
U knjizi PISMO UREDNIKU publicista Milan Maretić je na oko 255 strana polemisao sa raznim autorima pisama, tekstova ili teza koje su objavljivani u nekim medijima u regionu i Crnoj Gori. U svojim tekstovima autor je branio istine o Crnoj Gori, Drugoj Jugolsaviji, znamenitim ljudima tog i sadašnjeg vremena, a posebno kada je riječ o Narodno oslobodilačkom ratu, i državo-tvornom kodu Crne Gore.
Za ovako opsežno polemisanje i treganje za istinom, Maretić se uvijek pozivao na knjige, institucije, pojedince, vjerodostojnim dokumentima, ekcikolopedijama ili sudskim spisima i reći ću, ne manje važnim da nijedno njegovo reagovanje nije demantovano. Dakle nije bilo replike.
On piše veoma autoritativno – uljudno i prije svega tečno ciljajući ona mjesta u teksu koja nijesu bila podastrta istinom. Njegove rečenice su zaokružena misao i ako je u kratkoj formi pisačkog iskaza to veoma teško. Kad je riječ o istorijskom iskazu – Milan Maretić drži se konstante – istine, sa kojom se ne može polemsati. Za tu neoborivu činjenicu autoru bilo je potrebno dosta vremena i novca da prati obilatu dnevnu ili periodičnu medijsku produkaciju, kako bi prevovremeno reagovao. U novinarstvu je poznata stara krilatica a to je – što nije zapisano nije se ni dogodili.
Kao vrstan hroničar Maretić je objelodano više imena i prezimena ljudi koji su rođeni ili su porijeklom iz Bokova. Manje je poznato da je u Bokovo donesena odluka o podizanju Božićnog ustanka. Malo se znalo o učežću znamanitih Bokovljana u Božićnom ustanku, a da ne govorim da tamo još nema spomen ploča o tom vremenu i imena tih ljudi. Nema mnogo podataka o robijanju Bokovljanja u zatvorima, tog vremena te da je među njima bilo i tek rođene đece. To su krile vlasti u Prvoj i Drugoj Jugolsaviji. Maretić pedantno istražuje i u ovoj knjizi obljavljuje.
Autor knjige posvećuje posebnu pažnju učesnicima NOR i žrtvama tog vremena. U tim polemici ili reagovanjima jasno se odslikava – ko je dželat a ko žrtva, ko se borio za slobodu a ko je služio okupatoru.
U intezivnoj propagandi očito se stiče utisak da to nijesu greške autora pisama već precizije kazano služe za reviziju istorijskih činjienica sa namjerom minimiziranja znamenitih ličnosti, revizije i prisvajaja istorije, ili izjednačavanja dželata i žrtava.
Takve propagande u Crnoj Gori bilo je napretek. U sadašnjem vremenu kada je medijsko-poltičko, nacionalno, vjresko i kulturno nebo Crne Gore podijeljeno i kada svako ima svoje istine sa ili bez navodnika – svakodnevni smo svjedoci. Ne žali se novaca, papira i mastila da bi se što više iskrivila istina o nama, i našoj državi.
Stari Latini rekoše da je državu teže braniti nego stvoriti.
Ako se državi otima ili svojata kultura, istorija, vjera, jezik onda je lako uništiti. A, Crna Gore još nema kultnih knjiga kakva je recimo Enciklopedija. Osim toga i ne manje važno vlasnici velikog broja medija u Crnoj Gori su prodati gazdama iz komšiluka. Crnogorski pisci ili slobodni ntelektualci, polemičari i novinari nemaju mogućnost promocije svog stvaralaštva a da ne zborim o gostovanju na tim medijima. Primjera radi kulturna produkcija na brojnim festivalima u Crnoj Gori namijenjena je stvaraocima van Crne Gore. Dobijaju oni nagrade i priznanja a da ne govorim o medijima koji im posvećuju posebnu pažnju.
E, to je slka o ploložaju, i uticaju crnogorske kulture. U takvim uslovima u kojima se nalazi nacionalna kultura rijetke su institucije koje bi po prirodi stvari trebale da reaguju. Umjesto njih reaguju rijetko neka udruženja ili pojedinci.
Takva je knjiga PISMO UREDINU autora Milana Maretića, i drugi tekstovi koje je napisao, i objavio.
Neka mi, na kraju bude dopušteno da kažem – preporučujem je čitaocima da je pročitaju. Naći će tamo dosta istine o nama i Crnoj Gori.
Milane hrabri gospodine – želim Ti još dosta godina života i pisanja novih knjiga i naslova.



Be the first to comment