Oči pune iznenađenja na iskrivljenom licu novog života, koji još nije krenuo da živi.
Sa ćela se presijavaju sitne kapljice znoja na jutarnjem suncu, dok usnice formiraju da kriknu jedno – ZAŠTOOOO?
Profesorica ulijeće u metež koji mahnito urla oko obamrlog tijela, srušenog na pločniku i u buku sopstvene krvi, fokusirano primjenjuje načela prve pomoći..
Što ako..?
Što da nije bila tu?
Što bi bilo da je neko u panici napravio još jedan pogrešan korak, a te oči obamrlog tijela su sjevnule sa bezbroj nevinih pitanja – ZAŠTO?
Zar nas sistem ne uvjerava da je bezbjedno slati djecu u vrtić, školu, na fakultet?
Ko je odgovoran a ko uporno pere svoje ruke o našoj djeci?
Da li će smjena načelnika ijednog sektora popraviti ovo oronulo stanje koje uporno samo pokrivamo nebitnim otkazima?!
Koliko još dozvoljenog nasilja, iživljavanja sa dojavama o bombama, noževima, heklerima u onim prostorima za koje nas uvjeravaju godinama da su bezbjedni i koji jesu bili takvi kad smo mi isti njih pohađali?
Dugo se ovaj krik kovitla u meni, još otkako je bio pokolj u drugim školama, a uzavro je kada je Daris pao na pločnik.. Pitam se koliko protesta i koliko vapaja djece je potrebno da neko udari šakom o sto i kaže DOSTA!
MARŠ NAPOLJE I STANI NA CRTU DA POSTAVIMO STVARI NA STO!
Koje su to rupe sistema/zakona/ustanova koje godinama trpimo?
Kakve su to oslobađajuće presude za godište i maloljetništvo, ti si krenuo da oduzmeš nečiji život heeeejjjj?!
Sa kojim pravom?!
Sa kojom psihoaktivnom supstancom, još gore svjesno?
Đe su institucije?
Gdje su psiholozi?
Gdje je neki organ koji je mogao da predvidi ovakvo ponašanje?
Gdje je porodica?
Da.. gdje je porodica.. jer „iz kuće sve polazi“ ali i ulicom kupiš svašta.
I dok mi polemišemo o protestnim šetnjama koje neće riješiti ništa, jedne oči prijete da se ugase i odu u nepovrat. Juče su to Darisove, sjutra, možda istog ovog nesretnog djeteta koje nije umjelo ili NIJE HTJELO BOLJE? Ko to može da razluči.. jer jednom kad uzmeš u ruke pravdu za nečiji život, mislim da godine postaju samo broj.
Vjerujem da je stvarno vrijeme da se sjedne za sto i radikalno riješi ova vatra koja još uvijek tinja, ne dozvolimo da nas uhvati požar.
23.10.2024
Marija Tadić
Be the first to comment