Zelena čoja Montenegra
„Fenomenalni roman Mome Kapora, napisan nakon razočarenja zbog neuspjelog scenarija za film o turskom oficiru, zarobljenom na Cetinjskom dvoru.Oduševljenje koje su Momo Kapor i Zuko Džumhur osjetili pišući navedeni scenario, jako je brzo nestalo, kada su nakon završetka posla vidjeli da se odustalo od snimanja filma. Ipak, Momo nije mogao prepustiti zaboravu posao koji mu je donio toliko užitka i toliko bola. Počeo je da piše knjigu, u kojoj, pored slučaja zarobljenog oficira, odaje slavu svom suradniku, Zuku, Šejtan efendiji.
Kada sam Zelenu čoju Montenegra preporučio svom prijatelju, koji je, istina, posvećeniji čitalac od mene, rekao mi je samo. “Ne čitam te ratničke knjige.” Ne znam odakle mu utisak da je u pitanju ratnička knjiga, možda na osnovu pogrešno shvaćenih informacija iz medija, ali to i nije bitno. Naravno, opis bitke između turske i crnogorske vojske bio je odličan i mogu reći da sam samo u Vremenskoj Odiseji Artura Klarka mogao čitati bolji (bitka za Vavilon, između vojske Aleksandra Makedonskog – potpomognute sa nekoliko engleskih pušaka iz 19. vijeka, kao i sa nekoliko komada automatskog oružja iz 21. vijeka – protiv džingis Kana – kojeg u čadoru nadomak Vavilona ubija ruski kosmonaut Kolja. Iz kašikare, kako bi se u šali reklo). Ali to je samo jedan manji dio knjige. Pitao sam svog prijatelja gde je pročitao najbolji opis kockanja. I, kao što sam i očekivao, spomenuo je Kockara Fjodora Dostojevskog, knjigu koja na mene osobno nije ostavila skoro nikakav utisak. Rekao sam mu da se u Zelenoj čoji Montenegra odigrava kockarska partija u odnosu na koju spomenuti roman Dostojevskog postaje krajnje blijed. Na kraju je ipak uzeo knjigu. Ja sam je pročitao za tri dana. On, za tri sata.“
Prijemni ispit
Bio sam oduševljen kada sam svoje ime vidio na spisku primljenih studenata – na staklenim ulaznim vratima Filozofskog fakulteta. Nekoliko dana ranije smo sjedili u holu fakulteta, bilo je tu dvadesetak studenata, koji su čekali da ih profesori prozovu na usmeni dio prijemnog ispita. Nama je sve to bilo novo, i nismo se navikli da nam se profesori obraćaju sa Vi, i da nas nazivaju svojim kolegama. Još samo par mjeseci ranije smo kao neko roblje morali ustajati sa stolica kada bi u učionicu ušao direktor škole, ili neko tako važan kao što je za nas bio direktor. Već smo mogli i pušiti da se ne krijemo, i čitav pod ispred kabineta profesora – u holu Filozofskog fakulteta je bio prepun ugašenih opušaka. U to vrijeme se još moglo pušiti na fakultetu – i to je bilo vrijeme dok je taj Filozofski fakultet još uvijek imao underground prizvuk, i nešto od tog supkulturnog šarma, koji je tako privlačio mlade i buntove ljude, buduće studente. Moram priznati da sam se dobro spremao za prijemni ispit, i da sam pročitao sve drame od Eshila, i čak zapamtio njegove stihove, da je ovo vrijeme kad se mudru vrijedi mudrim ne činiti, i to sam planirao upotrijebiti na ispitu. Na kraju je i moje ime bilo prozvano iz kabineta profesora, i ja sam ušao u prozračnu kancelariju, u kojoj su sjedila tri profesora. Postavili su mi par pitanja, i ja sam nekako nevješto pružio prvom profesoru, koji mi je bio najbliži, spisak sa pročitanim knjigama, jer sam mislio da će mi ići u prilog ukoliko budu imali uvida u moje dosadašnje čitalačko iskustvo. Priznajem grešku. Tom gestom sam napravio treći korak, umjesto prvi. Tipične pogreške koje pravi jedan naivni, razbarušeni mladac, željan znanja i slave.
Moje pripreme za prijemni ispit na fakultet su „obuhvatile“ i književnu kritiku. Kao ilustraciju, onako za sebe, sam izdvojio nekoliko primjera. Bilo je tu i par ogleda i osvrta koje sam procjenio kao tanjušne, odnosno one „kroz koje duva promaja ili prokišnjavaju“. Sa jednim takvim „osvrtom“ sam i započeo ovaj tekst (gore je na početku u uvodnom dijelu). U svojoj naivnosti ja sam, u to vrijeme, vjerovao da postoji samo jedan pouzdan način da se uvjerimo da li je knjiga kvalitetna a to je: prisloniti knjigu na uvo i osluškivati njen šapat. Pred njom otvoriti svoje srce i bez zadnjih misli joj se prepustiti i duboko u sebi osluškivati njen odjek, odnosno unutarnji život napisane knjige. Treba puno, puno raditi kako bi se knjiga na ovaj način procjenila i stavila „na vagu“. Indijski pjesnik i filozof je negdje zapisao: „Sanjao sam da je život radost. Probudio sam se i vidio da je život napor. Radio sam i kroz rad sam spoznao, da je u naporu radost“. Nakon položenog završnog ispita na fakultetu, moj profesor mi je rekao: „Ova faza edukacije (fakultet) je završena, pred vama je period u kojem morate na sebi puno raditi“. (Profesor kojeg sam pomenuo je autor dvije antologijske knjige: „Slaveni o Danteu“ i „Kalhasovo proročanstvo“. Pogodite o kojem profesoru je riječ?) Ponovo se vraćam na početak studija i kakve li slučajnosti, isti taj profesor je „stajao i na ulazu u fakultet“.
Najprije me je profesor Muhamed Dželilović – kasnije sam saznao da se tako zove – pitao nešto o piscu Jamesu Joycu. A ja tek što sam pročitao njegov roman „Portret umjetnika u mladosti“. Pričao sam mu o sadržaju tog romana, i na kraju primijetio da je glavni junak otišao u izgnanstvo kako bi u kovačnici svoje duše iskovao svijest o svome narodu. To se profesoru Dželiloviću veoma dopalo, pa je samo sa odobravanjem klimnuo glavom. Potom me je profesorica Nirman Moranjak-Bamburać – kasnije sam saznao da se tako zove – pitala nešto o Borgesu, ali ja sam samo čitao njegovu knjigu „Osobna biblioteka“, eseje o njemu dragim književnim djelima, a naglasio sam da sam u knjigama Danila Kiša čitao mnogo o Borgesu – tako da nisam mogao o njemu govoriti iz prve ruke. Onda me je ona pitala nešto o Gogoljevoj pripovijeci „Šinjel“. Potom sam ja govorio o tom malom čovjeku kojem je u zimskoj noći otet kaput – i mislim da sam ostavio dobar utisak, iako je tu bilo više prepričavanja radnje pripovijetke nego sama analiza. Tada je u kabinet ušao profesor Marko Vešović, kojega sam odmah prepoznao kao uglednog pjesnika, kojeg sam često viđao na televiziji. To je bio onaj isti Marko Vešović koji je odbio primiti šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Jednom se moralo i tako nešto desiti. On bi kakav je odbio i Nobela, ali u tom slučaju ne bi bio prvi koji je to uradio. Žan Pol Sartr je bio prvi i jedini do sada, koji je odbio primiti Nobelovu nagradu koja mu je dodjeljena 1964. godine. Eto ima i takvih koji se mršte na vijest da su dobili Nobela.
Toliko o mom prijemu na fakultet. Veliko je pitanje hoće li u bliskoj budućnosti uopće biti ovako organiziranih prijemnih ispita i da li će ikako biti školskih klupa i ovako organizirane nastave. Za proteklih dvadest godina Svijet se više promjenio nego u protekla dva milenija. Internet je unio revoluciju u sve sfere naših života i predstoji nam velika reforma obrazovnog sustava. Ova „onlajn“ nastava u vrijeme Korone je možda uvertira u to novo vrijeme, koje će sigurno doći, kada roditelji više neće imati potrebu da šalju djecu u školske klupe. Nalazimo se pred velikom i dramatičnom smjenom Epoha. Oni koji to ne budu uvidjeli, naći će se pod njezinim „točkovima“. Brod na kome svi plovimo je tako i tako pretrpan. „Kakadu papagaji“ bi trebali biti prvi žrtvovani. Nakon njih bi sa palube „letile srolje“, a iza njih oni koji imaju „dug jezik“. Lista „suvišnih“ bi se stalno nadopunjavala, dok jednom i na nas ne bi došao red.
Kako god da bude, nama će prijemni ispit na fakultet uvijek buditi nostalgična i lijepa sjećanja na studendske dane u Sarajevu.
Hodočašće na Lovćen
Umberto Saba
Penjem se. Kotor na zavoju svakom
pozdravljam, more sve niže.
S korakom svakim se diže
čudne mi radosti plima.
Penjem se. Varvarin, pastirče neko,
od mene dar neki ište.
Naoružano derište,
prljav … a lik kralja ima.
Penjem se. I opet usne pohode
pjesme stare sudbonosne:
„Zlatna krila svud pronose
mis(a)o“. I korak lak imam.
„Da Crna Gora, tvoja zemlja nije
(kažem tek tako: znam da je voliš)
koju bi za domovinu“? Ja ćutim,
on pitanje postavlja: „Koju bi ti“?
Gleda me svojim velikim očima
što blagošću duše, dotiču međe
majčinske; usta ime jedno tvore
poput poljupca. Zamišljam, ne zborim.
Eto, na moj muk njegov lik postaje
strog, oči od nekakva prkosa sjaje.
Da mu pobožnog poštovanja nema
na starije, koji za njega jemče,
bacio bi se na mene, ja mislim,
ko na dušmana nekog.
Zahvaljujemo se gospodinu Marku Ragužu koji je omogućio objavljivanje priloga.
Be the first to comment