Poštovani pośetioci, objavljujemo još jedan u nizu sjajnih intervjua koji je napravio poznati crnogorski književnik Ljubeta Labović. Ovoga puta njegov sagovornik je Branko Kukić, pisac i izdavač. Takođe, on je i osnivač i urednik kultnog časopisa i biblioteke “Gradac”. Dio ovog intervjua objavljen je u “Pobjedi”, a na portalu Montenegrina prenosimo ga integralno.
Ljubeta Labović
Intervju sa Brankom Kukićem
Svijet je danas pomahnitala Zvijer puštena s lanca
Tematski, dvjestoti broj kultnog časopisa “Gradac” posvećen je velikanu hrvatske i južnoevropske književnosti Miroslavu Krleži. To je nastavak dragocjene niske tematskih brojeva ovog časopisa koji uprkos kulturnom propadanju i raznim kulturnim i ekonomski turbulencijama i danas opstaje kao nezaobilazna činjenica na ex-jugoslovenskom književnom prostoru. Temat o Krleži pod naslovom „Krležino stoljeće“ priredio je za ovu priliku leksikograf i doktor književnih nauka Vlaho Bogišić. Temat se sastoji od stotinjak hronološki raspoređenih tekstova o životu i djelu Miroslava Krleže, među kojima ima malo poznatih, ili neobjavljenih Krležinih opservacija koje po navodima Bogišića „daju i zasebnu, antologijsku cjelinu Krležinih misli“. Časopis „Gradac“ od 1974. godine izlazi isključivo u antologijskim, tematskim brojevima posvećenim Borhesu, Savremenoj svjetskoj priči, Paracelzucu, Brunu Šulcu, Dadu Đuriću, Malkolmu Lauriju, Selinu, Danilu Kišu, Džeku Keruaku, Harmsu, Mistici, Ernstu Jingeru i mnogim drugim velikanima evropske i svjetske književnosti, antropologije i filozofije. U okviru izdavačke kuće „Gradac“ Kukić je, takođe, pokretač i urednik poznatih edicija u čijim izdanjima su objavljene izuzetne knjige relevantnih jugoslovenskih i svjetskih autora iz raznih oblasti.
O specifičnosti, uticajima i značaju časopisa, Krleži, Dadu Đuriću, Voju Staniću, Mediali, književnosti, ideologijama i Balkanu, govori Branko Kukić, urednik i izdavač časopisa za koga je Miljenko Jergović napisao da je „najneobičnija pojava u južnoslovenskim književnostima i kulturama“.
LABOVIĆ: „Gradac“ posvećen Miroslavu Krleži izazvao je veliko interesovanje u regionalnim kulturama. Izgleda da je Krleža pisac koji i danas intrigira i postaje neprekidno i iznova aktuelan?
KUKIĆ: Krleža spada u one pisce koji su aktuelni za sva vremena, pogotovo za vremena stvaralačke i moralne krize u kojoj se naša društva, i ne samo naša, danas nalaze. On je pisac koji svojim idejama neprestano mijenja ugao gledanja na savremenost. Vremena se mijenjaju, ugao se mijenja, a društva ostaju inertna, bezglava, začaurena i zatrpana predrasudama, bez odgovora na mnoga bitna pitanja čovječanstva. Krleža je takođe pouzdan primjer da je novi svijet u starim zabludama, nemoćan da pruži odgovore na osnovna pitanja budućnosti pred kojima stojimo nijemi, skštenih ruku ili raspojasani do bezobzirnosti. Sve je više znakova da živimo u dobu nemoći, zabluda, licemerja i jednostranosti. Svijet je danas pomahnitala Zvijer puštena sa lanca. Podsjeća me na prvobitnu zajednicu – osnovna briga mu je razmjena dobara: trak roba, trak lova. Na nesreću, tako je i u umjetnosti. Muzeji, koji se počinju otvarati na svakom ćošku planete svi liče na supermarkete, a kustosi na stočne trgovce.
LABOVIĆ: U uvodnom tekstu ovoga broja „Maskiranje realnosti“ podsjetili ste na neke značajne Krležine književno-političke reference o našem regionu, ali i o Evropi i evropejstvu. U čemu je aktuelnost Krležinih vizija i tekstova „halucinacije i obmane rulje“ i komparacije „Pijane novembarske noći 1918“ u kontekstu realnosti u kojoj danas živimo?
KUKIĆ: Svijet je danas uspio da slomi pojedinca kao ličnost i da uspostavi vladavinu masa. Gomila i rulja, njen ukus i neznanje je oslonac savremenog doba. Masa kao oslonac politike, masovne kulture, potrošačkog društva je u stvari uzrok gubljenja oslonca. Svijetom više ne upravljaju veliki državnici sa vizijom, na njega više nemaju uticaja veliki umjetnici svojom odgovornošću i imaginacijom. Mase služe za realizaciju politikanstva, a za uzvrat ne dobijaju ništa – one su „zla kob stoljeća“. Krleža je to odlično definisao: „U gomili smrdi, ali je toplo.“ Kada je prije sto godina napisao genijalnu ekspertizu „Pijana novembarska noć 1918“, on je konstatovao svu pometnju narodâ, sav raspad razuma, laž istine, razloge koji nas vode pravo u ponor, čovjeka lišenog savjesti, morala i odgovornosti. Predvidio je da će se svijet batrgati, cerekati i bulazniti u svom pijanom zanosu, bez glave i pameti. Danas je to posebno na ovim našim prostorima toliko očigledno budući da su halucinacije, tumaranje, uspon beznačajnosti prešli u način života. S druge strane, Krleža je upozorio i na činjenicu da je čovječanstvo, pogotovo njen takozvani razvijeni dio, odabralo put kao onaj magarac koji ide u maglu.
LABOVIĆ: Ako uporedite nekadašnje Krležino mišljenje o Evropi sa nekim stanjima i odnosima danas do kakvih zaključaka dolazite?
KUKIĆ: Upoređujući njegovo mišljenje o ondašnjoj Evropi (objavljeno 1933) ono govori da je danas Evropa postala gora od ondašnje: „Znajući danas više no što je ikad znala, a sumnjajući u sve što zna, Evropa danas ne zna što znade i pojma nema što hoće. Evropa je danas rafinirano bezglava… Ne zna šta da počne, čega da se prihvati i kamo da zapravo krene, u stvari pred svojim vlastitim utvarama, u protuslovlju sa svojim intimnim lažima, bogata, kao nikada još u prošlosti, a prazna i dosadna.“ Ono što je tada pisao danas je dostiglo sintezu i kulminaciju – Evropa danas doživljava najmračnije „prosvjetljenje“. Očigledno je, dakle, da „ideja napretka“ danas dostiže oblik entropije, odnosno prezasićenog rastvora. To je opomena da sve treba prosuti i razbiti posude, ali sa strepnjom da li je moguć novi početak, jer novi početak traži žrtvovanje. Vidite li danas nekoga ko je na to spreman?
LABOVIĆ: U vrijeme posljednjih ratova kada su komuniukacije bile pokidane, Vaša izdanja su prelazila granice i nalazila čitaoce na ju-prostoru. Kako ste uspjeli da najbolji autori i vrhunska književnost budu neprekidno u fokusu časopisa Gradac i izdavačkih edicija usred mračnih balkanskih ideologija i „filozofije palanke“?
KUKIĆ: Uvijek, uprkos stanju kakvo jeste, postoje pojedinci koji i u pometnji raspoznaju druge pojedince, pokrete, struje i ideje. Ali njihova moć i pamet su u drugom planu, oni su negdje iza, nevidljivi za masu koja ih okružuje, bolje reći opkoljava. Ali su sačuvali samopoštovanje, odgovornost i vjeru. Svjesni su opšte pometnje, raskalašnosti i rasula. Uprkos tome što su gubitnici s razlogom ili buntovnici s razlogom. To je jedini oblik spasenja, morala i karaktera. Njima je svaka slamka čamac za spasavanje. Možda je nekima Gradac jedna od tih slamki. Ali, slaba je to utjeha. Pravednici – da ih tako nazovem, jer ima nečega biblijskog u njima – danas su podignuti na nivo čudovišta, smetenjaka i polusvijeta. Kod Dostojevskog Veliki Inkvizitor – oličenje Antihrista – je rekao Hristu: Zašto si došao da nam smetaš!
LABOVIĆ: Budući da su književnost i sloboda govora stalno na udaru ideologija, autoritarnih vladavina i dominacije kapitala, kako vidite značaj i uticaj književnosti, posebno u krajnostima lijevih i desnih ideologija?
KUKIĆ: Ideologije, kapital i progres modeli su borbe za vlast. Često je i umjetnost sredstvo te borbe. Osobina velike umjetnosti nije samo puka konstatacija stanja. Njena jedina istinska uloga je da postavlja pitanja a ne da daje odgovore. Postavljanje pitanja je oblik pobune, putokaz traženju novog, upozorenje da sa svijetom i društvom nešto nije u redu. Nema u istoriji vlasti i moći koja je željela – što iz neznanja, što iz gluposti, osionosti, drzništva i sebičnosti – da čuje te glasove. Gluvoća i sljepilo su osobine vladanja. Sve ideologije su skrojene po modelu borbe za vlast. Čitajte Makijavelija! Sukobi ideologija nijesu sukobi ideja, nego bitka za prevlast bez obzira je li riječ o lijevim i desnim, i na to pitanje je Krleža jeretički odgovorio u jeku komunističke ideologije: „Značenje ljepote ne leži isključivo u tome da li je lijeva ili desna… Estetska vrijednost djela ne mjeri se mjerilom njegove neposredne revolucionarnosti u društveno-političkom smislu.“ Kažem vam, umjetnost je najdirektniji i najotvoreniji oblik pobune. Danas je problem i u tome što su umjetnost u velikoj meri tehnologija i propaganda uzeli pod svoje. Nije u pitanju samo duh vremena, nego je u pitanju užasavajuća namjera postvarivanja čovjeka, što je u stvari oblik istjerivanja kreacije kao istjerivanje Đavola. Nad umjetnošću se nadvio proces egzorcizma. Došlo je dotle da se postavlja pitanje da li će se u budućnosti umjetnost uopšte zvati umjetnost. Moderni svijet od umjetnika stvara uškopljenika – vadi mu moć duhovnog oplođavanja.
LABOVIĆ: Kako onda iz ugla dugogodišnjeg aktera u kulturi i književnosti proživljavate aktuelnu književnu i uopšte umjetničku scenu kod nas i u svijetu?
KUKIĆ: Kada je riječ o književnosti i svim ostalim umjetnostima, aktuelan je proces globalizacije. Reč je o procesu totalnog uniformisanja, kao da je u pitanju neko predratno stanje ili masovno navlačenje ludačke košulje. Više nije važna originalnost, specifičan izraz, različitost kulturâ, nego je važno biti kao svi ostali, važno je poistovjetiti se, važno je postati isti. Više nije važna – kako je pjesnik Nastasijević govorio – „rodna melodija“. A ona je upravo odraz posebnosti i samosvojnosti. To je ono što čini punoću svijeta, njegovu dubinu i visinu. Sopstveni put je put ka suštini svijeta, ka smislu postojanja. Jedinstvo suprotnosti je – paradoksalno – pokretač koji potvrđuje kretanje i obnovu čovjeka u civilizaciji. Nepoštovanje i zaboravljanje tog pravila broj jedan uzrok je dosade, stvaranje „društva spektakla“ i gubitka svrhe i smisla, a samim tim izbjegavanje odgovornosti. I to je jedan od razloga što uspon kapitala i samo kapitala vodi raspadu vrijednosti i padu duha. Zbog toga je savremena umjetnost žrtva navodnog progresa, kao što su i društva oblik tiranije progresa. Jeste činjenica da je osobina čovjeka da traži novo, ali ko nam garantuje da je današnje novo i po svaku cijenu novo ona blagodat koju čovjek očekuje u budućnosti kao siguran dolazak? Pretjerana ljudska radoznalost je često u istoriji bila odraz uspona gluposti ili dolazak katastrofe. Nije bez razloga Haksli – taj vidoviti čovjek – rekao da je svijet „užasno mjesto“.
LABOVIĆ: Kada uporedite štampane časopise i uopšte štampanu književnu produkciju u odnosu na portale i sajtove, odnosno elektronsko izdavaštvo, kako pri tom gledate na temu budućnosti, uticaja i istrajnosti izdavaštva i knjiga?
KUKIĆ: Hoćete da me pitate o sudbini knjige? Ja sam svojevremeno objavio provokativnu knjigu Umberta Eka i Žaka Karijera (poznatog kao pisca scenarija za Bunjuelove filmove). Ne bojte se da ćete se lišiti knjiga u kojoj njih dvojica, kao erudite i knjigofili, tvrde da štampane knjige neće nestati, upoređujući knjigu kao osnovnu čovjekovu tekovinu, upoređujući je sa točkom, makazama ili kašikom. Kada bi se posredstvom ljudske gluposti i onog progresa o kome smo govorili po svaku cijenu dogodilo da nestane knjiga u njenom tradicionalnom obliku, postavilo bi se pitanje da li je čovjek uopšte čovjek, da li je izgubio vjeru u ono što se zove njegova suština, da li bi nestalo njegove esencije. Kada sam jednom prilikom upitao Mila Grozdanića, koji je inače na Cetinjskoj likovnoj akademiji osnovao katedru za grafiku i dizajn, da li je njegova jedinstvena knjiga Put do knjige u sukobu sa vremenom koje dolazi, da li je njegov rad već u sukobu savremenošću, on mi je rekao: „Ako je tako, hajde onda da sve knjige spalimo kako bismo se ogrijali.“ Prema tome, ja se toga ne bojim, jer ne zaboravite – što mačka rodi to miša lovi.
LABOVIĆ: Vi ste se bavili jednim specifičnim i važnim periodom savremenog slikarstva oličenog u grupi „Mediala“. Da li se danas ideje „Mediale“ shvataju na pravi način, ili ima proizvoljnih interpretacija?
KUKIĆ: Ja sam se dugo i sistematski bavio „Medialom“. Poznavao sam njene najvažnije članove, a 1977. sam priredio tematski broj časopisa Gradac posvećen toj grupi. To je bilo prvo ozbiljno prikazivanje ovih ideja na jednom mjestu. Događaji oko „Mediale“ nijesu tako jednostavni. Nije jednostavna ni njihova teorija, pa se najčešće događalo – a ovih dana pogotovo – da se u prvom planu ističu efemerne stvari. Tome doprinose i brojni diletanti željni atrakcije. Tako se dogodilo da je jedinu monografiju o „Mediali“ priredio upravo diletant. Kod nas se najčešće događa da se pravim stvarima bave pogrešni ljudi.
LABOVIĆ: Kakav je bio uticaj „Mediale“ na recentne tokove u vrijeme kad je pokret nastao i kakvo je danas tumačenje i shvatanje ideja „Mediale“?
KUKIĆ: Osnovu Mediale su postavili Leonid Šejka, Miro Glavurtić i Siniša Vuković, Izraz „Mediala“ je jedna Glavurtićeva igra riječima: med je pozitivno, ala je negativno, to je gore i dole, dobro i zlo, desno i lijevo, konkretno i apstraktno. Riječ je o tome da je sve što postoji protivrječno. Glavurtić je to nazivao i magija 
ekstrema. Suprotstavljanjem krajnosti, odnosno njihovim sjedinjenjem, svijet se pokreće. „Mediala“ je oblik dijalektike u filozofskom smislu. Zbog toga su njihovi teorijski tekstovi važni ne samo za „Medialu“, nego za našu savremenu umjetnost uopšte. Ja sam sabrao Šejkine tekstove u knjizi Grad–Đubrište–Zamak. Iz te knjige se može vidjeti koliko je u vremenu kada su pisani bila snaga i originalnost tih ideja, koliko su one bile superiorne i inspirativne u odnosu na vrijeme u kome su nastale. Na jednom mjestu u svom „Dnevniku“ Šejka piše da on ide najmanje sedam godina naprijed u odnosu da događaje u savremenom svjetskom slikarstvu. To nije bila nikakva prepotentnost ili neobaviještenost, nego stanje stvari. Glavurtićevi tekstovi još nisu sabrani, iako su značajni upravo za ideju „jedinstva suprotnosti“. Ta antička heraklitovska ideja, preko Nikole Kuzanskog i Spinoze iz srednjeg vijeka, čudesnim kretanjem ljudskog duha, stigla je do Beograda kao znak velikih promjena koje će se ubrzo dogoditi. „Mediala“ je, dakle, bila izuzertno važna u trenucima kada su naša umjetnost i čitava kultura, tražili novi put ispod mračnog pokrova socrealizma, put kome je upravo Krleža postavio temelje 1950. na Kongresu pisaca u Ljubljani svojim čuvenim jeretičkim govorom, svakako sa Titovim odobrenjem. Ideje „Mediale“ su bile dragocjene za taj novi zaokret, jer su bile originalne, impulsivne i visokoumjetničke. Zbog svega toga sa Medialom treba biti oprezan i precizan pogotovo danas kada mnogi njeni članovi i svjedoci nijesu više živi. Većina današnjih tumača „Mediale“ niti poznaju suštinu tih ideja, niti kontekst i izvore iz kojih su one nastale. Jedna od grešaka koje preovlađuju jeste svođenje „Mediale“ na fantastiku, koja je samo jedan manje važan segment medialnog slikarstva.
LABOVIĆ: Jedan tematski broj časopisa Gradac posvetili ste Dadu Đuriću i djelo ovog velikog slikara učinili dostupnim, jer tada još uvijek nije bilo značajnijih prezentacija i monografije o Dadu.
KUKIĆ: Dado je bio čovjek posebnog kova, posebne naravi i temperamenta. On je jedan od rijetkih savremenih umjetnika koji je imao svoj stil. Nije bez razloga što ga je inspirisao veliki prirodnjak Bifon, koji je upravo tvrdio da je stil čovjek. To je prihvatio i onaj „ludi“ Selin. Dadovo slikarstvo je izvan svih uticaja. On pripada onima koji raspaljuju svoju vatru i na toj vatri izgaraju. Čini mi se da je on shvatio svijet kao oblik čudovišta, poput Levijatana koji sve guta. Nije bez razloga – budući da je bio veliki čitalac – ilustrovao Gogoljeve Mrtve duše i Kafkin Preobražaj. Ali, s druge strane, Dado se divio slikarima kao što je, na primjer, Žorž Sera. Znam da je volio njegovu sliku „Nedjelja popodne na ostrvu Le Grand Žat“. Ta slika mu je bila kao protivteža svemu onome što je mračno, što je igra sa demonima i zlim dusima. Mislim da je u njegovom pogledu na svijet bilo nečeg gnostičkog, nekog uzvišenog protivrečja. Njega je pokretao sukob u njemu samom, nešto tragično iz koga izvire potreba za prosvjetljenjem. Veliki umjetnici su uvijek na ivici. U njegovoj umjetnosti ima nečeg raspetog. On je bio savremeni Jov. Osjećam u njegovom djelu, ali i u njemu kao ličnosti nešto biblijsko. Taj broj Gradca sam zamislio kao pohvalu takvom načinu života. Želim ovdje da naglasim da je toj ideji itekako doprinijela i Branka Bogavac. Njena uloga u mnogim trenucima je bila uloga onoga koji povezuje ljude i ideje.
LABOVIĆ: Poznato je, takođe, da volite slikarstvo Voja Stanića, o njemu ste pisali, a i sa njim se susretali… Šta Vas posebno privlači u njegovom slikarstvu?
KUKIĆ: Vojovo slikarstvo je za mene, s jedne strane, pohvala ludosti, a s druge, pohvala zanosu. Na njegovim slikama se skupilo sve – i s koca i s konopca. Tu je prikazano jedno opšte tumaranje po ovom bijelom svijetu. Ali na njegovim slikama osjećam i nostalgiju za samoćom. A samoća je pravda za svako živo biće. Kako sam stariji, sve više shvatam da je to ideja Nekoga ili Nečega iznad. Sa Vojom sam se zadnji put prije nekoliko godina srio u Herceg Novom. Te večeri je padala kiša iz drveta i kamena. Kada sam posle našeg susreta stigao u Dubrovnik, padalo je duplo. Nigdje nije bilo žive duše, osim jedne jedine osobe na Stradunu u daljini, kao da je okupacija. Taj događaj mi se uklopio u neku moguću Vojovu sliku. To je, u stvari, bio moj živi susret sa njegovim slikarstvom: samoća u gunguli. I kada izuzmem sa Vojovih slika sve one čudake, ludake, skitače, lake ženske, kelnere, majstore, i sve ono što ih prati – čovjek ostaje sâm. To je za mene bila poruka tog našeg susreta.
LABOVIĆ: Kako komentarišete uporno istrajavanje nekih krugova u Srbiji na nepriznavanju i negiranju crnogorskog kulturnog i istorijskog identiteta?
KUKIĆ: Dovoljna je samo jedna podjela da stvori sve ostale po principu geometrijske progresije. A i Srbija živi i uživa u svom bezumlju, ako vam je to uteha. Ali, beskajan je svemir, kratak je život, više je žalosti nego radosti da bi podjele donijele sreću za bilo koga i rešenje za bilo šta. Nesreća je i u tome što u suštini Balkan nije skup nacijâ, nego skup karakterâ. Ovde narode ne može da ujedini realnost, njih razjedinjuje temperatura kao oblik bunila, jer je ovdje normalna temperatura 39 sa 8. I što je najgore, ne postoji bolnica koja opslužuje pacijente sa tom dijagnozom. Mi smo nezajažljiv narod koji nema smisao za realnost. Osobina ovog naroda je pohlepa za ogromnim – mi smo čopor megalomanije. Ali niko ne vidi da je ovdje jedino sigurno radno mjesto rad u korist svoje štete. To je razlog što niko ne shvata da u životu samo sitnice završavaju dobro, a sve velike potrebe su tragedija. Emil Sioran – Balkanac i Rumun – rekao je da je Balkan „javna kuća u plamenu“. Kada u Crnoj Gori umjesto Gorskog vijenca više pažnje obrate na Luču mikrokozma, onda će shvatiti suštinu svijeta i tajnu one slamke među vihorove… Razgovor bih rado završio sa jednom strofom iz pjesme Lesa Ivanovića „Kari Šabanovi“: „Zalud uho sad zvukove lovi, / zalud oko daljinama pipa; / davno više ne čuje se škripa, / niti idu kari Šabanovi.“
