Priča o Vierdaagsefeestu je priča o tradiciji i ljudima koji žive stvaran život, kada su bliskost i igra princip i pravilo; to je priča o vidljivim i nevidljivim junacima, akterima ove prestižne manifestacije; o riznici mnogih uspomena i sjećanja, spokoja i nemira; o fenomenu koji je promovisao čitav sistem vrijednosti i simboličih sadržaja. Postoje manifestacije koje su na granici banalnog i ozbiljnog, budući da je i sam život često banalan, ponekad mnogo zanimljiv, fascinantan, i koje sasvim običnom ljudskom životu daju poseban smisao, emocionalno, mentalno i motivaciono značenje. To je supstrat koji ljudi svojim duhom, djelovanjem i ponašanjem unose u svoj život. Ova moja priča ima višeznačajani smisao, jer je zaštićena od svake svoje nedoumice.
Četvorodnevni marš tri nizozemske provincije Limbirg, Gelderlander en Noord Brabant, kao kulturna nematerijalna baština, najveći je višednevni pješački događaj ove ravničarske zamlje, a Nijmegen, kao najstariji grad u Nizozemskoj već više od jednog vijeka domaćin je ovog jedinstvenog i tradicionalno prestižnog kulturno-sportskog fenomena. Ono što je nekada počelo kao marš vojnika preraslo je tokom dvadesetog vijeka u najveći pješački događaj koji se održava još od davne 1909. godine.
Inicijativu za ovaj marš dala je vojske Nizozemske. U prvom maršu učestvovalo je dvjesta devedeset šest vojnika i deset civila. Polazišne baze bile su vojne kasarne iz različitih mjesta. Ubrzo se ispostavilo da je koordinacija sa različitih polaznih tačaka veoma komplikovana, tako se naredne 1910. godine markira polazna destinacija iz Arnhema, da bi ovu privilegiju u nastupajućim godinama dobili i drugi gradovi poput Utrechta, Amersfoorta, Den Boscha i Brede. No, najveću gostoljubivost pokazuje Nijmegen, kojem 1925, godine pripada čast da postane oficijelno startno mjesto marša. U narednim godinama manifestacija dobija na popularnosti, a 1967. godine u maršu uzima učešće i član kraljevske familije, princ Claus. Njegov doprinos bio je od presudnog značaja kao podrška ideji da ovaj narativ postane važna kulturna komponenta Nizozemske.
Danas ova impozantna pojava, koja se održava u julu, broji oko 46000 polaznika, od kojih njih šest hiljada čine vojnici i veterani iz svih krajeva svijeta. U zavisnosti od pola, godina i fizičkih mogućnosti, učesnici marširaju 30, 40 ili 50 kilometara, da bi četvrtog, posljednjeg dana, bili svečano dočekani na Via Gladioli, gdje im se oficijelno uručuje zasluženi Kraljevski krst.
Kako je vrijeme odmicalo manifestacija je dobijala na svojoj popularnosti i uspjehu, te prerasta u događaj svjetskog renomea. Od samo par volontera na samom početku, danas u organizaciji učestvuje nekoliko stotina dobrovoljaca koji iz ljubavi i respekta za čitavo vrijeme trajanja ovog defilea stoje na raspolaganju kako organizatorima tako i učesnicima događaja. Za više od sto godina, marš prerasta u jedan od najvećih događaja na svijetu ove vrste. Ova hodajuća turneja u svojim godinama postojanja dobila je ime Šetnja Svijeta – The Walk of the World. Tako svake godine, u trećoj sedmici jula, najstariji grad u zemlji prigrli hiljade učesnika i gostiju iz čitavog svijeta, koji ovu kulturno-sportsku svetkovinu ne žele propustiti. Nijmegen izrasta u grad koji sedam dana živi dvadeset četiri sata dnevno. Za sedam dana festivala ovim gradom prolazi više od milion i po posjetilaca. Centar vrvi od aktivnosti i zabave. Sa otprilike hiljadu predstava i nastupa, podijeljenih na najmanje četrdesetak različitih lokacija, svaki posjetilac naći će nešto za svoju dušu: od pop muzike, klasične, rock, tehno, do džeza. Tada centar grada postaje zatvoren za automobile, a kafane, bistroi, restorani rade dvadeset četiri sata neprekidno. Stoga ova misija ima svoj moto; okupljanje ljudi iz svih krajeva svijeta, u jednom bezbjednom, prijatnom okruženju u kome svako može biti svoj i otvoren za nova iskustva. Marš postaje fenomen globalnog karaktera, ali i fenomen koji ima svoj vlastiti lokalni ritam, život i svoj identitet.
Od samog početka boravka u ovoj zemlji željela sam da, kao stanovnik ove provincije, uzmem učešće u ovoj manifestaciji. Nošena tom idejom i željom, sve to na neki čudni način počinje dobijati jednu posebnu notu sentimenta. Koliko god sam bila indirektan sudionik događaja ljetnjeg festivala, akcenat važnosti ove manifestacije bio je upravo činjenica biti jedan od učesnika marša. Svečani ulazak kroz Via Gladiola i momenat kada postaješ vlasnik priznatog Kraljevskog krsta, bila je moja preokupacija. Dobivanje ovog simboličkog odlikovanja predstavlja uporište pripadanja jednom narodu i njegove nacionalne tradicije. Kako su godine prolazile, želja za učešćem sve više je rasla. Jer ovo nije takmičenje, ovo je izazov i dostignuće.
Tog ljeta, 2013. godine, kao i uvijek, sa prijateljima i velikim brojem poštovalaca marša, moj suprug Joop i ja stajali smo na ulici. Sa pićem u rukama, uz muziku, aplauz i gladiole dočekivali umorne i iscrpljene učesnike marša. Bio je zadnji dan ljetnjeg festivala, dan našeg mjesta, Cuijka. U jednom trenutku dolazi Joost Daanen, moj prijatelj, jedan od prvih kojeg sam upoznala dolaskom u ovu zemlju. Godinama smo igrali stoni tenis u istom klubu i timu. Kasnije opet u istom klubu igrali tenis. Toliko zajedničkih zabava, rođendana, izlazaka u kafane, discoteke, vožnja njegovim motorom. Joost je bio moja sehara za tajne i moj emotivni nemir. Sa njim nikada nijesam bila načisto kada će me iznenaditi. Tako jednog dana ponosni Nizozemac, počinje temu o patriotizmu. Iznenada, kao da mi čita misli, progovori; „Debela, šta čekaš, zašto ne ideš da jednom i ti okačiš Kraljevski krst ponosa oko vrata“? Gledam ga i ne progovaram, a on nastavlja: „Možda bi i htjela ali ti salo oko stomaka ne dozvoljava“. Smijem se. Znam ga. Neće odustati. „Ajde“ kaže: „Ja cu napraviti šemu treninga, zajedno ćemo raditi na kondiciji i sljedeće godine idemo na marš, četrdeset kilometara. Možeš ti to“.
Nakon toliko godina čekanja kao da se odjednom ukazala prilika da budem dio ove stvarnosti. Smijem li prihvatiti izazov? Ne razmišljam dugo već kažem: „Dogovoreno“. U tom trenutku prvo što mi pada na pamet: ja nemam cipele za hodanje. “Ali moram kupiti cipele za hodanje, njih nemem. Ne mogu u bilo čemu hodati toliku distancu. Nakon povratka iz Montenegra, prve sedmice idem ih kupiti i nakon toga počinjemo sa vježbanjem i treningom“. Tako je i bilo. Sjecam se, kiša je lila toga dana, i bio je zadnji dan za koji sam obećala da ću imati cipele već kupljene. Uveče šaljem Joostu poruku; „cipele su tu, sad ti više nema povratka nazad“. U svom uobičajenom stilu, odgovara tek nakon par dana. Šema je napravljena, kad se vratim nakon sljedeceg vikenda iz Rotterdama, počinjemo“. Već tada počinje trema. On se ne šali, znam ga, slomiće me. Ne smijem popustiti, moram biti jaka i istrajna.
Subota, dvadest prvi septembar, zvoni telefon. Javljaju mi: Joost je juče preminuo. To lijepo, ludo srce prestalo je kucati. Onako, iznenada, iz ničega. Vrisak i muk.
Nakon par dana cipele sam uklonila da me ne bi podsjećale na bol koji sam tako rado htjela potisnuti. Više me nijesu obuzimale misli o marširanju, želja za tim je nestala. Možda mi nije bilo suđeno, pomislih. Moja misija bila je već na početku završena. Ali kao da mi je neki unutrašnji glas govorio: Tu obavezu moraš realizovati po svaku cijenu. To je bio njegov amanet, a on se ne krši. Jedne večeri Joop me upita gdje su mi cipele. Objasnih kratkim odgovorom. Nakon par minuta progovori:„Ti bi tek sad trebalo da imaš volju i snagu za marš! To moraš uciniti zbog Joosta“! Iznenađena, zanijemih.
Na moj rođendan i poznanca mi šalje poruku sa čestitkom. Između ostalog kaže da možemo zajedno vježbati i ići na marš. Ne mogu da vjerujem da baš na ovaj dan dobijam vijest za koju kao da više nije bilo nade. Zna protokol – kako počinje, kako ide prijava, kako se priprema. Srce mi opet zaigra. Oči dobiše onaj stari sjaj. Želja se vratila. Jedna maglovita ideja dobija mogućnost da se pretvori u konkretan cilj. Moram postati zahtjevnija prema sebi, ko zna, možda i uspijem.
Svakog januara, negdje sredinom mjeseca počinje prijava za marširanje. Prijaviti se za učešće ne znači i mogućnost učešća marša. Obzirom na veliki broj onih koji žele biti sudionici ove manifestaije, organizatori su napravili sistem selektiranja učesnika. Naime, oni koji su makar jednom bili protagonisiti ovoga marša, samom prijavom obezbijeđuju sudjelovanje u tome, dočim, oni koji prvi put nastupaju, imaju manje šanse jer prolaze kroz fazu ždrijeba. Mogućnosti su u tom slučaju za sve iste. Donosim odluku i apliciram sebe za marš. Svakodnevno praćenje na internetu koliko je prijava stiglo. Srce mi je stalo kada sam vidjela da je te godine prijavljeno pedeset tri hiljade osamsto četrdeset četiri učesnika. Limit je četrdeset šest hiljada. Po tome, šanse za moje učestvovanje bile su u domenu fantastike. Nedugo zatim na sajtu vidim da je žrijeb završen i moje ime stoji na listi učesnika. Imala sam sreće, avantura je mogla početi.
Već u novembru sam počela sa pripremama. Svakog ponedjeljka, neovisno od vremenskih prilika, išla sam šetati laganim tempom nekoliko kilometara. Iako je taj dan za mene bio beznačajan, odjednom je posato svetinja budući da sam se mogla predati treningu i pripremama. U početku desetak, a kasnije se distanca povećavala do dvadeset, trideset kilometara. Stariji i iskusniji govorili su mi da vježbanje na četrdesetak kilometara ostavim nepsredno pred početak marša. Sve je išlo onako kako treba. U nekoliko navrata zadesila me jaka kiša, ali u mom naumu ništa se nije mijenjalo. Rekla bih naprotiv, sa većim motivom i inspiracijom. Neovisno što je moja kondicija bila na zavidnom nivou, htjela sam biti sigurna u svoju izdržljivost. Svi kilometri kondicionih treninga, sve pripreme za vrijeme aktivnog igranja stonog tenisa, sada tenisa, još uvijek su tu u mojim nogama. Ali hodanje je sasvim drugi sport i koriste se drugi mišići koje tek treba osnažiti.
Ne znam kako, ali tek prije početka marša postajem svjesna da sam se prijavila i na više teniskih turnira. Bože, da li sam normalna, hoću li sve to uspjeti; da nije malo previše za ovo moje krhko tijelo? Pa ipak, jedne večeri nakon jednog teniskog meča koljeno počinje pokazivati prve znake jakog bola i povrede. Znala sam, meniskus. Odlazim kod fizioterapeuta koji mi radikalno zabranjuje svaki vid fizicke aktivnosti. Hrskavica i meniskus su povrijeđeni. Pokušavam ga ubijediti da marširanje moram obaviti kako znam i umijem. Neće ni da čuje. Kaže da sam već odavno iskočila iz okvira svojih mogućnosti. Marširanje moze biti kobno po moje koljeno. Sugeriram da možda pomoću bresa mogu lakše hodati i na taj način malo zaštiti koljeno. Uzalud. Molba nije pomogla. Odlazim u sportsku prodavnicu, nasmijem se Mark-u i kažem da mi treba bres. Kupim i glavom bez obzira izlazim vani. Turniri i pobjede se nižu sa Cédricom Scappaticci, Francuzom italijanskog porijekla, inače mojim dugogodišnjim prijateljem i pratnerom u mix dublu. Sve turnire koje smo odigrali, u periodu od juna do polovine jula te godine, mi smo odnijeli pobjede. Koliko riječi smo jedno drugom u afektu izgovorili za vrijeme odigranih mečeva, osmijeha, suza. Južnjački temperament plamtio je na teniskim terenima. Bili smo nepobjedivi i ponosni. Ovaj dio sezone bio je ispisan našim imenima. Ali ostao je jos jedan, krajnji cilj – želim postati vlasnik Kraljevskog krsta.
Nedjelja je i sa tremom u grudima i glavi odlazim da se prijavim. Tada se obavlja registracija i dobija narukvica sa kodom koja će svakog jutra prija starta i nakon ulaska u cilj biti skenirana. Prilazim organizaciji, pitaju naravno za ime. Nasmijano lice jednog od organizatora kaže da nikad nije čuo za ovakovo ime. Odgovaram: „Pa nećete ni čuti jer nije Nizozemsko“. „Pa čije je“ upita. Kažem: „Crnogorsko“. Gleda me i nista mu nije jasno. „Ja sam nizozemska Crnogorka“. U tom momentu osjetih blagu jezu. Na sami izgovor i pomen Crne Gore, malo se trznuh a srce zalupa jače. Odjednom vidjeh svo plavetnilo našeg čistog neba. Pred očima beskrajna obala mora iz kojeg su se izdigle planine k’o najljepše vile. Goli krš i kamen. A duša puna ponosa. Čovjek me gleda i nastavlja. „Mora da je lijepa Crna Gora“? „To Vam je gospodine jedan prekrasni komad neba s kojeg sunce najljepše sija. Zemlja gdje se prepliću kontrasti topline juga i divljine sjevera. Tamo gdje su ljudi opušteni i znaju uživati u životu. Gdje uz čašu vina, sira i zdjelom maslina čovjeku ne treba puno više za merak. Ustvari gospodine, opisati moju zemlju je nemoguće. Da bi ste znali o čemu govorim morate je vidjeti, dozivjeti, osjetiti, probati, dodirnuti, pomirisati. Jer svaka riječ kojom bih je željela opisati jeftina je u poređenju s njom“. Čovjek me gleda i očito mu ništa nije jasno. Shvatih da sam pretjerala, dok sam u mislima i dušom bila još tamo: na kamenu i na suncu. Uzimam kartu za start i dok mi pričvršćuje narukvicu sa kodom kao za sebe progovori. „Pa vi gospođo imate dvije domovine“. „Gospodine, u ljubavi sam uvijek u plusu“.
Dan prije pocetka marša idem na groblje kod Joosta. U ruci, kao uvijek, jedna crvena ruža. Ovoga puta i karta. Napisana drhtavom rukom. Zašto sam ovdje? Htjela sam mu šapnuti da sjutra idem da okončam nešto što smo zajedno započeli. Nije mi lako. Kao da se nanovo opraštam od njega. Kako se oprostiti od nekoga, ko je kao malo ko, bio toliko dragocjen u mom životu. On je bio neko ko mi je poklonio svoju nevjerovatnu moć empatije. Pokušala sam biti jaka, no suze su bile jače. Na trenutak ostadoh kao skamenjena. A onda dobih snagu, pomilovah hladan kamen i oprostih se od njega.
PRVI DAN, Dan Elsta– utorak 15. juli 2014
Došao je dan istine. Oko četrdeset šest hiljada učesnika pojavilo se na startu, među kojima i ja. Svi oni, od mladih do starih, od civila do vojske, pokušaće četvrti dan da podvuku crtu finiša na Wedrenu, nakon trijumfalnog prolaska i proslave Via Gladiola.
Tog ujutra, negdje oko četiri sata krećem od kuće. Sa prijateljicom vozimo prema Nijmegenu. U mojoj glavi tišina. To mi se ne dešava tako često. Osjećaj koji ne mogu opisati. Stigle smo i čekamo u redu sa hiljadama drugih za registraciju starta. Prolazimo kroz kapije, kao na aerodromu, gdje će nam od danas svakodnevno skenirati narukvicu na kojoj svako ima svoj kod kojim se registrira start i prolazak kroz cilj. Srce ubrzano kuca. Naš start je u pet sati. Po prvi put gledam i osjećam ovaj grad drugačije. Izgleda veselije, budan i razdragan u ovo doba dana. Rijeka ljudi sliva se prema startu. Čudni žagor. U daljini se čuju pijani glasvi onih koji su čitavu noć feštali. Odnekud iz mase čujem poznati glas kako me doziva. Okrenem se i vidim Cédric. Trči prema meni, zagrli me i poželi mi sreću. Kaže: „Sad idi i upamti, moraš uspjeti, ovo je tvoj i Joostov marš. Moraš zbog njega!“. Još jednom me čvrsto zagrli kao da je u tom zagrljaju stala sva snaga kojom me je htio ohrabriti. Obrisah suze radosnice i bez Joosta pored mene ali sa njim u srcu, krenuh u nepoznatu avanturu.
Iaoko je rano jutro mladi su stajali na trotoarima, ispred svoji studentskih kuća, podržavajući povorku koja je tek krenula. Tih prvih par kilometara kolona trkača prolazi kroz malu gužvu i haotičnost. To je ujedno i najuzbudljivije momenat, kad svako pokušava naći svoje mjesto, formirati svoj prostor, svoju auru. Biti tu i ne smetati osobi do tebe, ne dozvoliti da ti neko ide „pred noge“. Malo kasnije svako prati svoj tempo. Na mostu od Nijmegena pojavljuju se prvi sunčani zraci. U glavi bubnji, prvi kilometri su iza nas. Još uvijek ne vjerujem gdje se nalazim. Veliki dio povorke već je iskusio draž, bol i žuljeve ovog zadovoljstva. No, ja sam na početku iskušenja. Nijesam znala koliko se tog emotivnog naboja može akumulirati dok lelujaš ovom hodajućom masom. Čudna je senzacija da ti ljudi nazivaju dobro jutro, dok sam imala osjećaj kako je već podne.
Svaki dan marš ima drugu rutu, boju, temu. Dani dobijaju naziv po mjestu koji je toga dana domaćin. Prvi dan je rezervisan za Elst. Utorak je u znaku Betuwea sa svojim slikovitim selima, seoskim imanjima, ogromnim voćnjacima. Ruta nas vodi kroz divnu prirodu pored rijeke Linge. Apsolutni ponos ovoga kraja su mirisni voćnjaci koji u jesen daju najljepše plodove. Neobičan je taj osjećaj kontakta sa prirodom. Kao da mi se duša povećala, otvorila.
Hodajući kroz stravrnost misli me vratiše u prošlost. U jednom trenutku, onako niotkud, zamagljena, treperava, kao da mi dozvoljava da bude tek naslućena, bljesnu mi slika Lima i Vojovog voćnjaka. Pokušavam napregnuti vijuge ne bih li iz nekog kutka sjećanja izvukla one najljepše i najdragocjenije dečije uspomene: prve poljupce, skrivanja, sunčanje na toj livadi koju smo u ljetnim danima koristili kao plažu, gde smo ležali na travi, nasmijani i budni sanjali najljepše snove. Koliko smo puta kao djeca tu, u tom Vojovom voćnjaku išli krasti jabuke. Pa onda niz Lim plivajući do kuće.
Više nijesam tu, gdje sve miriše na sreću i topli majčinski zagrljaj. I njen blagi, prijekorni pogled, uz čuđenje da su mi usta modra od hladnog Lima, da se tresem od umora ka’ prut. Shvatih da više nema one djevojčice koja naivno i čisto doživljava život i svijet. Ona koja se dugo opirala da odraste, da se ne udalji od iskonske i istinske sreće, da sačuva plamen uzbudjenja i osmijeh koji samo dječja duša može osjetiti. U par minuta preletješe lijepe slike prošlosti. Tada shvatih da sam daleko od svog zavičaja, radosti, djetinjstva i mladosti, od kojeg me dijele toliki kilometri i decenije.
Kratki dio puta vodi nas kroz gradić Elst, sjeverno od Nijmegena. To je najvažnija tranzitna tačka za rute od tridest, četrdeset i pedeset kilometara. Na početku i na kraju dana ovdje se prelazi preko mosta Waal. Ovom gradu je u tradiciji da napravi dobru feštu kao i danas kada gradonačelnik sa zadovoljstvom i ponosom učesnicima marša poželi dobrodošlicu. Baloni, zastave, transparenti i zanimljivi posmatrači pozdravljaju i dočekuju povorku. Koja ludnica. Svega može nedostajati, dok je razloga za zabavu na pretek. Nakon malog zastoja nastavljamo da se penjemo prema nasipu između Oosterhouta i Lenta. Ova posljednja dionica je tradicionalno i najteža prvog dana marša. Tiho je, nema posmatrača, samo čista priroda. Razmišljam o tome kako će ovo biti veoma dugo i dosadno putovanje do Via Gladiola. Mentalno, ovaj dan je najteži. Preći prvih četrdeset kilometara ne garantuje nikome da će sjutra biti u stanju da nastavi započeto. Čudna je pojava da već nakon prvog dana veliki broj učesnika odustaje. Osim dosade zadnjeg dijela maršrute, prvi dan mi nije predstavljao neke posebne poteškoće. Kako god, u glavi je odzvanjalo da ne smijem odustati i da umor, bol i strah nijesu imali opciju.
Prvih četrdeset kilometara su iza mene. Ne mogu vjerovati. Dolazim kući i čeka me karta od Joostove majke. Zahvaljuje što na ovaj način čuvam sjećanje na njenog sina. Poziva me da nakon zavrsenog marša budem njen gost. Opet suze naviru na oči. Današnji podvig je ohrabrenje; daje mi snagu i nadu da ću i sjutra sa lakoćom nastaviti dalje. Jer noge me ne bole, žuljeva nemam. Osmijeh mi daje vjetar u leđa. Želim ovo dovesti do kraja. Sa velikim olakšanjem i lakoćom obuvam štikle i idem kod Karin Hermans na masažu. Otvara vrata i ne može vjerovati. Vrišti: „Da li je moguće, da nakon pješačenja od četrdeset kilometara dolaziš na štiklama. Ti si luda! Ovo mi se prvi put desava?“. Nemam pojma, kažem. „Ja odmaram nogu kada hodam na štikli“.
DRUGI DAN, Roze srijeda – srijeda 16. juli 2014
Nakon kratkog sna, budim se u tri ujutru. Novi dan se radosno rađa. Vrijeme je ugodno i već u laganoj i komfornoj odjeći napuštam kuću. Joop, sanjiv, želi mi sreću i bezbolno hodanje. Zadnja provjera svega što je potrebno za ovaj dan i mogu krenuti. Dok čekamo na registraciju za start čujemo najinteresantnije priče od prethodnog dana. Od onih koji su metre zavoja umotali oko bolnih mjesta, do impresivne količine paracetamola koja je upotrijebljena protiv bola. U glavi bojazan da mi se nešto nepredviđeno ne desi. Prema nekim analizama drugog dana se najviše odustaje. Nakon registracije koja prolazi lakše i suptilnije, povorka polako hvata ritam. Na samomm početku dočekuju nas skupine veselih studenata koji pokazuju da su oni već uzeli „start“ i da njihova čarolija ljepše napreduje od ove naše. Juče je bila uvertira, danas su u puno boljem raspoloženju.
Drugi dan nosi naziv Wijchen, ili roze srijeda. Roze predstavlja simbol različitosti i diverziteta zemlje – prihvaćanje drugoga onakav kakav jeste. Zato nije iznenađenje što je veliki broj učesnika, neovisno od pola, obučen u roze. Na izlasku iz grada pruža se prelijepi prizor. Duž cijele ulice kreće se gomila ljudi koja grabi prema mostu. Ubrzavamo tempo i idemo ravno u Zemlju Maasa i Waala. Zemlja dviju rijeka. Marširamo u jutarnjoj tišini, svako sa svojim mislima, kroz zelenu močvaru, kroz šume, pored voćnjaka, srednjovjekovnih kula, drevnih farmi, poplavljenih ravnica i otvorenih popljoprivrednih površina. Idemo u susret prvom selu, Alverni. Destine hiljada posmatrača radosno nas dočekuju u svečanom Wijchenu. Ovdje je zabava u punom jeku, centar grada kao da je eksplodirao. Muzika trešti sa svih strana, pivo teče baš kao voda iz baštenskih crijeva. Bez upita trpaju nam jabuke u ruke. Nadalje u gostoljubivom Beuningenu čeka nas novi muzički spektakl. I ovdje je toliko izazovno slavlje da na trenutak pomisliš skinuti ranac i pridružiti se ovim veselim ljudima.
Vracamo se u Nijmegen. Ovaj grad više ne prepoznajem. Sve uskovitlano, kao da se cijeli svijet sjatio ovdje, kao da je marš ljubavi. Opet registracija prolaska kroz cilj i nova karta za sjutra. Uzimamo pivo, jer smo ga pošteno zaslužili i lagano odlazimo kućama. Ne osjećam umor, nemam bolova ni žuljeva. Je li ovo ono čega sam se trebala plašiti? U čemu je stvar, meni ide kao „po maslu“. I ove večeri odlazim kod Karin na masažu nogu. Nakon toga idem u krevet jer je noć kratka. Pokušavam zaspati ali ne ide. Što se dešava? Ovaj osjećaj straha odjednom postaje jači od svega pozitivnog. Uz sve napore ne uspijevam zaspati. Strah raste da zbog nespavanja neću uspjeti dan privesti kraju kako želim. U jednom trenutku rađa se misao da je bolje na vrijeme odustati. Srce ubrzano kuca. Vrijeme prolazi, a san ne pokušava ni da me zavara. Plačem. Ja ću danas pasti. Što ako ne uspijem? Ta silna euforija okrenula se na drugu stranu. Pokušavam ohrabriti i ubijediti sebe da sam spremna suočiti se sa svim nedaćama i problemima. Mogu osjetiti strah, ali neću dopustiti da me panika nadjača. Tog jutra ne čekam da me sat probudi već sama ustajem iz kreveta. Sa nadom da se čuda mogu desiti, pripremam sve za današnji dan. Šutim, gutam suze i spremam se u tišini. Uobičajena rutinska vrteška radi punom parom. Sendvič, kuhana jaja, tablete soli, čokolada, voda, paracetamol. Imam sve. Izlazim iz kuće i odlučujem sav strah i nesanicu ostaviti u spavaćoj sobi. Odlazim bez strepnje od današnjeg neuspjeha.
TREĆI DAN, Sedam brežuljaka – četvrtak 17. juli 2014
Lijep i sunčan dan. Još jedna startna kontrola. Krećemo. Današnji dan je dan Groesbeeka i Sedam brežuljaka. Najteža i najzahtjevnija ruta. U nogama još ne osjećam umor, jedino opterećena mišlju da neću uspjeti. I jutros su studenti neumorni. Za njih je vrijeme stalo. Iz Nijmegena idemo prema Maldenu, pa pored kanala Maaswaal u pravcu Mooka. Odjednom, osjetim da mi noge postaju teže. Je li ovo početak kraja? Ne smijem misliti o tome. Kod prve kotnrole zastajem. Uzimam kafu i jedem čokoladu. U mislima pričam sama sa sobom. Pred očima mi Joost. Moram dalje, ne smijem odustati. Primjećujem da je sve više onih kojima se pruža medicinska pomoć. Umornih i pocijepanih stopala, sa bolom i suzama na licu odustaju od svog nauma. Vrućina treperi u zraku. Na svakoj kontrolnoj stanici savjetuju češće pauziranje, odmor i konzumiranje dovoljne količine vode. Onima sa srčanom anomalijom predlažu da na vrijeme odustanu. Nikad kao danas Groesbeek nije djelovao tako daleko. Momenat psihičke krize. Nevjerovatno teške noge. Otvaram svoju kamila vrećicu za vodu i uzimam tablete sa solju. Pijem što više. Dobro, ako drugačije ne ide, onda danas idem na karakter izdržljivosti. Ulazimo u Groesbeek. Ljudi na sve strane. Svako nekoga dočekuje, pozdravlja, hrabri. Odjednom Joop ispred mene. Grli me i nudi času piva. Koliko je značila ta jedna čaša dragocjenog pića u tom trenutku. Otkud je znao da mi danas tako treba jedna kap i riječ podrške više? Ništa mu ne govorim o nespavanju. Nakon kratke pauze pozdravljamo se i nastavljamo prema Sedam brežuljaka.
Mnogi ovaj dan smatraju najljepšim danom za marširanje. Osim prekrasne prirode koja se prosipa ovim dijelom maršrute, značaj ovom danu daje vojska. Naime, negdje na pola puta od Sedam brežuljka, vojska zastaje odati počast, na kanadskom groblju, borcima palim u drugom svjetskom ratu. Jedan impresivni momenat. Trenutak vraćanja u prošlost. Noge su sve teže ali vojnici ne dozvoljavaju da posustaneš. Sa njima je nekako lakše. Uvijek spremni na šalu, na podršku dok marširaju s punim rancima kao da idu u rat. Pjesma je njih lajtmotiv. Inače, za vrijeme festivala svuda u gradu srećemo vojnike. Dojam je svakako drugačiji kada se nađeš medju njima. Dolaze sa svih strana svijeta. Tu su Amerikanci, Šveđani, Britanci, Francuzi, Norvežani, Njemci, Danci… Koga sve ovdje nećeš sresti.
Slučajno se nađoh među Francuzima. Na kaišu od ranca, kao amajlija i zaštitni znak, visi mi mala crnogorska zastava. Pitaju odakle dolazim. S ponosom objašnjavam da dolazim iz najljepše zemlje na svijetu. Počinjemo se prepirati čija je zemlja ljepša. Sa obje strane arogancije ne nedostaje. Na kraju, brojniji su, a ja sam sama. Kažu njihova je azurna obala najljepša na svijetu. Odgovaram da je Lord Byron već davno pisao o iznimnoj ljepoti naše zemlje i da ljepša na svijetu ne postoji. Od onog najljepšeg što je imao, bog je bacio u Crnu Goru. Čak je i njihovom Napoleonu bilo teško odoljeti ljepoti naše zemlje. Mi smo Francuskoj mogli želju nosit. Nijesmo za njom čeznuli. Smiju se, kažu: „Mi smo ljepši“. Rekoh: „Niti ste ljepši, niti ste viši od nas. A o ponosu da ne govorim“! Prasnuše u smijeh. Kao trofej pokloniše mi privjezak Ajfelove kule. S ponosom ga okačih na ranac. Pobjednički osmijeh razvuče se usnama. Još malo i stižemo u Berg en Dal, a tada smo i blizu cilju.
Ne mijenjajući dnevni protokol, posljednji put, u štiklama, odlazim na masažu. Još jedna noć, i sjutra je zadnji dan. Samo što sam legla, počinju nekontrolisane misli i sa njima nervoza. Srce ubrzano kuca. Opet nema sna. Počinjem plakati. Ne mogu da verujem da ću poslije toliko prepješačenih kilometara još jednu noć ostati bez sna, što je i za najjače mnogo, a ne za mene. Prevrćem se u krevetu, ali oči su širom otvorene. Da li je moguće da će mi se prethodna noć ponoviti? Ne, ovo je horor; ovo ne može biti istina. Nervi preuzimju dominaciju. Osjećaj koji se javlja odjednom postaje jači od svega pozitivnog, od svake riječi koju u sebi izgovorim ne bih li se ohrabrila. Sjutra će očito biti dan kada će mi noge biti umorne, teške, vrućina tropska, a ja ću pokunjeno i slomljeno reći sebi – ne mogu više. U glavi bubnji, odustajanje je neminovno. Ne znam kako opisati šta se u tom trenutku sa mnom i mojom glavom dešava. Ništa ne pomaže, ostajem budna. Ne želim prosipati energiju. Moram sačuvati ovaj nevjerovatni osjecaj koji sam posvetila jednom amanetu. Čekam vrijeme ustajanja. Pripremam se za posljednji dan marša.
ČETVRTI DAN, Dan Cuijka – petak 18. juli 2014
U Nijmegenu pristupamo zadnjoj startnoj kontroli. I jutros nas prati horda divnih pripitih i veselih studenata. Njima je dobro, mašu nam i razdragano dobacuju, žele nam sretan i uspješan završni dan. Sve djeluje opušteno i u prazničnom raspoloženju. Veseli su i dobronamjerni, pjevaju. Njihovo veče se završava dok naš novi dan već počinje. U blagoj su prednosti. Krećemo na posljednji krug. Danas je dan kada se sve može desiti, osim da ne stigenm na vrijeme na cilj.
Zadnji dan marša popularno se naziva Via Gladiola ili dan Cuijka. Dan našeg malog grada. Cuijk je mjesto na sjeveroistolu Nizozemske, pokrajina Sjeverni Brabant. Broji oko 25000 stanovnika. Nalazi se na zapadnoj obali rijeke Maas i petnaest kilometara južno od Nijmegena. Jedino mjesto u Brabanru gdje su Rimljani ostavili trajne tragove. Gradić poznat po svojoj bogatoj istoriji i kulturnim događajima. Zadnji dan je fokusiran na veliku feštu u našem gradu. Ovdje se učesnici marša dočekuju od ranih jutarnjih sati. Kako ne startujemo svi istovremeno i kako svak ima svoj tempo, tako i ne stižemo svi u isto vrijeme. Svi učesnici završnog dana manifestacije, u znak podrške i poštovanja, u prolazu bez zaustavljanja i remećenja tempa, dobijaju gladiole. Zašto gladiola? Tradicionalno, ovaj impresivni cvijet predstavlja snagu, pobjedu i ponos. Značenje seže sve do rimskog doba, kada su se gladijatori doslovno borili u areni, što je značilo ili smrt ili gladiole. Zato je u ono doba gladijator pobjednik bio prekriven gladiolom. Stoga je postao savršen poklon za učesnike ovoga marša.1 Ono što je sigurno jeste da hiljadana godina kasnije gladiolus postaje simbol Nijmegenskog četvorodnevnog marša i podvig vrijedan divljenja, kao gladijatori u rimsko doba. Shodno tome, smrt ili gladiola simbolično dobija značenje za stanovnike ovoga grada i učesnike manifestacije i postaje metafora mog današnjeg marširanja.
Nakon starta počinju zadnji sati ove nevjerovatne avanture izdržljivosti. Put nas vodi prekrasnom prirodom. Uživamo još malo u ovoj tišini, jer u Cuijku nas očekuje velika fešta. Kako dan odmiče sunce je sve jače. Zrak treperi od toplote. Na svakih par metara nailazimo na kofe pune vode gdje se možemo osvježiti i okvasiti glavu i vrat. Nosim tanani šal i koristim svaku priliku da ga potopim u vodu i onako mokrog okačim oko vrata i ramena. Prija. Približavamo se Lindenu. Selo u blizini Cuijka. Pravim pauzu u hladu jedne farme. Pijem i jedem čokoladu. Stiže mi poruka. Mislim Joop, jer smo čitavo vrijeme u kontaktu. Želi znati kad ću stići u naše mjesto. Ne, nije on. Joostova sestra. Zahvaljuje i govori kako je ponosna što danas ulazim u grad, i time odajem počast njenom bratu. Otkide mi suzu iz oka. Njena poruka dade mi još više snage. Svi su uz mene. Moram još malo izdrzati. Beers je na vidiku. Srce kuca kao ludo. Napetost raste. Još par kilometara i stižem u Cuijk. Od svih dana marša, ovaj grad je favorit. To je mesto koje u jednom momentu eksplodira; centar je prepun, muzika grmi sa svih strana, horovi. Glavne ulice grada, postaju grotlo u kome sve proključa, sa drugačijim ritmom od uobičajene svakodnevice. Život se sa svih strana ulivao u samo jednu ulicu, ulicu velikog i otvorenog srca. U prelijepom ljetnjem pejzažu, šetala se i mladost i starost iz cijelog svijeta puna snage, želja, snova, očekivanja. Marš je kupio svoje pristaše i šetače na smisleno-besmisleno lutanje i traganje. Kao miris gradske mladosti i samog grada, bilo je to ambivalentno pulsirajuća masa koja je proizvodila mističnu i svečanu atmosferu.
Sve je spremo za doček. Na mjestu gdje ocekujm Joopa, vidim kako se probija kroz masu sa ružom u ruci. Čudim se, zašto ruža? Danas svi dobijaju gladiolu. Kaže: „Za moju, jedinu crnogorsku ružu“. Plačem. Ne mogu vjerovati da stojim tu gde sam. Čujem toliko glasova koji me dozivaju, bodre, čestitaju. Svi su u tom trenutku želeli da me pozdrave, da mi čestitaju. Do nedavno i ja sam sa te strane posmatrala učesnike marša, a sada stojim ovdje ponosna. Suza u ovih proteklih dana bilo je na pretek. Danas posebno. Bit će ih još, jer ovo nije gotovo. Pijem pivo i želim nastaviti dalje. Joop me grli i govori: „Meci, sad i na koljenima puzi, kroz Via Gladiola moraš proći. Idi“! Poljubi me i blago odgurnu od sebe.
Nastavljamo dalje. Ponta na rijeci Maas uvijek ima neku posebnost. Zahvaljujući vojnicima ponta je postavljena pred sami početak ljetnjeg festivala.Tenzija raste. Praćeni stotinama posmatrača posljednji kilometri ka cilju postaju uzbudljiviji a koraci sve teži. Da li od straha ili uzbudjenja osjećam da me snaga izdaje. Nije ostalo još puno, skoro da sam tu. Hrabrim sebe da mogu, da još imam snage. Tada se sjetih svih onih kondicionih treninga po Jasikovcu. I za vrijeme ljeta. Znali smo s plaže odlaziti kući da se presvučemo i trčeći put Jasikovca. Koliko je bola i znoja prošlo mišićima i nogama. Pomislih, ni tada nijesam imala izbora, nemam ni sad. Impresionirana entuzijazmom ljudi koji nas bodre sa strane dobijam energiju da okončam započeto. Ovi ljudi daju nevjerovatnu motivaciju i podršku. Stisnuh zube i krenuh sigurnimm korakom dalje.
Približavamo se Nijmegenu. Neće proci dugo i hodat ću preko Via Gladiola, duge ulice u Nijmegenu. Tristo šezdeset četiri dana u godini ona se zove ulica Svete Anne. Samo jedan dan u godini je Via Gladiola. Danas ona grli i prihvaća pobjednike. Rijeka ljudi trijumfalno ulazi u grad. Cilj u ovu ulicu je vrhunac svega, kako za učesnike marša tako i za publiku koja ih dočekuje. Sve pršti od slavlja i veselih uzvika. Prizor nevjerovatan. Kao u filmovima. Dešava li se ovo meni? Prolaziti grandioznom ulicom više je od ponosa. Koliko je ljudi koji nikad ne dožive ovu ljepotu? Osjećaj koji me obuzima u tom trnutku ne može stati ni u jednu riječ. Ja, jedna mala nizozemska Crnogorka, jedna i do sad jedina koja je nastupala i koja uskoro dolazi na cilj.
U trenutku poželjeh samo da me vidi tata. Moj Rasim. Osjećam jaku dozu nostalgije. Onaj čudni osjecaj kada sam ga kao dijete napustila u nadi da ću se vratiti. U ovom trenutku moja emocija prerasta u čežnju za mojim Beranama. Htela sam i ovu pobjedu podijeliti s njim. Nesvakidašnji scenario koji se odigrava pred mojim očima. Tu na Keizer Karel pleinu, na Oranjesinglu, tu u Prins Bernhard ulici. Svi su tu da nas podrže, zadnji metri su najteži i najduži. Kao nošena na rukama ovi divnih ljudi, dolazim do cilja. Zadnja kontrola na cilju. Idem prema komisiji ali ne osjećam tlo pod nogama. Kao da letim. Misija je gotova. Tapšanje po ramenu u znak poštovanja i čestitke. Prilazim odboru za dodjelu nagrada. Nasmijani čestitaju na uspjehu. U mojim rukama drzim Kraljevski krst. Pobijedila sam sebe.
Najljepši osjecaj je osjećaj pobjede. Izazov kojem nijesam mogla odoljeti. Ovo je kruna moje lične pobjede i velikog zadovoljstva. Sa ponosom mogu reći da sam marširala četiri dana. U nogama nosim sto šezdeset pređenih kilometara. Za sada jedina Crnogorka koja živi u Nizozemskoj uspjela je u ovoj ideji. Ne postoje riječi kojima mogu opisati osjećaj ponosa i sreće. Zato mi ne zamjerite što ću ovo sebi pripisati kao jednu veliku pobjedu.
Već sljedeceg jutra nazvala sam Joostovu majku. Otišla sam toj starici. Na licu joj utkani svi strahovi ljubavi i nade. Pokreti su joj usporeni. Pogled luta negdje u daljinu, iako zna da neće ugledati onog za kim žali. Uz kafu i kolače počinjemo nekako nesigurno i tiho priču o Joostu. Prelistavamo foto album. Svaka fotografija ima svoju priču i tuga se stidljivo miješa sa blagim osmijehom. Spusti pogled na mene kao da traži opravdanje. Kaže radovalo ju je saznanje da ću ići na marš. To je bio zajednički cilj nošen povezanošću koju niko nije mogao raskinuti. Joost je dakle još tu, među nama. Njegova želja je ispunjena. Sve što sam znala o njemu u toliko vremena koliko sam sa njim ovdje provela upućivalo je da malo toga znam. U razgovoru sa njom saznadoh više nego sam mogla očekivati. Neke stvari nijesam mogla ni naslutiti. Ona je čuvala njegove najljepše i najveće tajne.
Ova manifestacija pomaže ljudima, kako mještanima tako i takmičarima, da proniknu u društveni i duhovni ambijent svoga vremena i njegov smisao, u kulturnu, duhovnu i emotivnu baštinu stanovnika na ovom prostoru. Zavjetovan punoći ljudske strasti i ljepote, marš mnogima ostaje posvijećeni i smrtni dužnik, kao što je i meni. Kao ogledalo društvene stvarnosti, posjeduje snagu i moć da razbije naraciju drijemajućeg duha i mentaliteta, posebno mladih, i ima važnu kulturološku dimenziju, iako stvoren kao hibrid za ljude koji imaju potrebu da budu moderna bića. Budući da se odvijao u realnom vremenu i prostoru, ovaj fenomen nije bijeg od života već prilika da autentičan čovjek iskusi sam život u zgusnutijem i snažnijem obliku, da zaroni u sebe i provjeri svoj duhovni i mentalni sadržaj i smisao. Kao specifična vrsta običajnosti u ponašanju ljudi, Vierdaagsefeesten nije nikome ostao dužan, pa ni meni. Ko nije doživio ovaj društveni realitet, nikada ne može razumjeti njegovu naraciju. Možemo ga opisivati u nedogled ali će njegova fizionomija ostati nedovoljno jasna i nezavršena, jer je nastao iz duha i nagona za igrom, dodirnut i osjenčen kao predstava za svakog koga život kao neočekivanost i avantura opsijeda.
Vierdaagsefeesten je nešto blisko, poznato, nešto što su nosile mnoge nizozemske i generacije iz cijelog svijeta u sopstvenom iskustvu, koje su na taj način svoju svakodnevicu, bez iluzija, pretvarale u stvarnost iluzija. I danas je to fenomen kolektivne svijesti i slojevite tajnovitosti i uzbudljivo iskustvo za sve koji su se bavili otkrivanjem sebe, svoje umne, mentalne i fizičke slobode pokreta, kao jedne od najmanje zaludnih disciplina pod kapom nebeskom.
Bravo,svaka cast!