Objavljujemo intervju sa slikarem i piscem Dimitrijem Popovićem koji je izašao u dnevnom listu “Pobjeda”. Intervju prenosimo integralno, a razgovor je vodio poznati crnogorski književnik Ljubeta Labović.
CETINJE JE MOJA ITAKA
Dimitrije Popović, slikar i pisac zadivljujuće snage i erudicije nedavno je u izdanju crnogorskog P.E.N. centra objavio svoj novi roman “Ljubičasto ogledalo”. Čini se da ovaj veliki crnogorski i svjetski umjetnik sve češće biva inspirisan snagom pisane riječi. Do sada je objavio četiri knjige eseja, dvije knjige priča, tri romana, a objavio je i niz samostalnih priča nagrađenih na konkursima za nagradu Ranko Marinković. Naporedo, poput renesansnih umjetnika Popović je ostvario i nekoliko velikih likovnih tematskih ciklusa, kao što je Misterium Luče Mikrokozma, uradio je skulpturu U slavu Njegoševe misli oslikao je slovne inicijale Oktoiha, a ostvario je i, nekoliko izuzetnih multimedijalnih projekata. Od prve najvažnije izložbe u Parizu 1978. godine, gdje je izlagao sa Salvadorom Dalijem, Viktorom Braunerom, Dadom Đurićem i drugima, pa do dana, Popović je imao oko 70 samostalnih i oko 200 grupnih izložbi u raznim gradovima svijeta. Dobitnik je oko 30 nagrada i priznanja, djela mu se nalaze u eminentnim galerijama i muzejima, a o njegovom djelu do sada je objavljeno 15 monografija i snimljeno je isto toliko dokumentarnih filmova.
Vaš novi roman Ljubičasto ogledalo je dirljiva realistička priča o humanosti i doniranju organa, ali i dramatična povijest o životu, emocijama i smrti. Što Vas je inspirasalo da napišete ovakvu vrstu priče?
“Ljubičasto ogledalo” bazira se na stvarnom događaju. Prije par godina sam čuo na radiju kako je jednoj djevojčici iz Kelna uspješno presađeno donirano srce druge djevojčice koja je stradala nesretnim slučajem. Ta je štura vijest o uspjehu medicine bila dovoljna da me zaintrigira da ovu činjenicu iz života transponujem u literarnu stvarnost. Za ovakav temat interes je bio tim prije veći, jer se radilo o ljudskom srcu. Poznato je da je srce organ kojem se pripisuju svojstva ili funkcije koje su veće od običnog mišića, ili kako se zna reći pumpe koja pumpa krv u ljudskom organizmu. Dakle, ovdje je biologija odnosno fiziologija, jednom riječju medicina, osnova za razvijanje delikatnih pitanja filozofske, psihološke, religijske ili moralne prirode. Razvijao sam siže u kojem se nijansiraju psihološki portreti glavnih protagonista. Majka nastradale djevojčice je profesor filozofije koja se ne može pomiriti s činjenicom da joj je jedino dijete umrlo. Djevojčica koja se razvila u zdravu djevojku kada sazna da je u njoj tuđe srce počinje dobijati krize identiteta. Jednom riječi tematika koju obrađujem u romanu je aktuelna i po problematici višeslojna.
Zbirku zapisa i eseja Labirint sjećanja koncipirali ste kao omaž Sioranu, Dadu Đuriću, Kišu i Ranku Marinkoviću. Što je suština iskustava koje ste podijelili sa ovim velikanima svjetske književnosti, slikarstva i filozofije?
Izbor ova četiri stvaraoca nije slučajan. Ono što me navelo da koncipiram takvu knjigu bilo je nešto što u suštini povezuje spomenute autore. To je u širem smislu riječi unamunovski kazano “tragično osjećanje života”. Svaki od odabranih autora to osjećanje artikuliše na dosljedan i umjetnički uvjerljiv način. Govore o svijetu i vremenu u kojem žive, vremenu koje je obilježila “kultura smrti”. Problem smrti je u stvaralačkim prosedeima ovih stvaralaca veoma važan ako ne i ključni. Uvrštavanje ova četiri autora u jednu literarnu cjelinu je urađen po onom geteovskom izboru po srodnosti, jer je tema smrti u najširem smislu ono što me posebno zanima. Što se tiče karaktera zapisa, radi se o žanrovskoj mješavini ili prožetosti faktografskog s esejističkim. Iz takvog se postupka oblikuju portreti Kiša, Dada, Siorana i Marinkovića. Velimir Visković je sukcesivno objavio sva četiri teksta u časopisu “Književna republika” a u formi knjige naslovljene “Labirint sjećanja” pojavit će se tokom ove godine.
Što biste posebno izdvojili iz ovih razgovora, susrete sa Sioranom u njegovom pariškom potkrovlju, ili iskustva po dvostrukoj srodnosti s Dadom Đurićem?
Imao bih puno toga izdvojiti. Ali bojim se da bi to premašilo zadanu formu ovog intervjua. Želio bih reći da se ti tekstovi často baziraju na nečemu što izgleda u prvi mah krajnje obično, svakidašnje, što se iz banalnosti može preobraziti u metafiziku. Tako je bilo na primjer u slučaju Siorana. Kada sam ušao u filozofovo slavno pariško potkrovlje, prvu knjigu koju sam ugledao na vrhu naslaganih knjiga u predsoblju bila su Lotreamonova “Sabrana djela”. A ovaj je “ukleti pjesnik” bio presudan za moje formativne godine a jako je uticao i na Sioranovu filozofsku poetiku.
Opusom Misterium Luče Mikorokozma postigli ste veličanstveni spoj s Njegoševim epom. Tim povodom poklonili ste Crnoj Gori skulpturu U čast Njegoševe misli. I dalje Vas najviše zaokupljaju veliki, biblijski i epsko-mitski diskursi?
Mnogi su umjetnici na razne načine znali reći kako su mitovi i tradicija izvorište modernosti. Mene su uvijek zanimali literarni sižei. Djelo “Maldororova pjevanja” spomenutog Lotreamona, Remboov “Boravak u paklu” ili Kafkin “Preobražaj” bila su djela koja su u mojoj mladoti imala gotovo isti značaj kao i djela iz likovne umjetnosti koja su me posebno zaokupljala od Leonarda do Pikasa. Crtež koji sam uradio 1976. godine bio je inspirisan Kafkinim “Preobražajem” i s njim počinju 
izložbe ili publikacije u kojima se moj rad predstavlja retrospektivno. Kada se bavim biblijskim motivima kao što su Judita, Saloma, Marija Magdalena ili posebno tema Hristovog raspeća, izvanredna višeslojnost ovih motiva predstavlja pravi kreativni izazov. Kako starom motivu dati novu formu, kako na nov izražajni način istaći njegovo značenje u skladu s modernim vremenom? U tom se smislu postavio problem i sa Njegoševim genijalnim spjevom “Luča mikrokozma”. Skulptura “U slavu Njegoševe misli” je likovna transpozicija pjesnikove misli u modernu skulptorsku formu. To je otjelovljena misao u umjetnički oblik o nemogućnosti čovjeka da u svom zemaljskom bitisanju spozna Boga odnosno sebe. Njegoševski čovjek je tragična luča mikrokozma što uzaludno pokušava da osvijetli tajnu svoga bića. Njegoševski čovjek je takođe određen podjednako božanskim i demonskim. Veliki pjesnik je bio duboko svjestan te fatalne podijeljenosti.
Cetinje i Crna Gora se uvijek i iznova pojavljuju kao Vaša Itaka, kao mitsko sjećanje koje neprekidno pokreće i razvija u Vama nepresušne izvore inspiracije?
U pravu ste. Crna Gora i Cetinje su za mene bogato izvorište. Cetinje jest u simboličkom smislu moja imaginarna Itaka, ostrvo okruženo kamenim morem. Moja umjetnička odiseja je započela s te mitske Itake. Započela je samo zato da bi joj se neprestalno vraćao. U tom paradoksu se krije fenomen stvaranja.
Dizajnirali ste Filharmonijski bal u Zagrebu. Kako doživljavate spajanje slikarstva i muzike, posebno Mocartovoga Rekvijema, koji veoma volite, sa Vašim ciklusima Corpus misticum?
Muzika na moj senzibilitet djeluje drugačije od literature zato što je više apstraktna. Stoga mi je teško racionalno obrazložit odnosno objasniti tu prožetost ili ovisnost slike i zvuka. Kada sam radio ciklus raspeća naslovljen “Corpus mysticum” često sam slušao Mocartov “Rekvijem”. To djelo smatram jednim od najvećih u muzičkoj umjetnosti. Naravno, muziku je kao i literaturu ustvari nemoguće ilustrirati, jer liniji i boji uvijek izmiče široko značenje riječi ili zvuka. Moguća je samo transpozicija, dakle likovnim jezikom izraziti lični doživljaj onoga što se čita ili sluša. Likovnim se izrazom može artikulisati suština teme kojom se bavi neko muzičko djelo. Muzika može snažno djelovati na emocije. Prije petnaest godina Silvije Hum je režirao televizijski film naslovljen “Rekvijem” u kojem je koristio Mocartovu istoimenu muziku i moja djela iz ciklusa “Corpus mysticum”. Bio je to zanimljiv spoj slike i zvuka prožet motivom smrti.
Poznati ste po spajanju književnosti slikarstva filma, teatra, muzike, performansa. Pri tom ste često posvećeni ženskim likovima (Saloma, Judita, Marija Magdalena). Što Vas to osobito privlači u spoju umjetnosti i ženskih karaktera?
Da, maloprije sam spomenuo biblijske sižee i njihovu zanimljivost i aktuelnost. I moderni je svijet pun i Judita i Saloma i Marija Magdalena. Da ne spominjem junakinje antičkih tragedija, jer danas u svijetu takođe možemo naći Medeje i Dejanire. Ono što me je u tim ženskim osobnostima od kojih je svaka zanimljiva i intrigantna na svoj način, posebno zanimalo, jest kako ih učiniti likovno zanimljivim i aktuelnim a da pritom ne izgube svoj karakter. Tako sam na primjer, da bih osavremenio likove biblijskih žena, osim imaginarnih modela na mojim kompozicijama angažovao žive moderne žene. Za Mariju Magdalenu mi je pozirala glumica Dora Lupovčan, za Juditu psihologinja Petra Vrkljan a za Salomu estradna zvijezda Severina Vučković. Severina je izvela i performans “Salomin ples”.
Spomenuli ste Kafku o kom ste naporedo s izložbama u Zagrebu i Pragu napisali čudesnu storiju Proces Kafkinoga preobražaja, inspirisani istoimenom pričom velikog pisca. Što Vas to posebno fascinira kod Kafke?
Rekao sam da je Kafkin “Preobražaj” za mene imao veliko značenje. Osim one piščeve majstorije u kojoj savršeno funkcioniše logika irealnog, posebno me zanimalo i tjeralo na razmišljanje ono o čemu Kafka ništa ne govori. Naime, on na početku pripovijetke samo konstatuje da se jednog jutra trgavački putnik Gregor Samsa probudio kao insekt. Mene je zanimalo kako se taj preobražaj dogodio i što se te sudbonosne noći dešavalo u tijelu i duši Gregora Samse. To čini siže moje knjige “Proces Kafkinog preobražaja” s tim da riječ “proces” osim doslovnog ima i simboličko značenje, jer aludira na istoimeni piščev roman. Da ne bi izgledalo da sam sebi protivrečim povodom odabira sižea mojih beletrističkih knjiga, jer sam maločas rekao da se moji radovi iz lijepe književnosti baziraju na stvarne događae iz života, u ovom slučaju čitanje Kafkine pripovijtke bio je takođe stvarni događaj u kojem su se za mene sudbonosno dotakle dvije stvarnosti. Ona neposredno življena kroz akt čitanja i ona doživljena iz stvarnosti Kafkine imaginacije. Još da dodam da sam u mladosti dota crtao insekte, naročito skakavce, a takođe sam puno puta u djetinjstvu vidio kako se neki insekti, preokrenuti na leđa koprcaju nemoćno nožicama pokušavajući da osove tijelo. Eto, bezazlena kafkijanska situacija puno prije otkrića Kafke.
Dokumentarni film koji je o Vama snimio mladi i daroviti reditelj Danilo Marunović Preludijum za snajper inspirisan je Vašom instalacijom Pjesma bez riječi. U spoju klavira i puške u filmu je sažeta i duboka metafora sila ništenja i stvaranja?
Danilo je uradio izvanredan film. Višeslojan, dinamičan, moderno režiran. Po koncepciji se potpuno razlikuje od svih petnaestak dokumentarnih filmova o meni do sada snimljenih. Moja instalacija “Pjesma bez riječi” je bila izložena u UNESCU u Parizu u povodu projekta Sjećanje na Prvi svjetski rat. Instalaciju čine klavir i snajperska puška. Simbolizuju suprotstavljene karaktere ljudskog bića. Klavir, simbolizuje čovjekovu potrebu za stvaranjem a puška simbolizuje njegov nagon za razaranjem. Vrijeme Prvog svjetskog rata donijelo je do tada nezapamćena ljudska stradanja a istovremeno bile su to godine izuzetnih umjetničkih ostvarenja i velikih naučnih otkrića. Tridesetak dana nakon izložbe u UNESCU dogodio se teroristički napad na časopis Šarli Ebdo. Pariz kao sinonom umjetničkog stvaralaštva je preko noći postao grad pod opsadom. Oružje je postalo dio njegove svakidašnjice. Tako je jedno umjetničko djelo postalo mračna metafora savramanog doba.
Šta za Vas znači nagrada za umjetničko rješenje spomenika vojvodi Mirku Petroviću i crnogorskim junacima u Podgorici, s obzirom da je nekadašnji spomenik srušen u okupaciji Crne Gore 1919. godine.
U konkursu je bilo zadato da novi spomenik mora imati karakter starog. To znači da za dominantnu formu ima obelisk. U mom idejnom rešenju modificirao sam na moderan način tradicionalnu formu obeliska i dao joj u stilizaciji nešto od estetike minimalizma. Forma obeliska izgleda jednostavno i elegantno. Termini izvedbe spomenika su pomjereni iz objektivnih razloga tehničke prirode, jer ne želim upotrijebiti materijal, u ovom slučaju mermer, ako nije vrhunske kvalitete. To je važno i zbog estetike i klimatskih uslova sredine. Što se tiče onog pro et contra spomenika velikom vojvodi Mirku i crnogorskim junacima stvari su veoma jasne. Crnogorski parlament je donio odluku da se spomenik realizuje. Time je sve rečeno. Mene zanimaju prvenstveno likovno estetski problemi tog spomenika. Kako da se svojom formom uklopi u postojeći ambijent glavnog podgoričkog trga.
I na kraju možete li nam reći što se novoga događa u Vašem ateljeu, ili u svjetlosti lampe za pisaćim stolom. Čime ćete nas darovati u ovoj godini?
Što se tiče rada u ateljeu nastavljam raditi na ranije započetom a još nedovršenom ciklusu “Alegorije o Arkadiji”. Za pisaćim stolom u “svjetlosti lampe” radim na rukopisu za novu knjigu eseja pod naslovom “Eros, krv i svetost”. Riječ je o umjetničkim djelima, po mom izboru, od renesanse do danas, s motivima Judite, Salome i Marije Magdalene. Knjiga će biti ove godine objavljena u Crnoj Gori.
