Ljubeta Labović – Svjetlost je u slikarstvu kao riječ u poeziji

Ljubeta Labović

Povodom drugog dopunjenog izdanja
monografije „Razgovori sa Dadom“ Branke Bogavac

Svjetlost je u slikarstvu kao riječ u poeziji

Branka Bogavac, Razgovori sa Dadom,
Narodni muzej Crne Gore, Cetinje 2013. godine

Ljubeta Labovic - 250
Ljubeta Labović

Branka Bogavac sačinila je antologijsku zbirku/monografiju intervjua, eseja, izjava velikih svjetskih pisaca, galerista, estetičara, filozofa, istoričara umjetnosti, muzičara, te  reprezentativan izbor Dadovih slika, crteža i instalacija u drugom dopunjenom izdanju “Razgovora sa Dadom” u izdanju Narodnog muzeja Crne Gore. Kao vrstan znalac Dadove likovne poetike i filozofije Bogavac na samom početku ove dragocjene monografije kaže: Dado! Po francuskim umjetničkim prostorima to ime zvuči kao zlatni novčić. Već tri-četiri decenije, za mene je međutim to ime zlatni crnogorski perper jedan od nekoliko vrhova s kojim se Crna Gora takmiči s drugim svjetskim vrhovima. Ovako Bogavac otvara svoj prvi razgovor s Dadom Đurićem daleke 1979. godine u njegovom malom ateljeu u ulici Sena u Parizu. Već tada na svjetlosnim kapijama Dadovih boja i vizija, Bogavac je ušla u njegov kosmogonijski svijet “u središte čovječanstva koje krvari” i tamo ostala do današnjih dana začarana njegovom umjetničkom magijom. Taj ključ za otvaranje umjetnika koga “ni munje ne mogu otvoriti” bila je zapravo sama Crna Gora, umjetnikovo djetinjstvo i sjećanja  na godine rata i djetinjstva provedene u Crnoj Gori i na Cetinju. 

Branka Bogavac - Razgovori sa Dadom - naslovna strana 400px“Viđala sam ga sa velikim francuskim pjesnikom Anri Mišom, koji je takođe bio slikar. Njihova druženja su dvije umnožene pustinje”, kaže autorica ove vrsne multidisciplinarne knjige. Ona kroz svoje intervjue s velikim crnogorskim i svjetskim slikarem esejizira njegovu umjetnost, zahvata najbitnije nijanse Dadovoga genija, inspiriše ga tako da iz njega izviru suštinska razmišljanja o svojoj i svjetskoj umjetnosti i egzistenciji. Bogavac nam tako otkriva glavne uporišne tačke Dadovog umjetničkog portreta, uzroke i podsticaje za nastanak mnogobrojnih njegovih slika, instalacija skulptura i cijelih izložbi o kojima slikar sam priča znalački i spontano podstaknut zapitanošću Branke Bogavac: Opet autorica ove knjige prati i ostala dešavanja vezana za umjetnost i život velikog crnogorskog i svjetskog slikara, piše nadahnuto o njegovim izložbama, susretima sa drugim slikarima, velikim piscima, galeristima, porodici, ateljeu u Eruvalu, Crnoj Gori. Osim toga umjetničke i teorijsko-filozofske vizije su u ovoj knjizi podstaknute vrlo slobodnim umjetničkim, ali i “domaćim”  crnogorskim dijalogom Branke Bogavac i Dada Đurića koji je rezultirao detaljima i izuzetnom hronologijom Dadovog života i opusa čime je nastala knjiga “Razgovori sa Dadom” kao ekskluzivan izbor eseja i tekstova  najznačajnijih evropskih i svjetskih savremenika o  Dadu

U tom kontekstu Bogavac nije predodređeni biograf, ili  hroničar, ona duboko promišlja Dadovo slikarstvo, inspiriše ga i oslobađa da govori o najintimnijim stvarima iz svog života i umjetnosti i to Dada Đurića, koji je bio zatvoren i nekomunikativan za sav spoljašnji svijet budući genijem i koji je bio usamljenik i čudak. I zaista, ne znam nikoga kao Branku Bogavac ko je tako dugo pratio,  istrajno i inspirativno pisao o nečijoj umjetnosti kao ona o Dadu Đuriću. Sjećam se njenih briljantnih tekstova o Dadu još iz kultne Književne reči i posebno časopisa Gradac, s kraja sedamdesetih godina.

Otkrivalačka snaga ove knjige spočitava se i u tome što gotovo najznačajnije reference o svom opusu kroz ove razgovore daje umjetnik sam. U dosluhu sa ostalim mozaikom mišljenja u raznovrsnoj kompoziciji ove knjige Branka Bogavac otvara mnogobrojne sinhronicete  kako među samim umjetnostima i stilovima  tako i u mišljenjima velikih korifeja o suštini slikarstva, ali i o odnosima poezije, muzike i drugih umjetnosti.  Malo je poznavalaca i esejista koji bi prepoznali u Dadovim vizijama neke presudne elemente za poimanje njegove umjetnosti, da ih on sam u kontemplativnim trenucima nije saopštio autorici ove knjige.  Tako otkrivamo da u  apokaliptičnim i opskurnim  prizorima Dadovih kompozicija vladaju svjetlost i poezija, te da u ukupnoj egzistenciji ljudskog poretka i smisla postojanja umjetnost sve nadilazi. U jednom razgovoru Đurić kaže Branki Bogavac  “Meni je moje slikarstvo važnije od mog života”  ili ističe da je  “poezija u slikarstvu važnija od slikarstva”. A kao najvažniji i suštinski poriv otkriva nam da je slikar svjetlosti: “Svjetlost se upila u mene i izlila  na platno, ja sam jednostavno slikar svjetlosti, Jedino remek djelo i jeste svjetlo”. A na drugom kraju on je  slikar tame i tanatosa kao drugog neodvojivog spola  ljudske egzistencije koja kao u životu obitava u svakoj velikoj i  univezlanoj umjetnosti. Tim povodom likovni kritičar Mišel Foše kaže: “Svjetlost ispunjava platno, proždire prostor kod Dada…”. U tom kontekstu Đurić u ovoj knjizi otkriva svoju veliku umjetničku spoznaju  o suštini slikarske umjetnosti uopšte: “Slikarstvo je u stvari priča u svjetlosti, Svjetlost u slikarstvu je važna kao riječ u poeziji”.

U toj svjetlosti, čija je on transmisija  je i Dadov transcendent, njegova vizija i kosmogonijsko porijeklo slikarstva, ali i života i smrti. To što nam Branka Bogavac otkriva kroz ovaj diskurs jeste i trag Njegoševe iskre besamrtne, Dadova ispovijedna gnoza o svjetlosti, te da čupa slike iz Crne Gore, to je veza i luče mikrokozma, spomenimo to ovdje ne samo zbog dva vijeka od rođenja drugog crnogorskog genija u poeziji Njegoša, već i zbog blizine Biljarde i Dadove rodne kuće. Ta svjetlost u Dadovom slikarstvu ima snagu vječnosti, uprkos svim kultovima mrtvih, uprkos opscenama i apokalipsi.

Dadova vizija svjetlosti  je zadivljujuća, naročito u njegovim majstorskim analizama rituala smrti, kultovima i živim simbolima raznih  mitologija sažetih do pucanja u opnama i zarobljenim erupcijama materije i ništavila ljudskog roda prekrivenog genijalnom svjetlosnom prašinom njegovoga slikarstva. Žan Tusen Desantija upotrebljava suštinsku latinsku riječ obscenus u crnogorskom to bi bila Dadova umjetnička mađija, ta je mađija zarobila njegovo oko sa Dadovih prizora, kao sa Goje, ili Bejkona. O tim egzistencijalnim strepnjama  u knjizi Razgovori sa Dadom govori  nadahnuto sa Brankom Bogavac veliki slikar.

U kosmosu Dadovih tema motiva i ideja kroz koje prolazimo čitajući knjigu Branke Bogavac  nalazimo njegove najskrivenije misli, detalje (u detaljima je bog), erupcije boja i oblika raskošne Dadove likovne semantike, ali prvjenstveno najintimnije detalje o slikarstvu, poeziji, Crnoj Gori, te posebno o vezama života i smrti kao komplementarnih  nizova  ukupne ljudske egzistencije  u čemu je on slikar egzistencijalne strepnje, kao Goja, ili Bejkon.

Povodom izložbe slika i skulptura u galeriji Bobur naslovljene Dado-Hendl  Branka Bogavac nam otkriva fascinirajuće paralele Dadovog slikarstva i muzike.
Tim povodom bivši direktor Pariske opera Žan Pjer Martinoti je napisao:”Ja sam stručnjak za Hendla i odlično poznajem sve opere koje Dado pominje i koje on ponekad provokativno daje slikama. U Dadovim slikama i u Hendlovoj muzici postoji neka unutrašnja ljepota i virtuoznost  koja je potpuno razdražujuća i monstruozna…”, napisao je Marinoti…I zaista Dado je volio muzikalne slikare; Na pitanje “ Možeš li da uporediš muziku i boje u slikarstvu” iz razgovora “Sve je uticalo na moje slikarstvo” on kaže “Kad ti kažeš muzika, slikasrstvo i boje, ja kažem svjetlost”… Za Elen Arveler, nekadašnju direktorku Bobura, Dado je  pravi “Raspeti čovjek našeg doba”, on uzima živu materiju i u njoj vidi ne samo deformaciju nego i smrt u pokretu..

U jednom od  najboljih razgovora s autoricom knjige “A smrt i život su sigurno nešto stoto od onoga što ljudi misle” Đurić kaže da su za njega “smrt i život dva elementa koji čine život” otuda na mnogim njegovim slikama postoji to jedinstvo partusa i tanatosa. To neprekidno rađanje  nikad do kraja rođenog čovjeka: Branka Bogavac je pokazala kroz ovu knjigu da je i Dado osjećao da je to  suštinsko u njegovom opusu. Taj paradoks istovremenog oblika, sjedinjene forme  partusa i tanatosa u procesu latentnog rađanja i umiranja, stvaranja i destrukcije. Još je to prikazano u embrionalnim vizijama  koje lebde u praznini svemira, ili nasred naše nesavršene i usamljene civilizacije. A u tom razgovoru autorica  nigdje ne pominje ni smrt ni apokalipsu…Ona postavlja  asocijativna, diskretna pitanja Dadu, pitanja koja generišu i podstiču njegova razmišljanja i opsesije o umjetnosti, životu. Tu se  otvaraju, vrlo suptilna i smislena, ali za velike umjetnike kao što je Dado vrlo teška  pitanja o sreći, djetinjstvu, Crnoj Gori, sumnji u umjetnost… “Ružno je kad čovjek govori o djetinjstvu” veli Dado, to je “san koji je djelić stvarnosti…”. Osim djetinjstva i sjećanja Dado prve likovne inspiracije i analogije ne duguje savremenicima,  već  Bošu, Brojgelu, Direru…

U kontekstu života i smrti, nastao je i Dadov iznenadni antimuzej, zagledanje skeleta u tišini i sublimacija svega ostvarenog pa čak dolazak i opserviranje biološke smrti. To spajanje života i smrti sliva se kao i kod najvećiih majstora svjetske umjetnosti u neodoljivu čežnju kod Dada za apsolutnim i vječnim; Na takvim, najvažnijim mjestima Branka Bogavac spaja sa Dadom opservacije najvećih, svjetskih korifeja: Borhesa, Siorana, Joneska, Ljose, Veličkovića  i drugih velikana sa kojima je vodila razgovore.  Borhes veli da  je vječnost prolaznost za koju niko ne zna kad je počela. Ali vječnost je i sva sadašnjost…Dado oslikava vječnost  u tom beskonačnom spoju života i smrti.

Dado Djuric i Branka Bogavac

Knjiga “Razgovori s Dadom” jeste  razuđeni i vrlo raznovrstan mozaik  misli, literarnih fragmenata, citata, poetskih  i slikarskih vizija; ovo je Brankina i Dadova zbirka, kao neki pisani muzej u kom se nalazi stalna postavka jednog Dada Đurića, ovoga puta pisanog i esejiziranog za razliku od onog koji jeste u galerijama muzejima i ateljeima. Oba ta umjetnika su komplementarna i ovaj Dado koji je u razgovorima Branke Bogavac filosof, pjesnik bolnog stanja biti, umjetnik koji je za trenutak promijenio svoj jezik, što je opet Dadova želja i opsesija da dosegne apsolut, ako ne do kraja jezikom slikarstva onda i drugim sredstvima, jezikom poezije, muzike i svime što može donijeti odgovore na teška pitanja beskonačnog bitisanja na zemlji i u svemiru.  Kao i svjetlost i muzika kroz Dadove energetske i emocionalne kamelure pulzira i literatura, tekst. Gaetan Pikon, veliki estetičar umjetnosti, nama poznat po kultnoj knjizi Pisac i njegova sjenka, kaže da sve to raslojeno, nabacano, ili razbacano treba gledati bez prestanka; Prvi velikan koji je zapazio Dada u Parizu Anri Mišo, duboko je uvažavao Dada,  Alen Boske, za koga poezija nije potrebna, nego neophodna kaže da je Dado izabrao mrtvačke i opčinjavajuće sadržaje ..i tom duhu nepodnošljivom i jedinstvenom  dodao zelenkastu i mliječnu svjetlost, praveći magnetsku ljepotu koja se izdvaja iz tog pakla. Ta poglavlja  Savremenici o Dadu, sa više od dvadeset autorskih tekstova, Svjedočenja o Dadu, fragmenti i odlomci iz dnevnika autorice knjige i način kako su nastali razgovori  dopunjuju knjigu živopisnim materijalom i  čitaju se gotovo bez daha.

Knjiga sadrži dvadeset pet razgovora Branke Bogavac  kroz četiri decenije Dadovog života u Parizu tematski raznovrsnih, ali uvijek intoniranih kroz Dadov veličanstveni duh. Razgovori su nekad duže, ili kraće vezani za jednu temu, ali bi autorica veoma često i iznenađujuće brzo prelazila s teme na temu, što je Dado uvijek prihvatao i odgovarao gotovo s osjećanjem očekivanog pitanja. U tome je veličina i poznavanje mnogobrojnih biografskih nacionalnih, porodičnih, umjetničkih detalja diprinijelo da Bogavac kroz ovo drugo dopunjeno izdanje napravi knjigu koja predstavlja izuzetan doprinos ne samo crnogorskoj likovnoj i kulturnoj baštini, već prevazilazi granice i samim tim može biti vrlo interesantno njeno objavljivanje u drugim državama, a prije svega bi bilo vrlo efektno i neophodno jedno izdanje na francuskom u Parizu gdje je Dado bezmalo proveo najveći dio života i u najvećoj mjeri se ostvario kao umjetnik.  Treba još reći da je knjiga opremljena raskošnim reprodukcijama Dadovih slika, mnoštvom izuzetno vrijednih fotografija  Dada Đurića, Branke Bogavac i drugih ličnosti u Eruvalu, galerijama i na drugim mjestima, što predstavlja vrlo značajnu dokumentarnu građu. Knjiga je  objavljena u formatu monografije sa predgovorima Olge Perović  i   Jasne Jovanov.

Sa Dadom su razgovarali i drugi veliki ljudi, pisci, biolozi, slikari, galeristi i rijetki novinari. Svi su se utapali u “užas njegovog komfora” kako veli  Danijel Kordije. Za nekoga to je bio užas, a za nekoga ljepota i zanos, kao za Patrik Vadberg, ili riječi koje u svojoj mutnoći mogu biti okrutnije od slike, ili koloristički raj i pakao za Ljubu Popovića, ili Umnožene parabole sa hiljadu linija za Alena Boskea, ja bih se složio sa Žoahim Aberdah; Možda je to san…utjeha slika, ljepotom i iskrenošću…za samoga Dada to su uspomene iz djetinjstva, iz djetinjstva i rata u Crnoj Gori, to su njegovi “prvi horori”, užasi svadodnevice i smrti i oblici prouzrokovani smrću,  te sam život kao oblik prokletstva.

Svaki umjetnik ima svoj kozmos, svoju umjetničku i egzistencijalnu tačku sa koje kreće u svoju plovidbu ka svojoj Itaci, kako bi rekao Kavafis. Branka Bogavac je pročitala kod Dada da je njegov alef Crna Gora i otvorila je ovu veličanstvenu knjigu  razgovora s Dadom tekstom Ja te slike čupam iz Crne Gore. A zatvorio je Dado 2010. godine na Košćele pored Rijeke Crnojevića.