Pretraživači svijeta upućuju strance u njegovu istorijsku i diplomatsku vinjetu koja je nadaleko poznata naročito u monarhijskom svijetu. Ulice koje krase velelepne viševjekovne palate predstavništava stranih država kao i svjedočanstva najstarijim istorijskim knjigama, arhivu i omaž prvoj evropskoj štampariji, samo su par stavki u nizu posebnosti koje krase ovaj, između najvećih planinskih masiva, ukotvljen grad. Iako je obilat u spisima koji govore o načinu života naših predaka, malo koji savremeni crnogorac je zaista imao volju i želju da zađe u izanđale koridore sjećanja koja su memoarisali mnogi, pa i do samih svijetlih vladika, čijim se imenima (ili imenom u jednini) danas samo po portalima dičimo. Dok neznani univerziteti književnosti čine čitavu studiju jednog pjesničkog pravca, kakva je njegošologija, nama je bitniji prepjev susjednih državnih univerziteta, do lični doživljaj od čitanja i studiranja istog. Upravo u vremenu kada je okosnica života da li potičemo od četiri ocila (koja poštujem i ne mrzim) ili smo jedna devijacija komunističko-okupatorskih fašista (koji između ostalog bijahu veći pacifisti od onih naših prodanih duša), ispuštamo iz vida bitne činjenice o tome, kako je crnogorski narod – pritom misleći na one koji domicilno odoljevaju migracijama više od sto godina minimum, opstao ovdje čineći postojanom zemlju poznatu više od hiljadu godina.
Kako pronađe tih hiljadu godina?! Pa lijepo u spisima. I to ne stambolskim, mada i tamo postoje podaci, ne u bečkim, iako i tamo isto postoje, već u našim, istim onim koji trunu negdje na nekoj polici arhiva svih gradova koji državi danas pripadaju. Da li Vam zvuči poznata riječ Karadag? Ko pokušava da uguši Otto-ve riječi „Hands off Montenegro!“, starije nego što su nazivi prostodušnih talijanskih fašista, kojima smo jednu princezu dali? Možda su spisi Popa Dukljanina samo legenda ali ipak stranice istog postoje. Ako ništa, taj tomos i predaja primata barske nadbiskupije, koju je dobila prije nego Hrvatska, čini hiljadugodišnji god u stablu hrišćanstva, jer ovaj narod nije uvijek i u većini bio pravoslavan. Kome jasno nije neka potraži u Vatikanu informacije o tome koliko je pravoslavnih crkava u njegovom mjestu u odnosu na katoličke. Na kraju, ko je taj koji može da profitira anuliranjem jednog naroda? Naroda koji baštini multikulturalnost, ispovjedanje više religija i ne dijeli ljude bez na soj i nesoj? Da, možda je to, na koncu, najbitnije pitanje koje može da osvijetli događaje koje su zadesili jedno tiho i miroljubivo mjesto. Jer sjećate se svi zar ne? Sjećate se pokojnog Dragana Radulovića i njegovih posjeta gradu pod Lovćenom, kad zažive dani dječijih literata.. možda Vi ne, ali ja se sjećam. Njegovog bež odijela koje sjedi u kafanici na jednoj od dvije ulice Cetinja, koja se prostirala ka Manastiru, Biljardi i muzejima. Tada sam pored mirisa lipa osjetila onaj mir, udisala sam jedinstvo, doživjela sam epifaniju lijeka koji nudi zeleno Cetinje. Mirisalo je na tradiciju, na porodicu, na nježan majčinski zagrljaj. Strujala je živa akademska i umjetnička inspiracija svakim ćoškom, šumom lišća i zvonom Ćipura. Isto to sam osjetila kada smo sa više od hiljadu pari ruku držali najveću zastavu između sebe. Isto sam osjetila kada sam se nakon korone popela na vrh Lovćena pred Mauzolej iako sam sjela barem deset puta. Tamo ti se uveća srce i dođe velićine ispeglane površine cijele zemlje, koja je zbog planina puno veća nego što to karta govori. Jedna mala, iz perspektive velikih sila, neugledna Crna Gora – kao galsko selo na karti Rimskog, bitisalo je i na karti Otomanskog carstva. Jedan živalj koji je bezuslovno prihvatio svakog osvajača i natjerao ga da se naseli i orodi u ovom kršu preteškom za život. Jedna ameba, koja je prihvatila svaku ćeliju kultura koje su pokušale da je osvoje i asimilirala je u svojoj, postavši bogatija, moćnija, nepobjediva višećelijska matica.
No, dođoše opet zla vremena, da udari brat na brata, kum na kuma. Učinješe se besmislene poslanice vladika o prestanku krvnih pirova, ostaše da zjape u prazno. Vele, druga su danas vremena, nemamo mi veze sa onima iz toga doba. To bi neko htio da usvojite, a zapitajte se opet ko. Zašto dvije tragedije u dvije godine dana? Zašto je na udaru porodičan svijet? Zato što je porodica uvijek bila i biće – svetinja. Majke su podizale sinove sa vjerom da izbjećiće metak koji ih čeka. Sestre su vidale očeve i braću na bojištima spasivši ih usuda svojom posvećenošću i ljubavlju. Žene su pazile đecu i bivale i otac kada se bez istog ostane, da ih izvedu na pravi put. Zašto na Cetinje? Zato što tu leži žila kucavica crnogorskog identiteta. Tu leže svi dokazi o našoj veličini, diplomatiji, suživotu sa svim državama u okruženju i snaga otpora nepravdama sa drugom po redu kolekcijom najviše osvojenih ratnih zastava u svijetu. Kad dođemo na Cetinje, osjetimo bit onoga što jesmo, a to je, vrijedan, pošten i svjetski priznat čovjek. Čovjek koji poštuje tuđe a ne da svoje ni za kakva zlata svijeta (kao i vi, sjećam se priča da su cetinjanke išle pješaka u Mrkovsko polje da prodaju zlato kako bi kupile brašno, da prehrane gladnu đecu). Zato su tragedije tu, da nas odvoje od grada koji baštini iskru tog identiteta. Neko planirano želi da se utjera strah u kosti od odlaska u isti, da pronesu sjenu anatemisanosti kako bi nas udaljili od svega svetog što smo u njemu, kao u sebi svojstvenoj škrinji, ostavili u amanet potomcima. Ne ispustimo Cetinje! Učinimo da taj narod osjeti da nisu sami pogromom nemilih događaja. Znam da je teško gledati psetance koje čeka svoje nedužno zbrisane vlasnike. Stisnite suzu junačku i pođimo da obilazimo taj narod koji nije zaslužio da ga bacimo pod tepih zbog svega što se desilo. Organizujmo susrete, mladi neka idu da vide ko smo i što smo dok, još zidovi neoskrnavljeni baštine istine o nama. Oduprimo se tuđem naumu da nam otkinu dio obraza koje se korjeni u arhetipu finansijski i prostorno najmanjeg a najbogatijeg nam grada.
Ni vizantini, ni otomani, ni iliri, ni arnauti, ni fašisti zemlji našoj ne slomiše krila velja koja i dan danas širi iako opet ranjena. Kao da je Bog dao ime maloj zemlji, govoreći joj – kaliću te često poput gvožđa u kovača, ispitivaću tvoju snagu, nutrinu i čojstvo udarajući po tebi raznim nedaćama, poput Tor-ovog malja, ne bi li se održala svijetla, britka i junačna. Stoga se Crna Gora odlučila da poput feniksa sagorijeva u sopstvenom pepelu i ustaje još jača i još ljepša kao odgovor na svaki izazov. Najopasniju kada je najranjivija, podignimo je na noge, tako nam svega na Cetinju našem svetom – neka joj opet izvida krila, njena bijela vojska.
Božić 07.01.2025.
Autor: Marija Tadić
Be the first to comment