Matija Mazić – Iz starih novina: Njemačka štampa o Crnoj Gori

Kada sam nedavno, u jednoj minhenskoj antikvarnici, sasvim slučajno naišao na originalni primjerak starih njemačkih novina sa tematikom iz Crne Gore, bio sam obuzet oduševljenjem i uzbuđenjem.  Razlog tome je moj decenijski boravak i život u Njemačkoj, gdje sam završio studije, zaposlio se i formirao porodicu, što je uticalo da moje interesovanje kada je u pitanju Crna Gora, vremenom bude sve veće.

Dakle, moju pažnju isprva je privukla poveća fotografija sa motivom iz Crne Gore, u jednom ilustrovanom nedjeljniku iz 19 vijeka, koji se zvao Ilustrirte Zeitung, broj 1659, od 17.aprila 1875. godine. Potom je moje zanimanje, sa fotografije prešlo na opširan tekst – reportažu sa naslovom: Slike iz Crne Gore i podnaslovom I. Nova visinska cesta preko Crne Gore, autora Gustava Rajha. Bez dvoumljenja sam otkupio taj primjerak starih novina, dok mi je prodavac nudio i druge zanimljive primjerke pod odrednicom Montenegro. Ali, o tom, nekom drugom prilikom.

Istražujući, ovim povodom, doznao sam da je Ilustrirte Zeitung bio poznati nedjeljni časopis koji je izlazio od 1843. do 1944. godine u izdavačkoj kući J.J. Weber u Lajpcigu i smatra se pionirom ilustrovanog novinarstva u Njemačkoj. Izvještavao je opširno o politici, kulturi, privredi i nauci, sa posebnim naglaskom na visokokvalitetne drvoreze, a kasnije i fotografije.

Fotografija iz novina, sada uokvirena, ukrašava ambijent mog stana u Minhenu, a prevedeni tekst putopisne reportaže želim da podijelim sa posjetiocima digitalne biblioteke portala Montenegrina, naravno sa fotografijom u prilogu, kao moj doprinos otkrivanju i očuvanju kulturne baštine Crne Gore.

I na kraju, nama koji živimo u vremenu gradnje autoputa koji će povezati more sa granicom Crne Gore, odnosno, jug sa sjeverom, biće zanimljivo saznati kako je i kojim sredstvima, na kraju 19 vijeka, izgrađivana cesta duga nepunih stotinu kilometara, od mora, preko Lovćena i Cetinja, do Skadarskog jezera. Zahvaljujući autoru teksta, koji je ovu dionicu prevalio jašući na konju, u prilici smo, čitajući ovaj putopis, da uživamo u živopisnim opisima crnogorskih predjela kroz koje cesta treba da prođe kada bude dovršena.

Slike iz Crne Gore
Od Gustava Rajha
I. Nova visinska cesta preko Crne Gore

Nova visinska cesta preko Crne Gore, čija je izgradnja započeta u jesen 1873. godine, treba da poveže Skadarsko jezero sa Jadranskim morem. Kada bude završena, biće najkraći put između Albanije i oblasti Boke. Danas je potrebno dva dana i deset sati plovidbe od Kotora do Skadarskog jezera; po završetku nove visinske ceste, to će se moći stići za deset sati. Trenutno je put u izgradnji, dijelom na austrijskoj, dijelom na crnogorskoj teritoriji, i očekuje se da će biti završen 1877. godine.

Dio puta koji gradi austrijska vlada, a koji vodi preko Crne Gore, dugačak je samo 10 kilometara. On će se nadovezati na postojeći put od Kotora ka Budvi, penjaće se uz padine Crne Gore i prolaziti ispod zidina tvrđave Goražda. Ispod sela Mirac i iznad sela Trojica, austrijska visinska cesta spojiće se sa putem koji gradi Crna Gora. Koliki će biti troškovi za Austriju, još mi nije moglo biti tačno rečeno u Kotoru; za Crnu Goru iznose oko 300.000 forinti. Taj iznos je tako mali zato što cijela muška populacija Crne Gore po odjeljenjima besplatno radi na izgradnji puta.

Tim više se treba diviti tom malom troškovnom iznosu kada se uzme u obzir kakve ogromne terenske poteškoće put mora da savlada, i da prolazi kroz dužinu od 95 kilometara. Njegova širina iznosiće 6 metara, sa postepenim nagibom od 5:100. Glavni inženjer pod čijim rukovodstvom se put u Crnoj Gori gradi jeste dr Jozef Slade, Južni Sloven iz Dalmacije. Upoznao sam ga na Cetinju, glavnom gradu Crne Gore, i njemu dugujem detaljne podatke o novoj, jednako veličanstvenoj koliko i slikovitoj visinskoj cesti.

Od crnogorske granice put vodi na plato Njeguša, kroz grupe kuća sela, odnosno više sela koja zajedno nose ime Njeguši. U Njegušima se put račva u dva kraka. Jedan vodi od Njeguša preko Zagarača ka Danilovgradu, novom gradu podignutom po planovima crnogorske vlade. Danilovgrad se nalazi u Bjelopavlićima, najvećoj i najplodnijoj ravnici u zemlji. Tu se na toj strani put završava. Njegova dužina od Njeguša do Danilovgrada iznosi 24 italijanske milje, koje se dobrim konjima mogu preći za šest sati.

Drugi krak puta vodi od Njeguša ka Cetinju, Prijestonici zemlje. Njegova dužina iznosi 10 italijanskih milja. Sa visoravni Cetinja put će se zatim spuštati ka Rijeci na Skadarskom jezeru i do tamo će takođe iznositi 10 italijanskih milja.

U Crnoj Gori se u posljednje dvije godine radilo znatno intenzivnije nego u Austriji. Dionica od crnogorske granice do Njeguša, koja je morala da savlada ogromne teškoće, gotovo je završena; ona od Njeguša do Danilovgrada svuda je u izgradnji. Od puta koji povezuje Njeguše i prijestonicu, dio od Bjela do Cetinja je završen. Nasuprot tome, put od Cetinja do Rijeke još nije započet. Dr Slade se nada da će dionica između Njeguša i Cetinja biti završena do jeseni 1875, a ona između Njeguša i Danilovgrada godinu dana kasnije.

Iz Kotora sam ponovo, kao i prije tri godine, jahao starim austrijskim putem naviše, jer novi još nije bio prohodan. Vladar Crne Gore, koji me je nedavno pozvao da posjetim ovu zanimljivu planinsku zemlju, proslavljenu po svom poluvjekovnom herojskom otporu protiv svih pokušaja osvajanja i potčinjavanja od strane azijskih varvara u Evropi — Turaka — poslao mi je konja i dvojicu tjelesnih stražara (perjanika) u Kotor. Stari austrijski put, koji će se, nadajmo se, sljedeće godine zauvijek ukloniti, zapravo i ne zaslužuje ime puta, već je serpentina usječena u stjenoviti zid, koja u četrdesetak uskih i strmih zavoja savladava Crnu Goru.

O kakvom zaštitnom zidu ili oblozi puta ovde nema ni govora na toj kamenoj stazi, koja je tako uska da se samo s velikom mukom može mimoići sa jahačem ili tovarnom životinjom koja dolazi u susret. Onome ko je sklon vrtoglavici savjetujem da ne gleda dolje u zastrašujuću dubinu.

Danas je taj kameni put bio u još mnogo gorem stanju nego kada sam se njime posljednji put penjao, i bio je posvuda prekriven šutom i kamenjem, tako da je mom konju, naročito na krivinama puta često bilo teško pronaći sigurno mjesto da konj stane. Poslije dva sata, konačno smo stigli na vrh stjenovite planine i na granicu čuvenog planinskog kraja.

Ali ovdje se prizor potpuno promijenio. Uska staza u stijeni, jedva upola široka kao austrijski put, penjala se lijevo uz padine i usijecala se u strmu kamenu liticu; staza je na pojedinim mjestima bila toliko strma i opasna da je bilo nemoguće ostati u sedlu. Moralo se sići s konja i, držeći se rukama za stjenovitu stranu, penjati se uz najstrmije djelove i ivice litice. Poslije jednog sata uspona stiglo se na prvu visoravan Crne Gore, na plato Njeguša, gdje se danas gradi nova visinska cesta. Vidio sam je s desne strane kako se u blagom nagibu obavija oko kamenog masiva Lovćena, da bi se kod sela Mirac priključila austrijskom putu.

Privremena serpentina od dvadesetak zavoja dovela me je prilično udobno na novu visinsku cestu, iako sam samo jednom morao da siđem s konja.

Nova cesta, široka 6 metara, usječena je duž cijele dionice do Njeguša u okomite stijene planine. U laganom kasu jahao sam tim putem. Pogled nalijevo i u dubinu bio je zastrašujući. Sličan prizor nijesam vidio ni u Alpima. U strahovitoj dubini pod putem, koji je svuda podzidan, leže bezdani ispunjeni siparom i kamenjem. A nasuprot tome uzdižu se strme, sivocrne padine, gole kamene mase i fantastični planinski oblici. Nigdje se u tom divljem, sivim tonovima obojenom kamenitom predjelu ne vidi ni trag zelenila. Kao u pustinji – nijedno drvo, ni busen trave, čak ni mahovina ili grm! Kuda god pogledam – stijene, sipar i raspucala stijena! Takvu divlju pustoš poznajem samo iz krečnjačkih planina Hercegovine u okolini Stoca.

Jedna galerija vodila je putem, a da se prizor nije bitno mijenjao. Dvaput sam gledao u otvor u unutrašnjost planine, koji je bio miniran. Prva galerija sagrađena je da primi i odvede mase koje su se sa vrha planine obrušavale, kako ne bi zatrpale cestu. Druga galerija, duga preko 100 metara, treba da vodi novu visinsku cestu pravo kroz planinu. Dotle sam još jahao privremenim putem oko planinskog masiva.

Zatim je put krenuo u ravnoj liniji ka obliku velike, gole planinske kose iznad platoa Njeguša i vodio ka podnožju stijena i uzvišenja koja se uzdižu između Njeguša i Cetinja. Tu je već započinjao uži kameni put.

Kameniti masiv koji razdvaja Njeguše od Cetinja sličan je po karakteru onome između crnogorske granice i platoa Njeguša, iako ne pokazuje sasvim iste oblike. Jedan stjenoviti greben, poput Lovćena, uzdiže se strmo između platoa Njeguša i Cetinja. Čitava dionica ispunjena je kamenim kosama i uzvišenjima koja se jedno za drugim uzdižu, ali se zatim naglo prekidaju i strmo obrušavaju. Udoline između tih kosa ispunjene su siparom i kamenitim tlom. Neprestano se, čas s jedne čas s druge strane, penje uz strme litice ili se silazi u dubine. Kada se stigne na najvišu kamenu kosu, na horizontu se ukazuje ogledalo jednog jezera, dok se na suprotnoj strani ponovo uzdižu divlje planine. To je Skadarsko jezero. Ti kameni grebeni pripadaju „Prokletim planinama“ Albanije. Tek kada se savladaju posljednje prepreke, stiže se na malo cetinjsko polje, na čijem se rubu bijele kuće Prijestonice pojavljuju pred očima.

Od Njeguša do Cetinja nova visinska cesta takođe mora savladati znatne teškoće, iako ne tako velike kao one koje je pružio masiv Lovćena pri izgradnji puta. Trebala su mi tri sata da pređem dionicu između Njeguša i Cetinja. Put se, penjući se i spuštajući, često pretvarao u kamenu stazu i držao se ivica litica tako strmo sa strane da sam na nekim mjestima morao da siđem s konja i vodim ga, dok je pratilac išao ispred i pridržavao životinju. Svuda je staza bila prekrivena siparom i kamenjem, što je uspon i silazak činilo još težim. Poslije tri sata ponovo sam ugledao novi put ispod sebe, kojim sam za pola sata stigao do Prijestonice. Ipak, čini se da je put s platoa Cetinja ka Njegušima blaži nego od Njeguša ka Cetinju. Pri silasku s Cetinja morao sam na tri ili četiri mjesta sići iz sedla i niz kamene padine se spuštati pješice.

Teritorija između prijestonice i Rijeke na Skadarskom jezeru slična je onoj između Njeguša i Cetinja: niz planinskih grebena, koje danas savladava uzak kameni put, pretvara se u strašnu stjenovitu pustoš, gde je vegetacija gotovo sasvim nestala. Kuda god pogled seže — svuda stijene, stijene-glatice, gomile kamenja i ogoljeno tlo! Ni jednog zvuka u prirodi! Uzalud uvo osluškuje žubor nekog izvora ili šum nekog potoka. Kada smo stigli na najviši stjenoviti greben, ukazao se odraz Skadarskog jezera i „bijele planine“ Albanije kao pozadina južnog vidika.

Najzad, posle tri sata mukotrpnog penjanja preko strmih stijena, začuje se šum jedne rijeke. Nekoliko skupina plavih raznobojnih cvjetova već se na zelenkastom tlu pojavljuje u cvatu, a šum vode postaje sve jasniji. To je Rijeka, koja iz stjenovite pećine padajući izbija iz pukotine i rascjepa u stijeni, sa ranije viđenog planinskog vijenca, i obrušava se u duboku dolinu pod našim nogama. Planinski put od Cetinja i najvišeg platoa od Rijeke ka Skadru spušta se duž južne padine platoa ka divnom pogledu na Skadarsko jezero. Široki put, koji u svojoj dužini presijeca prijestonicu Crne Gore, vodi ka ivici platoa, s kojeg se kameni put u strmim zavojima penje uz prvi zid ka visovima Granice. Novi visinski put, koji treba da bude započet na dionici od Cetinja do Rijeke, ovdje nema one terenske teškoće koje postoje između Njeguša i Cetinja, jer dugi niz planinskog vijenca, preko i kroz koji treba da vodi put mora, na tri različita mjesta, da bude prekinut visoravnima znatne veličine, prekrivenim oranicama, baštama i grupama kuća nekoliko sela — visoravnima koje u stjenovitoj divljini između Cetinja i Njeguša ne postoje.

O AUTORU PRILOGA:

Matija Mazić je rođen 1995. godine u Beranama. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u Podgorici, gđe je maturirao u Gimnaziji. Nakon toga se preselio u Njemačku. Na univerzitetu Friedrich Schiller u Jeni završio je osnovne studije ekonomije. Akademsko usavršavanje nastavio na univerzitetu Ernst Abbe u Jeni, gdje je završio master studije ekonomije.

Danas živi i radi u Minhenu, gđe gradi svoju profesionalnu karijeru u finansijskom sektoru.