Maja Perfiljeva: Moraš i dalje sanjati da bi živio…

 

Tekst, “Maja Perfiljeva: Moraš i dalje sanjati da bi živio…”, pripremio je urednik Crnogorskog glasnika dr Zoran Drašković. Za objavljivanje na našem portalu, gospodin Drašković nam je osim teksta ustupio i izvorne fotografije i poster. Zahvaljujemo se dr Zoranu Draškoviću velikom prijatelju Montenegrine, koji stalno doprinosi da naš portal bude još kvalitetniji i posjećeniji. 

Prilog o Maji Perfiljevoj objavio je “Crnogorski glasnik” u broju 80. iz 2013. godine, u rubrici Stranica mog života. Sadržaj prenosimo integralno.

 

O poetesi Maji Perfiljevoj – uvijek dragoj gošći i u Crnogorskom domu u Zagrebu i na brojnim manifestacijama crnogorske nacionalne manjine, koja nam je ne jednom kazivala svoje pjesme ali i ponešto iz svog života (v. npr. brojeve 68, 74, 77 i 79) – mogli smo na njenim gostovanjima i iz njenih knjiga „Samo jedan život imam … “ (2005.) i „Tajanstva“ (2010.) saznati da joj se otac rodio na Dalekom Istoku Rusije i da je kao dječak došao u ove krajeve, da je ona rođena u Tivtu, da ju je u djetinjstvu zauvijek opčinio Bokokotorski zaliv, da se školovala i studirala književnost u Zagrebu, da danas živi na relaciji Zagreb – Tivat i da posljednjih godina često priređuje autorske večeri svoje pjevane poezije.

Saznali smo, u međuvremenu, i da će pjesnikinja svoje već dugo pripremane autobiografske zapise ljetos, u Tivtu, uobličiti u knjigu, koja bi zasigurno zavrijedila da bude objavljena u okviru izdavačkih pregnuća Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske kojima se uglednici porijeklom iz Crne Gore predstavljaju hrvatskoj, i ne samo hrvatskoj, javnosti.

Obradovalo nas je i saznanje da gospođa Maja priprema za jesen, u vrijeme Lučindanskih susreta, veče poezije kada bi nam opet kazivala svoje stihove, ali sigurno i neke crtice iz pomenutog autobiografskog rukopisa.

Pa ipak – iako znamo da je svaki čovjek tajna beskrajna – teško je bilo i pretpostaviti da će molba upućena u ime čitalaca „Crnogorskog glasnika“ da saznamo jednu njenu, možda manje poznatu, „stranicu života“ koja je na neki način povezana sa Crnom Gorom, iznjedriti izuzetno sugestivno, gotovo ispovjedno i na trenutke potresno kazivanje istinske pjesnikinje koje čitaoca kao da čini sudionikom minulih događaja.

Nijesmo slutili ni da ćemo biti u prilici i da u ovom broju, sa iskrenom zahvalnošću, donesemo rukopis njene svima dobro znane pjesme „Sanjam“ (on će uskoro biti ekskluzivno objavljen kod jednog izdavača u Lozani).

A još manje smo očekivali – ako je ikada i bilo sumnji u to što je zapravo smisao na stranicama našeg glasila često pominjane sintagme „pluralni identitet“ – da će nam te sumnje gospođa Maja zauvijek raspršiti. Jer, znali smo da u duši pjesnika ima mjesta za cijeli svijet, a saznali smo da u srcu poetese – koja živi „na relaciji Zagreb – Tivat“ – ima mjesta ne samo za jednu, ne ni za dvije, no za tri domovine…

 

Maja Perfiljeva:

MORAŠ I DALJE SANJATI DA BI ŽIVIO …

 

. . .

Stara kuca u TivtuTate se sjećam tek od trenutka kad je završio rat, iako sam cijelo vrijeme rata osjećala da mi nešto nedostaje. U velikoj, staroj kući našoj u Tivtu – lijepoj kući od đeda i prađeda po majci – znala sam se povlačiti u zadnju sobu, pa bi me moja najmlađa teta, koja je tada bila još djevojčica, našla i pitala:

– Što tu sjediš sama?

Bilo joj je neobično da dijete od četiri godine sijedi sâmo. Kad bi me druga djeca pitala gdje ti je tata, ja bih odgovarala:

Eta i Igor– U ratu! – ali zapravo nisam znala što je to. A kad sam jednom na tetino pitanje odgovorila:

– Pa nemam tate!
ona me je pogledala i rekla:

– Imaš! Kako ne! Ja ću ti sad pokazati kako me tvoj tata naučio da plešem kazačok!
I onda je ona odmah čučnula I zapjevala:  “Расцветали  яблонии груши …“ (što se smjelo jer je u Tivtu oslobođenje bilo došlo ranije, u novembru 1944.), a ja sam se tada počela smijati kao i svako dijete.

. . .

Kad je tata došao 1945., ja sam se uplašila. Stisnula sam se uza zid i gledala ga s nepovjerenjem. Bio je u uniformi, jako je mirisao na brod, na gvožđe i ugljen (brodovi su tada bili još na ugljen). Međutim, on je onda izvadio iz džepa dva mala broša: jedan je bio pjetlić sa crvenim staklenim okom, a drugi je bio lisica – jedan za mene, a drugi za stariju sestru Laciju. Ja sam uzela taj broš i prišla sam mu, a on me uzeo na ruke i odnio na brod. Tamo su me svi mornari nosili – odjednom sam bila važna ličnost. Mornari su govorili:
– Šteta što naš kapetan Igor nema sina.
Tati to nikad nije bilo žao. A tri smo sestre.


∗ ∗

Što je svemu tome prethodilo, saznala sam zapravo tek mnogo, mnogo godina kasnije od mame, u ovom posljednjem ratu, kada mi je ona rekla i nešto što je mene potpuno obavezalo.

. . .

Dan kad sam se rodila bio je prvi maj – prvi dan okupacije Crne Gore od strane Talijana. Moj tata je još u Šibeniku morao napustiti brod (preuzeli su ga Talijani) i pješke se bio uputio prema Boki; znao je da ću se ja roditi. Trebalo je da se rodim u Dubrovniku, ali je tamo bilo neko bombardovanje, pa se mama vraćala preko Konavala, a onda je čula da je i u Tivtu bombardovanje. Na Kamenarima se susrela s tatom, ali ga nije prepoznala: on više nije bio uređen, nije imao činove, dobio je riđu bradu (putem se nije imao gdje brijati), a ona ga nikad ranije nije vidjela s bradom. On je mamu prepoznao i rekao joj da ne može ići s njom, već da tu mora čekati zbog nekog vojnog zadatka. Mama je onda produžila dalje – što nekim kamionom, što pješice – prema Kotoru i zapravo joj je već u Prčanju došlo vrijeme da se porodi. Jedna žena (koja je već imala puno djece) primila je moju mamu u svoju kuću. Bilo je jako hladno i mama je imala težak porođaj.

Maja i Igor PerfiljevNakon što je obavio svoj zadatak – a zapravo je primio vijest da može ići podmornicom Nebojša za Maltu da se, kao kraljevski oficir, priključ i savezničkoj mornarici (aprilski rat je bio završen i vladalo je opće rasulo) – tata je došao k mami da joj to saopšti, a ja sam se već bila rodila.
Tata me je uzeo u ruke (ja sam bila drugorođena kćerka) i rekao:
– Etica, rađaš same Mongolke! i čvrsto odlučio (nije se dvoumio valjda i zato što su se gdje god je odlazio ti sistemi rušili):
– Znaš što, ja više nigdje ne idem. Otići ću samo tamo gdje će doći podmornica Nebojša jer moram naći zamjenu i više nigdje neću ići. Ja ću ostati tu!

(Imao je sad dvije kćerkice, ostao je bez primanja i tek je 1944., kad je Italija bila već pala, bio pozvan na Vis, da bi pri generalštabu radio na minolovcu, za što je kasnije odlikovan Ordenom za hrabrost i Ordenom zasluga za narod.)
Nakon što me je uzeo u ruke, tata je – prema maminom kazivanju – uzeo i posteljicu u kojoj sam se ja rodila i odnio je iza te kuće u Prčanju.
(Tu su mi kuću, kad sam bila dijete, pokazivali s mora ali je nisam bila zapamtila. Kasnije su mi objašnjavali, a i don Branko Sbutega mi je to bio rekao, gdje se kuća nalazi, da je iza jedne crkvice, i nedavno sam je išla vidjeti.)
Tata je posteljicu tamo zakopao, a kad su ga ljudi koji su to vidjeli zapitali zašto to radi, on im je odgovorio:
– Zato da moja Maja nikad ne izgubi svoju domovinu.


∗ ∗

U decenijama čekanja i moga planiranja kada ću moći putovati u Rusiju – jer to dugi niz godina nije bilo dozvoljeno, budući da je tatin rodni Mangut vrlo daleko u Sibiriji, na granici sa Mongolijom – nisam se nimalo bojala poći tamo. Bojala sam se samo da ću ostvariti jedan svoj više decenija dug san (koji me prati još od studentskih dana) i pitala se što će se sa mnom dogoditi ako ja ostanem sada bez tog sna, a sanjar sam po prirodi. Toga sam se bojala. I vidjela sam u posljednje vrijeme, kad pišem posvete u svojim knjigama, više puta sam napisala takvu misao: Uvijek sanjaj, ali ne moraš nikad sve ostvariti, jer moraš i dalje sanjati da bi živio. Mislim da je dobro imati snove.

. . .

Jednog dečka, Rusa, koji nas je autom vozio zadnju etapu puta prema Mangutu, sa velikim strahom sam upitala:
– A gdje su deve?

PjesmaVeć smo bili u zaleđu pustinje Gobi i bilo je puno konja, ali ne i deva! Moji su mi svi uvijek govorili da sanjam, da tamo nema deva, a ja sam im odgovarala da ih ima, jer mi ih je tata nacrtao kad sam mu jednom tražila da mi nacrta konje i rekao da deve postoje. (To sam zapisala u pjesmi „Jedna lađa ide svijetom“.) Saznala sam da je tuda nekad prolazio put svile, da su tu zaista bile deve, ali da su ih Mongoli, koji su bili proganjani u Staljinovo vrijeme, odveli u Mongoliju (50 km od Manguta). Međutim, prošle godine, kada je tamo bila velika suša i deve gotovo lipsale od gladi, opet su dovođene u Mangut, na ispašu, jer tu ima puno rijeka, zapravo rukavaca rijeke Onon, na
čijim se obalama tata kupao.

           . . .

Otišla sam u Mangut sa saznanjem da tamo nemam ništa, jer mi je prije dvadeset godina u ruskoj ambasadi u Zagrebu bilo rečeno da su ondje sve sravnili sa zemljom, a ja sam samo kazala:

– Pa ostalo je nebo i zemlja!

Vjerovala sam da će mi neko od mještana znati reći bar gdje je bila tatina kuća, a zapravo sam je vrlo brzo našla! Jedna Ruskinja mi je govorila:

– Nemojte plakati, Maja! To je Vaš dom, zaboga! I vaš dom Vas je čekao!

. . .

Nakon tog puta moj svijet snova ostao je i dalje pun i prepun. Imam puno fotografija i dnevničkih zabilježaka koje su mi dale inspiraciju da slikam dalje, da pišem, da razmišljam. One su mi povezale razne kamenčiće jednog finog, finog mozaika što sam ih kroz život saznavala, a život – kako bi to tamo rekli – neka teče dalje kao i rijeka Onon.

 . . .

Mangut, 23. septembra 2012. godine

Nedjelja. Dan je sunčan i vjetrovit. Skinula sam kaput i raširila ga na pjeskovitu obalu rukavca rijeke Onon, na jugu zabajkalskog kraja (60 km udaljenog od granice između Rusije i Mongolije). Da li je sve ovo san?

Legla sam na rašireni kaput, zapalila cigaretu. Osjećala sam rijeku kako tiho teče i vjetar u granama sitnog grmlja i stepskih trava iz kojih prevladava miris gorkog pelina (taj isti miris sa stepa sjećam se da je i Šolohov spominjao).


Minja i Ivan pripremaju mali roštilj i tiho razgovaraju, na ruskom jeziku. Ja od dojmova, snova, priviđenja – ne znam što je to bilo danas? – nemam potrebu da govorim. Nemam misli. Samo osjećam, osjećam, чувствую …

A prethodno sam u pijesak, na obali rijeke Onon, bila položila kamen donijet sa naše plaže Jaz …

 

KLIKNITE NA FOTOGRAFIJU KAKO BI OTVORILI POSTER
SA FOTOGRAFIJAMA IZ MANGUTA I PJESMU “SANJAM”

Poster