Malo mora, malo više planine

jun 2016.

Jun je na izmaku. Neuobičajeno visoke temperature. Nekoliko prethodnih kišnih dana nijesu donijeli očekivano osvježenje. Zbog velikog prisustva vlage, još se teže diše. U ovakvim uslovima zaista je teško provesti dan. Stan se pretvori u saunu, a dan u moru, u pakao. Uvijek se u ovakvim situacijama priśetim Kotora i događaja od prošle godine, kojem sam tako reći u prolazu prisustvovao ispred crkve sv. Nikole u Starom gradu. Pritisla vrućina, poslijepodnevna žega, teško se diše, uske uličice Kotora kao da su još uže, kao da i one pritiskaju. Nailazi vodič sa omanjom grupom Japanaca. Na vratima crkve se pojavljuje pop, za koga bi se prije reklo da je izašao iz saune, nego iz crkve. Pita ga vodič: „Možemo li unutra oče?“, a on odgovara „Svakako da možete, samo da znate da je unutra pravi pakao“.  Naravno, Japanci nijesu ništa razumljeli, a da jesu, ko zna da li bi ušli.

Kad se nađete u ovakvim klimatskim uslovima, normalno je da razmišljate kako sebi da olakšate dan. Živim u primorskom gradu i izgleda nekako sasvim prirodno da je pravo rješenje odlazak na plažu. Moram priznati da i ja i ostali članovi porodice, kao uostalom i većina onih koji duže žive na obali, rijetko odlazimo na more. Opravdane su kritike prijatelja iz unutrašnjosti koji nam stalno prebacuju, da iako smo na pjenu od mora ne možemo otići da se rashladimo, a tolika masa dolazi iz svijeta da bi se tu brčkala. Kad se i odlučimo za takav poduhvat, on obavezno sadrži nagađanja i dogovore đe idemo, đe je čistija voda, kako se parkirati, odakle je u povratku manja gužva. Odlazak podrazumijeva i manje ili veće zastoje u saobraćaju.  Zavisno od plaže i vremena kad dođemo, mogu se pojaviti problemi oko nalaženja mjesta za peškire. Većina gostiju urani i uredno posloži tijela, spremna na cjelodnevno prženje. Sasvim razumljivo, jer kako možete dobiti pravu bakarnu boju i ubijediti komšije da ste bili na moru, ako cijeli dan ne provedete na suncu. Za tako nešto vrijedi otrpjeti bol kad koža pocrveni kao pečeni rak, ili se ljušti kao kad se korica miče sa paprika tek izvađenih iz rerne.

Plaža je zgodno mjesto da upoznate razne ljude, da čujete njihove komentare, da saznate rješenja domaće i svjetske krize. Može se upoznati svo bogastvo dnevnog menija i zaliha pića iz ručnog frižidera, ali i saznati o manje ili više uspješnim dijetama. Za mlađe i srednjovječne plaža je pravi raj, jer je prepuna pravih ljepotica, pa je to i prilika za sklapanje poznanstava ili makar posmatranje predivnih tijela, koja kao da su izvajana vještom rukom vajara. Za starije plaža nije pogodno mjesto, jer od takvog gledanja može srčka da popušti, ili da se pane s nogu pri izvođenju neke vrste slaloma između suncobrana, ležaljki, peškira i drugih plažnih rekvizita, da bi se stiglo do vode.  Tu je i bogata ponuda raznih đakonija na samoj plaži i u obližnjim restoranima, uz obaveznu muziku čijim decibelima se skreće pažnja potencijalnim gostima. Ovome treba dodati i sve bogatiju ponudu raznih naprava za sport i rekreaciju na vodi, pa se slobodno može reći da je sve podređeno gostu i zaista u pravom smislu važi ona izreka „nema što nema“. Na plaži je od zraka do mraka veselo, živo, razdragano. Situacija se mijenja kako dan prilazi kraju. Čim užarena lopta počne da uranja u more, nastaje intezivno pakovanje neophodnih rekvizita, koji će uz malo sreće naredno jutro biti postavljeni na isto mjesto. Plaža se prazni, i samo iza pojedinih gostiju, na svu sreću ne velikog broja, ostaju njihove navike. Ljeto je, nema talasa, a možda bi iz pijeska isplivalo još nešto od njihove kulture. Povratak kući podrazumijeva dobro zagrijavanje kvačila i kočnice, nakon ko zna koliko kretanja i zaustavljanja u koloni od plaže do kuće. Sparno vrijeme je potrajalo nekoliko dana, a isto toliko i naš odlazak na more.

Ovaj me odmor pošteno umorio i sve sam čvršći u uvjerenju da pored svih čari i zadovoljstava koje pruža more, pravi odmor i relaksaciju moram potražiti na drugom mjestu. Posebno to dolazi do izražaja u ovim vrelim i sparnim danima, kad se ne zna što je teže progurati – dan ili noć. Pravo rješenje je boravak na nadmorskoj visini znatno većoj od nulte. Planina, naravno, i druženje sa ljudima koji vole prirodu, razgovor, šalu, međusobno pomaganje. U takvoj grupi je veoma prijatno, a svježi planinski vazduh se diše punim plućima. To je nešto potpuno drugačije od onog kad ste na plaži među hiljade ljudi, a opet ste nekako usamljeni.

Zbog stalne zauzetosti rijetko napuštam mjesto boravka, ali sam odlučio da prvi slobodan dan provedem na nekom izletu znatno iznad morskog nivoa. U Crnoj Gori postoji veoma veliki broj planinarskih klubova, tako da se uvijek može naći odgovarajuća tura i termin. Potrebna je samo volja da se krene. Prebirajući po internetu, uočio sam da Planinarski klub „Montenegro guide“ organizuje turu na Stabanska jezera u Pivi. Ovo mi je baš odgovaralo, jer na područje Pive, izuzev pojasa uz put Nikšić-Plužine, veoma sam malo boravio. Tome treba dodati da sam s ovim planinarskim klubom išao na neke od prethodnih tura i bio veoma zadovoljan.

Planinarenje je zakazano za neđelju, 03. jul 2016. Skoro svaka planinarska tura sa ovim klubom se završava druženjem uz večeru i piće u nekom prijatnom ambijentu, kakav pruža bezbroj restorana i sličnih ugostiteljskih objekata duž predviđenog puta. Najčešće su to jela koja se rijetko ili nikako ne spremaju u domaćinstvu, često zbog sve veće zauzetosti članova porodice, ali i nedovoljnog znanja i vještine mlađih domaćica u spremanju tradicionalnih jela. Nekoliko prethodnih tura u raznim restoranima smo ispitivali spretnost kuvara u spremanju kačamaka, a ovaj put u ponudi je lovački gulaš. Prilikom prijavljivanja za planinarenje, napomenuo sam da slučajno ne zaborave da me stave i na spisak za gulaš. Činjenica je, više bi mi odgovarala neka dijetalna hrana, ali rekoh ajde, još ovaj put. Neće valjda previše smetati, a i svakako ću uskoro primijeniti dijetu, ali dani vikenda pa još i lovački gulaš nijesu baš pogodni za takav početak.

Dogovoreno mjesto sastanka je ispred Delte u 7 sati. Ustao sam dosta rano, jer mi treba oko sat vremena do Podgorice. Koliko je vikendom možda neprijatno ustajati rano, toliko prija jutarnja svježina, posebno nakon sparne i loše prospavane noći. U predviđeno vrijeme svi smo bili na okupu. Rukovanja sa poznanicima sa prethodnih tura, ali i sa novim članovima koji su riješili da dan provedu u prirodi. Spakovali smo rance i sa par minuta zakašnjenja krenuli na put. U Danilovgradu i Nikšiću pridružili su nam se iskusni članovi, koji rijetko propuštaju neku od predviđenih tura ovog kluba. Nakon kompletiranja svih prijavljenih, nastavili smo put ka Plužinama.

Tokom putovanja do Plužina, okolna područja su bila obavijena slojevima guste magle. Poznavaoci ovih terena imali su težak zadatak da onima koji su prvi put na ovom području, valjano objasne  okolna mjesta. Nije se moglo pokazivati, sve se svelo na objašnjavanje.  Pominjala su se mnoga mjesta, eko i etno sela, kao i Memorijalni spomenički komleks Dola, podignut u znak sjećanja na nevino strijeljane stanovnike ovih krajeva 1943. godine

Magla nije poželjna kad se ide na planinarenje, svi ostaju uskraćeni za dobar pogled a većina naoružana digitalnim aparatima za predivne fotografije. Predviđeni odmor za jutarnju kaficu u Plužinama dobro je došao, jer smo očekivali da će se magla razići dok svi uzmu potrebnu dozu kofeina. Svratili smo u restoran „Zvono“. Za sve koji su prvi put u ovom objektu, bilo je to u pravom smislu riječi pozitivno iznaneđenje. U velikom gradu, đe ima jako puno restorana, kafića i drugih tipova ugostitelskih objekata, sasvim je očekivano da naiđete na neki koji po nečemu odskače od drugih i naravno, plijeneći pažnju, utiče na opredjeljenje pośetilaca da baš u njega uđu. U maloj sredini kakva je opština Plužine, đe nema neke velike konkurencije, takvo nešto nije baš uobičajeno. Na svu sreću, postoje ljudi koji imaju i potrebu i smisla, da određeni prostor učine ljepšim, sadržajnijim bez obzira đe se on nalazi. Upravo je to situacija sa vlasnikom ovog restorana koji je znalački i sa dosta stila opremio lokal, sa jako puno detalja na zidovima koji imaju što da kažu. Sve je dobro uklopljeno, pa i pored toliko detalja, nije primjetno odsutvo ukusa. Uz prijatne zvuke džeza moguće je pročitati knjigu u dijelu restorana koji podśeća na biblioteku, ili uživati u ispijanju medovine, pića za koje se smatra da je starije i od vina i od piva, a koje je i alkoholno piće i hrana i lijek – prirodni antibiotik. Ko baš ima vremena za razgledanje, može na panoima i fotografijama upoznati neke slavne ličnosti poput npr. poznatih svjetskih revolucionara, muzičara… Čekajući da se magla raziđe imali smo vremena da se osvježimo, da razgledamo, da pričamo o vremenu koje su obilježile pojedine ličnosti koje „vise na zidu“.

U „Zvonu“ je predivno, ali širina, prostranstvo, staze, jezera, vidici, to je ono zbog čega smo ođe. Magla se razišla i otkrila nam ljepotu ovog dijela jezera sa okolinom. Odmah krećemo, a po dogovoru u povratku ćemo malo razgledati Plužine. Spuštamo se ka jezeru. Put prati obalu jezera i nakon nekih dvadesetak minuta vožnje stižemo u selo Stabna.

Uzimamo rančeve i pripremamo se za pokret. Podešavamo opremu i za kratko vrijeme svi smo spremni za današnji izazov. Pojavio se i gospodin Đajić koji je ispred Turističke organizacije Plužina naplatio taksu za posjetu parku prirode.

Svaki put kad krenem na ovakva pješačenja, sebi dam u zadatak da što manje stvari stavim u ranac. Koliko god da o tome vodim računa, nekako svaki put konstatujem da mi je ranac mali i da jedva u njega potrpam ono što mi kao treba. Najčešće veći dio toga nikad ne upotrijebim, ali to je valjda strah koji se javlja s godinama i ona predostrožnost da će sve to možda zatrebati. Nije onda ni čudo što se svaki put iznova pitam zašto mi je ranac ovako težak i što prilikom dizanja ranca po neko iz društva me upita treba li mi pomoć. Mlađi članovi nose samo ono najnužnije i bez većeg opterećenja na leđima lagano se kreću. Ako je za neku utjehu, svaki put primijetim da ima još po neko koji kao i ja, ima problema sa „malim“ rancem.

Dobili smo informaciju da se jezero nalazi na oko 4,5km od sela i da ćemo se veći dio puta kretati kroz šumu. To je bilo prijatno čuti, uzimajući u obzir da je nakon razilaženja magle naglo porasla temperatura. Povremeno smo izlazili iz šume i kretali se travnatim zaravnima i padinama. Na takvim mjestima primijetili smo po neku kolibu, što je ukazivalo da su se ovi predjeli do nedavno koristili za ispašu stoke. Nažalost to je prošlo vrijeme, pa je tako izostala dobrodošlica čobana, nema mješina napunjenih čuvenim pivskim skorupom i sirom prljom koje je planinka pripremila za zimu, nema velikih stada ovaca, ne čuje se zvuk čaktara, lavež pasa, nema razigranih rasnih konja… Ostale su zatvorene nijeme kolibe kao spomenici minulog vremena.

Duž staze kojom smo se kretali, pažnju su nam privukle male sočne šumske jagode. Prosto ne mogu da se mimoiđu. Kako da ih ostavite kad znate da je ovo jedinstvena prilika da probate prave jagode. Naravno, pomislite i na one kući kako bi bilo dobro da i oni osjete što je dar prirode. Problem je kako ih spakovati a da se ne zgnječe u rancu. Do izražaja dolazi dovitljivost, pa se brzo prazne zalihe vode i flašice Gorske, Rose, Suze i ostale postaju pogodna ambalaža za skladištenje jagoda. Pomislih šta bi bilo kad bi šumske jagode bile kao one modifikovane komadine koje kupujemo u prodavnicama. Morali bi na izlet da nosimo ona porodična pakovanja vode od pet litara sa širokim zatvaračem, jedino kroz njih bi takve jagode mogle da se ubace u flašu.

Staza se konstantno penje, pa pravimo kratke odmore od par minuta. Prvi veći odmor smo napravili nakon sat vremena pješačenja. Livada na kojoj smo odmarali s jedne strane je oivičena šumom iz koje smo izašli, a suprotno od nje uzdižu se planinski vrhovi nevjerovatne ljepote.

Duže odmore, kakav je ovaj, svi provode na različite načine. Oduševljeni ljepotom viđenog, dobar dio se latio fotoaparata da trajno zabilježi ljepotu koja se ukazala pred nama. Neki su iskoristili mekanu travu prošaranu mirisnim poljskim cvijećem kao najljepši ležaj. Bila je ovo prilika i da se povrati energija uzimanjem već pripremljenih obroka, kao i da se javi tačna pozicija onima koji misle na vas.

Kretanje u koloni nije pogodno za priču, pa ovakvi odmori odlično dođu za razmjenu iskustava, upoređivanje sa nekim prethodnim stazama, a i da se mlađim članovima ispriča po neki doživljaj sa neke zahtjevne ture. Sve ove priče ne mogu da prođu bez nekih šaljivih djelova, pa je neke od njih interesantno čuti, iako ih se sjećamo i sa prethodnih tura. Pominjala su se razna mjesta i vrhovi, a u jednoj grupi posebnu pažnju je privukla priča o prolasku kroz kanjon Nevidio. Svakako da je slušaoce jako zanimalo što je to što je izazvalo najveći strah kod ovog člana prilikom prolaska kroz taj neljubazni kanjon. Dugo je okolišio, pominjući sva opasna mjesta, stijene, virove, skokove, uske prolaze i tako priču činio još strašnijom. Nakon nestrpljivog čekanja i insistiranja slušalaca, konačno je otkrio tajnu. Najviše se bojao da mu ne ispadne zubna proteza, jer su virovi toliko jaki da je sigurno ne bi našao. Naravno, za njega je i ovaj strašni kanjon bio mačji kašalj, a za slušaoce prijatna priča za trenutke odmora.

Nastavili smo put ka Malom Stabanskom jezeru. Od mjesta odmora, jezero je vrlo blizu, pa i pored konstantnog uspona stigli smo za nekih petnaest minuta. Staza vodi kroz šumu i njenim završetkom izlazi se na prevoj odakle se otvara vidik na jezero. Skučen pogled koji određuje šuma, odjednom je zamijenio pogled na prostrani teren u obliku lijevka, na čijem dnu se ugnijezdilo Malo Stabansko jezero. Harmoniju zelene boje okoliša upotpunila je boja jezera. Naglo spuštanje terena pružilo je priliku da napravimo izvanredne fotografije jezera, ali i da se mi fotografišemo sa jezerom u pozadini.

Podaci koje smo našli na internetu, govore da se jezero nalazi na 1.194 m nadmorske visine i da je dugo 165m u ljetnjem periodu.

Digitalni aparati su kao stvoreni za ovakve ture. Koliko se samo napravi snimaka na ovako izazovnim mjestima koje je priroda bogato nagradila i koje je zaista teško proći, a ne zabilježiti ih. A tek tokom cijele ture. A šta da su klasični fotografski aparati, koliko bi nosili filmova, kako bi brojali svaki napravljeni snimak. Popunjavali bi albume umjesto foldera, sastajali bi se da pregledamo fotografije, pravili bi duplikate i vršili zamjenu. A sad miš u ruke, par klikova i sve gotovo. Mnogo brže i jednostavnije, ali nema onog pravog zadovoljstva sa svakom prevrnutom stranicom albuma.

Nakon napravljenih ko zna koliko fotografija, nastavili smo put ka Velikom Stabanskom jezeru. Nepunih petnaestak minuta nam je bilo neophodno da stignemo do jezera. Veliko Stabansko jezero je na 1.325m nadmorske visine, a dugačko je 305m. Visinska razlika od nekih 130m između Malog i Velikog jezera se lagano savladava, staza vodi kroz šumu tako da je pogodna za pješačenje i u periodima kad je najveća vrućina.

Veliko Stabansko jezero većim dijelom je oivičeno šumom. Postoji i jedan travnati dio, baš na mjestu đe staza dolazi na jezero. Temperatura je već dostizala svoj dnevni maksimum, pa je dio nas potražio osvježenje u bukovoj ladovini, a jedan dio u jezeru. Po priči, a i reakcijama kupača, reklo bi se da je voda prijatna za kupanje bez obzira na nadmorsku visinu. Većina nas, nije da im nijesmo vjerovali ali ipak smo odustali, kako bi se to današnjim žargonom reklo od bilo kakve konekcije sa jezerom. Bili smo sasvim zadovoljni prirodnom klimatizacijom bukove šume, tišinom koju povremeno prekine prijatni cvrkut ptica i pogledom na zelenkastu površinu vode koja se presijavala na suncu. U jezeru se ogledala šuma kao i vrhovi okolnih brda. Tu sliku nadmetanja u ljepoti, po nekad bi prekinulo karakteristično plivanje zmije, koja u potrazi za obrokom zapara kao ogledalo ravnu površinu jezera. Ođe je njen dom, tu se osjeća izvanredno, izuzev u slučajevima kad se pojave pridošlice poput nas koji joj poremete kućni mir.

Imali smo dovoljno vremena za odmor, pa smo iz prave uživali u blagodetima debele ladovine. Naravno, uvijek ima i onih sa naglašenom potrebom za istraživanjem, koji žele da se popnu visočije i da vide dalje. Jedan od iskusnijih članova ove družine, opremljen dobrim fotografskim aparatom, uputio se na okolno brdo da iz ptičje perspektive pogleda jezero. Ostali nijesu bili raspoloženi za dodatni napor pred povratak u Stabna koji nas je uskoro očekivao. Na osnovu utisaka koje nam je prenio i snimaka koje je napravio, bilo nam je potpuno jasno da se njegov trud i te kako isplatio. Tek iz ptičje perspektive postaje sasvim jasno zašto su planinska jezera dobila naziv gorske oči.

Čistu, plavu površinu neba, dosta brzo su počeli da prekrivaju oblaci, poput velikih debelih slojeva pamuka. Bio je to signal da se pripremamo za povratak. Kiša nije nikakvo iznenađenje na planinarskim turama, ali je bez nje svakako prijatnije. Nakon detaljne provjere da li smo sve uzeli, a posebno da nije ostalo nešto od ambalaže što bi moglo narušiti ovu ljepotu prirodnog ambijenta, krenuli smo istom stazom ka Malom Stabanskom jezeru. Na travnatom terenu pored jezera đe započinje staza, napravili smo zajedničku fotografiju svih učesnika ove divne ture.

Kretanje nizbrdicom zna biti neprijatno, posebno za one koji već imaju nekih problema sa koljenima, ali se ipak brže kreće nego prilikom penjanja. Nema onog zamora kao pri usponu, nema znojenja, niti potrebe za čestim odmorima. Kiša je na kratko tek malo porosila koliko da pruži priliku da se vidi koliko je ko opremljen za takve uslove. Početak kiše je obojio kolonu. Odjednom su se pojavila razna pomagala svih boja. Mantili, cerade i jakne – providne, roze, crvene, plave, na tufnice, a viđen je i jedan kišobran pri početku kolone. Nagla pojava ovolikog asortimana proizvoda za kišu, pružila je mogućnost za sve one koji se još nijesu opremili sa ovim sredstvima, da dobiju neophodnu informaciju o mogućnostima kupovine istih. Prestankom kiše, nestade prethodnog kolorita i sve se vrati na prvobitno stanje. Čak se i oblaci raziđoše pa se i mi razvedrismo. Bez potrebe za zadržavanjem, odmorima i fotografisanjem veoma brzo smo stigli u Stabna.

Na livadi neposredno pored puta primijetili smo gospodina Đajića, kojeg smo ranije upoznali. Sa ćerkom i unucima, prenosili su brljke sijena od kojih će kasnije napraviti stog i tako pripremiti dovoljno hrane za stoku za predstojeću zimu. Primijetili su nas da dolazimo, prekinuli posao i pridružili nam se neposredno ispod kuće đe se nalazi česma s izuzetno pitkom vodom. Ono što je kod Đajića izazvalo veliko čuđenje, zbog čega je sve nas redom opominjao, je stalno zatvaranje česme nakon što svako od nas flašu napuni vodom. Shvatio sam njegovo čuđenje i objasnio mu da mi plaćamo vodu i da mislimo da i ova njegova ide preko vodomjera. Slatko se nasmijao i objasnio da je voda izvorska i da česmu nikad ne zatvaraju jer bi se voda ljeti brzo ugrijala a zimi smrzla. Kako živim u gradu koji ima najskuplju vodu u državi, navika pritezanja česme do maksimuma za mene je nekako normalna. Čak me i drugari često pitaju zašto još nijesam prešao na pivo kao jeftiniju varijantu.

Iskoristili smo prisustvo Đajića da ga upitamo što znači oznaka 2013 na kamenu, visoko iznad Malog Stabanskog jezera. Objasnio nam je da nivo jezera varira u toku godine i da ta kolebanja nivoa nijesu velika, kreću se nekoliko metara. Nešto čudno se desilo 2013. godine, kad je nivo jezera porastao skoro 30m i na kamenu do koga je dosegla voda upisana je godina radi sjećanja na taj nivo. Rekao nam je da tako nešto ljudi nijesu zapamtili, bar njemu nije poznato. Nakon osvježenja izvorskom vodom i prijatnog razgovora nastavili smo put ka Plužinama.

Zaustavili smo se neposredno ispred Plužina, da sa vidikovca bacimo pogled na jezero i grad i to trajno pribilježimo. Nakon dolaska u Plužine imali smo predviđeno vrijeme za obilazak grada. Neki su se odlučili da raspoloživo vrijeme provedu na poznatoj lokaciji od jutros, a drugi dio da obiđe grad i u nekom drugom objektu potraži osvježenje. Plužine su mala varošica na obali Pivskog jezera. Do sad sam više puta u njih dolazio, svaki put u ljetnjem periodu. Ono što me uvijek radovalo i zbog čega sam se uvijek ośećao prijatno je uređenost grada – čiste ulice, sređene zelene površine sa dosta cvijeća. Primijetio sam da je i ovaj put bilo tako. Naravno, ima tu dosta toga što bi trebalo srediti, od hotela koji već duže ne radi, pa neki prazni montažni objekti koje treba ukloniti i prostor oplemeniti, parking prostori i sl. Okolina grada je predivna, jako puno planinskih vrhova, jezera, put za Žabljak koji je izazov za motocikliste a i druge željne adrenalina, tranzit ka Bosni i Hercegovini – sve to doprinosi većoj posjeti grada i zahtijeva i sređen grad i odgovarajuće smještajne kapacitete.

U dogovoreno vrijeme napuštamo Plužine, nastavljamo put ka Nikšiću, bolje reći ka restoranu na dugo iščekivani lovački gulaš. Izlet je zaista bio divan i svi su se ośećali pozitivno, samo se kod rijetkih javila mala doza zabrinutosti, da li je gazda restorana uspio da nabavi meso za gulaš. Stigli smo na odredište i nekako nam je laknulo kad smo od gazde dobili potvdan odgovor da je gulaš spreman. Zauzeli smo pozicije na terasi restorana. Počelo je serviranje i konzumiranje gulaša. Zaista je bio ukusno pripremljen, ali po ocjeni većine previše začinjen. Bilo je izjava da su se pojedini više oznojili od gulaša nego od cjelodnevne šetnje. Očigledno gazda nije žalio ljutih papričica, bibera, papra i ostalih dodataka, od kojih nam je postalo vruće u prijatno svježoj noći. Pivo i voda su se pokazali veoma uspješni u gašenju užarenog želuca. Nakon početnog negodovanja zbog jake hrane, relativno brzo na stolu je ostao prazan escajg. Da li smo u toku dana manje jeli pripremajući se za gulaš, ili su porcije ipak mogle biti veće nije utvrđeno, ali je bilo više nego primjetno da je ona narodna „kad ne osta ne bi dosta“, sasvim na mjestu.

Nastavili smo put ka Nikšiću i Podgorici. Reklo bi se, da se odnos nadmorske visine i temperature nekako održavao. Kako smo se spuštali, tako je rasla temperatura. Ispred Delte smo se znojili kao da smo se opet najeli gulaša. Uslijedilo je srdačno pozdravljanje nakon predivno provedenog dana, uz želju da se ovakav izlet ubrzo ponovi.