Aleksandra Popović Zlatković
LOVĆENAC JE DOBIO ZRELOG I SUPTILNOG PJESNIKA
Dejan ŠKELJIĆ
KAD TREŠNJE CVETAJU
Izdavači: BORAC, Kula i
Zavičajno udruženje „VLAŠIĆ“ , Lovćenac
KAD TREŠNJE CVETAJU, a ja bih u podnaslovu dodala LJUBAV DIŠE SADA, dobili smo posebno vrijednu pjesničku zbirku, koja se čita s pažnjom i interesovanjem, a što je veoma bitno dobili smo zrelog i suptilnog lirika – u prvom redu Lovćenac, pa onda Vojvodina i Srbija. Inače, ovo je prvijenac pjesnika Dejana Škeljića…
I dalje se sporo privikavamo na javno izrečenu misao da je pisanje intimno samootkrivanje, razgolićavanje i čak samorazaranje – kako je Aleksandar Tišma znao reći, a pjesnik Škeljić počinje svoju zbirku s jednom veoma interesantnom tezom Ive Andrića :“Reči su za pisca kao vatra i voda u onoj poslovici:Dobre sluge, ali zli gospodari…One su naša radost i naša slava;ali postaju naša muka i bruka kad god se desi (i dešava se!) da napišemo i potpišemo neke reči kao čekove bez pokrića, tako da se ovdje ništa ne može promijeniti – treba čitati, pa se navikavati.
Možemo slobodno reći da se u ovoj poeziji pojavljuju dva lirska subjekta: muškarac (pjesnik), koji doživljava ljubav i pjeva strasno, i žena čiji lik samo on vidi i glas koji samo on čuje, ali ovdje je i druga vrsta i ljubavi i „slobodnog pogleda“ na okruženje.
Zbirka počinje izvanrednom pjesmom Čekao, čekam, čekaću „Uvek me draži, / sjaj u očima njenim./ Belu zastavu istaknem/ pred tim pogledom snenim. /Naprosto se predam. /i samo želim da je gledam i gledam… stalno je pričala, da nekoga čeka./ I ja sam čekao,/ na raskršću mašte i stvarnosti. / Čekao, čekam i čekaću…
Pjesnik Dejan Škeljić, ljubavnu poeziju piše s velikom strašću ali ne postoji opasanost da se strofe nađu na ivici neprijatnog ponora, tako da pjesnik uspjeva održati ravnotežu i solidno se pridržava one pjesničke strasne mjere, kako je rekao jedan pjesnik, koja pjesništvu služi na čast. Kao dobre primjere možemo uzeti pjesme: Zbog žene, neke tamo daleke, I sada pišem…Sećanja, U osvit zore rane, Podele (majstorski je opjevao Lovćenac Podele dokle više!/Dok se delimo,/crno nam se piše./Nismo svesni toga,/prestali smo verovati u Boga. /Samo podele/ Zašto?…Nismo svesni kako ćemo/na niske grane pasti…/da ćemo zbog podela./pre ili kasnije patiti! /, zatim tu je pjesma Kako izgledam u tvojim očima, Na severu, Izađi iz moje glave, s pjesmom Prazna kesa – izvanredno je dočarao današnje vrijeme „…Nekad je bila /puna mesa./Danas je samo /prazna kesa/…
Još nijesam pročitala bolju pjesmu o Lovćencu, a sigurna sam da je i nema, a pjesma se zove Moj Lovćenac „...Sve je belo i svečano/I tako neka emocija krene/shvatim, a znam odavno/Da je on protkan kroz mene/kao kroz košulju konac/Moje selo, moj Lovćenac/ – bila je to jedna strofa iz pjesme Moj Lovćenac, a tu je i pjesma Pjesnik iz Lovćenca, a zbirka se završava s pjesmom Vlašić, što nas je posebno obradovalo „Zalogaj sira/uvek me vrati,/u zavičaj moga oca i majke./Nestvarno zvučale i sada pamtim,/priče o Vlašiću,/kao da su bajke…/ – strofa iz pjesme Vlašić.
Lijepe pjesme, u kojima se međusobno, možemo slobodno reći, upoređuju i dopunjuju – ljubavna strast i čari poezije. Danas, Lovćenac treba da slavi, jer dobio je zrelog i suptilnog pjesnika – dugo je čekao, ali i dočekao. Pjesme koje će podjednako čitati i uživati i rafinirani ljubitelji poezije i ostale osobe. Dejane, dobro nam došao!
Specijalni gost večeri bio je pjesnik Blagoje Baković, poznati pjesnik iz Vrbasa koji nam je predstavio, upravo izašlu, svoju 50. knjigu poezije Molitva, a violinista Ervin Dudaš, iz Feketića, inače učenik 3.razreda muzičke škole „Isidor Bajić“ u Novom Sadu, preko Mendelsona (Mendelssohn) izvanredno nam je dočarao rani romantizam, a preko Baha (Bach) dububinu i umjetničku ljepotu – baroka.
Promocija je održana u prepunoj feketićkoj sali Kulturnog centra, moderator je bila Aleksandra Popović Zlatković, a učesnici su bili: Blagoje Baković, Savo Radovanović, ispred „Vlašića“ i autor Dejan Škeljić.
