
„Juče bio Vidovdan, šta sam mog’o. Ni Slavoljub ni Minja neće da rade na Vidovdan. Eto, pa ti vidi kako ćeš sa toliki praznici da završiš posao,“ kaže mladi Makedonac, koji samo navraća kod nas da uzme neki alat.
„Žuri ti on na drugo mjesto. Pos’o što ga zauzeo ranije, treba i da se dovrši, jadan,“ kaže jedan od ove dvojice što ne rade Vidovdanom, kad dođe dan poslije praznika označenog crvenim slovom u crkvenom kalendaru. “A treba i da se naplate sve te pare, da i mi dobijemo svoje. A dužan mi je brate i nekolike dnevnice. Ne jednu, no više njih. Evo, ima sve kod mene zapisano“, Beranac Slavoljub nastavlja da filozofira. Ali, vidi se čvrst u odbrani svojih radničkih i ljudskih prava.
Srećom po nas da moj muž nije posve izgubio hercegovačku i kučku oštrinu naslijeđenu u genima, a bogme i spreman je da nešto što počne i istjera do kraja. Uskoro mijenja ton, sve je više rezolutan, najavljuje da ni kod nas neće ići lako kad su pare i naplata posla u pitanju.
Valjda opet nekom srećom, iz Makedonije dolazi pojačanje. U Kopenhagen slijeće gospodin Mirče, otac mladog i rasijanog voditelja radova u našoj kući.
Nije on gospodin po izgledu, ali neka smjernost i nevjerovatna okrenutost radu uprkos okolnostima, tjeraju me da vidim gospodina u njemu. Ćutljiv je, jede svoj sendvič i pije svoju kafu pogleda usmjerenog negdje u daljinu, tamo gdje niko nema pristupa osim njega. Mene podsjeća na Andrićeve arhitekte i graditelje. One, što tiho nestaju kad dovrše svoje mostove i ćuprije, i ne pogledavši ih. Ili na Pikasa, okrenutog slikarstvu i svojim idejama, uprkos ratu, brojnim ženama i opštem kurvaluku oko njega. Bar takav mi se učinio nakon „Dore i Minotaura“, pročitanog romana hrvatske spisateljice Slavenke Drakulić.
Istina, gospodin Mirče niie baš skroz ćutljiv i bez potrebe da bude reprezentativan. Navodi da je vlasnik firme i da je došao samo da pomogne sinu. Ostavio je ugovoren posao koji mora da dovrši. Obećao je komšinici koja dolazi iz Švajcarske, sad na ljeto, da će neko parno grijanje biti ugrađeno. Ima mjesta i za politiku u razgovoru, pošto stari, kao uostalom i svi Balkanci, nije bez stava. Žali se na pravoslavni svijet zbog njegovog nejedinstva, dok muslimani pokazuju više kohezije i tog istog jedinstva, zadovoljavajući se s mnogo manje materijalnih dobara. Žalbe se odnose i na nelojalnu, jeftiniju albansku radnu snagu, što opet ne smeta da bude usko rodbinski povezan upravo s Albancima.
Ja, koja sam posmatrač i analitičar, o svemu ne mogu a da ne razmišljam na visokom planu.
„Tamo na jugu Balkana ti nastaje neka nova, mnogo šarena nacija, smješana od svega pomalo. Udrobljeno ti je tu svašta,“ započinjem razgovor kad dođem s posla.
„Ma kakvi, to ti je zemlja nedođija, zemalja bazakonja,“ moj muž će na to rezolutno.
„Jeste da je to sad Eldorado bezakonja, al’ zanimljivo je ipak šta će na kraju ispasti. A nešto je puno i te nepravde. Pogledaj te naše radnike. Teško rade, još teže naplaćuju. Kad je ovdje tako, kako li je tek dole…još na onoj našoj vrućini, treba crknuti dok ne nešto ne uradiš,“ nisam ni ja bez stava, iako sam opširna i preopširna.
„Lako je tebi filozofirati…,“ on ponavlja istu rečenicu, tipičnu za ovakvu jednu situaciju. Samo, sad začinjenu istinskim zamorom. Vidi se da mu je dosta svega.
„A tebi nije lako, je li?… I meni i tebi je lako s ove naše fine i udobne građanske distance,“ završavam ja, zbilja filozofski dok čekam da ručak počne, pošto smo aperitiv popili. Sve kako spada po građanskom redu i protokolu, ove, i svake druge normalne zemlje.
U međuvremenu, radovi ipak nekako odmiču. Radničkoj revoluciji nema mjesta, bar ne ovdje gore, na sjeveru Evrope. Ovdje kao da su radnici i proleteri ujedinjeni oko jednog: da nađu posao, i isti naplate. Razlike u mentalitetu ne nestaju, ali blijede i postaju minimalne u ovim skandinavskim, uglavnom sređenim, i još uvijek blagorodnim uslovima.
LjILJANA BULAJIĆ diplomirala je 1978. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (Odsjek za opštu i nacionalnu istoriju).
U periodu od 1979. do 1993. radila je kao srednjoškolski profesor u više srednjih škola. Izbijanje posljednjeg rata na našim prostorima imalo je za posljedicu promjenu boravišta, najprije je boravila u Novom Sadu, a potom se s porodicom preselila u Kopenhagen. U novoj sredini završava još jedan fakultet, ovaj puta dobivši zvanje pedagoga(2012.).
Romanom „Kopenhaške vještice“ predstavila se po prvi puta našoj literarnoj javnosti. Roman je izašao iz štampe 2006. godine, a već naredne, 2007. izašao je njen drugi roman pod nazivom: „Dobro jutro, gospođo predsednice“. Oba romana problematizuju izazove pred kojima stoji žena porijeklom sa naših prostora suočena sa radikalno promijenjenim životnim kontekstom, ovaj puta definisanim ratom i poslijeratnom tranzicijom.
U ovom periodu napisan je i „Stand by“, roman koji problematizuje izbjeglištvo kao konstantu u razvoju savremenih zapadnoevropskih društava. Roman još uvijek nije objavljen, iako je završen i najvećim dijelom spreman za objavljivanje.
„Freja“ je roman izašao iz štampe 2014.godine(Adresa, Novi Sad). Bavi se problemima identiteta mladih ljudi koji su odrasli u multikulturnoj sredini današnje Zapadne Evrope, a porijeklom su iz naših krajeva.
Roman „Maska je imenica ženskog roda“(Adresa, Novi Sad 2017), obrađuje temu savremenog radnog tržišta i u fokus stavlja nastup žene na njemu. Ovaj njen roman, predstavljen je i na jubilarnom, tridesetom Barskom ljetopisu.
Crna Gora, i pogotovo Budva, česti su toponimi gdje se odigravaju epizode u njenim romanima i pričama.
Za Crnu Goru je vezuje porodična kuća u Budvi, kao i veliki interes za tamošnja kulturna zbivanja.
Objavljuje novinske tekstove u podgoričkim Vijestima, gdje je izašlo više od 50 njenih tekstova.
Be the first to comment