Još jedna stranica istrgnuta iz njemačkog časopisa iz 1875. godine dočekala je priliku da iznova ugleda svjetlost dana i nakon toliko godina, pobudi interesovanje crnogorskog čitaoca, posjetioca portala Montenegrina.
Putopis o Prijestonici Crne Gore, objavljen u časopisu Ilustrirte Zeitung, broj 1664, od 22. maja 1875. godine, sa ilustracijom Cetinja, predstavlja nastavak priče o “novoj visinskoj cesti preko Crne Gore” kojom je autor, Gustav Raš, proputovao u toku njene izgradnje, zaputivši se od Boke kako bi stigao u Prijestonicu Cetinje. Iz prvog dijela priče saznali smo da on nije prvi put u Crnoj Gori, pošto navodi da je “iz Kotora ponovo, kao i prije tri godine, jahao starim austrijskim putem, naviše, jer novi još nije bio prohodan.” Ne propuštajući da pomene da ga je vladar Crne Gore, pozvao da posjeti “ovu zanimljivu planinsku zemlju” i čak mu poslao “konja i dvojicu tjelesnih stražara (perjanika) u Kotor.”
Dok mi danas ponovo otkrivamo zaboravljenog autora i njegov putopis iz njemačke štampe, valja se podsjetiti da je Gustav Raš, boraveći u Crnoj Gori, još tada uživao gostoprimstvo ne samo vladarske kuće i samog knjaza Nikole Petrovića, već i mnogih Crnogoraca koje je upoznavao. Doživljaje i utiske sa tih proputovanja, autor je pretočio u nekoliko putopisnih reportaža objavljenih u pomenutom časopisu. Potom je uslijedilo štampanje knjige “O Crnoj Gori. Crnogorske skice, slike i povijesti,” 1875. godine, posvećene “Njegovom Visočanstvu Knjazu slobodne Crne Gore i Brda Nikoli Prvom Petroviću – Njegošu”… Sve to je, uz druge okolnosti, pogodovalo uvećanom interesovanju tadašnje velike carske Njemačke za jednu malu Knjaževinu Crnu Goru, njenu borbu za nezavisnost i slobodu.
Kod nas je knjiga prevedena i štampana u izdanju CID Podgorica, 2001. godine, pod naslovom: “Crna Gora u pričama” i danas predstavlja zanimljivo dokumentarno i literarno štivo o Crnoj Gori toga doba. Međutim, ne možemo se pohvaliti činjenicom da je morao proteći čitav vijek i po (od 1875 do 2001.) do prevođenja knjige i objavljivanja kod nas. Ne smijemo sa sigurnošću tvrditi, ali je vrlo moguće da se i aktuelni putopisni članci, pronađeni u časopisu s kraja devetnaestog vijeka, tek sada po prvi put objavljuju i prezentuju našoj javnosti.
Uzgred, ovdje zaslužuju da se pomenu putopisci Hajnrih Štiglic, njemački književnik sa djelom “Jedna posjeta Crnoj Gori” i Džon Gardner Vilkinson, engleski pisac, autor knjige “Posjeta Crnoj Gori, Boki i Hercegovini” koji su, takođe, objavljeni u izdanju CID Podgorica 2001. godine. Na njih nas je podsjetio i sam autor Gustav Raš, uzgred navodeći detalje onoga što su oni vidjeli i zabilježili tokom svog boravka, kako bi ukazao na napredak u razvoju Crne Gore.
Vjerujemo da će objavljivanje priče koja slijedi, svima nama, biti dodatni motiv i podsticaj za daljim traganjem i otkrivanjem zanimljivih tekstova o Crnoj Gori, što će doprinijeti upoznavanju njene istorije, ljudi i događaja na pristupačan i nadasve prijemčiv način.
Slike iz Crne Gore
Gustav Rasch
II Prijestonica Crne Gore
Stjenoviti svod Njeguša ostao je iza mene. Duboko dolje, na zelenoj podlozi, ugledao sam grupisana svijetla kuća jednog malog grada. „Cetinje!” reče jedan od dvojice tjelohranitelja koji su išli pored mog konja i koje je Knjaz poslao iz Kotora da me povedu u prijestonicu čuvene planinske zemlje, pokazujući rukom na varoš. Posljednji put sam silazio niz strmu, hiljadugodišnju planinsku stazu u dolinu, i, vođen svojim pratiocima, od kojih je jedan držao uzdu dok je, povlačeći konja unazad, čuvao omamljenog jahača od neizbježnog pada niz stjenoviti odsjek, duboko me je potresla silna surovost i divljina tog prevoja.
Nekoliko stotina koraka od kamenog svoda našao sam se već na tlu prijestonice. Ispred mene se uzdizala kamena zgrada, koja je ličila na mauzolej. To je bio barutni magacin. Lijevo su, među voćnjacima i drvećem, bile razasute kamene kuće jednog sela. Desno se teren spuštao ka izbočenim stijenjarcima koji okružuju plato Cetinja. To je bila dolina na travnatoj ravnici. Sa obje strane, kao i sa zadnje, plato je bio okružen golim krečnjačkim stijenama.
Na desnoj strani uzdizao se visok planinski vrh u obliku zasječene piramide. Bio je to Lovćen, najviša planina Crne Gore. Na jednoj izbočini ispod vrha vidjela se mala planinska crkva, grobnica prethodnika knjaza Danila “u dostojanstvu vladike Crne Gore i Brda, Petra II iz porodice Petrović, ‘državnika, pjesnika i junaka’, koji je 1851. godine umro u starom knjaževom dvoru u prijestonici, još ne navršivši 40 godina.“
Ispod brda nalazile su se kuće i grobovi episkopa, zadužbina stare vladarske porodice. Dalje naniže stajale su episkopske kuće, pa zatim, dva sata niže putem, sama prijestonica, stara svega trinaest godina, ali snažna.
S brda se pružao pogled koji je obuhvatao čitavu prijestonicu. Sa desne strane vidjele su se neke crkve, od kojih su ostali samo kameni zidovi. Nedaleko od mauzoleja na stjenovitom obronku nalazio se kameni krst, obilježje velikog zemljotresa koji je porušio građevine Cetinja. U vodi Cetinjskog polja vidjela se dugačka linija koja se pružala ravnicom… Tu je bio kraj, sa desne strane nalazil se zdanje nalik palati opasano zidom sa četiri okrugle ugaone kule — stari knjažev dvor, koji je podigao „državnik, pjesnik i junak“. Iza tog dvora, na stjenovitoj terasi, uzdizala se velika građevina, koja je napola ličila na manastir, a napola na tvrđavu: čuveni Cetinjski manastir, sjedište vladika Crne Gore i Brda, sve do četrdesetih godina, a danas prebivalište mitropolita, episkopa Ilariona cetinjskog. Još iznad manastira, na stjenovitom brežuljku, dizala se okrugla stražarska kula — kula prijestonice.
Kada su Hajnrih Štiglic i Džon Gardner Vilkinson početkom četrdesetih godina putovali Crnom Gorom, vidjeli su da su zupci kule još uvijek bili okićeni ljudskim lobanjama — glavama Turaka poginulih u borbi. Danas se glave poginulih Turaka — uostalom, to se nikada više nije događalo — više ne odsijecaju. Ogromno zvono, koje zvoni za bogosluženje u manastirskoj crkvi, sada prkosi zupcima strašne kule.
Poslije kratkog vremena ujahao sam u glavnu ulicu Cetinja. Ona prolazi kroz prijestonicu Crne Gore, od istoka ka zapadu i sastoji se od kamenih kuća na sprat, pokrivenih crijepom. Preko te ulice odvaja se put ka pijaci. Na početku ulice nalazi se velika i impozantna zgrada vlade, tada sjedište najvišeg državnog činovnika, a danas gostionica za strance koji posjećuju Cetinje.
I kao što je okolina prijestonice Crne Gore — čije je petstogodišnje postojanje neprekidna borba sa Turcima za najviša dobra života, za slobodu i nacionalnu samostalnost — ispunjena ljevaonicama patrona, livnicama metaka i barutnim magacinima, tako je i sam “bulevar” pružao ratnički i osoben prizor. Široka ulica je cetinjski korzo, opšta popodnevna šetnja stanovništva.
Kuda god sam pogledao, visoki i snažno građeni muškarci, sa karakterističnim glavama plemenitog srpskog tipa, odjeveni u slikovitu, šarenu crnogorsku nošnju, i svi naoružani. Pušeći iz dugih turskih lula, kretali su se pojedinačno ili u grupama, razgovarajući među sobom. Žene nijesam vidio. U Crnoj Gori nije običaj da se žena pojavljuje u javnoj šetnji.
U sredini glavne ulice ona se proširuje u veliki trg, odakle druga, još šira ulica, siječe grad od sjevera ka jugu. Na sredini trga uzdiže se raskošan dud sa širokom krošnjom. U njegovoj sjenci dočekao me je visoko građen mladić u tamnom modernom odijelu, koji mi se predstavi kao direktor učiteljskog seminara i reče da ga je knjaz zadužio da me primi i odvede u stan koji je za mene pripremljen. „Ako nijeste suviše umorni od dugog i napornog jahanja“, završio je svoje obraćanje gospodin Kostić, „prošetao bih sa vama još pola sata i pokazao vam ljepote naše prijestonice.“
Sišao sam s konja, prihvatio ga pod ruku i zajedno smo, razgovarajući, pošli niz novu široku ulicu. Kuće su i ovdje sve bile prizemne sa jednim spratom. Prozori su bili zaštićeni zelenim kapcima od popodnevnog sunca.
„Nalazite se u najotmenijem dijelu grada“, reče moj pratilac sa osmijehom. „U ovoj lijepoj kući živi senator Nikola Vatanović; u onoj pored nje žive braća Nikola i Stanko Radonjić, direktor telegrafske službe i knjažev ađutant; a tamo, u onoj velelepnoj kući, nalazi se dom predsjednika Senata, gospođe Boja Petrovića, rođaka knjaza. A ovdje preko puta živi moja porodica. Ađutant će vas predstaviti knjazu već večeras.“
Stajali smo pred jednim imanjem okruženim zidom i travnatim parkom; u sredini se nalazila dvokatna zgrada — novo zdanje narodnog seminara. Visoki prozori bili su opremljeni kapcima koji su svjetlucali na suncu. Iz dvorišta, zatvorenog visokim zidom, čulo se radosno dječije komešanje. Bilo je pravo zadovoljstvo slušati ga. Iza imanja uzdizao se visok brijeg obrastao šumom, „Pećina“, a prema istoku se otvarao slobodan pristup u visoko prizemlje kuće.
„Tu kuću je podigla knjeginja Darinka, udovica knjaza Danila“, reče moj pratilac, „i kada je otišla u Italiju, predala ju je sadašnjem knjazu, koji je dogradio oba krila. Kuća je raskošno uređena. Hajde sada do starog dvora, gdje ja živim sa svojom ženom i svojih 37 sinova.“ — Zaprepašćeno sam pogledao svog pratioca. „Trideset sedam?“ — upitah. Direktor škole se nasmija: „Mislim na pitomce učiteljske akademije“, reče; „ima ih trideset sedam, i sve ih obrazujem za učitelje niže i seoske škole. Sav njihov život, stan, hrana i studije odvijaju se u palati.“
Prešli smo preko velikog zelenog platoa i ubrzo stali pred masivan zid, koji je u obliku četvorougla, na čijim su uglovima stajale okrugle kule, zatvarao dva velika dvorišta. U sredini oba dvorišta uzdizala se dugačka građevina sa prizemljem i jednim spratom, nalik na palatu.
„Pola tvrđava, pola palata“, rekoh sa osmijehom dok smo kroz kapiju ulazili u prednje dvorište. U sredini zgrade nalazila se velika kapija sa širokim stepeništem koje je vodilo u gornje prostorije. „U toj palati su stanovali Petar II, knjaz Danilo i sadašnji knjaz, sve dok nova palata nije bila završena“, reče školski direktor dok smo stajali pred velikim ulaznim vratima.
„Tamo, na onoj strani, stanuju mladići iz višeg učiteljskog seminara. Ona divna zgrada sa visokim prizemljem, na ovoj strani dvorišta, jeste novo, nedavno potpuno dovršeno troospratno zdanje obrazovnih ustanova Crne Gore. Tamo, na prvom spratu, žive pitomci sa stipendijama; na drugom spratu žive učitelji; a na trećem spratu stanuje činovnik telegrafske službe sa svojom porodicom. Dolje se nalazi još manastir, gdje ću vam predstaviti moju ženu.“
Kroz kapiju zadnjeg ogradnog zida ponovo smo izašli na otvoreno i našli se sasvim blizu stjenovite litice, koja sa te strane zatvara cetinjski plato, i pred samim manastirom. Zgrada je u potpunosti sagrađena od masivnog lomljenog kamena i počiva na širokoj stjenovitoj terasi. To je najstarija građevina na Cetinju.
Nekoliko stepenika vodi kroz rešetkastu kapiju u ne naročito prostrano unutrašnje dvorište. Sa desne strane dvorišta je ulaz u malu manastirsku crkvu, u kojoj se nalazi neraspadnuto tijelo „velikog vladike“, Petra I Petrovića, „svetitelja“, koji počiva u purpurnom iznutra obloženom hrastovom kovčegu. Naspram kovčega Svetog Petra nalaze se sarkofazi knjaza Danila i velikog i slavnog borca protiv Turaka, vojvode Mirka Petrovića, oca sadašnjeg knjaza. Njegova sablja leži na pogrebnom pokrovu.
Pozadinu dvorišta ukrašava manastir koji se uzdiže u dva sprata. Lijevo vodi stepenište u impozantnu zgradu sastavljenu od niza lijepih prostorija u zgradi, današnju rezidenciju episkopa, a nekadašnje knjaževsko boravište vladika, u vrijeme kada su oni u sebi spajali najviši duhovni i svjetovni autoritet Crne Gore i kada su nosili i titulu arhiepiskopa Skadra i Primorja. U manastiru sada živi samo jedan jedini monah.
To je bila moja prva šetnja kroz prijestonicu Crne Gore prije tri godine! Od tog vremena pa sve do nedavno, kada sam načinio drugu šetnju kroz Cetinje, u spoljašnjem izgledu prijestonice se malo izmijenilo.
Dame i pitomice ženskog obrazovnog zavoda uselile su se u svoju novu veliku kuću na trećem velikom gradskom trgu.
Za potrebe pošte i telegrafske službe uređena je lijepa kuća na “bulevaru”.
Ispred grada podignuta je impozantna bolnica, ali sam u njenim prostorijama vidio samo livenje kugli i izradu patrona.
Ali, kao kulturna zemlja, Crna Gora, koju neznanje i zla volja još uvijek tvrdoglavo nazivaju „zemljom razbojnika i odsijecača glava“ — snažno je napredovala tokom ove tri godine.
Od četiri škole koje je sadašnji knjaz zatekao na početku svoje vladavine, nastalo je njih 67, i nijednom Turčinu, poslije strašnih događaja u Podgorici, u toj navodnoj „zemlji razbojnika i odsijecača glava“, nije nanijeta ni najmanja šteta.
O AUTORU PRILOGA:
Matija Mazić je rođen 1995. godine u Beranama. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u Podgorici, gđe je maturirao u Gimnaziji. Nakon toga se preselio u Njemačku. Na univerzitetu Friedrich Schiller u Jeni završio je osnovne studije ekonomije. Akademsko usavršavanje nastavio na univerzitetu Ernst Abbe u Jeni, gdje je završio master studije ekonomije.
Danas živi i radi u Minhenu, gđe gradi svoju profesionalnu karijeru u finansijskom sektoru.
Be the first to comment