Sumorno jutro u Prčanju, gradiću na rubu Boke, bješe još tamnije kada ga svojom nježnom a ogromnom sluetom zakloni draga Arijana. Tih dana, iako vazda užurbana, bješe zamišljena i tužna. Nije je mogla razveseliti ni njena kćer Dolores, koja je kod namjesne učiteljice učila vez i manire lijepog ponašanja u društvu. Sva ponosna svojom divnom plavom kosicom, Dori, kako ju je majka zvala, bi pokazivala manire koje je naučila oponašajući svoju učiteljicu na način na koji mladi oponašaju odrasle osobe, koje ih uče nečemu što nije previše interesantno. Njen sin Mario bijaše nestašan mladić koji bijaše taman stasao da ide u pomorsku školu.
Arijana se mlada udala za postarijeg čovjeka koga su zvali el Grande Barilar što je bila stara bokeška riječ za bačve. Gracija Grandis se za potrebe trgovačke flote doselio u Prčanj, trbuhom za kruhom, iz rodne Italije. 
Svojim umijećem je zapanjio tadašnje komšije i bio je dosta povučen čovjek. Kako je posao išao dobro, Arijani su predložili ugovoreni brak na koji je morala pristati nemavši puno načina da bira. Međutim, nakon nepunu deceniju, poslovi su počeli da opadaju. Prčanj je dobio konačno status lučkog mjesta i mnogobrojne porodice su se okrenule pomorstvu. Stari Gracija bi ujutru otvarao vrata svoje barilarnice iz koje je mirisalo sirovo drvo i barili okovani željeznim obručima. S rukama žutim od žutila i sandolina, pokojom posjekotinom i pogleda plavih očiju poput svemirskog sazvježđa punih nade, nazdravljao je komšinicama koje su išle ujutru rano na pjacete, donosivši natrag ribu i povrće. Godine su prolazile i posao bi donosio zaradu koja se tek kraj sa krajem uvezivala. Ponekad nakon nekoliko mjeseci bi Gracija ugovorio posao da pokrije sve ono što bi nekome dugovali. Arijana bi se molila svake nedjelje u crkvi, dok bi našivala novim vlastelinkama i pomorskim nevjestama haljine krišom išavši kod komšinice koja je imala mjesta za konce, kaficu i priče u nedogled. Bila bi sreća kada bi s onim što je ućarila mogla da djeci nakupuje povrća i platna na cjenkanje, po koju ribu dok bi Gracija čekao u svom dućanu. Prošla bi kraj njega s osmjehom šalivši se kako pođe kod rodice na kaficu a ponese ponešto u ručicu, izvlačeći se da je pozdravljaju a krijući da je zbog nemaštine rijetko ko i želi posjećivati. Jedne noći u sumraku, nakon što se sa posla vratio umoran, Gracija je sjeo za postavljeni sto i saopštio Arijani svoj naum. Od muke joj se srce stislo i dugo je razmišljala ćutke pred njim. Znala je da čovjeka kome je predala svoj život, mora da poštuje i podrži a opet, dvoje nejači u kući, obaveze sve veće.
Gracija je dugo mislio o tome i zaključio da bi morao da krene na brod. Postavši lučkim gradom, Prčanj, malo mjesto je bujalo novim vlastelinima, kapetanima, moreplovcima. Neimari nadaleko poznati dolazili bi i vodili brigu o vrstama kamena, dekorativnim ukrasima u palatama, vrtovima, svjetovnim objektima. Sve su manje dolazili kod el Grande Barilara da probaju vino iz novog barileta, trgovački grad se pretvarao u grad gdje su nevjeste čekale svoje izabranike srca i kada ne bi pričale u sred dana na pjacetama, u noći bi palile fenjere na prozorima, da se zna da očekuju svog dragana.
Arijana je znala da nema natrag. Gracija je donio odluku. Nakon par mjeseci, primili su ga na prvo putovanje trgovačkim brodom po Mediteranu. Prvih mjesec dana njegova žena bi zastajkivala na prozoru ne bi li vidjela nekoga iz carinarnice da bicikletom prolazi sa vijestima o pomorcima. Onda bi užurbana sebe požurivala da nema cio dan, da mora da pripremi ovo da uradi ono, nabacivala sebi više obaveza kako je misli ne bi morile. Komšinice su je isprva bodrile a onda bi je pomalo i podozrivo gledale, misleći, Gracija je stariji čovjek, a ona mlada žena puna života, a onda bi počela i ogovaranja. Na pijaci je čula kako je opisuju kao mladu nevjestu čiji muž pomorac po morima sinjim plovi, a njoj u dvore neki drugi mladić u noći dolazi – iako niko ne znavaše da ne pali fenjer misleći kako će sjutra. Ljutnja i srdžba su je ophrvali kada bi stizala svome domu i Arijana hrabro odlučuje da se ne obazire na priče žena dokonih, te prestaje odlaziti na kafenisanja kod novopečenih vlastelinki. Još se više upućuje na Dolores i Marija i odlučuje da se izopšti iz svih daljih priča striktno obavljajući svoj posao. Iščekivala je vijesti ali vijesti nije još bilo.
Jedno jutro u ogledalu ugleda prve sijede vlasi. Iz mjeseca u mjesec bivalo bi ih sve više. Nakon 5 mjeseci stiže u njen dom prvo pismo od voljenog muža. Sva ustreptala, nemavši za uljanu svjetiljku novca, Arijana je čitala pismo uz svjetlost svijeće ne vjerujući u to da joj muž piše. Par rečenica, da je dobro, da sve ide po planu, pita kako su djeca, par prevelikih novčanica.. Srce puno i punije pa joj nije dosta jednom da pročita, pa se sjeti da ako svijeća dogori, neće moći sjutra da opet čita.. spakova pismo u kožu i sakri ga pod jastukom ridajući i od nevjerice i od sreće u jastuku da djeca ne čuju. Sjutri dan pokaza djeci pismo, i ode u pijac da povrati dugovanja. Žena što prodavaše na pijaci, ugledavši koliku svotu novca vadi, pogleda je s podsmjehom, primi novac i otpisa dug u knjižici. Nakon nekoliko dana Arijana ču još neki trač o sebi na konto vraćenog duga i odluči da promijeni ženu kod koje kupuje. Ode kod lokalne krojačice, nabavi par metara platna i ode kući da sašije djeci odore. Govoraše u sebi da ne zna kada će joj sledeće pismo stići i da treba pametno od toga živjeti i dalje nesvjesna da je konačno vlasnica prve muževe pomorske plate. Nakon nekoliko mjeseci i Gracija je stigao u Prčanj. S nestrpljenjem ga je čekala na ponti da priđe s čamcem za posade. Oprezno kao novorođenče Gracija još koju boru stariji, stajaše na ponti neko vrijeme prije nego li se uputi svojoj ženi. Osmatraše je neko vrijeme i krenu lagano, kao da je svakim svojim pogledom htio uroniti u misli svojoj Arijani. Pretraživao je na njoj geste osjećanja, čitao mimiku lica dok ga je grlila, smijala se i plakala u isto vrijeme. Kada su ušli u svoj dom, izveselili se sa djecom koja su naposletku pošla na počinak, Gracija krenu sa nekom jezom u srcu da joj priča o tome da je čuo neke priče. Ne usudivši se da nastavi dalje, kakve su to priče, Arijana ga prekide mirnim glasom:
“Da li ti poznaješ ovu ženu pred sobom?”
Gracija ućuta i zamisli se na momenat. Gledaše je očima prodornim, plavljim nego ikad. Ona mu se još smjelija približi i reče:
“Hoću da mi kažeš ko sam za tebe ja.” – I on poče priču o njenom dolasku u svoj život, o tome kako mu je podarila lijepu i zdravu djecu, kako ga je uvijek podržavala i koliko ga je cijenila. Ona mu reče da je to istina i da je to ona Arijana koja stoji pred njim. Rekla mu je da Arijana o kojoj je čuo ne postoji i da ima tačno dva puta u raskrsnici na kojoj je stao. Jedan je da je posmatra kao Arijanu opjevanu po pjacetama od zavidnih nevjernih pomorskih žena ili kao onu koju poznaje godinama. On spusti glavu sakrivši suzu stida što posumnja u nju, sjetivši se kakvu je djecu zatekao, kako mu dom bješe održavan, čist i lijep i njenog divnog zagrljaja na ponovnom susretu. Osjeti njene ruke oko vrata i riječi da bi se opet za svog grande Barilara udala pa da je i posle bačvarenja postao i pusti pecaroš a ne mornar na sinjem moru.
Marija Tadić
10.06.2015.
Posvećeno jednoj divnoj porodici iz čije porodične istorije sam dobila inspiraciju da napišem ovu priču.
