Ljubeta Labović – Neću da se budim

Zahvaljujemo se gospodinu Ljubeti Laboviću koji je omogućio da knjigu poezije “Neću da se budim” prezentujemo na stranicama Montenegrine.

Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje ove knjige poezije sa našeg portala i njeno dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.

Ljubeta Labovic - 300Ljubeta Labović, rođen je 1956. godine u Barama Kraljskim, u Crnoj Gori. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Podgorici, a studirao je na grupi za jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Labović piše i objavljuje poeziju, prozu i eseje o poeziji.  Objavljivao je u časopisima ARS, Poezija, Romboid, Poeteka, Vestnik, Ljetopis crnogorski, Apokalipsa, Ex Symposion, Poetikon, Quorum i dr. Objavio je knjige poezije i lirske proze Tanatoide/oblici smrti (1987.), Gospodar kaveza, (1997.), Nedostajanje (2004.), Chambre interiure/Unutrašnja soba – dvojezično crnogorsko – francusko izdanje (2010.) “Neću da se budim”(2011.)godine.

Labović je bio umjetnički direktor Ratkovićevih večeri poezije od 2007. – 2010. Zahvaljujući njegovom radu na ovoj najznačajnijoj crnogorskoj književnoj manifestaciji, gdje je u četvorogodišnjem periodu doveo eminentne pisce iz regiona i Evrope na ovaj festival i dao mu međunarodni karakter Ministarstvo kulture Crne Gore uvrstilo je Ratkovićeve večeri poezije u kulturni događaj od državnog značaja za Crnu Goru. Labović je predstavljao Crnu Goru  na mnogobrojnim regionalnim i međunarodnim susretima i književnim festivalima, Voix Vives (Živi glasovi – Set/Francuska), Europoetika – Budimpešta, Stih u regiji, Hrvatska, Sarajevski dani poezije i dr. Osim u Crnoj Gori, gdje je zastupljen u najznačajnijim antologijama i pjesničkim izborima, poezija mu je objavljena i u cjelovitim antologijama u  Francuskoj, Italiji, Poljskoj i Makedoniji, kao i u mnogim regionalnim i inostranim časopisima, sajtovima i publikacijama.

Ljubeta Labović dobitnik je nagrade Risto Ratković  za knjigu poezije i lirske proze Neću da se budim za 2011.godinu. Poezija mu je prevedena na engleski,  francuski, italijanski, mađarski slovenački, poljski, makedonski, slovački i bugarski jezik.  Član je Crnogorskog društva nezavisnih književnika.  Živi u Beogradu.

Labović je bio dopisnik i član prve redakcije Crnogorskog nezavisnog nedjeljnika “Monitor” gdje je radio osam godina,  stalni je saradnik ART magazine Vijesti, sarađivao je u RTCG, Radiju Crne Gore, Pobjedi, Našoj borbi, Danasu, Vremenu, i u mnogobrojnim listovima i portalima u regionu.  Član je Evropske federacije novinara  i  NUNS-a.

NEĆU DA SE BUDIM

Knjiga Necu da se budim - naslovna

Knjiga Necu da se budim - impresum 2

Nenad Daković o knjizi poezije “Neću da se budim”

 U poetskim refleksijama nove knjige pesama „Neću da se budim“  Ljubete Labovića, posebno u prvom ciklusu sa istoimenim naslovom i u poetskoj prozi pod naslovom „Opna“, ili „Ars Magna/ fascinacija“, inspirisan Ničeovim navodom: „Čovjek je nešto što mora biti prevladano…“ vidljiva je pesnikova vokacija, koja Labovića postavlja u red naših najznačajnijih autora filozofske poezije i naracije.

To je, u stvari, problemski sklop i prastaro suparništvo  između filozofije i poezije, koji traje još od Platona, oko tzv prvih pitanja našeg postojanja, poretka i jezika. Spor koji   relativizuje  žanrovsku granicu između filozofije i pesništva: „Jedva i pišem sada ovo da neću više da se budim“, kaže Labović, u nastojanju da pređe ovu granicu. Ili, u neverovatnoj metafori odisejskih lutanja  koja je u stvari poetsko – filozofski epilog ove poezije, ili poetske genealogije koja nema istoriju, iako su njeni predmeti rođenje, početak, sećanje i samo postojanje, obavijeno nostalgijom i ljubavlju: „ne mogu da dodirnem nikad najdublje mjesto unutra/ kao najvažniji razlog postojanja“, piše Labović u pesmi „Ožiljci“. Kao što se ne može izmeriti ni ova tajna  Odisejeva daljina. Da li je to filozofski razlog Platonove tvrdnje da pesnici ne govore «istinu»  i da zato moraju biti udaljeni iz idealne države?

„…I osjećaš da si tu iako si uspavan i ne postojiš…“, ( „jezik jeste a ne postoji“, napisao je Hajdeger, a pesnik je čuvar bitka ). Tako, čitamo u Labovićevoj poeziji:  „neću da se budim iz čistote skrovite kao smrt…neću da se budim neće biti ništa što želim/ sve će biti drugačije i mučiću se u buđenju/  tom bez jezera i procvalih krošnji, bez glasa Boga/ koji može biti budan/ ali čovjek samo na krajičku ljepote…“

 Dakle, pokazuje se da je ovaj metafizički nedostatak ili nedostajanje, kako ga naziva Labović, onaj poetsko-filolozofski ferment o kome piše ili peva Labović. Kao što se pokazuje da je spor između pesnika i filozofa, koji Labović naslućuje u „odisejskim lutanjima“ upravo spor oko poretka, jer dok je Platon verovao u poredak ideja i matematiku, pesnik je po vokaciji vesnik ovog nedostajanja i daljine ili „cvetnog nereda“ upravo zato što nije Bog nego samo čovek.

 Labovićeve pesme treba zato čitati polako, jer se ne može pretpostaviti da se umetničko stvaranje i razumevanje umetnosti trajno mimoilaze. Ukrštanje fikcije i realnosti, reda i nereda ima za posledicu da se umetnička dela u odnosu na neumetnička ne odlikuju primarno time šta se na njima vidi ili predstavlja, nego time kakve nove mogućnosti gledanja i smisaone odnose otvaraju. Otvaraju, kako pokazuje ova knjiga, ili kako bi  rekao Konstantin Kavafi, lepotu i dužinu puta u traženju pesničke Itake.

Lidija Vukčević:

Polifonija značenja, ili snoviti homage proteklim vremenima, u knjizi „Neću da se budim“ Ljubete Labovića

I novom nam svojom knjigom poezije Ljubeta Labović osvjedočuje, da parafraziramo misao Alaina Bosqueta, kako pjesništvo  nije potrebno, nego neophodno.

Uvodni ciklus od pet pjesama koji je istoimen s naslovom, prožima duboko intimistična melankolija-san je o ljubavi pao na na dno srca. I tek je jedan od stihova koji ukazuje na metafizički, onirički spoj i jedinstvo erotskog i spiritualnog. I jest ova zbirka neka vrst Labovićevog opita, iskušavanja forme. Lirski ciklusi pjesama izmjenjuju se s lirskom dramom koja je  pak oblikovana  prozom. Takvoj formi gotovo u pravilu, izmiče subjekt prikazivanja – ne zato što ga autor ne bi bio svjestan, nego stoga što ga namjerno uklanja ne bi li uvećao odmak prema  lirskoj materiji. U labovićevskim liriziranim krajolicima unutarnjih ili vanjskih soba, otetim slikama urbanog pejzaža i onog idiličnog zavičajnog, uspostavlja se jedna prepoznatljivo autorska unutarnja arhitektura  vlastitih snova. U njima se izmjenjuju artificijelnost gotovo reistički koncipiranog  mikrokozmosa  s potrebom da se iskaže sepstvo iz dragocjene infantilne perspektive gledanja. Stoga nije čudo što je najčešći dojam koji ostavlja Labovićeva lirika snoviti hommage proteklim vremenima, tišina natopljena snovima. Na primjer u Dalekim dodirima koje posvećuje  kiševskom tipu poetike, Labović upisuje u melankolični lirski esej kestenje djetinjstva ali i umeće fragment  lirske pjesme, njeno otkrhnuto središte, ne bi li načas poremetio  uvriježene razlike između poezije i proze.

Labivićevu poeziju danas promatramo i kao jedan zakašnjeli odjek nadrealističke. Posebno je to razvidno u načinu njena oslikavanja urbanih krajolika. Istodobno, ona aludira na apsurdno slikarstvo egzistencije G.de Chirica u kojem su modeli bez lica postavljeni u arhetipski  prostor helenizma: nisu li slutnje labovićevskih drhtaja upravo zaziv jednog davnog, docleanskog vremena?

Činjenicu da je neke svoje pjesme posvetio drugim pjesnicima i autorima, ili pak naveo citate iz njihovih ostvarenja shvaćamo i kao diskretnu autorsku uputu kako čitati, pod kojim svjetlom njegovu vlastitu pjesmu.

Među takvim hommageima je i pjesma Kamijevsko proljeće koja je jedna vrst himnodijske lamentacije nad vlastitim biografskim trenutkom. Zanimljivo je kako iz takvih pjesama izbija i bodlerovska tamnina i strast vitmenovske vitalnosti. Rekli bismo labovićevskim jezikom: važne riječi dirnute srcem imaju potrebu da budu iznesene na svjetlo, da se iskažu. No, ujedno iz ove duboko osjećajne stihovnosti često stoje vrlo začudne slike neofuturisticke inkantacije: niklovani čelik tih crvenih grozdova jedna je od najupečatljivijih ekspresija, koje nerijetko bivaju hermetične sa isključivanjem konteksta poetskog fakta. Valja napomenuti kako su neke Labovićeve pjesme ove zbirke  lako razaznatljive, pronične, prijemčive.

Druge pak, svjesno oblikovanim semantičkim zasićenjima  izraza, bivaju  naizgled nepropusne i podsjećaju na simbolistička zasićenja tamninom svoga  znaka, nalik nekoj vrsti lirsko – poetskih pisama odaslanih u bespregledno vrijeme i prostor: jezik njihovih  oneobičenja otkriva jak udio impetuma nesvjesnog, nadrealnog, kod ovog autora.Čini nam se da je pjesnik sam namjerno izmiješao, kao u špilu karata, svodivo sa nesvodivim, lirski esej i intimističku dramu, narativno i visoku lirizaciju, stvarno i nestvarno.

Zato i nije nemoguće da se iza idiličnoga naslova Mala noćna muzika krije proza natopljena kaosom velegrada, što zaziva višak materije u odsustvu duhovnoga. No moramo biti oprezni s Labovićevom sklonošću ka amalgamizaciji predmeta pjevanja. Inkantacija tvari same postaje potraga za čistom materijom i nerijetko prelazi u čistu apstrakciju, u najboljem smislu značenja ali i s punom odgovornošću i sviješću pjesnika. U daljnjem čitanju zbirke ponovo bivamo izloženi oniričkom načelu, posebno razvidnom u pjesmama Vavilonske riječi i Umbra vitae, gdje se snovito smjenjuje s metafizičkim ozračjem značenja u specifično labovićevsku potragu  za onim što izmiče. Sjenovito i skrovito zatomljeno ili zakriveno tišinom i zrcalima želi postati vidljivo kroz alegorijske sadržaje i neosimbolistička nadahnuća (Šopenov povratak) a nerijetko se inkantiraju glazbeni tonovi i linije u zasićene poetske slike, na pr:

 komponovao je kapima krvi /koje su padale kao jesenske ruže.

Ovaj dvostih možda bolje nego ikoji drugi izražava sublimat labovićevske poetike. Rekli bismo čak da izravno govori o estetskom  i egzistencijalnom entitetu pjesništva, do ravni lirske formule, jednadžbe koja prikriva i otkriva tajnu Pjesme.

Ipak je Ljubeta umetnuo u ovu zbirku i  pjesme koje su naizgled razgovornog dictusa. Takva je Putovanje u Sutomore. U njoj je sjećanje komponirano od nekoliko narativnih kadrova, začinjeno erotskim nagnućem, pa je danas razumijevamo kao malu ljubavnu poemu. Inače je suvremena kritika ovog autora definirala kao pjesnika ljubavi i smrti (Božo Koprivica povodom zbirke Nedostajanje) pa je time eo ipso usredišten u mediteransku tradiciju pjevanja koja se kreće između  ovih dvaju velikih temata. Ipak recimo i to, ako su u prethodnim knjigama ovog autora Nedostajanju i Unutrašnoj sobi  stilsko i tematsko u ravnovesju, nešto novo dominira u ovoj najnovijoj zbirci: esencija je izmiješana s egzistencijom pa se često ovakav amalgam otima u metafizičke i oniričke, u nadrealne senzacije. Stoga i jest  ova nova zbirka žanrovski, stilski i jezički polifona, što je još jedna  njena vrijednost. Ciklusi Ars magna  ili Psalmi za Tomazea, svojom mistikom srca  i idealne autobiografske projekcije odudaraju od duboko intimističkih tonova pjesme Izlazak, koja pak kao da posve zatomljuje besubjektnim izrazom svako moguće Jastvo. Ne moramo naglašavati koliko su daleko od  katranski natopljenog srca religiozno-mistični tonovi  Prvog dolaska koji posve sakralno shvaća  požudu uznoseći  je do surrealnih slika smjenjivanih kontrapunktima lirskih vatrenih ruža ili starom ljepotom što drhti na uglovima skverova.

Spoj modernog i nove tradicije možda je najvažnija odrednica Labovićeve poezije: sjenke iza zamagljenih zrcala naznačuju nisku kontrapunktalno postavljenih lirskih procedura, tehnika, oblika, iskaza. Neka bude rečeno u tom kontekstu i ovo: jedna od Labovićevih, po našem sudu najljepših ljubavnih pjesama suvremenog crnogorskog pjesnistva Glas ispisana je metafizičkim drhtajima i kazuje neobičnim jezikom očuđenja svoje melankolične vizije. Vrlo je srodna s A. B. Šimićem, ne samo u pjesničkim izborima već i u potrebi da se pjesmom izraze najtananija čuvstva mistike srca i tajanstva tvari. S druge strane, Labovićevo nas pjesništvo svojom poetikom sjene i arhitekturom sna podsjeća na liriku  jednog  samo znalcima znanog pjesnika kasnog talijanskog Novecenta, Sandra Pennu, kojeg talijanska kritika smatra Leopardijem XX. Stoljeća. Upravo rimska melankolija u tonu Penne biva nastavljena i produžena u lirskoj  lamentaciji i konfesiji labovićevske game. Time crnogorski pjesnik brižno čuva  i širi luk mediteranstva, strpljivo njegujući svoj pjev od baladičnog ili šansonjerskog (Balkanska zima) do fragilnosti poetskog imaginarija koji upozorava na poroznost, rasipanje i rastakanje  našeg svijeta. Ovaj strah od iščezavanja njegovih vrednota Labovic iskazuje na iznimno pregnanantan lirski način, a dekonstrukcijski semantički niz postaje još jedna konstanta Ljubetinog pjevanja.

Semantemi jakih značenjskih odjeka, aludiraju i visoke tonove oniričko-metafizičkog  i  poetske slike bliske senzibilitetu neiskazanog rockera.  Ostavljamo stoga čitatelju ova bdjenja u tamnim grafikonima noći da prosudi s koliko je istinske snage sudbinom stranca među svojima i svoga među strancima, sudbinom unutrašnjeg disidenta-što nije ništa drugo nego definicija svakog istinskog pjesnika – Ljubeta Labović najnovijom zbrikom uspio svesti svoje simbole kuće, sobe, zidove, drveća, ljubavi, odlazaka i povrataka, načinom koji neodoljivo podsjeća na sjajnu Larkinovu Poeziju odlazaka, na univerzalne znakove  izgubljenih zavičaja. Smatramo da je Labovićevo odisejsko lutanje predjelima pjesništva donijelo dragocjeno svjedočanstvo u vidu epistolarnog imaginarija ovom najnovijom zbirkom.

***

“…Neću da se budim između sunca i tamnog
neba gdje nedostajanje je uvijek veće nego ikad
a dan dat od bogova za gradske utvare i žedne lovce
neću da se budim u groznici što kao talas obliva
i trese do iznemoglosti i onda sada noć
prvo sumrak pa noćni grad i barovi i kurve
neću da se budim iz čistote skrovite kao smrt
tu nema glasova koji otvaraju male i velike rane
i nijedna riječ ne boli dok sam u toj tišini
dok vidim široke prozore Rajnerovog zamka
sa licima anđela što svijetle u vječnoj noći
neću da se budim neće biti ništa što želim
sve će biti postojeće i mučiću se u buđenju
tom bez jezera i procvalih krošnji bez glasa Boga
koji može biti budan ali čovjek samo na krajučku ljepote
na početku sna u kom se sve voljeti može
kao prvi koraci u tragovima započetog puta…”

KLIKNITE NA NASLOVNU STRANU KAKO BI OTVORILI 
KOMPLETAN SADRŽAJ KNJIGE

Knjiga Necu da se budim - naslovna