Sat
1.
„A šta znam! Koštaće kruna, nije da neće!“, kaže majstor Marko, Crnogorac porijeklom iz Berana. Kao što su, uostalom, porijeklom i većina Crnogoraca koji žive ovdje kod nas u Kopenhagenu.
„Samo, moraćeš da mi daš nešto para unaprijed! Nijesam radio svuzimu, bio sam loše. Bogami, jedva preživjeh. Da mi ne bi žene, ne znam kako bi izguro,“ nastavlja Marko koji je došao kod nas da ugovori posao brojnih, velikih i malih popravki za kojima prosto vapi naša lijepa, ali već uveliko stara kuća.
„Malo kasnije, kad završimo ovo sa šlibanjem, doći će i Zoran, jedan moj Beranac, da damo finiš, pa ako htIO, možemo malo da se dogovorimo i oko drugijeh stvari. Da ti malo ovo okrečimo i tako to. Ali, nije nikakva žurba, razmisli malo!,“pun je lakosvarljivih imperativa Marko.
„Sad će, evo za minut, da dođe ovaj mladi gazda firme da me pokupi, samo što nije,“ dodaje Marko u završnici. Pritom uz širok pokret desne ruke pogleda u svoj veliki ručni sat. Fin sat, vidi se da nije fejk i da nije jedan od onih koje su nudili brojni ulični prodavači na sve strane još koliko nedavno.
Iako se u ovakvim situacijama držim po strani i puštam da moj muž vodi glavnu riječ, ne znači da ništa ne vidim i da ne opserviram pažljivo. Da ne vidim detalje i još kako važne pojedinosti! A ovaj puta je to ovaj sat u koji Marko svako malo pa pogleduje, još uz taj široki i pomalo pompezni pokret desne ruke. Nekako mi je taj sat u sukobu, u očitoj diskrepanciji s Markovim blijedim i trošnim licem, koje odaje još uvijek bolesnog čovjeka, ili u najboljem slučaju kakvog rekonvalescenta. Ali kasnije, tokom vremena koje provedu kod nas, prvo on, pa onda i Zoran, uspostaviće se da to neće biti jedina i najmanja protivrječnost kad su ovi naši majstori u pitanju.
„Pusti mi sad te detalje! I te protivrječnosti, kako kažeš! Nećemo završiti do božije trube ako budemo gledali sve te sitnice,“ moj muž nema i neće da ima sluha za moje primjedbe.
„Ne bi rekao da sat nije njegov, ako si mislila…,“ nastavlja ipak malo pomirljivije.
„Ma, jok! Nisam mislila da je ukraden!“, dovršavam ja kad mu gromko upadnem u riječ.
„Taj detalj mi pada na pamet kao neka važna crta u karakteru, ili karakteristika u mentalitetu. Bijeda i jad su svuda oko njega, bolest i svi drugi jadi, ali sat, taj ukrasni detalj na njemu, on je tip-top. Jedan je od onih skupih, prestižnih, nekako je kao sa reklama iz muških časopisa..,“nastavljam s podužom replikom.
Bio je ponovo red na mog muža da mi uskoči u pola rečenice:
„…Zaustavi se! Razvodnismo se, brate, i udaljismo od najvažnijeg. Ako nastavimo tamo gdje si pošla, nećemo nikad završiti ovo s kućom. Kako ne vidiš, pobogu si ženo?!“.
I ja se zbilja zaustavih. Naravno, u sebi ne prestajem razmišljati o velikim i malim protivrječnostima oko sebe.
2.
Elem, majstori koji počinju s renoviranjem naše kuće su Crnogorci. Mala firma koja stoji iza svega, takođe je vlasništvo jednog od potomaka ovdašnjih Beranaca. A kako rekoh, majstor Marko i Zoran koji mu se kasnije, kad zbilja proširimo posao pridružuje, i on je Crnogorac. Istina, različite su političke provenijencije, prvi je Crnogorac/Srbin, a drugi Crnogorac/Crnogorac. Tako bar stoje stvari prema njihovoj samodefiniciji i shvatanju vlastite nacionalne i svake druge pozicije. Nama to ne smeta, pošto o dnevnoj politici ne pričamo. Tačnije, suzdržavamo se, a i naučili smo dosada da od toga nema neke naročite fajde, pošto sva energija i polet odu u šuplju priču, ili tačnije u jedno veliko ništa. Summa sumarum, držimo se pravila da je najvažnije da posao teče, da se dogovori poštuju, kao i da sve bude završeno u dogovorenom roku. Naravno, što je moguće jeftinije i što je moguće niže od zvaničnih cijena, koje ovdje u Kopenhagenu dosežu sama nebesa.
Oko svega toga, srećom, nema problema kad su Zoran i Marko, beranski tandem odličnih zanatlija, u pitanju. Em su kvalifikovani u poslu kojim se bave, imaju zanat, što bi se kod nas reklo, u malom prstu, a ni njihovom estetskom osjećaju za sve što rade ne fali ništa. Obaraju jednom riječju sve predrasude da su naši majstori fušeri, da nisu u stanju pratiti svjetske norme i standarde. Treba ih samo vidjeti kako na zidove spretno nanose goldman, pa špahtlu, i kako samo znalački upravljaju takozvanom žirafom kojom poliranju zidove, te kojom preciznošću slibaju podove i popravljaju drvenariju. Zidovi su poslije njihove obrade takvi, ravni i uglačani da mi prosto nemamo volje da na njih vraćamo naše fine slike, već uživamo u gotovo mediteranskom bjelilu istih tih zidova koje su ova dvojica dotjerala do perfekcije.
Pa iako, kako već rekoh, izbjegavamo priču o politici i svemu onome što još uvijek pali i muti našu svijest, ljudske priče ne možemo i nećemo da izbjegnemo. Pogotovo one dijelove njihovih životnih priča koje govore o miljeu koji je nama dvoma prilično stran. O onom miljeu koji je nastao na prelazu između 90-ih godina prošlog vijeka i početkom 2000-ih. To je ono vrijeme kad je naš svijet tražio formulu preživljavanja između trauma koje su ostavili posljednji ratovi i pokušaja da se nađe tračak nade u novim državnim i društvenim organizacijama. Kako obnoviti razbucanu svakodnevnicu, kako prihvatiti činjenicu da ti kao pojedinac stojiš sam s odgovornošću da svom životu, a bogami i životu svoje porodice, daš kakav-takav smisao i dignitet, a prije svega da obezbijediš dovoljno kvadratnih metara životnog prostora i hljeba našeg nasušnog, kako sebi, tako i ovima koji zavise od tebe.
„Lako je bilo onima što odoše! Njemačka, Holandija, Amerika, Kanada, sve su to sređene zemlje! Koru ljeba uvijek možeš da osiguraš. Je li tako, ili nije?“, Marko otvara priču malim prologom jednom prilikom dok ručamo zajedno. Vidi se da je umoran, rezignacija očita, a ima i porodičnih problema. Djeca i dijelovi životne priče su još uvijek dole u Crnoj Gori, pa još i u Americi, na kraju, neki reslovi povlače se po Beogradu, dok on ovdje čeka pasoš i papire. Svjesni smo da mu moramo povremeno dozvoliti da izlije prepunu čašu emocija, pogotovo sada kada se radovi bliže kraju i kada smo svi već zasićeni svega. Uprkos svemu, zamoru i želji da sve završi što skorije, ja insistiram da moj muž i ja budemo humani, pogotovo da ne upadnemo u zamku nečovječnog tretmana radnika. Zato ima dovoljno kafe, piva, a ni jela ne fali. Ali njima, pogotovo Marku, treba nešto drugo. Treba im slušalac, terapeut koji nije profesionalac, nego neko ko će postati dio priče, još malo pa saučesnik.
„Ja kad se ono potukosmo u onom noćnom baru u Briselu, jadna ti je i kukavna majka! Ruka desna me boljela šjutra i još nekoliko narednijeh dana,“ počinje Zoran da pripovijeda svoje poznavanje evropskih prijestonica, kad na njega dođe red. On je malo vedriji od Marka koji je stariji i s mnogo više rana i ožiljaka, koje mu je poslijeratno, tranziciono prestrojavanje zadalo. O posjetama noćnim barovima, tučama, sumnjivim poslovima u koje je ulazio, ali i izlazio iz njih s nekom čudnom lakoćom, priča otvoreno i s nekom nevjerovatnom lakoćom. Podsjeća me na nekog od junaka crtanih filmova, onih Diznijevih, u kojima se sve može biti: surovi razbijač ili opaki razbojnik, pa ipak da se ostane simpatičan i šarmantan u očima gledalaca. Mačak Džeri, Talični Tom, ili neki od braće Daltona, u svakom slučaju neki od tih likova kao da je usvojio.
Zoran i Marko su neka vrsta vječno raspoloženog Debelog i vječno zabrinutog Mršavog, nezaboravnih Stenlija i Olija, razmišljam ja glasno kad ostanemo sami. Tolike tuče, pa ta nevjerovatna pokretljivost, sve je kao u crtićima ili na filmu, iako nije nimalo smiješno to što im se dešavalo u ne tako dalekoj prošlosti. Tolike pare su im prošle kroz ruke, toliko toga su uradili, otvorili mnoštvo kafana i restorana, nazidali silne kuće, zakupljivali nebrojene plaže, masa bijelog i crnog novca prošla im je kroz ruke, pa ipak, vidi gdje su sada. Manje-više, sami su, još uvijek nesređenih života. Gdje smo mi bili tada, šta smo radili? Ja postavljam sto i jedno pitanje, prosto ne mogu da se zaustavim, toliko sam pod dojmom svega.
Ali, bilo kako bilo, treba najprije dovršiti ovo s našom kućom, jedinstvena sam s mojim mužem, iako sam i dalje poražena nevjerovatnom dinamikom i brojnim izmjenana u životima naših majstora, junaka filmova i crtića. Ne mogu prosto da se pomirim s činjenicom da se toliko moralo juriti diljem cijele Europe, što bi rekli komšije Hrvati, da se nešto zaradi i pregura ono grozno vrijeme tranzicije. I pogotovo da smiraj njihovih života i dalje bude ovako neizvjestan i previše zavisan od drugih ljudi.
„Evo, ovaj sat štono mi ga prva žena kupi kad prvi put odosmo u Pariz da se malo provedemo i vidimo svijeta, samo mi on ostade od svega. Jedan naš, štono pokupova sve što sam imao kad bankrotirah ne znam ni sam kako i zašto, ostavi mi ga, reče, neka ti ga, vidim da ti znači nešto. Valjda vidio da mi pogled osto prikovan za njega,“ ispriča Marko posljednu epizodu svog prethodnog života. Posljednju tog dana.
„Naleće nešto, kriza opšta, kako rekoše ovi u novinama i na televiziji. Ne znam šta bi, samo sve nestade. Kako došlo, tako i otišlo, što se ono kaže!“, još dodade da zaokruži.
„Jest đavola kriza! Došli novi lopovi, to ti je istina prava! Pa ti sad kako hoćeš! Nego, ajmo dalje Markane, još da za danas dovršimo ono u centru grada. Stari se, ne može se ko prije! Dosta smo šjedili i pričali,“ smiruje i relativizuje priču Zoran i odmah se hvata špahtle da dovrši to malo što je ostalo za taj dan kod nas i da čim prije krenu put centra, kako reče.
Priča o Markovom satu pala je tako na svoje mjesto, nekako u taktu sa krajem renoviranja naše kuće. Tako je bar izgledalo na prvi pogled, iako su stvari zapravo mnogo komplikovanije. Bar meni su takve, mnogo komplikovane. Meni kojoj je teško ne vidjeti potrebu za jednim humanijim kapitalizmom na našim prostorima. Gdje malo Grka Varufakisa, pa i onog našeg Žižeka, neći biti previše, da se malo začini i popravi ukus te strašne i poražavajuće tranzicijske čorbe s malo humanosti i pravičnosti. Da sunovrat s pozicije imanja u poziciju nemanja ne bude tako strašan i devastirajući. Da bude više ovih priča o satu, više romantičnih priča koje završavaju putovanjima supružnika do Pariza, i pogotovo ovih priča u kojima inkasatori i novi vlasnici ostavljaju starim vlasnicima skupe satove, kao uspomenu i sjećanje na vremena u kojima su imali sve.
Ljiljana Bulajić, juli 2024.
Be the first to comment