Mevlija Meca Islamović – KARNEVAL, bijeg iz svijeta prazne svakodnevice


Mevlija (Meca) Islamović je rođena u Ivangradu. Studirala na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu.

Bila reprezentativka Crne Gore u stonom tenisu. Osvajala medalje na republičkom nivou  u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji. Na državnom nivou, u ekipnoj i  pojedinačnoj konkurenciji, postizala zapažene rezultate, jednako kao i sa reprezentacijom Crne Gore.

U Holandiji živi od 1993. godine. Herceg Novi je njena letnja i jesenja destinacija, a uskoro će biti i njegov stanovnik.




KARNEVAL, bijeg iz svijeta prazne svakodnevice

Živimo u vremenu koje slavi svako uživanje, kad se preko noći rađaju lokalni i globalni heroji. Kad je svako svakom rival u utakmici za slavom, bogatstvom, ugledom. Realnost savremenog života je nadrealna, opsjednuta izobiljem, ekskluzivnošću, vječnim životom. Lako se prelazi preko važnih stvari, prebrzo se živi, još brže zaboravlja. Nikome ništa nije po volji. Nervozno se mijenjaju mjesta i uloge u pokušaju da se pronađe sklad i uravnoteženost. Svuda oko nas velika buka i žagor, a rijetko gdje tihe i blage riječi, koje su uvijek imale svoj značaj i vrijednost. U takvim okolnostima ljudi traže utjehu u svakoj, a pogotovu u kolektivnim zabavama i ludostima. I baš otuda što se ovakve prilike ne ukazuju često, karneval kao odomaćen i prepoznatljiv holandski lokalni sociokulturni fenomen, zaslužuje posebnu pažnju u ovom mom osvrtu.

Karneval, vječita tajna igra pod maskama, plesa, traganja, zanosa, zavodjenja; izlazak iz okvira svakodnevnice, kada čovjek, makar na trenutak, zašticen maskom i odorom koju nosi, može biti neko drugi. To svojevrsno ludovanja i maskiranje pruža mogućnost da se čovjek isproba u nekom drugom izdanju, da bude neko drugi, jer ako ćemo iskreno, svi imamo idole, uzore i omiljene figure. Zaštitni znak karnevala je maska, ona je sinonim zavjera, preljuba i spletki, ali istovremeno i “čarobni stapić” koji svakom omogućava da se zabavlja na način koji mu odgovara, rušeći, pri tom, mnoge granice tradicionalnog i dozvoljenog. Čovjek nikad nije pristao na sebe i na razne načine pokušava da pobjegne iz svoje kože, podijeljen između svoga realnog ja i neotkrivenog ili neostvarenog ja. Karneval pruža šansu onima koji nastoje da se izgube u takvim zabavama kako bi nakon toga pronašli sami sebe. U tom svojevrsnom ludovanju ruše se svi mostovi koje trijezan na lažima gradi; to je romansa iza koje čuči ogoljeno, osujećeno i poharano biće. Gdje god postoji ljudsko društvo postoje i neobuzdane zabave, igre, performansi. Ljude privlače zajedničke proslave koje su stvorene da bi tijelom, duhom i glasom izrazili svu složenost, različitost i ranjivost. Karneval u velikoj mjeri zavisi od kulture naroda, jer način na koji ljudi doživljavaju tu vrstu zabave leži u njihovom temperamentu koji ima svoje nasljeđe.

Sloboda koja je čovjeku potrebna zapravo je izvor oslobadjanja od stega, kako zakonskih, tako i religioznih. A ono za cim čovjek najčešce žudi je predah, bijeg od uštogljenosti, trenutak u kojem se makar na kratko spajaju duša i tijelo, oslobodjeni od nesigurnosti koju čovjek osjeća. Karneval mozemo poistovijetiti sa životom i životnom igrom kojoj treba dati apsolutnu moć nad surovom istinom i nemilosrdnom stvarnošću. Kroz svijet muzike, plesa, maski, kostima, veselje će ispuniti život i svaki kutak duše koja nastoji pobjeći iz svijeta prazne svakodnevnice.

Niko ne može tačno odrediti vrijeme nastanka karnevala, ali je jasno da se prvi tragovi javljaju u staroj Grčkoj, Egiptu, Veneciji. Etimologija riječi karneval nosi svoje značenje od latinske riječi carne + vale, sto znači “zbogom mesu”. Po drugom tumačenju karneval je iskrivljena latinska riječ za brodska kola, carrus navalis, što bi bila referenca za tradicionalne parade tokom festivala. Kako god, karneval ima svoje pagansko značenje po kojem se nošenjem strašnih maski istjeruju zli duhovi zime i time otvaraju vrata dobrim duhovima ljeta. Iako se karneval spominje još 1092, prvi dokumentarni izvori nošenja maski u Veneciji potiču iz trinaestog vijeka. S toga ne čudi da su se prve srednjovjekovne proslave karnevala održavale upravo u gradovima Italije. Kada se na ovoj otvorenoj fešti stavi maska i počne zabava, nastaje svojevrsni povratak u srednjovjekovnu Veneciju gde su se ljudi veselili na karnevalima i balovima, na kojima je sve bilo dozvoljeno, osim jednog – da se skine maska i otkrije identitet onoga koji je nosi. Venecijanske dame su ih nosile koliko da bi sačuvale svoju skromnost, toliko da bi i odigrale svoju igru zavodjenja. Karneval u Veneciji, svake godine privlači mnogo posjetilaca svojom paradom i maskenbalom. Venecija, sama po sebi izazovna i raskošna, u vrijeme karnevala prihvatala je u svoj zagrljaj hiljade stranaca i turista željnih da u gradu pod maskama dožive i uživaju tradiciju ove zabave.

Koliko god to neobično zvučalo, karneval je od davnina bio vjerski praznik kojim započinje slavlje katoličkog posta. Na ovaj način narod sebi dozvoljava izlazak iz okvira pristojnosti, svakodnevnice, obaveza, tmurnog života. U istoriji čovječanstva različite religije imale su svoje karnevalske tradicije kojih su se vjerno pridržavale i nijesu odstupale od pravila. Nekad se s razlgom pitam kako je moguće da je kruta katolička crkva bez inkvizicije prešla preko masovnog veselja, alkoholizma, podvala, prostačenja i seksualnosti, koji eksplodiraju za vrijeme karnevala. Gledajući iz ove perspektive, očito da je crkva vodila računa o čistoj ljudskoj prirodi i logici: čovjek nije samo homo sapiens (čovjek razuma) i homo faber (čovjek rada), već i homo ludens (čovjek igre). U čovjekovoj je prirodi da se šali, igra, pjeva, pije, ali i da vodi ljubav, što se u crkvenim krugovima smatra grijehom. Kako bi razdoblje posta i apsolutne čistote uopste imalo svrhe, potrebno je ljudima dozvoliti sve ono što vjera zabranjuje. Tek nakon toga vjernik je spreman na post kojim se treba odreći užitka i svakako pokajati, jer ako ćemo o grijehu, onda ga tokom karnevala nikad ne manjka. Nije čudo da u danima fešte i karnevalske groznice mnogi parovi unaprijed prave dogovore do koje granice mogu ići u svojim slobodnim “podvizima”.

Karneval nije proslava koja se slavi u cijeloj zemlji. Holandija ima jasnu karnevalsku podjelu. U južnom dijelu zemlje gdje su katolici tradicionalno koncentrisani oko tri glavne rijeke – Maas, Waal i Rajna, ljudi se raduju i već od oktobra mjeseca počinju pripreme za novu karnevalsku sezonu, dok se protestanti na sjeveru, čude zašto se pridaje toliki značaj ekstravaganciji, bludu, razvratu i ludovanju. Jasna je razlika izmedju različitih gradova i sela unutar provincije. Svako selo i grad imaju svoje različite protokole, koji se odražavaju u skladu sa lokalnom tradicijom. Sjeverni Brabant, koji ovdje važi za provinciju druželjubivih, gostoprimnih i toplih ljudi, preferira burgondski karakter karnevala. Pomenuti karneval se slavi na sjeveru i zapadu Sjevernog Brabanta i Zeelanda. Tamo gdje je rajnski karneval nestao pred kraj 19. vijeka kao razigrani protest protiv Prusta, burgondski je nastao kao kostimirana gozba, gdje su se ljudi rugali jedni drugima i gdje se nijesu jasno odvajali jedni od drugih, jer, svi su bili jednaki. Ništa manje značajan, zabavan i raskošan, slavi se Rajnski karneval u provinciji Limburg, koji potiče od Kelnskog karnevala, i koji je najsličniji venecijanskom. Karneval u ovom dijelu odiše nekom sasvim drugom atmosferom. Limburžani nastoje da se obuku što je moguce ljepše, originalnije, luđe, da budu dotjerani i našminkani od glave do pete u najneobičnije kombinacije boja, idući sve do neprepoznatljivosti. Učesnici karnevala u Limburgu nose maske umjetničkim crtanjem figura na licu. Iskreno, u tome su virtuozi, od ideje do realizacije. Vremenom, shvatila sam da se i kod njih kao i kod nas, odvija zdrava doza prestiža i takmičenja a sama manifestacija je bolja i orginalnija. Dok Limburžani slave u statusa bogatih, Brabanti su seljaci što s ponosom ističu. Njihova odora je seljačka sa njive; ogrtač ne nose iz udobnosti, već iz nužde i potrebe, što s ponosom ističu. Za vrijeme karnevala u Brabantu, svi su jednaki, svi zajedno komuniciraju neovisno da li je neko direktor banke ili čistac ulica. To je vreme jedinstva i jednakosti, momenat u kome dominira hijerarhija vrijednosti čovjeka. Kako god, u oba slučaja građani slave istu zabavu, ali detalji je čine jedinstvenom, i to je ono što karneval krasi posebnošću.

Tokom karnevala ljudi uživaju u glasnoj muzici, piću i druženju gdje im niko neće zamjeriti ni prigovoriti. Jedni prizivaju nova iskušenja, drugi slave svoj svakodnevni i stvaran život, treći žele da u tom stanju veličanstvenog trenutka dožive katarzu, kao odgovor na strašnu prazninu sopstvene duše. To je i suština zabave mladih i starih, bogatih i siromašnih, mještana i stranaca, zajedno pod jednim plaštom, kako Brabantskog tako i Libmurškog.

Nedelja, prvi dan karnevala započinje primopredajom moći. Simbolični ključ, a time i upravljanjem gradom, službeno se predaje princu karnevala. Njemu se ukazuje povjerenje sa željom da sa uspehom vodi grad ali i sa odgovornošću koja nije mala ni minorna. Ova ceremonija simbolizira srednjovjekovnu tradiciju, u kojoj je društveni poredak bio obrnut, tako da je siromašno i manje imućno stanovništvo privremeno preuzimalo vlast. U to vrijeme stanovništvo se moglo rugati plemstvu, s privilegijom da se izgovori i ono što u normalnim prilikama nije smejelo ni da se šapuće. Bila je to prilika da pokažu više smejelosti u kritici vlasti i nezadovoljstva svojim položajem. U savremenoj varijanti dobri i elokventni oratori, na komičan i lucidan način, kritikuju i prave šale na račun lokalne vlasti i svega što im smeta u svakodnevnom životu.

Karnevalska sezona po tradiciji počinje jedanaestog novembra ( “jedanaestog jedanaestog”, elf van de elf,) u jedanaest sati i jedanaest minuta. Tog „ludog“ dana najavljuje se i službeno imenuje princ karnevala. Broj jedanaest ima posebno značenje u katoličanstvu jer dolazi neposredno prije svetog broja dvanaest, pa samim tim na taj način simbolizira nesavršenstvo. Zato i dobija naziv ludi broj, jer se sama riječ sastoji od jedanaest slova.

Naravno, da bi počela karnevalska sezona treba mnogo toga planirati, organizovati i realizovati kako bi se spremno dočekao početak. Savjet karnevalskog udruzenja – Vijeće jedanastorice, ima zadatak da na vrijeme izabere novog princa, a princ imenuje svog ađutanta. Po tradiciji princ i ađutant ne smiju odbiti molbu. Dobiti poziv za princa karnevala, ovdje je velika, ako ne i najveća počast. To je neskromno i sramno odbiti. Naravno, Vijece karnevala unaprijed dobro zna na čija će vrata pokucati. Izabrani princ je majstor ceremonije, koji prije i za vrijeme karnevala ima važnu ulogu u svom mjestu i karnevalskom udruženju. Najčesce je to neko ko ima karnevalsku prošlost. Njegovo ime godinama gravitira u krugovima karnevalskog udruženja. Za odabir novog princa važi nepisano pravilo da to bude neko ko je omiljen medju mještanima, da je ugledan i da je njegov “dosije čist”.

Postupak izbora princa odvija se u strogoj tajnosti, sve do samog početka manifestacije, kada se uz veliku feštu i bogat program objelodani njegovo ime. Sve do trenutka oficijelnog proglašenja, mjesecima traju špekulacije oko imena princa. Medju mještanima se o tome nagađa, uz prećutni vid takmičenja ko će prije pogoditi ime novog princa. Već od oktobra seoske “mahaluše” i “špijuni” aktivni su po ulicama, skupovima, sportskim dvoranama i stadionima gdje se najviše priča o novom princu. Oni najuporniji i najodvažniji ne prezaju od toga da sa pristojnog odstojanja prate aktivnost Vijeća jedanaestorice u nadi da će upravo oni napraviti neki “pogrešan korak” te na taj način otkriti identitet princa. Dešava se da i djeca budućeg princa budu žrtve takvih špekulacija, jer najlakše je iznenaditi i iznuditi od djeteta razne informacije. Mudrost je i vještina budućem princu staviti sebi poker facu na lice, izbjegavati nepotrebno pojavljivanje u javnost. Problem zapravo nastaje kada budući princ mora šutjeti o “svojoj tajni”. Pogotovu kada je riječ o nekome, kao što je moj Joop, čija usta, inače, ne miruju kada je u pitanju špekulacija o novom princu. Mještani nikoga ne ostavljaju na miru, a o mogućim kandidatima žele da saznaju baš sve, ne ostavljajući po strani ni širu rodbinu i prijatelje. U ovom slučaju, sve su karte u igri. Samo njegova šutnja, u pojedinim momentima, bio bi znak da je potencijalni princ. Stoga je mudrost biti tu, voditi razgovor i igrati po pravilima izbornog postupka.

Sjećam se, bila je nedjelja, tek smo se vratili s ljetnjeg godišnjeg odmora i pripremali se za prvi radni dan. Veče je. Mom suprugu zvoni telefon. Prijatelj ga zove da hitno sa mnom dođe kod njih kući, ima nešto bitno da nam saopšti! Znajuci da naš prijatelj ima dijabetes, prva pomisao nam je bila da se ne osjeća dobro i da mu treba neka vrsta pomoći. Inače, kad se nešto važno dešava, oni nas, uz najavu, posjete ili nas pozovu da odemo kod njih. U panici, odlazimo jer ne znamo što se događa. Ulaskom u kuću domaćina zatičemo članove Vijeća jedanaestorice. Joopu je odmah bilo jasno o čemu se radi. Samo se nasmijao i rekao:“Dakle, tu smo, dosao je red i na mene“. Budući da nemam iskustva u tim stvarima, nijesam imala pojma o čemu se radi. No, nije trebalo dugo da i meni, strancu, ubrzo stvari postanu jasnije. Po tradiciji, takva ponuda se jednom pruža i zato se ona retko odbija. Obzirom da smo Joop i ja već mnogo ranije razgovarali o toj temi i mogućnosti da ga postave za princa, on me samo upitno pogledao i dao saglasnost, a to znači da ću i ja, pored svog princa, biti neoficijelna princeza! Iznenađena što ću ovoga puta karneval proslavljati u onom pravom, izvornom i autentičnom stilu, nisam krila svoje dobro raspoloženje. Ovoga puta ću, razmišljala sam, imati priliku da doživim sve ono što se dešava iza kulisa i o čemu se nagađa. Od momenta pristanka, naša svakodnevnica dobija neku novu dimenziju, drugačiji tempo i ritam. Treba napomenuti i činjenicu da će nam ova počasna titula oduzeti slobodu u pojedinim sferama privatnog života, sve dok traje karneval. Nastaje vrijeme tišine!

Od grada do grada, od sela do sela, karneval ima svoja pravila, protokole i svoje određene zakone. Kod nas je pravilo da u paru idu princ i ađutant, dok su princeza i zena od ađutanta pratilje. One nemaju, ukoliko ne žele, oficijelnu obavezu nastupa prije i tokom karnevala. Ali, mene nijesu mogli vezati; nije bilo opcije nepojavljivanja, jer odrasla sam u okruženju gdje su muzika i pjesma simbol ljubavi, slobode, druženja i igre. Zapravo, to možemo nazvati i nekim kultrunim uzdizanjem. Muzika i pjesma su samo pokazatelji da čovjek bez toga ne može, čak i onda kada je teško. Veselje uz muziku je eliksir i lijek za dušu. Ustvari, najljepše ljubavne pjesme, sevdalinke i starogradske pjesme napisane su iz duše koja pati, koja voli, koja čezne i žali. Naša česta okupljanja u krugovima familije, prijatelja, komšija, završavala su se pjesmom i igrom, jer nam nijesu bile potrebne neke posbne prilike za kolektivno veselje. Od običnog posijela, obične kafe, do svadbe, dijelili smo radost, ljepotu, sreću, ljubav. To je na neki način bio i kompliment kako onima koji su bili gosti, tako i domaćinu. To je gest kad jedni drugima iskazuju radost zbog susreta i tople dobrodošlice. I, ne samo to, sjećam se momenta kada sam jos bila dijete – vraćajući se odnekud svojoj kući sa tatom i mamom, otac Rasim i ja išli smo ulicom zagrljeni pjevajući. O tome i danas pričaju naši prijatelji i poznanici iz Berana. Doduše, oni koji su me znali i imali priliku da čuju moje pjevačke kvalitete, kažu da me „nije baš lijepo slusat“. Dakle, da je bilo do mene i da su mi dozvolili, stala bih ispred Joopa i sama napravila feštu onako kako ja znam. No, nije mi moglo bit’.

Te iste večeri ispostavljen nam je prvi zdatak: koga ćemo uzeti za ađutanta? Joop je to nameravao odraditi u svom stilu, bez žurbe, kako bi izabrao nekoga ko će ga pratiti u svemu i biti mu podrška. Medjutim, to se završava iste večeri kad i prihvatanje uloge princa karnevala. Izbor je pao na Martijna, mladog i uspješnog preduzatnika u nekretninama i partnera u teniskom timu. Već je bilo blizu ponoći i nas dvoje, dobijamo tajni zadatak od članova Vijeća jedanaestorice. Ovoga puta mi nijesmo smjeli biti odbijeni, jer našom pojavom doveli bi u pitanje idntitet princa, ukoliko bi odgovor bio negativan. Na vratima se pojavljuje Martijn, iznenađen i uplašen što nas vidi tako kasno. Svako normalan bi pomislio de se nešto strašno desilo. Ulaskom u kuću nastojimo u miru ispričati da nema mjesta brizi. Objašnjavamo o čemu se radi, ističući da nosimo dobru vijest. Isto kao i mi, domaćin kaže da se tako nešto dešava samo jednom i da je nepristojno odbiti ovu ponudu. Za to vrijeme, članovi Vijeća jedanaestorice čekaju na parkingu naš odgovor. Pozivamo ih. Iskusni u svom poslu, sa sobom nose zdravice i meze jer ovo treba zaliti i nazdraviti. Padaju čestitke, nižu se zdravice i u najkraćim crtama očitavaju nam skriptu obaveza koje trebamo ispuniti do proglašenja princa, a tek onda slijedi “vaspitavanje” za vrijeme karnevala. Noć traje do sitnih jutarnjih sati. Razilazimo se u duploj tišini.

Obaveza princa je da napravi svoju priču, proklamaciju, ostavi pečat autentičnosti i originalnosti po kojem će se pamtiti godinama nakon toga. Princ ne može remetiti  protokol karnevalskog udruženja i ne smije odstupati od tradicije. Pa ipak, Joop se svojski potrudo da karneval 2013. godine dobije novu formu i iskoči iz okvira standarda. Konačno, to je njegov karneval, on ima autoritet, potencijal, moć, on se pita. Ali, pored princa postoje savjetnici, a pored njih i narod. Joop je bio na strani naroda i publike. Svaki princ ima svoje posebnosti i čarolije, tj riječi koje su karakteristične i vezane za njega kao ličnost, njegovu funkciju, njegovu životnu filozofiju. Joopova čarobna rijec je bila “maatschappelijke verantwoord” što u prijevodu znači drustveno odgovoran; kovanica koja se može tumačiti na različite načine. To su svi znali, ali, trebalo je biti originalan. Po meni, uspjeli smo da i u tom segmentu damo svoj doprinos. I dan danas se priča  kako nije bilo većeg i boljeg veselja i slavlja u karnevalskom okruženju.

Teku dani priprema za početak karnevala, koji uvijek počinje nedelju dana prije katoličkog posta. Koliko će samo biti ponosni Joopovi roditelji, Toon i Riet, kada se na podijumu svečanog otvaranja pojavi njihov sin. Ostala je još samo jedna noć do tog čina. Uzbudjenje raste. U tim zadnjim satima treba biti pribran i strpljiv i naći način kako mudro uću u gradsko pozorište gdje će se, ovoga puta, obaviti ceremonija proglašenja novog princa. Početak ovog svečanog čina prati se sa pola oka i pola uha. Svak je svakome u viziru, čak i kad krene u toalet. U tom trenutku naši prijatelji počinju da sumnaju i pitaju gdje je Joop. Kažem – „tu je, vjerovatno otišao da donese piće“. Nakon par minuta drugima dajem drugu informaciju zašto pored mene ne stoji Joop. Konačno je došao i taj trenutak: najavljuju da će se pojaviti princ. Nastaje tajac, sve je utihnulo. Na bini se pojavljuju dva momka u stilu The Blues Brothers, sa pjesmom Everybody Needs Somebody to Love, gurajući ogroman ormar kojeg imaju mađioničari. Okreću ormar više puta i u više pravaca. Onoga momenta kada je muzika stala, djevojka koja u takvim prilikama asistira mađioničaru, otvara vrata i izlazi Joop. Nastaje euforija i radost. Konačno ne treba više ništa kriti. Kao da je neko s naših leđa uklonio ogroman teret. Ono “najgore” je prošlo, iako nas tek tada, zbog osjećaja da smo u centru pažnje mještana i velikog broja gostiju, hvata pozitivna trema.

Prije početka karnevala odvijaju se raznorazne aktivnosti: od čestitanja do obilazaka sela i susjednih gradova. U takvim susretima, naši domaćini, predsjednici karnavalskih udruženja ili njihovi prinčevi, na lucidan nacin znaju “potkačiti” novoizabranog princa, u ovom slučaju Joopa i mene, nekom duhovitom ili ironičnom poskočicom. Osim toga, mještani žele što više informacija o prinčevskom paru, kako o onim lijepim tako i manje ugodnim. U tome im nesebično pomažu familije, prijatelji, kolege, sportski klubovi, kafane i svi oni koji nas bolje poznaju i gdje se princ i princeza pojavljuju. Taman kada sam pomislila da sam se izvukla „nekažnjeno“, predsjednik jednog karnevalskog udruženja, u svojoj besjedi, izreče popriličan „dosije“ o meni. Kako i na koji način je došao do tih informacija za mene će ostati vječita tajna.Tada živci počinju da poigravaju i da preovladavaju. Da neugodnost bude veća, skoro sve je bilo istina. Prije polaska na čestitku u njihovo selo, ja sam se srećom, onako kako su me kući naučili, „naoružala“ adekvatnim poklonom. Bila je to naša domaća crnogorska loza. Jednostavnim jezikom rečeno, red je da ljudima ponudim ono najbolje. Kada smo prozvani da se pojavimo na binu najprije su uzeli Joopa “pod svoje”. Nedugo zatim počelo je moje “zlostavljanje”. Nakitili su tu svega i svačega. Planski razrađeno, do detalja. Izmedju ostalog pomenuše i lozu. Moje lice obasja blagi i zadovoljni osmijeh. Pomislih – sad je momenat da i ja zaiskrim u svojoj duhovitoj i vrcavoj punoći. Čestitasmo jedni drugima karneval i tada ja uzeh riječ. Ponudih da u maniru crnogorske zdravice iskapimo napunjene čašice loze. Da budem iskrena, predsjednik karnevala muški i džentlmenski prihvati ponudu. Neću u detalje, ali smijeh koji se orio pozornicom i dvoranom nakon njegove reakcije, po ispažnjenoj časi, jos uvijek mi odzvanja u ušima. Zadovoljstvo je svakako bilo moje!

Prvi dan karnevala u našem gradu počinje svečanom povorkom. Očekivano, karnevalske povorke neraskidivo su povezane sa karnevalom. Zapravo nema karnevala bez povorki. Pojavljuju se u svim oblicima i veličinama: od velikih do malih, od prekrasnih kola do grupa koje trče za vojnim kamionima; od traktora s ravnim kolicima do zaprežnih kola i bicikla. Svako na svoj način izražava maštovitu kreativnost u povorci. Ljudi u grupama, većim, manjim, po dvoje, pojedinci. I svako nosi poruku princu. Jedno veliko šarenilo; nastup vrijedan pažnje i komplimenta.

Počinje karnevalski defile: svečana muzika, ukrašena kola, kao i ljudi koji hodaju oko kola. Najčešće idu jedni s drugima, kao znak raspoznavanja, tj. pripadanja. Učesnici, kao i karnavalske povorke, vrlo su pažljivi u odabiru svojih kostima i maski. Neovisno što su iz godine u godinu akteri ove manifestacije, svako nastoji da iznenadi publiku svojim novim izgledom. Posebna pažnja poklanja se detaljima kostimografije: dodacima, nakitu, usklađivanju uzoraka na kostimima, maskama. Pripreme uglavnom počinju već u oktobru odabirom ideje za kostime, a onda i odgovarajuceg materijala. Oni vještiji i kreativniji nalaze posebne materijale i modele u kojima će što bolje i autentičnije istaknuti svoj karakter, trenutno rasploženje, neko svoje drugo ja, nešto što je trenutno u trendu. Pripreme se najčešce vrše u nekoj kancelariji, koju firma izdvoji za takvu namjenu (u večernjim satima), ili u kućnoj atmosferi sa prijateljima. U svakom slučaju, nastoji se ispoštovati karnevalska tradicija.

Osim neobičnih i interesantnih lutki različitih konstrukcija i šrenila, učesnici karnevalske povorke imaju svoj šaljivi slogan, ili ironično – sarkastičnu sentencu koja se može povezati sa aktuelnim dogadjajima, kako u regionu, tako i u zemlji. Uobičajeno je da se tokom karnevala na ironično – podrugljiv način ismijava vladajuća ili lokalna vlast, jednako koliko i sam princ. Sve je dozvoljeno i sve je moguće.

Opisaću još jednu srećnu zgodu. Prijateljica Linda i ja smo odlučile uzeti učešće u povorci. Vukli smo manju prikolicu u kojoj su smještena njihova djeca, sa dosta bombona, koje smo u završnici bacali na posmatrače. U mom stilu i kreaciji pripreme za povorku, ja sam imala jedan zanimljiv slogan koji smo nosile okačene oko vrata. Obučena kao princeza, plave haljine sa perikom plavuše, tadašnje princeze, današnje kraljice Maxime (takođe strankinja, Argentinka), nosila sam koliko istinit toliko i provokativan slogan – wie had ooit gedacht, allochtoontje aan de macht, ili u prijevodu: „Ko je mogao očekivati da će stranac biti na vlasti“. Nestrpljivo sam očekivala reakcije prisutnih. Oduševila me je njihova iskrenost. Jedni su me podržavali osmijhom i uzvicima, drugi radikalno uzvikivali: „To se neće nikada dogoditi“. Priznajem, više mi se svidjela njihova odbrana ponosa koju iz svojih skromnih razloga nikada posebno ne ističu. Ali, u tom trenutku se pojavio zdravi patriotizam. Lijepo je bilo vidjeti različite reakcije utisnute u mimiku ili glasno izgovorene riječi, bilo da su tumačene kao humor, duhovitost, neodobravanje, ljutnju, ili moju smjelost. Primijetila sam i nešto sto ranije možda nikad nijesam. Ovaj narod lijepim, neposrednim i pristojnim načinom, ne ističući posebnost pripadanja svojoj naciji i državi, jako drži do svoje tradicije i svoje posebnosti. Otvoreni i druželjubivi prema svakome ko ne remeti njihov mir, spokojstvo i slobodu, Holanđani nemaju nekog posebnog razloga za samoisticanje u bilo kojem obliku. Skromnost je velika vrlina ove zemlje. Oni koji me znaju i koji su me prepoznali, kratkim uzvikom i divnim osmijehom su dobacili:“Tipicno u njenom stilu“. Kako god, ja sam hodala ponosna i sretna što sam dio tog naroda, te tradicije, i što sam uspjela izazvati reakciju. Za one koji me nijesu prepoznali, a možda i zamjerili, maska me je spasila. Konačno, pod maskom se lakše živi.

Ponedjeljak, drugi dan karnevala poprima svadbarski karakter. Nastupa seljačka svadba. Da, seljačka. Jer ako neko postoji vjekovima i odolijeva vremenu, ako je dočekivao i ispratio sva vremena i nevremena, sve ratove i turbulencije, epidemije, a nikad nije prestao da sije i žanje, onda je to ponosni i vrijedni seljak. Marljivi radnik koji se nosi sa zabludama dana i svakog godišnjeg doba. U nizu istorijskih dogadjaja koji su obilježili ovu zemlju, seljak je uvijek imao samo jednu sporednu ulogu, ulogu poslušnika, skroman s onim sto mu je pruženo, ne tražeci hljeba preko pogače. Rijetko je predvodio pobune kao što je to činio Jacquerie u Francuskoj, kada su seljaci dizali ustanak protiv veleposjednika. Ovaj skromni društveni sloj je neobično trpeljiv u Holandiji.

Seljačka svadba na karnevalski ponedjeljak u Cuijku svakako je primjer poštovanja baštine i kulture sjećanja. Ona simbolizuje i manifestuje sve karakteristike tradicionalne seljačke svadbe u Holandiji. Kompletan dogadjaj je slika ondašnje seljačke familije i odigrava se u atmosferi i ambijentu ondašnjeg vremena propraćen momentima, navikama, protokolom i nošnjom koja se koristila nedjeljom i blagdanima. Obzirom da većina stanovništa u devetnaestom vijeku nije živjela u izobilju, čovjek je nalazio način i razlog da se veseli i zabavi prije dugog razdoblja posta koji je svakako bio težak. U mračnim, zimskim i dosadnim danima, post dolazi kao još jedan nametnuti teret. Holandija kao kalvinistička i zemlja od discipline nije tako jednostavno izlazila iz okvira nedozvoljenog. Da bi tim danima dali malo topline, boje, veselja, narod je tražio razlog za slavlje. Tako je čovjek i odlučio da napravi seljačku svadbu, želeći da jednim udarcem ubije dvije muhe.

Vjenčanje je samo po sebi dogadjaj koji slavi ljubav, rađanje nečega novog, a u ovoj novonastaloj prilici proslavlja se i početk posta. Svadbe su u ono vrijeme svakako zauzimale posebno mjesto i bile najzabavniji momenat koji je tada postojao. Rođena iz čistog siromaštva, početkom 20. vijeka, seljačka svadba se ustalila u Limburgu i Barabantu a potom i u Gelderlandu kao stalni dio sadašnjeg karnevala. O tome kako je nastala seljačka svadba, kao karnevalska forma i institutucija, postoje različita mišljenja ali se će se većina složiti, da ona, kao snažan tradicionalni segment, treba i dalje da egzistira u programu ovakve manifestacije.

Slično kao i kod odabira princa karnevala, negdje u isto vrijeme, komisija za seljačku svadbu ima zadatak naći bračni par. I njima odlaze tajno i predlažu ih za tu ulogu. Doduše, „vjenčani“ za ovu prliku ne moraju biti supružnici u stvarnom životu. U ovom nestvarnom i komičnom braku, seljački par moze biti i dobar drug i drugarica, neko iz familije. Nakon izbora mladenaca vrše se temeljne pripreme za njihovo vjenčanje. Naravno i kod ovog vjenčanja prvo treba obaviti vjeridbu. Ona se obavlja u krugu najuže familije, prijatelja, poznanika. Osim vjenčanog para bitan je izbor protagonista: roditelji, gradonacelnik, žandarmerija, redari, svjedoci, voditelji ceremonije i glavni konjušar. Dabome, i ovdje se poklanja pažnja izboru garderobe za mladu i mladoženju kako bi sve izgledalo tačno onako kako su je ljudi koristili u ono vrijeme, zavisno od regije. Svaka provincija i srez razlikovali su se po svojoj nošnji. Po toj takozvanoj svečanoj nošnji znalo se ko je iz kojeg kraja, koje je vjere, koliko je bogat. Uprkos činjenici da se regionalno odijevanje temeljilo na tradiciji, učesnici karnevala su nastojali da nadmaše jedni druge originalnim uzorcima i vezom. Odjeća koju su nosili najčesće je bila crne boje, sa uskim sivim prugama. Seljak, onako ponosan i dičan, nosio je crne prugaste pantalone sa dubokim faltama, sako i neizostavnu seljačku kapu, beretku. Žene su bile odjevene u crnim sakoima i dugim suknjama. U svakodnevnom životu, žene domaćice, bile su opasane pregačom preko košulje, a za vrijeme svetkovina i odlaska u crkvu nosile su ogrtač ili pelerinu preko ramena. Cijela odjeća bila je u crnoj boji, osim čipkane kape koja je bila bijela i šarenog šala. Odabir crne boje nije bio slučajan. Ta boja se smatrala modernom i bila je najdostupnija. U tim danima posebnosti crna boja je zračila najčistijom bjelinom, svečanosti i slave ljubavi. Bio je ovo lijepi prizor jednostavnosti i gordosti vrijednog seljaka.

Otprilike šest sedmica prije vjenčanja mladenci podnose prijavu gradonačelniku za vjenčanje. Tada potpisuju predbračni ugovor koji je zapravo zvanična objava braka i istovremeno se registruje vjeridba. Kuća mladenaca se tada ukrašava zelenilom i papirnim ružama. Ispred kuće se postavlja tabla sa natpisom i crtežom seljačkog para, tako da i oni koji nemaju neki poseban dodir sa karnevalom, znaju ko je novi seljački par. Na dan vjenčanja i svadbe dolazi konjska kočija sa žandarmerijom po mladence i u povorci sa svatovima odlaze ispred opštine gdje se obavlja vjenčanje. Kada svatovi stignu na trg ispred opštine već sve vrvi zabavom, pjesmom i igrom “seljaka” koji su došli pozdraviti mladence i uljepšti slavlje. Na stepeništu gradske opštine obavlja se sklapanje braka koji sprovodi nestvarni gradonačelnik. Nakon obavljenog protokola, i zavjeta na vjernost do smrti, mladenci zajedno sa kumovima i porodicom nastavljaju slavlje u jednoj od dvorana koju je za taj dan opština odredila. Za svatove i sve one koji žele čestitati mladencima vjenčanje, takodje važi protokol odijevanja u seljačkoj nošnji.

Kao i kod nas i ovdje se svatovi kite bedževima, kačketima mladoženje, vijencima mlade koji su otisnuti u gipsu, raznim povrćem, od kojeg je naprvljen buket koji se kači na reveru svata. Najčešći pokloni koji se toga dana donose mladencima su boce regionalnog žestokog pića, jaja, korpe svježeg voća i povrća, mlijeko, meso, jednom riječju, sve ono što jedan seljak ima u svom domaćinstvu. Pune ruke bogatstva koje pruža ova zemlja. Bitno je ne propustiti svadbu, jer kao što se ovdje zna reći: što više ljudi to više zadovoljstva. Nakon obavljene čestitke počinje pravo veselje uz tradicionalnu muziku i ples. Sve se dobro zalije pivom i vinom, uz tipičnu seljačku hranu. Program se završva kasno popodne. Najuporniji i najveseliji nastavljaju veselje po kafanama. Tako se završava jos jedan dan u znaku tradicije koje ova zemlja ima u izobilju.

Cuijk, mjesto u kojem živim drži visoku reputaciju kada se radi o festivalima. Posebnost je karnevalski utorak, posljednji dan karnevala koji se popularno zove „Obilazak jedanaest kafana“ i koji ima takmičarski karakter. To je i najveća regionalna karnevalska fešta koja datira iz 1986. godine. Inače, broj jedanaest je zastitni znak cuijkskog karnevala. Utorkom naš grad ima najviše stanovnika. Sa sjevera zemlje, Amsterdama, Tilburga, Groningena, spusti se veliki broj posjetilaca.Najčesce su to studenti, koji kad se jednom zaraze karnevalskom svečanošću, više ovoj bolesti ne nalaze lijeka. Vozovi voze ekstra sate i rute, broj stanovnika se poveća izmedju sedamnaest i dvadeset hiljada. Neovisno što je posljednji dan karnevala a sudionici pomalo i umorni, nikome ne pada na pamet da ovaj dan propusti. Jer ukoliko želis doživjeti karneval, onda moraš imati faktor – die hard, umri muški.

Prva edicija ove manifestacije dogodila se 1986. godine. Dva prijatelja, ljubitelji karnevala i dobre zabave, inspirisani za vrijeme jedrenja na jezerima Frislanda, na sjeveru Holandije, došli su na ideju da daju posebnu notu karnevalu organizujući obilazak jedanaest kafana. Malo nakon toga ideja je rođena. Ono sto je počelo kao zabava i šala, postaje tradicija kojoj se svi najviše raduju. Sa 642 učesnika, rekreativca, medju kojima i moj Joop, započinje nova tradicija koja postaje najveći hit cuijkskog karnevala ali i regiona. Šta karakteriše ovu karnevalsku zabavu? To je uzvišeno zajedništvo u ljepoti pića i pjesme.Učesnici, takmičari su podijeljeni u dvije različite kategorije. Prvu čine rekreativci koji hodaju od kafane do kafane, noseći svoje karte gdje se udara pečat kafane u kojoj se popije piće. Ova karta je velika uspomena i svako ko je makar jednom bio na karnevalu utorkom u Cuijku ima suvenir koji je ujedno i potvrda da je bio sudionik ovog neobično originalnog rituala i da je u svakoj od jedanaest kafana popio piće, te time okačio sebi medalju. Za sve ljubitelje cuijkskog karnevala ovo je jedan od najdražih izazova. Ne zato što je teško popiti jedanaest pića, već što je vještina u tolikoj gužvi naći prostor u kafani, proći kao haringa i kao dokaz dobiti pečat u svakoj od njih. Druga kategorija su aktivni učesnici i njih je mali procenat. Oni se kao ekipa u dvoje, prijavljuju unaprijed, vezani konopcem jedno za drugo, obilaze jedanaest pubova na rolšuama u najkraćem vremenu. Par koji ispuni sve postavljene zadatke u najkraćem vremenu i pritom popije času pića u svakoj kafani, pubu, odnosi pobjedu. Na kraju dana pobjednicima se uručuju nagrade.

Sa zadovoljstvom i ponosom ističem da je u tom prvom takmičenju parova pobjednik bio moj Joop, sa svojim partnerom William Toonenom.

Da budem iskrena, onaj ko nije odrastao s karnevalom, i koji nije doživio karnevalsko pijanstvo, teško će razumjeti ovu pokretnu, pijanu masu ljudi. To je zabava koja se igra do kraja, na sve ili ništa, u zaoštrenoj i otrežnjujućoj dramskoj situaciji. Često sam slušala radoznale i začuđene osobe: u čemu je zadovoljstvo četiri dana piti do umora i ponašati se kao najveći kreten uz ovu čudnu muziku? Za mene koja nije odrasla sa ovom tradicijom, karneval je bio samo način i razlog za opuštanje, za ludovanje, pijančenje. Međutim, od momenta kada je Joop postao princ karnevala, ja sam formirala pravu sliku o ovoj manifestaciji.

Karneval je i sve ono sto masa ne vidi, ono što se dešava iza kulisa. Onaj stari i izvorni dio koji je tijesno vezan za ovu tradiciju i ovaj narod. Za mene kao stranca, karneval je bio samo parada pijanstva i razuzdanosti. Ali, ako ćemo iskreno, želis li razumjeti ovaj narod i ovaj oblik zabave i veselje, onda se moraš jednostavno pridružiti ovom svijetu, uživati sa njima, biti pijan, dobro pijan. Jednostavno prepustiti se veselju, i doživjeti nepopisivi osjećaj emotivnog, energetskog i blaženog zadovoljstva, meraka i zajedništva. Koliko god bili pod dejstvom alkohola, ovaj svijet ne poznaje neprijateljsku atmosferu, ružne riječi, ne zna za netrpeljivost. Ovdje je i u pijanstvu presudna lijepa riječ opraštanja koja rješava svako nerazumijevanje. Neće se čuti povišen ili glas protesta ukoliko treba duže čekati u redu za piće, za hranu, za upotrebu toaleta. Ne, oni čekaju uredno uz veselo dobacivanje, uz igru i ples dok ne stignu do željenog mjesta. Ovom miroljubivom narodu ništa i niko ne može pokvariti veselje. Dakle, sve što vam treba za ovu neobičnu manifestaciju jeste da se lijepo dotjerate, opustite, da prihvatite tradiciju i manire karnevala, da se dobro zabavite i u svemu uživate.

Vjerujte, ukoliko se izdignete preko tog figurativnog praga i pitanja: što je ovo, što se dešava sa ovim čudnim i sumanutim ljudima, onda ćete shvatiti da je karnevalska zabava zaista jedan od najboljih načina za potpuno opuštanje. Ukoliko to ne učinite, tada nikad, ali nikad nećete shvatiti ovaj narod. I jos nešto, nemojte se plašiti ako nikoga ne poznajete na ulici ili za barom. Dovoljno da zajedno nazdravite i već ste poznanici, jer tu su svi samo zbog jedne stvari, a to je karneval, koji ima moć da svoje aktere na čudan način uvuče u svoj banalni sadržaj. On liči na stampedo koji budi usnule, nevine, griješne, zabludjele; otvara pojedincima široko tumačenje neke druge stvarnosti. Ono zbog čega se karneval razlikuje od svake slične manifestacije jeste činjenica da je na ovoj ludoj zabavi svako poželjan i prihvatljiv onako kako želi, sa svim svojim manama i vrlinama: s pjegama ili bez njih, plavi i tamni, crni, žuti i bijeli, bogati i siromašni, ugledni i prosjaci; svi su u trenucima slavlja jednaki i ravnopravni.

Ono sto sam naučila, za sve svoje godine boravka u ovoj lijepoj zemlji, medju ovim dragim ljudima, jeste da ovaj svijet jako drži do svoje tradicije, da je ponosan na ono što jeste, iako to posebno ne ističu i ne glorifikuju. Pored toga što je karneval prerastao u proizvodnju zabave, on je danas uvučen u uobičajeni tradicijsko urbani folklor. U Holandiji je postao dominantna tema i priča, koja, na pomalo opominjući način, oslikava sve poznate karakteristike savremenog društva u kome niko nije zadovoljan svojim životom. Svako misli da bi mogao da živi onako kako želi. Upravo zbog te činjenice karneval je nešto posebno, izuzetno i autentično. Kao svaki lokalni društveni fenomen karneval živi da traje, prilagođavajući se vremenu i ljudima.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


twenty − 9 =