Izvještaj Ilde Mare (direktorice “Art & Heritage”) za francuski medij “Courrier des Balkans”
U Šijonu, blizu Elbasana, hodočasnici svake godine hrle u Manastir Svetog Jovana Vladimira. Neki dolaze iz Albanije, drugi iz Crne Gore, Srbije ili Sjeverne Makedonije. Upravo unutar ovog pejzaža zajedničkog sjećanja oblikuje se budućnost zajednice – crnogorske manjine u Albaniji – iako diskretnije.
U Šijonu, blizu Elbasana, hodočasnici svake godine hrle u Manastir Svetog Jovana Vladimira. Neki dolaze iz Albanije, drugi iz Crne Gore, Srbije ili Sjeverne Makedonije. Ovdje granice odjednom izgledaju manje jasne nego na mapama. Gotovo milenijum, priča o svecu povezuje albanski i slovenski svijet Balkana.
Upravo se unutar ovog pejzaža zajedničkog sjećanja oblikuje i budućnost jedne zajednice, diskretnije: crnogorske manjine u Albaniji. Zvanično priznata od 2017. godine, zajednica se i dalje suočava s velikim izazovom: prenošenjem identiteta koji je dugo bio sačuvan u porodičnoj sferi, dok se jezik postepeno gubi.
Od Skadra do Elbasana, preko Tirane i Drača, porodice crnogorskog porijekla su sada raštrkane. Nakon decenija bez obrazovanja na maternjem jeziku, pitanje je šta će mlađe generacije moći i biti spremne prenijeti dalje.
Raspršena manjina
Za razliku od drugih balkanskih zajednica grupisanih u nekoliko sela ili unutar dobro definisane teritorije, Crnogorci Albanije su raspršeni po nekoliko regija zemlje. Ova raspršenost otežava stvaranje zajedničkih institucija i, prije svega, svakodnevno prenošenje jezika.
“Naša manjina, koja živi u Albaniji, uvijek je u riziku od asimilacije“, objašnjava Marinko Ćulafić, predstavnik Crnogorske manjine u Albaniji.
Njegova vlastita porodična historija svjedoči o ponekad turbulentnim putevima koji su neke crnogorske porodice doveli u Albaniju. Porijeklom iz Gornjih Luga, blizu Andrijevice, Crna Gora, porodica Ćulafić nosi sjećanje na otpor, političku represiju i progonstvo.
Njegov djed, Milovan Ćulafić, nadimka “Tatko“, bio je jedan od organizatora antifašističkog ustanka u kraju Andrijevice. Jedna od Marinkovih tetaka, Polka, ubijena je u dobi od 17 godina tokom rata. Nakon 1945. godine, Tatko je postao član parlamenta, a zatim i Prvi sekretar Andrijevice. Ali 1948. godine, protiveći se Titu i simpatizirajući staljinističke stavove, smijenjen je i zatvoren u otočkom zatvoru Goli Otok.
Prema porodičnom iskazu koji je ispričao Marinko Ćulafić, njegovu suprugu su uhapsile i zlostavljale jugoslavenske sigurnosne službe, prije nego što je umrla ubrzo nakon povratka. Nakon što je oslobođen, Tatko je poveo svoju djecu i, uz pomoć svog najstarijeg sina, koji je već bio pobjegao, prešao planine kako bi 1953. godine stigao do Albanije.
Porodica se na kraju nastanila u Elbasanu, gdje su djeca nastavila školovanje. U tom gradu je Marinko Ćulafić odrastao.
Danas je on jedna od vodećih ličnosti u institucionalnom predstavljanju zajednice. Albanski parlament je 2017. godine priznao Crnogorsku manjinu kao jednu od nacionalnih manjina u zemlji. Dugo vremena, iz historijskih razloga, bila je svrstana u kategoriju “Srbo-Crnogorac”. 2022. godine Marinko Ćulafić je imenovan za predstavnika Crnogorske manjine u novoosnovanom Komitetu Nacionalnih Manjina.
Ovo priznanje otvorilo je institucionalni prostor. Ali to nije dovoljno da se poprave decenije prekida u jezičkom prenošenju.
“Devedeset godina bez vrtića ili škola na našem jeziku značilo je da druga i treća generacija imaju poteškoća u komunikaciji na crnogorskom jeziku.”
Za Marinka Ćulafića, srž problema ostaje jezik. “Posljednja škola na maternjem jeziku zatvorena je 1934. godine”, objašnjava on. Prema njegovim riječima, tadašnja politika je također navela neke porodice da promijene ili prilagode svoja imena i prezimena.
“Devedeset godina bez vrtića ili škola na našem jeziku otežalo je drugoj i trećoj generaciji komunikaciju na crnogorskom.“
Prenošenje ovog jezika se stoga nastavilo prvenstveno unutar porodice. Mnogi znaju svoje porijeklo, priče svojih roditelja ili baka i djedova, ali više ne govore nužno tečno jezik.
Sveti Jovan Vladimir, zajedničko sjećanje
Skoro 200 kilometara od Skadra, manastir Šijon, u blizini Elbasana, jedno je od najemblematičnijih mjesta ove prekogranične historije. Gotovo hiljadu godina, Sveti Jovan Vladimir se poštuje svakog 4. juna u pravoslavnom svijetu. Njegova priča povezuje Kraju, u Crnoj Gori, sa centralnom Albanijom, gdje je, prema predanju, njegovo tijelo sahranjeno.
Miran i duboko religiozan vladar iz 10. vijeka, Jovan Vladimir, ubijen je 1015. godine i postao je jedan od velikih mučenika balkanskog pravoslavlja. Priča o njegovoj smrti nosi poruku koja i dalje odjekuje u regiji obilježenoj sukobima: “Ne tražite osvetu, ne prolivajte krv za mene. Neka moja žrtva bude za mir među narodima.“
Njegove relikvije kružile su Balkanom prije nego što su postale blisko povezane s Elbasanom. Čak i danas, manastir privlači hodočasnike iz Albanije, Crne Gore i Srbije.
Za crnogorsku zajednicu u Albaniji, svetac utjelovljuje zajedničku historiju koja prethodi savremenim granicama. Udruženje koje vodi Marinko Ćulafić svake godine učestvuje u proslavama 3. i 4. juna.
Sam manastir svjedoči o ovoj višestrukoj historiji. Obnovljen 1381. godine pod albanskim princom Karlom Topijom na temeljima starije građevine, nosi natpise na latinskom, grčkom i slavenskom jeziku. U 18. vijeku, ikonograf Kostandin Shpataraku je tamo stvarao slike, dok je mjesto postalo važan vjerski i intelektualni centar. Oštećen tokom Drugog svjetskog rata, a kasnije žrtva vjerske represije pod komunizmom, sada je vraćen svojoj ulozi mjesta bogosluženja i hodočašća.
U Šijonu, kamenje tako priča drugu priču o Balkanu: o kretanju, zajedničkim sjećanjima i vezama koje su prevazišle granice.
Obnova zajednice, prenošenje jezika
Raspršeni između Skadra, Elbasana, Tirane i Drača, Crnogorci Albanije suočavaju se s posebnim izazovom: kako sačuvati zajednički identitet kada ne postoji ni jedinstvena teritorija ni istinski zajednički jezički prostor? Upravo je da bi se povezale ove različite porodice, u martu 2018. godine u Tirani osnovana Zajednica Crnogoraca u Albaniji (Udruženje crnogorskih zajednica u Albaniji), s Marinkom Ćulafićem kao predsjednikom. Udruženje organizuje kulturne i komemorativne događaje oko važnih datuma u crnogorskoj historiji, od Dana nezavisnosti do proslave Svetog Ivana Vladimira, kako bi se ponovo stvorile prilike za okupljanje.
“Crnogorci Albanije su žestoko sačuvali svoj nacionalni identitet i dali su izuzetan doprinos albanskom društvu“, kaže Marinko Ćulafić, misleći na njihovo prisustvo u obrazovanju, kulturi, sportu, nauci i književnosti. Ali za njega, ovaj identitet ne može u potpunosti opstati bez jezika. Nakon što je nekoliko generacija bilo uskraćeno za obrazovanje na crnogorskom jeziku, zajednica sada pokušava obnoviti ovaj prijenos.
“Kontinuirano radimo na mogućnosti otvaranja vrtića i uvođenja prvih kurseva crnogorskog jezika u albanskim školama“, objašnjava on. Cilj je da se jezik i identitet izmjeste iz porodične sfere i da im se da mjesto u školama i javnom životu.
✒️Ilda Mara, autorica
Be the first to comment