Poštovani pośetioci, na stranicama Montenegrine već smo objavili nekoliko izvanrednih intervjua i prikaza knjiga koje je uradio poznati crnogorski književnik Ljubeta Labović. Evo još jednog prikaza koji se odlično uklapa sa već objavljenim njegovim tekstovima. Riječ je o prikazu knjige “Eros, krv i svetost” poznatog crnogorskog slikara i književnika Dimitrija Popovića. Mogli smo da napišemo samo Ljubeta Labović i Dimitrije Popović, i to bi bila sasvim dovoljna preporuka da odmah počnete sa čitanjem. Uživajte.
Ljubeta Labović
O knjizi “Eros, krv i svetost” Dimitrija Popovića
BESKONAČNO RASPEĆE STRASTI
Knjiga eseja Eros, krv i svetost objavljena kao promotivno izdanje u ediciji “Kalon” Zavoda za udžbenike počela se oblikovati još u radovima mladog Dimitrija kompozicijom Marija Magdalena što je bilo prvo umjetnikovo raspelo strasti i inspiracija sakralnim temama pred reprodukcijom francuskoga baroknoga majstora Žana de la Tura. Iz toga će zanosa nastati i prvi Dimitrijev roman Raspeće strasti” sa sjećanjima o djetinjstvu na Cetinju. Kroz tu mladalačku, nevinu hijerofaniju u umjetnikov su kosmos ušli Mantenja, Leonardo, Direr, Mikelanđelo, Dante, Dali, Njegoš, Hrist, ali i biblijske žene Judita, Saloma, Marija Magdalena koje će postati trajnom inspiracijom njegovoga stvaralačkog genija. U svim budućim ostvarenjima i grandioznim stvaralačkim kodeksima razvijaće se ove teme i dobiti punu snagu u izrazu velikog crnogorskog umjetnika. Eros, krv i svetost tri su izrazita univerzalna simbola koja prožimaju ukupno stvaralaštvo Dimitrija Popovića. U gradaciji naslova autor je na prvome mjestu stavio eros koji u ovim velikim biblijskim naracijama ima pokretačko djejstvo i na tjelesno-čulnoj i na misaono-duhovnoj razini. Budući da su umjetnički i erotski nagoni toliko analogni da estetski nagon, kako je govorila Lu Andeas povodom Rilkeovih pjesama o Hristu umije neopaženo da se izdigne iznad erotskog, a erotizam teži ka estetskom oni izrastaju iz istog korijena. Izgleda da je ovaj isti korijen neistrošeni arhetip, praživot u kome obitava sve što je stvaralačko. U tom kontekstu ovi eseji, inspirisani biblijskim legendama, postaju novo buđenje iskonskoga i dobijaju umjetnikov najličniji znak, a “Eros, krv i svetost” nove djelatne oblike u Popovićevom stvaralaštvu.
Na čudesan način ovdje se prepliću u jednoj knjizi naslovi Raspeće strasti i Blud i svetost. Roman i knjiga eseja sublimiraju se u poglavlju o Mariji Magdaleni i uz eseje o Juditi i Salomi dobijaju novu kauzalnost. Žanrovski raspon zbirke Eros, krv i svetost ide od filozofsko-esejističnih varijacija u uvodima do pojedinačnih eseja o djelima velikana. Popovićeve opservacije o remek djelima s motivima Judite, Salome i Marije Magdalene govore o likovnim bravurama, nijansama i to iz oka vrhunskog svjetskog umjetnika dostojnog da govori o ostvarenjima najvećih majstora Mikelanđela, Karavađa, Đorđonea, Ticijana, Botičelija, ali i Obri Berdslia, Rodena, Gustava Klimta. U prvome segmentu o Juditi Popović je fasciniran ljepotom, tjelesnošću, ali i duhovnim vrlinama zanosne Hebrejke. „Od jednoga do drugoga kraja svijeta nema ravne njoj ljepotom lika i mudrošću razlaganja“ Umjetnikov opis udovice iz Betulije prožet je najfinijim biblijskim citatima koji se skladno uvezuju u njegove poetička i likovna zapažanja. On izražava divljenje njenoj ljepoti i erosu, ali se među redovima osjeća tamna sjenka tanatosa koju Dimitrije magijski navještava kroz Holofernova pijanstva i žudnju za Juditom. Ima jedno mjesto kod Marka Marulića iz njegovoga epa „Judita“, „Četvarto libro“: Judita a Abrom pojde van grada;/Bog joj prida liposti, budi da vele lipa biše;/Olofernes, vidiv ju, za njom se zamami. „Zamami“ je magijska riječ, opsjena, „namamiti“ . Asirijski se vojskovođa „zamamio“ erotskom i tjelesnom ljepotom Juditinom. Žan Desantia upotrebljava riječ obscenus koja pripada jeziku predosjećanja, ili rituala. U crnogorskom to bi bila mađija, vizija o nadolaženju erosa i smrti. Inspirisan Juditom i njenim činom da u zasjenku erotske strasti i ekstaze odsiječe glavu Asirskom vojskovođi i time spasi rodnu Betuliju od propasti i pohara, Popović osamdesetih godina prošloga stoljeća stvara fascinantan ciklus crteža dovodeći suvom ilom i gvašem do vrhunca demonske igre erosa, krvi i smrti.
U izboru deset prizora o Juditi iz Betulije od Botičelija, Mikelanđela, Đorđonea, Karavađa do Franca fon Štuka, Gustava Klimta i Fransisa Pikabije veliki nas slikar uvodi u svoj „imaginarni muzej“ u kom deset eseja o Juditi zahvataju vrijeme nastanka od gotovo četiri i po vijeka. Dok je Botičelijeva Judita prožeta „lirskim ugođajem“, na Mikelanđelovoj kompoziciji „Judita i Holoferno“ na tavanici Sikstinske kapele lijepa udovica iz Betulije prikazana je sleđa, zagledana u Holofernovo obezglavljeno tijelo, Đorđoneova slika Judite zrači dostojanstvenom mirnoćom, a u viziji Lukasa Kranaha (slici koja je uništena tokom bombardovanja Drezdena 1945. Godine) mračna harmonija erotizma i smrti uspostavljena je na eksplicitan način. U posljednjem eseju o Juditi Popović nas šokira izborom vizije biblijske žene na platnu francuskog avangardnog umjetnika Fransisa Pikabije, nadrealiste i saradnika Andre Bretona. Na njegovoj slici Judita i Holoferno su u oniričkom zagrljaju u nekoj vrsti transa. Erotizam i smrt su nakon iscrpljujuće igre i prožimanja na Pikabijevoj slici srasli, postali su jedno. U tijelu dželata i žrtve zauvijek su spojeni erotizam i smrt. U svim analizama i komentarima „Erosa, krvi i svetosti“ Popović govori in medias res. Gotovo da je svakom komentaru i viziji imanentan preplet erosa i tanatosa, bez obzira na temporalno odmicanje od biblijskoga mita. Eros za svoj ritualni vrhunac strasti neizbježno uzima žrtvu. U tome je njegova naslada i ljepota žrtveničke igre. Kao i svaki veliki umjetnik Dimitrije Popović se u svim pričama ove knjige poigrava sumnjom i neprekidno traga za detaljima o onome što se ne može dokučiti iz biblijskih priča. Ponekad se učini da bi se vrhunska fantazija fatalne privlačnosti erosa i tanatosa ostvarila u tragovima potpune intimnosti Judite i Holoferna, Salome i Heroda. Ni kod prvoga susreta Isusa i Marije Magdelene ne možemo biti sigurni da li se oprost doista dogodio iz velike vrline Gospoda, ili je to bila „zamama“ ljepotom i putenošću grešnice iz Magdale.
Tri velika simbola eros, krv i svetost dostižu najveću razinu značenja u trećem dijelu u refleksijama o Mariji Magdaleni i Isusu. Svaki simbol ponaosob ima svoje unutrašnje koncepte značenja iznijansirane sa suptilnim prepletima filozofskih, istorijskih, religijskih i sveobuhvatnih likovnih referenci. Eros treperi već u prvim zapletima vezanim za odnose Marije Magdalene i Isusa u grijehu, oprostu i konačno u pokajanju. Simbolika krvi u poglavlju o Mariji Magdaleni dobija spiritualna značenja kroz rane i muku na krstu. Autor i sam kaže da je za razliku od prethodna dva biblijska lika značaj i uloga lika Marije Magdalene kompleksniji i samim tim za umjetnost zanimljiviji. Lijepa žena iz Magdale bila je za Popovića i jedna od prvih opsesija u kontekstu svih budućih velikih tema i koncepata. ” Prvi crtež, zapisao je Dimitrije, inspirisan ovom sveticom uradio sam 1973. godine, a ciklus radova naslovljen Marija Magdalena koji sačinjava stotinjak radova objavljen je u istoimenoj knjizi s mojim popratnim tekstom“. Popović tekstom o Mariji Magdaleni u ovoj knjizi varira sve tradicionalne, biblijske, ali i nove teme o svetici koje se neprekidno aktuelizuju i intrigiraju svjetsku javnost. On zahvata varijacije iz svih sfera, od popularne i masovne kulture do filozofskih i svješteničkih krugova.U njegovome je fokusu, u skladu sa naslovom ove knjige erotski život Isusov i delikatna uloga žene iz Magdale u njegovome životu. Pitanje svetosti dobija apsolutni značaj kroz grijeh oprost i pokajanje žene koja je bila pod krstom raspeća i prva javila vijest o Isusovu uskrsnuću.
Široku lepezu tema o Isusu i Magdaleni i njihovom odnosu od izuzetnog značaja i interesa u svjetskim omjerima Popović sublimira kroz navode iz jevanđelja, pojedinačna proučavanja religoznih spisa sve do umjetničkih varijacija i fikcionalne proze. On sučeljava mišljenja o Mariji Magdaleni kao bludnici, grješnici,pokajnici i svetici od Martina Lutera, Jakoba Vorožina i priča o životima svetaca iz „Zlatnih legendi“, gnostičkih jevanđelja i Elen Pejgels , priča o Sv Gralu do najnovijih intrigantnih i popularnih proza kao što su romani D. Brauna „Da Vinčijev kod“ i „Dekodirani Da Vinčijev kod“ Ejmi Velborn. Pri tom Popović još žešće ističe kontraste i uvodi čitaoce u nove intrigantne dileme o Marijinom životu svetice i grješnice, pohote i čednosti, religije i ateizma. Uz to u knjizi „Eros,krv i svetost“ prilaže nam i kolekciju od trinaest remek djela svjetskih likovnih velikana o životu Marije Magdalene, raspeću i Hristu uvodeći nas tako u novi odjeljak svog „imaginarnog muzeja“ od Donatela, Ticijana, El Greka do Rodena, Pikasa i Salvadora Dalija. Time ova knjiga postaje Dimitrijeva poema, remek djelo, ili pohvala trima biblijskim ženama.Jer kako je u predgovoru napisao Mladen Lompar „Svako remek djelo je segment uzbudljivog kazivanja i tok iste raskoši“.
Dok su u pričama o Juditi i Mariji Magdaleni igre erosa i smrti uvjetovane nekim važnim pozadinskim razlozima priči o Salomi Popović pristupa kao čistoj magiji igre. U tome je i velika različitost ovoga mita. Odnos Judite i Holoferna zapečaćen je neopozivom odlukom spasavanja Betulije i eros i smrt su u funkciji toga cilja, samo sa nagovještajima da je moglo (ili jeste) da se dogodi i ljubavno i erotsko zadovoljstvo. U storiji o Mariji Magdaleni raspeće i smrt su u zbivanjima nastajanja velikog religijskog temata. U Salomi sve je podređeno igri, Ivan Krstitelj gubi glavu kao nevina žrtva ljubavnog četvorougla Salome, njene majke, Heroda i samoga Ivana koji nije odgovorio na Salomine ljubavne požude. Saloma igru “sedam velova” izvodi virtuozno, zadivljujuće, sa slobodnim zanosom i erotizmom. Iza njene igre su ljubav i zanos. U “Fatumu tri ženskosti” kao nekoj vrsti epiloga za “Eros, krv i svetost” Dimitrije je uvrstio i nekoliko svojih radova karakteristčnih za ove tematske cikluse. Na njegovoj “Studiji za Juditu! (Privatno vlasništvo, Padova) eros i smrt harmonično se prožimaju. Ono što je posebno kod ovog poglavlja jesu varijacije na performanse. “Ples bez velova” izveden je tokom izložbe crteža, slika, objekata i oslikanih fotografija po motivima Salome koju je veliki umjetnik imao u muzeju “Mimara”. Dok sam čitao ovu osebujnu knjigu često sam dobijao jednu viziju koja je svakako bila odraz Dimitrijeve erudicije i raskošnog talenta za opservacije velikih tema ove knjige. Dimitrijevo učešće u ovim dramama bivalo je često toliko uvjerljivo da mi je katkad na mjestu Holofernove ili glave Ivana Krstitelja zalebdila umjetnikova glava To sam osobito doživio u performansima predstavljenim na kraju knjige. U poerformansima mi se prikazivalo neposredno učešće umjetnika, jer on je stalno u dinamičkoj i(ili) riskantnoj viziji, kao da se dvoumi da neposredno uđe koz sopstveno iskustvo u taj istorijski zanosni fatum ženskosti, erosa i smrti i da će se recimo u Salominoj igri “sedam velova” pojaviti neposredna umjetnikova žrtva. To je najveće u umjetnosti, to je Popovićevo najveće ostvarenje. Jer tjelesnost i uvjerljivost performansa traže najveći mogući stupanj stvarne realizacije. I možemo samo pretpostaviti da li bi umjetnik koji sanja i dosanjava ove tri velike biblijske teme i žene prihvatio takav tip otkrovenja. Meni se čini da bi. Dok je u esejističkim i likovnim razmatranjima prepušten raskoši svoga talenta, erudiciji i tvoračkoj slobodi, u performansima se Dimitrije igra (i svojom glavom) pod mačevima ženskosti da bi potpuno razotkrio beskonačno raspeće strasti- erosa, krvi i svetosti. Jer, time nam se ljubav priviđa kao nešto najtjelesnije i istovremeno najspiritualnije, ona se u potpunosti drži tijela, kao simbola, kao tjelesnog pisma za sve što bi htjelo da uđe u našu dušu, kroz prostor čula.
Iako postoje mnogobrojni izražajniji oblici spajanja i očitovanja erotizma i smrti, „unutarnja istina“, kako je govorio Roden, ili život koji izbija iz središta oblika, „iznutra prema površini“ u ovoj se Popovićevoj knjizi sve tri teme reflektiraju iz samog središta i suštine njegove velike umjetnosti. S tim što Popović u doživljavanju Rodenove skulpture „Hrist i Marija Magdalena“ upotrebljava sinonime „naslada i bol“, „ strast i tuga“ umirući grč i erotski drhtaji, to jest ekstaza tjelesne strasti i smrtnoga klonuća. Budući da je tokom stvaranja svojih genijalnih skulptura imao fatalnu ljubavnu vezu s vajarkom Kamij Klodel, vjerujemo da je Roden u skulpturu Hrista i Magdalene unio i lične ekstaze erotizma i raspeća.
U kontekstu grandioznog opusa i pojedinačnih tematskih korpusa Dimitrija Popovića knjiga „Eros, krv i svetost“ zauzima posebno mjesto i predstavlja dragocjen doprinos crnogorskom i svjetskom likovnom nasljeđu.
