Mehmed Ećo decenije posvećene obrazovanju i prosvetiteljstvu


Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista


            Obrazovanje i prosvjeta su kroz etapu XX vijeka predstavljali najdragocjeni doprinos mlađim generacijama. Jedan od onih neumornih neimara koji i danas kada se bliži devetoj deceniji života sa ponosom ali i sjetom priča o svom rodnom kraju, odrastanju, obrazovanju i prosvjeti je i Mehmed (Murselov) Ećo, penzionisani profesor francuskog jezika i književnosti iz Rožaja. On pripada onim prosvjetarima koji su sebe utkali u najljepše i najveće vrijednosti obrazovnog sistema. Ećo kao da se tokom života vodio citatom starogrčkog filozofa Plutarha koji je rekao: „Um nije sud koji treba da se ispuni nego vatra koja treba da se rasplamsa.“ Vatru obrazovanja i ljubavi prema francuskom jeziku i književnosti Mehmed Ećo širi duže od šest decenija sa istom ljubavlju žarom i posvećenošću kao i onog prvog dana kada je uzeo školski dnevnik u ruke. Misao mu je i dan danas jasna. Ima rijetku sposobnost sublimacije i sopstvenog i tuđeg iskustva, i profesionalnog i životnog. Iz tog životnog iskustva nastala je i ova priča koja na najljepši način svjedoči o snazi uma, volje i inteligencije, da je život nepresušni izvor inspiracija ali i borbe za bolje sjutra mnogobrojnih generacija đaka Rožaja.

            Mehmed Ećo se rodio 9. aprila 1934. godine. u selu Crniš, opština Bijelo Polje. Iz svog ranog djetinjstva, ostale su urezane i lijepe i teške uspomene u vihoru II svjetskog rata koji je nemilosrdno harao Evropom pa i samom Crnom Gorom. U sigurnom roditeljskom naručju ali i kod dobrih ljudi sklanjane su porodice i djeca. Svaki rat sa sobom nosi zlo i stradanje, ali pokaže i ono najbolje i najgore u ljudima. U takvim momentima i okolnostima ostaju neke slike vječito upamćene. Rat je prošao došale je sloboda. Mehmed Ećo je od najranijeg djetinjstva bio izuzetno bistar dječak. O prvim počecima u školi Mehmed Ećo svjedoči: ,, U rano proljeće 1945.godine počela je sa radom osnovna škola u Loznoj. U toku rata zgrada je bila oštećena. Patosi su bili propali. Nije imala ni vrata ni prozora. Omladinska organizacija Lozne, sa Nurkom Mehović na čelu, i oko sto omladinaca i omladinki pošli su u decembru mjesecu 1944.godine u Rožaje da preuzmu i donesu na ramenima dasku. Od Rožaja do Lozne, po velikoj hladnoći i snijegu, prenijeli su dasku, te je zgrada osposobljena za rad. Upis učenika sa Crniša izvršen je krajem marta  1945.godine. Bila je to grupa nas preraslih. U početku smo imali improvizovane table na kojima smo pisali mekišom (kamen koji je ostavljao bijeli trag – laporac). Trebalo je sačuvati da se domaći zadatak ne izbriše putujući od kuće do Lozne. Te godine priznali su nam prvi razred. Knjiga nije imalo, učitelji i nastavnici su diktirali iz svih predmeta.”

            Na samim tim počecima i prvim danima provedenim u školi Mehmed Ećo je znao da će to biti njegov budući poziv. Iako mlad duboko svjestan da se uspjeh u životu može graditi samo radom i strpljenjem. Ljubav prema prosvjetnom pozivu prenijeli su mu tadašnji prvi pedagozi, kakav je bio porfesor Jakša Bulatović, koji je predavao ruski jezik i koji je tada duboko u njemu usadio taj pedagoški element prepoznajući u njemu budućeg profesora. O svom daljem školovanju Ećo svjedoči:  ,,Po završetku niže gimnazije u Loznoj, Ećova generacija nastavlja dalje: neko se upisuje u gimnaziju u Ivangradu, neko u Bijelom Polju. Babo je imao sestru Nazu udatu u Haremima. Od prvog dana stanovao sam kod tetke. Teški uslovi života prije, za vrijeme i poslije rata, čeličili su ovu generaciju. Nijesmo se nadali ni normalnim uslovima za učenje, pa smo prihvatili bilo kakve. Jedna soba, porodica brojna, teta na postelji devet godina, Hajro, njen sin interniran u Italiju kao partizan, oslobođen po završetku rata, vratio se bolestan. Oženio se, počela su se rađati djeca. Mujo, jedvaček najstariji. Nijesam imao gdje sklanjati knjige, ali nalazio sam svoj ugao za učenje. Riješenost da uspijem, bila je jača od svih prepreka. Imao sam stipendiju 4000 dinara. ” Dok slušate Mehemdove riječi sa naboranog lica uz blagi osmjeh mudro biranih riječi i jake harizme prolazite kroz jedan svijet prošlosti sa pogledom uprtim mlađim naraštajima i njihovoj budućnosti a ona je uvjek neizvjesna na nemirnim putevima naše sadašnjosti.

            U tada prestižnoj Ivangradskoj (danas Beranskoj) gimnaziji, Ećo pamti da su zajedno sa njim išli i đaci iz Gornjeg i Donjeg Bihora, Plava, Murina. Svojom velikom voljom, radom, poštovanjem i znanjem su se djeca sa sela više isticala od one u gradu. Jednostavno su znali da je to jedini način za ,,bijeg” od siromaštva, nemaštine teškog života ali i velika pomoć roditeljima koji su tako jako željeli da se oni iškoluju da ne budu težaci kao oni. O svom daljem školovanju Ećo govori: ,, Profesori su posebnu naklonost izražavali javno u odjeljenju, čak i najstrožji kao prof. matematike Živković. Meni matematika ,,nije išla“. Pri svima, javno u odjeljenju, otvarao je dnevnik krajem školske godine i rekao: ,,Ećo, tebe neću ni na popravni da ostavim, biće od tebe nešto.“ Iz jezika sam imao odličan uspjeh, osobito: francuski, latinski ruski. Drugovi su govorili da Ćorac, profesor francuskog jezika, jedino mene voli, jer nikad nikog nije volio.”

JU Osnovna škola Mustafa Pećanin

            Đaci beranske gimnazije uspješno su završavali više i visoke škole gdje god su upisali: Beograd, Zagreb, Sarajevo. Preko 120 doktora nauka, 20 akademika, visokih političara, književnika, umjetnikaučili su gimnaziju u Beranama. Radovan Zogović, Mihajlo Lalić, Milovan Đilas završili su beransku gimnaziju itd. Ećo je nastavio kao mlad čovjek da niže uspjeh za uspjehom, maturirao je u Travniku, gdje su tadašnji studenti bili iz mnogobrojnih gradova ondašnje Jugoslavije. O tom periodu Ećo govori: ,, Divni ljudi i pedagozi, svi profesori, kako u Beranama tako i u Travniku, opredijelili su moje buduće zanimanje: nastavnik. Svi su oni ugradili dio sebe u mene. Bili su mi idoli da zavolim taj poziv. Upisao sam poslije mature Višu pedagošku školu u Sarajevu, dvojezična grupa: francuski i srpsko-hrvatski jezik. Profesor, doktor francuskog jezika, Marija Šamanek samo je usavršavala moje već stečeno znanje. Dvogodišnji studij završio sam u prvom junskom roku sa desetkom. Dobio sam jednomjesečni boravak u Parizu kao nagradu. Bilo je to moje prvo putovanje u Pariz.”

                                          POČETAK BLISTAVE KARIJERE

            Nakon povratka iz Pariza, Mehmed Ećo, 1959. u septembru počinje da radi u Osnovnoj školi ,,Mustafa Pećanin“ u Rožajama. Francuski se uvodio postupno, prvo u petom razredu i tako redom. Njegovo najveće bogastvo pored supruge Refike su bila i ostala djeca Nisera, Nusret i Esad su odrastala, pohađala školu, učili su dobro i bili, uvijek, primjerni u vladanju. Na njih je prenio ljubav prema knjigama i obrazovanju. Velika lična biblioteka sa brojnim naslovima obogatila je njihov život ali i dalje i obrazovanje. Pored norme u ,,M. Pećaninu“ gdje je predavao francuski, nekolik godina je predavao srpskohrvatski i francuski u Školi učenika u privredi (ŠUP). Osamdesetih godina njegova  djece studiraju u Sarajevu. Nisera – Ekonomski fakultet, Nusko – Elektrotehnički , Esko – Prirodno-matematički . O tom periodu Ećo kaže: ,, Iako su imali stipendiju uvijek je trebalo još novca. 1983.godine dobio sam na konkursu rad u Francuskoj (Pariz) na četiri godine. Predavao sam djeci naših radnika i službenika u Parizu i unutrašnjosti. Unaprijed sam se i psihički i metodski pripremao za tu vrlo važnu edukativnu misiju u Francuskoj. Republička SIZ obrazovanja je finansirala troškove. Prvi odlazak i platu u devizama. Za to vrijeme smo sagradili još jedan sprat i potkrovlje. Djeca su finansijski bila bezbijedna. Četiri godine odvojen od porodice, nije bilo lako, ali moralo je tako da bude. Imao sam puno uspjeha u radu sa djecom. Poštovao sam dijete kao ličnost, roditelji su to znali da cijene i bili su mi vrlo zahvalni. Pomagao sam rad klubova naših radnika. Jednu novu školu sam otvorio u Aubigy – sur – Nère. Formirao novi klub. Bio je to moj veliki uspjeh. Bile su to godine zajedništva među našim radnicima, bez obzira iz koje su republike bili. Poznanstvo i prijeteljski odnos sa roditeljima djece, bili su vrlo bitni za uspješan rad. Stekao sam mnogo prijatelja, sa kojima sam se družio, obilazio ih, bio njihov gost u kući. Radili smo tri dana sedmično, a ostala četiri bili smo slobodni. Znao sam planirati svoje slobodno vrijeme obilazeći kulturno-istorijske znamenitosti Pariza i okoline. Nastavnici jugoslovenske dopunske škole u Francuskoj su bili dio političkog aktiva pri Ambasadi u Parizu. Dr. Ivan Stambolić, Milka Planinc – predsjednica Vlade, i mnogi drugi, držali su predavanja političkom aktivu. Aktiv je obuhvatao sekretare i savjetnike , konzule i ostale službenike, direktore banaka i druge privredne predstavnike, prosvjetne radnike. Nezaboravna su sjećanja sa koktela u ambasadi povodom svih tadašnjih državnih praznika.”

Panorama Rožaja pod snijegom

            Mehmed Ećo je bio i ostao prepoznat kao jedan od najzaslužnjih prosvjetnih radnika ne samo Rožaja već i sjevera Crne Gore. Njegov intelektualni duh briljantnog uma i danas sa knjigom u ruci posvećen svojoj porodici i unucima krasi porodicu Ećo. U duhi i istoriji prosvetiteljstva imena Rožajskog kraja ali i šire ime Mehmede Eća, ostaje trajno upisano za života zlatnim slovima. Riječi i predavnja Mehmeda Eća tekle su poput voda Ibra. On  je jedan od onih prosvjetara koji su znali napisati rečenicu u kojoj bi riječi, jedna za drugom, sjale poput svetionika u noći pokazujući jedini i pravi put kojim trebaju mladi ići. Za njega možemo reći slobodno da je intelektualac među svojim Bošnjacima, ali i veliki gospodin u prosvjetnoj zajednici. Ećo smatra da je zadatak svakog prosvjetnog radnika i pedagoga obrazovno društveni angažman među najmlađim generacijama koje treba usmjeriti. Profesor Ećo je čovjek kosmopolitske i eruditske kulture, fotografske memorije njegov intelekt ni sa godinama ne gubi na snazi. Čovek koji je „živa enciklopedija“ i veliki poznavalac organizacije prosvjetnog rada, svoja znanja prenosio je nesebično na sve svoje saradnike i vedrim duhom i izuzetnim radnim elanom, uvek je podsticajno djelovao na svoje okružnje. Kvalitet jednog profesora može se lako procijeniti na osnovu njegovih učenika. Neki od njegovih učenika postali su poznati profesori, inteletulaci, doktori, inžinjeri itd. Ećo im je svima prenio kritičku notu koju svaki učenik  mora posjedovati kako bi sačuvao nezavisnost i objektivnost da bi jednog dana postao ono najuzvišenije INSAN-ČOVJEK. Uz želju da ga i dalje služi njegova intelektualna ali i čovječanska snaga ovaj tekst završiću riječima velikoga borca za ljudks prava Nelsona Mandele koji je jednom rekao: ,, Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete upotrebiti da mijenjate svijet.”

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


20 − 6 =