Ovih dana je u Skoplju, na prestižnoj akademiji University of audiovisual arts European film academy ESRA Paris – Skopje – New York, magistrirala Marija Čolpa, inače redovni saradnik portala Montenegrina. Tema magistarskog rada “Političko pozorište u drami Fljora” nam se učinjela veoma  interesantnom, pa smo zamolili gosp. Mariju Čolpu da nam pošalje dio magistarskog rada. Čitajući čak i ovako mali dio njenog rada, lako je izvući zaključak o kvalitetu i značaju teme koju je obradila. 

 

Marija Čolpa

“Političko pozorište u drami Fljora”

(dio magistarskog rada)

 

Otpočeti master na temu vlastite drame, dovoljan je iskorak u nepoznato, s napomenom da je logičnije analizirati tuđe tekstove nego se baviti vlastitom poetikom.

Zavrtjeti uže oko master studija, koji se vezuje za političko pozorište, sa tezom Fljore Brovine, dramom u drami, od koje je prva vezana za akademsku strukturu vladajuće i dobro pozicionirane MNE struje na FDU Cetinje, slovom i brojem, imenom i prezimenom, brojem indeksa, s mentorstvom koje se razotkriva u svim slojevima licemjerstva, ideologije koja podriva kritičku masu i navodi vodu na “svoju vodenicu” onim sredstvima koje se kroz strukturu drame prikazuju u slikama, možemo svesti na akt samoubistva (ili kakve lucidne dijagnoze), hrabrost bez kompromisa ili da se nazove jednostavnom sintagmom – umjetnost kroz process stvaranja, umjetnička sloboda ili unutrašnja potreba da se demoni savladaju bar kroz dramsku radnju koji na polju kulturološke jave čine više štete nego koristi.

Biće i onih što će poželjeti da “nadigraju” pomenute dramske usuze i da opovrgnu tu iskonsku potrebu za “radnjom i delanjem”. Postojaće mnogi koji će jedva dočekati da svoje nakupljeno teorijsko znanje ukrste na polju naučnih postulata, pa će tražiti: problem i predmet istraživanja, naučne metode i njihovo raubovanje, dok ne poentiraju sa pitanjima oko konačnih ciljeva, nauma i ostalih naučnih pikanterija.

Radom na drami Fljora uspjela sam pomaknuti barijere suvog i razvodnjenog licemjerja akademskog tipa. Završila sam dramu koja je sputavana skoro dvije godine, a uskoro se nadam postavljanju na scenu nekog pozorišta. Kao najvalidniju stvar, navešću veliko interesovanje za ovaj komad (u procesu dopisivanja) kod kolega dramskih pisaca i uvaženih profesora u regionu.

Smatram da je projekat “Zatvorski omnibus” takođe značajan faktor za pominjanje, obzirom da se može definisati kao pretapanje dramske forme post dramskog pozorišta u dokumentarizam, odnosno da se sa istom temom i idejom može “koketirati” na raznorodne sfere stvaralašta, samo ako se na pravilan način utvrdi uzrok koji opravdava ovakva dramska sredstva.

Razlozi koji su me uveli u prikaz Bertolda Brehta kroz poetiku u kojoj stvaram, nisu rigidni i ne pratim ih na način što sam tzv. ugledana na njegovo učenje za odmicanjem od osnovnog Stanislavski – uživljavanja. Naprotiv, smatram da je Breht bočni vjetar koji je stalno prisutan, i koji me tjera da naturalističkim metodom uvedem publiku-gledaoca u proživljavanje – učestvovanjem. Upravo je incident politički osvještenog  univerzuma  dovoljno jak reper, da će se ovim načinom bolje razumjeti mržnja, ideološki i fašisoidni gen koji hrani ovaj nesretni svijet da se i dalje kolju i uništavaju zbor različite vjere, partije, boje kože, seksulanog opredjeljenja i ko zna čega sve ne. V Efekat je potreban svima nama ponekad (a ne samo u dramskom smislu). Treba se zabavljati a ne sluđivati, ukazivati a ne proživljavati tuđe muke zarad boljitka i opšte sreće. Mnogi će mi možda zamjeriti na marksističkim tezama, koje to nisu niti trebaju biti. Svakako je mnogo lakše bilo “pljuvati” na neko jasnije uporište i držati stranu jačeg, onoga koji sigurno pobjeđuje (šta god to značilo) nego se boriti za vrijednost koja se teško brani na sudu, a ne kroz dramsku formu.

Crnogorsko pozorišno nebo sam namjerno stavila u sredinu ovog master uradka, jer zaslužuje osvrt na “nekad i sada”, gdje se taksativnim navodima slaže slika u kojoj je alternativni teatar onaj koji daje poseban šug i ukus ovakvom kulturološkom nebu, ovog dijela Balkana, gdje još ima nade za sve one koji ne misle kao oni što određuju pravila. Naravno, da pravila ne postoje da bi ih neko rušio, ali svakako treba transformisati sve ono što vraća unatrag, što blokira um i što svakako ne vodi nikuda, sem u lični interes i pritajeno bogaćenje.

Drama Fljora je čista kao sunce, tačna i nadahnuta ljepotom koju moramo dokučiti, i koja nas sve očekuje dok tragamo za osnovnim parametrima duhovnosti u kojoj smo stvoreni. Da bi se postigao cilj u cjelosti, potrebno je biti iskren, pisati dokumentarsitički, ali po motivima (ne prepisivati zbilju), osluškivati svaku repliku kao otkucaje srca i ne treba se bojati suda javnog mnjenja.

Ipak je uspjeh ono što se ne oprašta.

Zatvor je u svima nama. Neko ga je proživio, a neko nije ni svjestan da je zatočenik uma i tijela koji drhti u strahu od javne riječi. Postoje i oni što su fizički zarobljenici svojih grijehova. I oni što trebaju biti kažnjeni i prokleti za vijeke vjekova… No, u ovom dramskom rukopisu, prvenstveno je riječ o opštem mjestu, gdje “žive” svi nevino zatočeni. Njih treba neko da brani. Na njih da se osvrnemo i upitamo, šta će biti sa svijetom, ako se svi budemo stravili zbog svojih pozicija. Da li će i tada postojati umjetnost, kad nestane hrabrih i kad ostanu u večini oni što se samo smiješe i klimaju glavom, jer je tako lakše živjeti.

I nema podjela na politička pozorišta i ona druga. Sva su pozorišta isključivo politička i sva su angažovana jer su živa, i sve nas se jako tiče. Od Eshila do danas i za ubuduće.