Ljiljana Bulajić – Zimska lektira

U borbi za novi svijet – ženska paradigma

Branka Bogavac: „Žene svijeta“- Narodna knjiga, Podgorica 2024. i MIBA, Beograd 2024.

Jesenji i zimski mjeseci, koje velikim dijelom provodimo  u intimi naših soba, najčešće okrenuti samima sebi, pa onda još i dugi zimski praznici koji su dio te iste paradigme, nesumnjivo da dobijaju na kvalitetu ako izdvojimo jedan mali vremenski prostor da pročitamo neku knjigu. Neku od onih o kojima mediji bruje i koje jednostavno moramo pročitati da bi bili korektno apdejtovani i išli u korak s vremenom, ili neku od onih koja strpljivo čeka da sine u punom sjaju baš u tim časovima osame, potvrđujući svom čitaocu da je pisana riječ još uvijek magično sredstvo  koje ga može odvesti u nepoznate predjele duha i fantazije.

Moj izbor za lektiru u te i takve dane, pao je na jedno djelo iz oblasti publicistike. To su „Žene svijeta“, kako je svoju zbirku intervjua naslovila crnogorska, a nekad i jugoslovenska novinarka Branka Bogavac. Ovi razgovori izvorno su dio dvotomne zbirke intervjua „Razgovori u Parizu“, s tim što ovako izdvojeni i tematski povezani jasnije osvjetljavaju ulogu pojedinih žena stvaralaca koje su ne samo svojim djelima na polju književnosti i umjetnosti obilježile jednu epohu, nego su svojim ukupnim životnim angažmanom stale na branik slobode i prokrčile prostor za jedan drugačiji i znatno humaniji svijet koji je mukotrpno i u etapama nastajao nakon Drugog svjetskog rata. Gledano iz tog ugla, pisac uvoda u ovu zbirku intervjua, prof. dr. Jasmina Tatar Anđelić ima potpuno pravo kad kaže da „ako bismo tragali za linijom vodiljom, za onom crvenom niti (fil rouge) koja je vodila autorku u odbiru sagovornica, onda bi to svakako bila pobuna, hrabrost da se, naizgled neumoljivoj datosti istorijskog trenutka stane na žulj i ispusti pobjednički krik“(Žene svijeta, st.11).

Ali na ovu knjigu nećemo se osvrnuti isključivo zbog njenog sadržaja i zbog činjenice da su u njoj zastupljene one umjetnice i borkinje koje su navijestile promjene na mnogim poljima stvaralaštva i društvene stvarnosti uopšte, poput Dominik Desanti, Katrin Mije, Simon de Bovoar, Margerit Diras, Danijel Miteran, Nadin Gordimer,Toni Morison, Taslime Nasrin, Blage Dimitrove, Galine Višnjevske, ravno njih dvadeset razbacanih na sve strane svijeta,  nego zbog jedne druge činjenice. A ta činjenica se zove povjerenje u moć kulture, u misiju nečega što nas danas ostavlja zapitanima i okrenutima dubokom preispitivanju. Na tu aktuelnu zapitanost i rastući skepticizam kad je u pitanju uloga kulture i njena pokretačka moć, sama Branka Bogavac kao da ni u jednom trenutku ne posustaje, ni u jednom trenutku ne dovodi u pitanje njene potencijale i njen uticaj na oblikovanje našeg svijeta. „Mislim da umjetnici stvaraju svijet. Postoji stvarnost i postoji transpozicija. Tačno je da svi umjetnici stvaraju potpuno nov svijet,“ kaže čuvena južnoafrička književnica Nadin Gordimer, sa kojom je Branka Bogavac na istom fonu po ovom pitanju prožimanja stvarnosti i umjetničke transpozicije(Žene svijeta, st.168). Ovo povjerenje u moć i misiju kulture kao faktora koji doprinosi da svijet u kom živimo bude preoblikovan u skladu s mnogo humanijim principima, nešto je što je još ranije uočila književnica Ivana Hadži-Popović, pišući recenziju za autobiografiju same Branke Bogavac, izdate u ovoj istoj izdavačkoj kući u kojoj izlaze i ovi zanimljivi intervjui. 

Istina je da među ženama svijeta nema naših, crnogorskih i drugih regionalnih umnih ženskih glava, spisateljica i filozofkinja, osim Vide Ognjenović. Nema, a trebalo bi da bude i Slavice Perović i Sonje Tomović Šundić. te pjesnikinja mlađe generacije kojih nije malo i koje još kako ispunjavaju crnogorsku i regionalnu književnu scenu.

Isto tako, čini nam se da je ispravno i zapitati se šta misle oni akteri i akterke koji su u nekim događajima o kojima ova knjiga govori bili pozicija, odnosno oni koji su sa većinom intervjuisanih bili u ovoj ili onoj vrsti sukoba. Ovaj zahtjev ne ističemo samo zbog toga da se zadovolji  već trivijalni princip po kome treba da se čuje i druga strana (audiator et altera pars), nego zbog toga da shvatimo pokretačke mehanizme napretka u svoj njihovoj složenosti. Da osjetimo kako upravo sudar dijametralno suprotnih mišljenja, pogotovo sukob umjetničkih i svih drugih stvaralačkih koncepcija, vodi novom razvojnom nivou.

„Žene svijeta“ su jedna od onih knjiga kojima se možemo bezbroj puta vraćati u potrazi za odgovorima kako je nastajao svijet u kom živimo. Iz ovih razgovora ćemo shvatiti da je za ovaj nivo osvojenih sloboda koje imamo, pogotovo onoga što nazivamo ženska prava, a što nam se danas čini kao nešto što se podrazumijeva, zapravo trebalo mnogo ulaganja, pa i žrtvi, kako onih profesionalnih, a još više onih ličnih. Koliko god puta pročitamo svjedočenje Margerit Diras o tome kako stvara, tačnije, u kojoj mjeri osjeća da je čitavo njeno postojanje stavljeno u funkciju njenog pisanja, osjetićemo uvijek neku vrstu divljenja. „…Između dvije knjigeobuzme me očajanje koje okolina ne primjećuje. Jer ja nemam nikakvu drugu svrhu. Mogu čak reći da me očajanje tjera da pišem sljedeću knjigu, ono me vodi od knjige do knjige,“ kaže Dirasova. (Žene svijeta, st. 71). Tako isto nas sudari s građanski uređenim sistemima na koje udaraju  intelektualke poput Katrin Mije ili Simon de Bovoar, ostavljaju zapitanima upravo zbog toga što pobuna dolazi iz onog dijela društva koji ima udobnu i konsolidiranu, a možemo slobodno reći i privilegovanu društvenu poziciju.

Za sve one čitaoce koji tragaju za istinskim svjedočanstvom o našem vremenu i intelektualno intrigantnim štivom, knjigaBranke Bogavac  „Žene svijeta“ će uveliko zadovoljiti ove njihove kriterije. Ostaviće im dovoljno materijala za razmišljanje i ponudiće im pravo more misli koje se u brojnim kontekstima mogu i citirati i izvrsno plasirati.