Svakome se jutru valja radovati, lijepih dana treba se sjećati. Vremena kada se igra lako zametala, kad je pjesma sama počinjala, kada srce kao čigra zaigra ili zaboli, od one u mladosti najljepše boli. Vremena kada smo od pera lakši bili, kada smo svijet mijenjali i rekorde obarali, kada smo se svemu radovali, kada nijesmo travu žvakali, kada smo od zlata lance samo na ekranu gledali, vremena kada su prije više od šest decenija akcijaši zemlju gradili, puteve krčili, mostove podizali, žuljevima se zorili, prugu od mora do Beograda, i dalje u svijet bijeli završavali.
U sjećanju živom traju slike iz naselja Jabuka, nedaleko od Pljevalja, ljeto vrelo godina 75… pjesma… teče rijeka Lim i valja kubike, brigada – Veljko Vlahović, iz svih crnogorskih opština najugledniji aktivisti, komandant Vukojica Bošković, tada crnogorski omladinski lider. Fotografije Dušana Bulatovića – Džambasa od zaborava čuvaju i podsjećaju – Slobodan Kalezić i Svetozar Domazetović udarnički Vanja Redžepagić, Slobodanka Marković, Vojka Raketić, Nevenka Smiljanić i druge omladinke, lijepe kao iz pjesme mlade partizanke, ali, radne i vrijedne.
Zapisi u akcijaškom dnevniku dolje potpisanog rеportera, posebno mjesto za rekord – 535 kubika u jednom danu, pa svečanost proglašavanja najbolje brigade, sjećanje zbori u toj godini na svim akcijama u Jugoslaviji. Kako su udarnički radili pjesnik Slobodan Đorđijin Kovačević, pa Sveto Lubarda sa Cetinja, a tek Miroje Velimirović s Grada Danilova…
Sjećanje je kao pjena, ali živo pamtim, nama komandant naselja Ilija Tica, pa tada predsjednik Crne Gore Veljko Milatović, da nauči, da ispriča, da razgovara, do zore priča sa Uzeirom Bećovićem… pa kasnije dugo su stizala pisma od sestara Lote i Nele iz Dubrovnika, javljao se Vujica Šćekić iz Splita, Milka Šmid iz Maribora, Natka Buturović iz Zenice… Bože, što su tih godina poštari imali posla. Tako je bilo na Jabuci… mi gradimo prugu, pruga gradi nas, tako je bilo na Tjentištu, na Savi i Moravi, na otoku mladosti… možda najljepše, mnogi neće vjerovati, u Prištini.
Udarničke značke sada su negdje zaturene, slike požutjele, sjećanje blijedi, ali, akcijaški dnevnik živi sa porukom… svaka mladost je lijepa, najljepša ipak, ona koja ostavi u svom vremenu traga. Zato se lijepih dana treba sjećati, i svakom jutru se radovati, jer kako mudri vele, kakve su vam misli, takav vam je život.
Mladost koja se pamti
..Brigada Veljko Vlahović.. avgust 75. godine….
Vukojica Bošković, Budo Barjaktarević, Nevena Smiljanić, Sveto Lubarda, Slobodan Kalezić, Svetozar Domazetović, Vanja Redžepagić, Slobodan Kovačević, Dragan Mitov Đurović, Slobodanka Marković, Vojka Raketić, Radmila Strugar, Slobodan Radonjić, Stanka Boljević, Omer Markišić, Luka Bojović, Igor Jovović, Milorad Krvavac, Ilinka Fuštić, Bedrija Ćatović, Dragan Delibašić, Branka Nešić, Mirko Vuković, Radoljub Baltić, Miroje Velimirović, Budimir Minić, Dragan Lalević, Rajko Ivanović, Milan Katić, Dušan Bulatović – Džambas, Boris Pean, Stevo Janinović, Vojo Roganović, Luka Jovetić, Rifat Bećović, Mirsad Fazlić, Radmila Krsmanović, Nikola Svilanović, Vasilije Nikolić, Nikola Konjević, Hot Sadik, Dragan Ristić, Zoran Bošković, Vukica Stanić, Ljiljana Stojović.
Predsjednik akcijaša veterana i njihov hroničar Dragan Mitov Đurović, povodom 100 radnih akcija i dolaska prvog voza u Crnu Goru
Vijek Željeznice je ogledalo Crne Gore, šest decenija pruge Titograd-Nikšić, priča o vremenu i ljudima, a radne akcije – nezaboravna škola života ondašnje omladine
Kroz bespuće krampom i lopatom
– Pruge i vozovi povezuju krajeve i ljude, vijugaju ravnicama i ledenim zaravnima, prelaze preko voda i ispod mora, ulaze u srce planina. Pojava željeznice je promijenila svijet, a prije stotinu godina i malu Crnu Goru, koja je već imala štampariju, radio stanicu, poštu i telefon i bila među osnivačima Crvenog krsta i Lige naroda – kaže u razgovoru za Republiku, rеporter koji gotovo četiri decenije prati razvoj crnogorske željeznice predsjednik akcijaša veterana i njihov hroničar Dragan Mitov Đurović, povodom 100 godina radne akcija na izgradnji prve crnogorske pruge.
– Prvu prugu od Bara do Virpazara dužine 43 klilometra gradilo je mješovito italijansko-crnogorsko društvo pune dvije godine, a vozove na ovoj atraktivnoj pruzi vukle su četiri lokomotive izgrađene u Njemačkoj: Durmitor, Sutorman, Lovćen i Boka. U barskoj željezničkoj stanici jedan od tih vozova podsjeća na ta vremena, kada je prije stotinu godina voz stigao u Crnu Goru – kaže on.
Dvije decenije kasnije izgrađena je druga pruga od Podgorice do Plavnice, koja je brodićem preko Jezera omogućavala vezu sa prugom u Virpazaru.
– Uz to, prije sedam decenija, željeznicom se putovalo od Nikšića do Bileće. Taj dio pruge, do ukidanja, bio je važna veza sa prostorima bivše domovine, iako se do Beograda nekada putovalo dva dana i dvije noći. Na mapi crnogorskih Željeznica posebno mjesto pripada pruzi Titograd –Nikšić, koju su prvih dana nakon Drugog svjetskog rata dobrovoljnim radom, za godinu, izgradili akcijaši, što po sjećanju udarnika Raša Danilovića i zapisima Mlađena Kovačevića najbolje govori o vremenu i ljudima. Na pruzi je radilo 46.420 graditelja raspoređenih u 115 omladinskih i 102 crnogorske frontovske brigade, uz pomoć 23 omladinske brigade iz drugih republika zajedno sa brigadom djece naših iseljenika iz Australije – podsjeća Đurović.
Radilo se srcem, mišicama, krampom, lopatom i kolicima. Probijeno je 11 tunela dužine 3.142 metra, izgradilo se devet mostova iskopalo milion i po kubika zemlje. Bila je to velika pobjeda tek oslobođene zemlje.
– Slično je bilo i dvije decenije kasnije, kada je građena “pruga snova” od Podgorice prema Beogradu. Uz pomoć mehanizacije, vrijedne ruke crnogorske i jugoslovenske mladeži gradile su prugu kroz tvrde krše, velikom voljom i udarničkim elanom. Na te događaje i danas žive sjećanje na desetine hiljada akcijaša u naselju Jabuka kod Pljevalja gdje je među najboljima prije jače od tri decenije bila brigade “Veljko Vlahović”, koju je predvodilo tadašnje crnogorsko omladinsko rukovodstvo Vukojića Bošković, Slobodan Kalezić, Svetozar Domazetović, zatim na naselje Ravna rijeka kod Bijelog Polja gdje su bili studenti sa tadašnjim predsjednikom Ljubom Djurovićem i ostalim brojnim akcijašima – ističe on.
Đurović podsjeća da je prugom na dan otvaranja 28. maja 1976. godine “plavim vozom” stigao Josip Broz Tito, prvi putnik i veliki poklonik dobrovoljnog omladinskog rada.
U ovom podsjećanju na vijek crnogorske željeznice valja istaći da je prije nešto duže od dvije decenije izgrađena pruga od Podgorice prema Tuzima, koja je vrlo kratko bila u upotrebi.
Crnogorska „brza” pruga
Prvom prugom od Bara do Virpazara putovalo se tri i po sata, a kasnije do Podgorice čitav dan. O brzini najbolje govori podatak da je uz opkladu od Bara do Sutormana putnik prečicom stigao nekoliko minuta prije voza. Đurović podsjeća da je na tom dugom, ali ugodnom putovanju voz je odmarao, a putnici se osvježavali na planini Sozini kod kuće Boškovića. – Zanimljiva je i priča Ića Milića, da je voz kroz selo Limljane stajao na četiri stanice – u Donji kraj, na sredinu sela u Dubravu i Podzanje, tako da se pješice stizalo brže nego vozom.
Zaboravljeni grobovi graditelja
– Na izgradni pruge od Bara i Titograda prema Beogradu poginulo je 104 radnika, koji nakon dugog ćutanja zaslužuju spomen obilježje, možda i na podgoričkoj Željezničkoj stanici – smatra on. Đurović podsjeća da sve velike akcije i gradilišta uzimaju svoje žrtve, koje se ne smiju zaboraviti. – Tokom izgradnje pruge od Bara do Virpazara dva dana prije puštanja pruge poginuo je italijanski inžinjer Viktor Paganini. Bilo je to kod sela Tuđemili gdje je tada podignut, odavno zaboravljeni spomenik. Slično je sa spomenikom akcijašu iz Slovenije Igoru Uršiću, čiji će spomenik nedaleko od Podgorice uskoro obnoviti Udruženje akcijaša veterana. Spomenik nepoznatom akcijašu u selu Marušići na pruzi prema Nikšiću podigao je i do danas ga časno održava humanista Dragan Marušić – kaže Đurović.
Slavko Raspopović, podgorički dnevni list Republika, 31. oktobar 2008.
Be the first to comment