Ljubomir Mudreša
Od Careva Laza do Bokova
Jutro! Putujem za Rijeku Crnojevića. U rasklimanom autobusu malo ima putnika. Iz radio prijamnika, trešti muzika. Kroz debelo staklo autobusa, lijevu stranu lica, grije mi zubato novembarsko sunce.
Da bih se spasao od radio dreke, pogledima tražim spomenik na Carevom Lazu. Nadiru misli na 28.jul 1712. godinu i veliku bitku Crnogoraca i Turaka. Vladika Danilo sa Crnogorcima privremeno je zaustavio nadiranje velike turske vojske, kojoj su komandovali: Ahmet paša i Tahir paša. Legende kažu da je bojište bilo natopljenom krvlju mrtvih i ranjeni, sa obadvije strane. Ipak, Turci su dijelom zauzeli Cetinje i zapalili Cetinjski manstir. Vladika se sklonio iza austrijske granice.
Misli na Carev Laz potiskuje ljepota pogleda na Karuč i zidine zimovnika Petra II Petrovića Njegoša. Impozantnu kamenu kuću zidali su Ceklinjani i sveti Petar Cetinjski 1808 g. Kažu da Crnogorski vladika i svetac tražio je da, umjesto posječenog duba, badnjaci budu od pruta lozovog.
„Ajde, ko izlazi ovđe, da požuri,“ požuruje dva stara čovjeka, brkati vozač, tražeći novu radio stanicu. „Ma neću ja da slušam politiku. Ona me ne interesuje – jer svi su jednaki! Ovi što su u opoziciji hoće da uzmu vlast, bez volje birača. I, jeni i drugi kunu se u Evropu, no ništa ne čine da pomognu sirotinju.“
Pavlova strana, izranja iz jesenjeg kolopleta boja: opadajućeg žutog lišca i očaravajućih boja vode jezera i odsjaja svjetlosti poznog jesenjeg sunca. Troma rječna voda rijeke Crnojevića ovđe se ulijevaja u jezersku, da bi zajedno hitale da zapljusnu Vranjinu i ostrvo Lesendro i dalje i šire, u nemirnom talasanju – doprle do Vira, padina svete Rumije, Godinja, Krajine…,
Zaustavljam pogled na Žabljak Crnojevića. Okolo njega i nad njegovim ruševinama caruje tišina. Vranjina i Lesendr, jezero, sunce, netaknuti okoliš – najljepši spoj Neba i Zemlje. Nije čudo da zbog njih je patio vladika i pjesnik Petar II Petrović – Njegoš. Mislim, da je ovuda prošao pjesnik Bajron – zapisao bi da je baš tu „najljepi spoj neba sa zemljom“. No, nije međutim, pogriješio kad je tačku najljepšeg spajanja Nebesa i obala mora vidio na Crnogorskom primorju!
Rijeka! Stajemo kod spomenika palim borcima i žrtvama Drugog svjetskog rata. Izlazim. Sam (!) stojim pred imenima Narodnih heroja, boraca i žrtava fašista, na spomeniku posvećen njima. Kolebam se hoću li zapaliti izlomljenu svijeću, koju sam htio zapaliti na Obodu u crki Svetog Nikole. Ipak, palim svijeću i ako ko naiđe reći ću: to sam uradio za dušu mojih sedmoro rođaka, čija imena na spomeniku blijede.
Desno, fabrika ribe – zaključana. Ne radi iako je nekada bila hranilica više stotina porodica Riječke nahije i Podgorice. Početkom prošlog vijeka u fabrici „Marica“ od ribljih čeljusti pravljeni su biseri.
Uspavana ljepotica
Na Danilovom mostu pogled mi mami uspavana ljepotica – Rijeka Crnojević. Nekada glavni trgovački centar i pazar Crne Gore, njena jedina luka, grad pun zanatskih radnji, prodavnica…U sedam mlinova s jeseni i zimi danonoćno se mljelo: rumetin, pšenica, ječam iz podlovćenske Crne Gore. Carinarnica, pošta, pristanište na Lipovik, redovne brodske veze sa Virom i dalje sa Krajinom.
2.
Rijeka je tada, pazarnim danom, bila ogledalo muške i ženske ljepote, porodičnog bogatstva a Boga mi i siromaštva. Povlačnenjem pred turskom najezdom Rijeka je postala središte i stecište Crne Gore i kameni prijesto dinastije Crnojevića. Sjedište zetske mitropolije. Grad u kome su sveti Petar Cetinjski, knjaz Danilo, kralj Nikola i bogatiji ljudi zidali kuće spratnice, odmah do vode, ili birali uzvišenije lokacije za svoje zimovnike. Kuća svetog Petra Cetinjskog na sredini Rijeke, izgrađena je 1810-15. godine. Nedavno je obnovljena. Umivena podnevnim zracima sunca mami poglede rijetkih posjetilaca. Dvorac kralja Nikole na Ljeskovcu (izgrađena 1884. godine), propada i čeka radove na interventnoj zaštiti od propadanja. U još gorem stanju je nekadašnji glavni hotel na Rijeci – glavno svratište: pazarlija, putnika, noćobdija…
Gradić Rijeka Crnojevića, nekada bilo života podlovćenske Crne Gore, planirana je dosta puta da bude „Jezerska ljepotica“ u kojoj bi cvjetao: turizam, ugostiteljstvo, mjesto za likovne i druge stvaraoce. Međutim, glavna saobraćajnica ju je zaobišla tako da danas na Rijeci osim pojedinačnog privatnog turističko-ugostiteljskih objekata uspavana ljepotica čeka bolje dane.
Mislio sam se, kuda dalje poći? Sjedeći na kamenoj ogradi Danilovog mosta (izgrađen 1853. godine) sjetio sam se mog davnog razgovora sa vladikom Danilom (Dajkovićem) u Cetinjskom manastiru. Tada mi je rekao: „Ljubo kao dijete čuvao sam koze po Obodu i sakupio nekolika olovna slova. I, sada neznam što sam sa njima učinio… (?) Moja dilema je odklonjena – idem pješke do grada Oboda!
Na ostacima stare kamene kuće, sa južne strane stoji mermerna ploča, na kojoj piše da je tu radila Obodska štamparija. Mjesto zapuštenosti, tišine i divljenja – čuva uspomene na Prvu državnu Crnogorsku štampariju kod južnih Slovena u kojoj je davne 1494. godine štampan „Oktoih prvoglasnik.“
Naša knjiga, po estetskim vrijednostima u štamparstvu i u kulturi uopšte, iza Ljetopisa popa Dukljanina, je kultna knjiga u evropskom kulturno-naučnom i istorijskom svijetu. Sjećanja nadiru, na jedan dan 1994. godine, kada se obilježavalo 500. godina jubileja Obodske štamparije. Kao komentaror beogradske „Borbe“ izvješatavao sam sa te proslave. Iz mog teksta izmijena je riječ crnogorska i, napisana obodska štamparija. Ne ponovilo se(!)
Dado samotnjak
Zarekao sam se sebi da ću od Rijeke do Dadovog vječnog konačišta, podno Košćela prepješačiti. Noseći breme života stigao sam na Dadov grob i, sio na kamenje koje okružuju mjesto vječnog počinka velikog svjetskog umjetnika. Sahranjen po sopstvenoj želi u crnogorskom odijelu, darovao je svoje tijelo crnogorskom kršu, čapuru i posnoj zemlji – na najljepšem mjestu. Odavde, pogled i duša se napajaju ljepotama Rijeke Crnojevića, Skadarskog jezera, Vranjine, Lesendra, Žabljaka, Oboda… Veliki svjetski umjetnik, a Crnogorac, mogao se sahraniti u bilo kojoj Aleji velikana. Međutim, izabrao je mjesto podno crkve sv. Luke. Nadiru sjećanja! Izdvajam njegove riječi(!) „Crna Gora je u tolikoj mjeri jedinstvena da bi je, štono kažu, da je nema trebalo izmisliti“ te između ostalog nadalje:“dok sam crkavao od gladi niko me nije poznavao…“ O Njemu – napisano je mnogo knjiga. Pisaće se, i čitati o njegovom stvaralaštvu još više i, dugo. Na tom mjestu – ćutanje je ustvari, izraz najdubljeg poštovanja slikarskom geniju – čovjeku koji je ime Crne Gore – časno predstavljao i nosio duboko u sebi.
3.
Košćele- krvavo stratište i mjesto za vječno pamćenje. Naime, na tom mjestu 15. jul 1941. godine. osamdesetak boraca iz ovog kraja dočekalo je motorizovani italijanski bataljon. Posljedica višesatne bore je 80. poginulih i 700. zarobljenih italijanskih fašista, i jedan lakše ranjeni borac.
U smiraj dana došao sam u rodno Bokovo. Selo, nekada je imalo sedamdeset ljudi koji su za vrijeme Crnogorskog pohoda na Skadar ponijeli toliko pušaka. Selo u kojem je donešena odluka o dizanju Božićnjeg ustanka. Danas selo u kojem stalno živi nekoliko starijih osoba ali takođe, i selo koje vikendom i ljeti – oživi.
Antrfile 1.
Stare a nove podjele
Na Rijeci Crnojevića, prije prisajedinjenje Crne Gore- Srbiji, postjali su dvije boje papira: bijeli i zeleni. Na bijelom su se podpisivala ona čeljad koja su podržavala prisajedinjenje Crne Gore – Srbiji a na zelenom oni koji su bila za ravnopravni status Crne Gore sa drugim južnoslovenskim narodima u Prvoj Jugolsaviji, odnosno kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca. Prvi su pomogli Karađorđevićima da ukinu: crnogorsku viševjekovnu državu, njenu krunu, vojsku, crkvu, kulturu… Ovi drugi, veoma sporo danas, vraćaju oduzeto.
Antrfile II.
Četiri dinastije
U svojoj milenijumskoj povijesti Crna Gora imala je četiri dinastije: Vojislavljeviće, Balšiće, Crnojeviće i Petroviće, što je svrstava u sam vrh evropskih krunisanih dinastija. Između viševjekovnog dinastičkog koda Crnom Gorom vladali su vladike i Šćepan Mali. Prve tri dinastije svoja prestolnička mjesta imali su na lokalitetu Skadarskog Jezera.