Manifestacija MIŠKOV DAN, održana je 21.februara 2014. u sali restorana „Cetinje“ u Lovćencu.
Programom manifestacije Miškov dan predviđen je obilazak kuće i polaganje vijenca na pjesnikov grob.
U večernjim časovima održan je bogat kulturni program u kojem je nastupio veliki broj učesnika. Prenosimo integralno scenario održane manifestacije sa nekoliko fotografija učesnika.
LOVĆENAC
Aleksandra Popović Zlatković
MIŠKOV DAN
PRIJE POZDRAVNE RIJEČI – Božidar Simović i Aleksandar Vukotić – s gitarama izvode jednu muzičku numeru, a potom Tijana govori Miškovu pjesmu: OSMISLI RIJEČ DUŠE
Osmisli riječ duše
Bojim zore
I utrobom
Koju je progutalo more
I ne dozvoli da
Nemuštim jezikom
Kažu ti: dobro jutro
Ukradene zore.
Osmisli nit težnji
Jer život je težački,
I budi Aladinova lampa
Ili bar svijeća
Za ovaj tamni vilajet luđački.
Osmisli smisao
Jer te postojanje zove
Da se zakuneš
Da nećeš dozvoliti
Da gluposti
Kraj tebe progovore.
ALEKSANDRA SE OBRAĆA PRISUTNIMA: Bio je to Božidar Simović i Aleksandar Vukotić i Tijana Đukić, a kroz večerašnji program vode vas Aleksandra Popović Zlatković, Nataša Đurović i Minja Krivokapić.
Poštovana publiko, dragi gosti i prijatelji dobro došli na III književnu manifestaciju MIŠKOV DAN, a prvo da vas pozdravimo ispred Udruženja „Bačka kuća“, ujedno i organizatora ove manifestacije, i da se najkraće predstavimo: snimili smo dokumentarni film ĆOPIĆEVA RAJSKA DUŠA, pokrenuli manifestacije: NJEGOŠEVI DANI, MIŠKOV DAN, DAN VINARA I VINOGRADARA, obilježili 190 GODINA DOSTOJEVSKOG, ANDRIĆ I CRNJANSKI – U OGLEDALU VREMENA, WAGNER NA DRUGAČIJI NAČIN...
POZDRAVLJAMO SINOVE NAŠEGA MIŠKA – MARKA I NEMANJU, SESTRE Radmilu i Sonju, NAŠE UVAŽENE GOSTE IZ VRBASA i NORMALNO NAŠE DOMAĆE UČESNIKE
A, SADA BIH ZAMOLILA PREDSJEDNIKA OPŠTINE GOSPODINA MARKA ROVČANINA, DA NAM SE OBRATI, A POTOM I PREDSJEDNIKA SAVJETA MZ LOVĆENAC – GOSPODINA MARKA LAZIĆA…
NATAŠA: Milivoje Miško Abramović (1950 – 1996) rođen je 23.10.1950. u Lovćencu. Jedan je od najznačajnijih lovćenačkih književnih stvaralaca. Tumač je univerazalne simbolike, atmosfere, i poimanja života i vremena – svoje zemlje. Miško je postao nezaobilazni pisac i pjesnik vojvođansko-crngorskog života – njenih istorijskih i duhovnih relacija.
Srednjoškolske dane proveo je u Bačkotopolskoj gaimnaziji, a Višu školu za socijalni rad zavrašio je u Sarajevu, gdje je i započeo svoje stvaralaštvo i ušao u društvo umjetnika.
ALEKSANDRA: Proza i poezija Milivoja Miška Abramovića, jeste poetsko, emocionalno i nadasve subjektivno svjedočanstavo piščeve ličnosti i njegovog životnog iskustava o vojvođansko-crnogoraskoj zemlji – naseljenoj uspomenama i sjećanjima, a u pravom je planu njegov otac Marko, bez koga je ostao veoma rano, koji je predstavljao Miškov svjetionik i nadahnuće za mnoge njegove pjesme. Napušta Sarajevo i vraća se u Lovćenac da bi bio pored majke ZORKE i tu osniva porodicu – supruga TANJA na svijet dovodi sinove: Marka i Nemanju. Miško se zapošljava u Centru za socijalni rad u VRBASU i nastavlja svoj umjetnički život, pa je u Vrabasa ostavio neizbrisiv trag, pa tako Vrbas zauzima, za Miškovo stvaralaštvo, posebno mjesto, kao što je, recimo, za Andrića bio Višegrad ili Travnik.
A sada naši mladi muzičari Božidar i Aleksandar
(JEDNA MUZIČKA NUMERA)
MINJA: Miškova sjećanja, lirski intonirana i svježa, puna topline i vjere u čovjeka i njegove vrijednosti, vraćaju nas ritualnim običajima vojvođansko-crnogorskog čovjeka, a posebno donose mirise, zvukove i slike Crne Gore, slike tuge i radosti, smrti i veselja i svu agoniju i protivrječnosti prohujalog vremena, a to se veoma dobro osjeća u njegovoj monodrami Miluša Mrgudova, koja je, svojevremeno, izvođena u Domu kulture u Vrbasu – zahvaljujući, u prvom redu, dramskoj umjetnici Vesni Drinčić Đilas i Miškovim prijateljima.
A sada, postovana publiko – gospođa Vesna Drinčić Đilas … …VELI MILUTIN DA NAM JE TEŠKO I ŠTO SMO DOŠLI, A NE DA IMENOM KOPAMO OVU RANU, PA DA NAM SE U NJU PALI VATRA STAROG OGNJIŠTA.
I BOŠKO SPOMENU BRATA MIHAILA, A ONDA SVI ŠĆAHU SPOMINJATI SVOJE MRTVE, TEK DA IH SE SJETE, ALI ONDA ZAĆUTAŠE…DOLAZE, ČUJEM KAKO TUTNJI VOZ. A VIDIM PUN JE LJUDI. NEMA MJESTA ZA MENE. VIDIM, NEKO JE SJEO NA MOJE MJESTO. I MAŠE MI, MAŠE MI NEKA ŽENA… BOJIM SE SAMO DA JE I ONA U CRNINU…
Slikar, Svetislav Šljukić, (prvo je pročitana pjesma koju je Miško posvjetio svom velikom prijatelju) ukratko je evocirao upomene na svog velikog prijatelja…
Novinar i još puno više, od toga: Petko Koprivica, pozdravio je ovaj susret i zaželio da se istraje u ovoj manifestaciji i da ovo preraste u OKTOBARSKE DANE LOVĆENAČKE KULTURE, a Miško je bio i pokrenuo ovu manifestaciju – trajala je samo jedan oktobar…
MINJA: Iz bogatog književnog stvaralaštva izdvajamo zbirke pjesama Moj otac svetac, Pisma Mileni, a zbirke pjesama Ubi me bog, Vilenija nerođena sestra mojih sinova, Ikonija, roman Dnevnik sestre Jevrosime, više proznih i dramskih tekstova i stotine pjesama – ostavio je sinovima u amanet, da jednog dana sve to bude objavljeno.
*
NATAŠA: Kroz cijeli svoj književni opus, Miško je okupiran ljudskom nesrećom, sudbinom maloga, običnog čovjeka, nepravdom, i svuda se prožima nostalgija za Crnom Gorom, a posebno se osjeća neumitna bol za ocem Markom –
ALEKSANDRA: O tome je Duško Trifunović, naš veliki pjesnik, između ostalog napisao: ‚‚…Od prijatelja i porodice Milivoja Abramovića dobio sam ovaj obimni rukopis pesama. .. Ovo je stvarno veliki događaj, jer ova knjiga je spomenik ocu, majci, zavičaju, brdima i ravnici, a sva pjesnikova snaga izvire iz toga što je veoma mlad ostao bez oca.
Kako sada da se snađem, kako da poverujem da je pesnik tako mnogo pesama napisao o ocu koga više nema, a sam je, sad kad ni njega nema, ostavio pesme u amanet potomcima! KO OVDE KOME PODIŽE SPOMENIK? Da li pesnik svome ocu, ili PESNIKOVI SINOVI SVOME… KAKO JE NAPISANA OVA KNJIGA – ZASLUŽUJE I ČUĐENJE I POŠTOVANJE… Mislim da je ovde sve završeno, sve definitivno pa će svaki čitalac za sebe pronaći lepih stihova, dovoljno lepote da oplemeni svoju tugu i oprez pred životom. Ove pesme ne podležu književnoj kritici, ni profesorskoj analizi. Ovde je sve kako jest. “I na kraju Duško je dodao jednu strofu, iz svoje pjesme o Zmaju:
‚‚Kad pesnik umre – sve na njega liči – svi njegovi junaci i dela – potresi koji prate veličine – gradovi gde je živio i sela – veliki deo Otadžbine – kad pesnik umre sve na njega liči…”
MINJA: Da bi naš opus o Mišku bio kompletan moramo dodati nekoliko rečenica jednog pisca: ‚‚Uvijek mi se činilo da knjige, kao i ljudi, imaju svoje posebne sudbine. One se kreću ka ljudima koji ih očekuju i stižu do njih u pravo vrijeme. Sačinjene su od žive materije i nastavljaju da osvjetljavaju TAMU dugo poslije nestanka svojih autora…” (Migel Serano ‚‚Jung i Hese hermetički krug)
MUZIČKA NUMERA – Aleksandar i Bozidar
*
BALŠA: Naš otac u mnogim svojim pjesmama kao da je predskazao svoj prerani odlazak sa ovoga svijeta i kod posljednjeg oproštaja jedan naš prijatelj je rekao: ‚‚Nijesi živio koliko si mogao – nego koliko si htio!”
*
MILUTIN: OVA SLOVA I OVE RIJEČI NE NOSE NI KAP U MORU U KOJEM PLIVAMO.
OD BOLA ŠTO VIŠE NIJESI SA NAMA, OD SREĆE JER SI U NAS UGRADIO
BALŠA: TVOJU LJUDSKOST I NJEŽNOST.
ŠTO SMO STARIJI SVE VIŠE PRONIČEMO U SUŠTINU TVOJIH UMNIH
RIJEČI I TVOJIH RAZMIŠLJANJA KOJE ZBOG TVOG PRERANOG ODLASKA I NAŠE MLADOSTI NISMO MOGLI SHVATITI,
MILUTIN: ZATO SU TVOJE PJESME DA NAS VODE, OPOMINJU I SJEĆAJU NA TEBE.
(ZAJEDNO) NEKA TE TAMO – ANĐELI ČUVAJU!
(I OPET ZAJEDNO)
NAŠEM OCU
S ANĐELIMA
MARKO I NEMANJA
ALEKSANDRA: Miško je sjajno pisao eseje, ali o njima nije vodio računa, jednostavno rasipao ih je od Sarajeva do Lovćenca, a posebno Vrbasa. Mi smo odabrali jedan briljantan esej koji je, u ono vrijeme, obišao cijelu Jugoslaviju, pa i šire.
CETINJSKA NOSTALGIJA (Cetinjski list i godina 1988.)
Govore: Minja, Nataša, Biljana i Maksim
MINJA: Pozna jesen hiljadu devesto četrdeset pete. Željeznička stanica Sekić. Vjetar u odboru za doček. Stud sibirska…a Sibir je svuđe – gdje je hladno srcu i tijelu.
BILJANA: Što te naćera da nas iz onako lijejpog Cetinja dovedeš u ovaj Sibir – upita Anđe svog domaćina Jovana Perova.
MAKSIM: Pukao vojvođanski dlan po gorštačkom oku, salaš se „Mičurin“ zabo u nebo – kao prkos. Parnjača odahnula.
MINJA: Nijesam mnogo lijepoga ni tamo ima, pa mišljah idemo u obećanu zemlju, tako nam rekoše, kada nas dovedoše u Zeleniku…
NATAŠA: Na stanici metež. Sakuplja se, ono jade malo prnja, umotava tuga i najočuvanije platno, namješta lice na osmijeh i sreću i „počinje“ pjesma.I neka se čuje, neka se zna,, ako su ostavili ognjišta i grobove – nijesu ostavili pjesmu. Ona će ovdje uvijek iznova započinjati – uz ognjište.
BILJANA: Željeznička stanica daleko od sela. Tu će zanoćiti kolona sanjalica, tu će usnit prvi vojvođanski san i odatle nastaavit put snova – u vječitu nezavršenost.
MAKSIM:Gvozdo je prvi otišao u selo. Gvozdo, Cetinjanin, otišao da traži svoje Cetinje u ušoranim vojvođanskim kućama… „majko, tamo ima puno kuća ka kod nas na Cetinje! Rekoše mi da je naš broj kuće 716…
NATAŠA: Ulice se smjenjuju pred CUJINIM očima, dok sjedimo kasno u noć i vraćamo se: on iz stvarnosti a ja iz geneze. Ulica Peka Pavlovića, broj 1 (jedan) – ostala je u talogu uspomena. Djetinjstvo, lopta krpenjača i Olga – djevojka iz dječje mašte… Putuje Cuja, svojom ulicom i dodiruje tugu i nadu. Život mu je sada napisao sreću, pa ta nostalgija – manje boli.
MINJA: Sastavljali smo pod ovim prašnavim nebom, jutro i predvečerje, mazali bradu slaninom, da bi sebe lagali kako smo siti, a ja sam umjsto doručka nosio loptu, govoreći sebe da je glad za igrom – prava glad…
NATAŠA: Sjedimo i pijemo „Crnogorsku lozu“, drugo piće, u ovom trenutku, bilo bi izdaja misli i sjećanja. U kraju oka ćuti mu suzica, u ramenima Orlov krš i Donje polje, ćuti Bogdanov kraj – njihovog Bogdana kraj.
MAKSIM: Dođoh prvi put na Cetinje, pedeset osme. Put preko Njeguša. Slutim dodir sa voljenim gradom. U srcu mi buk i krv pjesnuša. Ulice uske, pa prisne, svoje, samo što te ne potapšu, što se ne srede sa sljepočnicama… Ulica Peka Pavlovića broj jedan. U dvorištu, veliki orah – mog djetinjstva, ali mu potkresali grane. Sa jedne mladice ubrah list, stavih ga u lijevi džep – sa dokumentima… i odoh. Teško je reći šta se sve u meni tada dešavalo. Iza mene u dvorištu osta djetinjstvo, a mi se djetinjstvu – uvijek vraćamo…
MINJA: Korača Cuja pedeset osmom, korača četrdeset petom, korača sa strofom dječjeg pogleda i čežnje. U mislima izgovara stih po stih, dok mu se u lijevom džepu uspomena – slute potkresane grane.
MINJA:
Oh, kako su brzo prošli sni strasni,
Zanosi tih dana i noći,
Lakoćom nježnom opijene ljubavi i sreće
Gledao, čeznuo i čekao svakog dana , da će doći
A sada patnje, tuge i boli,
Ljubav nije dočekala ni proljeće…
NATAŠA: I neko prekinuto proljeće, prekinuto u malim kalendarima tuge. Kao da je neko htio brisati pravo na bezbrižno djetinjstvo, pravo na nečiju ljubav naslućenu u četvrtom razredu bezbrižnosti…
Pošli su u stradiju mašte i nade, u daleka polja nepregledna, u zeleni lavirint suznjače, u cik od kojeg su pravili zoru, u predvečerja znoja i masti. Taman se u toj ulici iz četrdeset pete začela mala idila nezaboravna. Sada nad prošlošću satoji spomenik napravljen od pjesme.
BILJANA: Putuje Cuja u hiljadu devesto devetnaestu: Otac, Jovan Perov, sa Markom Mašanovićem i Jovanom Tomaševićem – gradio je radničke ideale…Jovan Perov graditelj, gradio ideale, izgradio djecu: pet sinova i kćer, gradio puteve za hod i puteve za dobrotu, izgradio čovječnost za ponos… Posljednja očeva želja, Jovana Perova bila je da ga prenesu na Cetinje, jer hoće da bude pored oca, majke i brata…
NATAŠA: U lijevom Cujinom džepu, list oraha iz dvorišta u ulici Peka Pavlovića broj jedan, još uvijek fino upakovan, sada već, herbarijski ispresovan, i sjećanje,koje lakom tugom mori, i kao da još miriše, a to mirišu uspomene djetinjstva, samo ih jedna nostalgična suza pokušava izbrisati zbog ponosa, ali supruga Jelica, sin Željko, kćerke Željka, Dragana i Đina, a posebno unuka Vanja , unuci Đorđe, Lazar i Ilija – brzo ga vrate u sadašnje vrijeme: „ Đeedeee! Evo, našeg đeda…“ a onda opet Cuja nastavlja da korača devetsto devetnaestom, četrdeset petom, pedeset osmom, a posebno 1980. godinom kada se oženio u svojoj 50. godini i džadom, lovćenačkom, se trucka i šapuće o pređenim drumovima…
(Gitara – Aleksandar i Bozidar)
ALEKSANDRA (NASTAVLJA): sada će nastupiti naši domaći stvaraoci – MIŠKU U ČAST: gitarista Božidar Simović i Aleksandar Vukotić, već smo ih čuli, ali još jednom, da utvrdimo znanje, (Božidar i Aleksandar – jedna numera)
tu su i naši pjesnici: prof. Radosav Mišo Tomašević (esej o današnjoj, tužnoj, poeziji)
Dejan Škeljić: MOJ LOVĆENAC
Kad sneg zamiriše,
I okreči ulice u belo,
Punim plućima počnem da dišem,
I vidim svoje selo,
U jednoj celini,
Kako se šepuri u raskošnoj belini.
Deca okupirala ulice,
Dok se drveće ogoljeno stidi,
Spomenik se pravi važan,
Neko reče: Hajde ravnicu vidi…“
A ona obukla kaput beli,
I nju sneg sada veseli.
Sve je belo i svečano,
I tako neka emocija krene,
Shvatim, a znam odavno,
Da je on protkan kroz mene,
Kao kroz košulju konac
MOJE SELO, MOJ LOVĆENAC.
a sada naš najmlađi pjesnik Aleksa Giljen
TEŠKO SE BUDIM, A JOŠ TEŽE PRESTAJEM DA SANJAM
Prihvatam borbu, ustati neću!
Čujem u kući buku još veću:
To mama zove zaspalog sina.
Ljut sam, to ona ratuje s njima.
Opet je stala na drugu stranu,
Budi me, a zna svaku moju manu.
Ustati neću, lako ću s njima
Šarmiraću mamu, voli svoga sina.
„Izvini mama, boli me glava…“
Neću joj reći da mi se spava.
Zatvaram oči, kao od bola
Očekujem ishod ovog svog fola.
Sunce se smeška i razbija tamu,
Sat opet zvoni, ori se po stanu.
Samo mama brižno gleda u mene,
Zaviruje u oči mi snene.
Još samo ova provera da prođe,
San da opet na oči mi dođe.
„Ustani Aleksa, nije ti ništa.
Slaba ati vajda od pozorišta“.
Teško se budim, ustajem još teže,
Nešto me čvrsto za krevet veže.
Rano je jutro, malo je sati.
Zašto se vreme malko ne vrati,
Da usnim taj isti san,
Kako je subota, neradni dan!
…idemo u drugi krug sa još jednom pjesmom (Dejan i Aleksa), a sada naš najstariji pjesnik, živa enciklopedija od 1945. i najstariji lovćenački Cetinjanin, ujedno i pjesnik – CUJA Kaluđerović: PROLJEĆE
Proljeće je osvanulo ovih dana,
Nestalo je hladnog grča sa poljana.
Sve se budi i sve diše u proljeće,
Kud pogledaš, zelenilo i svud cvijeće.
Duša kipti od radosti svakog dana,
Mladost lijepa sva vesela, razdragana,
Voljeli se dvoje mladih, puni sreće,
I šapuću: treba, treba živjet za (onda je zastao i kompletna sala u jedan glas) PROLJEĆE.
ALEKSANDRA: I na kraju, moramo čuti Miškovu pjesmu MIŠKOV DANI
Ja znam zemlju
Ja znam pojesmu
Ja znam rijeku
I obale znam,
Koje će se po
Meni zvati.
Riječ će moja
Kao mač iskonski
Vojevati i bojevati.
Ja znam zoru
Koja će za mene
Da osvane
I koja će se zvati
MIŠKOVDANI.
Bijeli golubovi duše
Sad u meni lete
Stradaju, pjevuše
Dok se zamkovi
I kazamati uma
U bezvrijednost ruše.
Ja znam da bunkeri uma
Marseljezom pjevuše
Dok se zadnji zidovi
Odbjeglih riječi o istini
Ne poruše
U inat uma
U inat duše.
Stoj!
Ovo je mrtva straža
Kraj koje ne mogu
Proći ni vidovdani
Stoj!
Ovo su slapovi
Koji se zovu
MIŠKOVDANI.
(Poziva se publika za učešće – prijatelji i poznanici (Govorili su: akademski slikar Pero Mandić, Božidar Martinović, slikar Mojaš Zorić, Rada Radujkov i Vesna Drinčić Đilas)
ALEKSANDRA:Poštovana publiko – hvala na pažnji, a posebno se zahvaljujemo našim gostima i učesnicima ove večeri. A sada se malo osvježite i vidimo se na sljedećoj manifestaciji. ZDRAVI I VESELI BILI!
(Muzička numera – Božidar Simović i Aleksandar Vukotić)
VIDEO ZAPIS
