Redakcija Montenegrine se zahvaljuje gospodinu Milenku Ratkoviću, koji je omogućio integralno objavljivanje istorijskog romana “Vidoviti Mitro Vasiljev” na našem portalu.
Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje knjige “Vidoviti Mitro Vasiljev” sa našeg portala i njeno dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.
Milenko Ratković – Vidoviti Mitro Vasiljev
Milenko Ratković je rođen 1931. godine u Rapu, kod Starog Bara. Napisao je osam romana i veliki broj priča za djecu. Zastupljen je u lektiri knjigama “Srna” i “Igralište u parku”, a u čitankama osam država nalazi se više od 90 njegovih priča.
Objavio je dvadesetak knjiga iz prošlosti Bara i kulturne prošlosti Crne Gore. Rijetko je koji pisac prirastao zavičaju kao Milenko Ratković. Njegovo obimni djelo najvećma je vezano za milje barske sredine. Taj lokalitet je upečatljivo umjetnički odslikan, jednako u prozi za djecu kao i u štivu drugih stvaralačkih vidova. Pišući predano o djetinjstvu i istoriji svog zavičaja, čiji je dio i sam postao, stekao je renome najomiljenijeg zavičajnog pisca.
Četrdeset godina bavio se novinarstvom. Poslije penzionisanja, vratio se u svoj zavičaj, gdje u kući koju je kupio njegov pradjed Mitro Vasiljev dopisuje svoje obimno i značajno djelo.
“Mitro Ratković je rastao u selu Sustašu, nadomak Bara, uz majku Danicu i oca Vasilja. Pomagao je ocu u kovačnici. Iskovane kosijere, motike, potkovice, lopate, sjekire i druge alatke vješali su o klin, pred vratima kovačnice. A pazarnim danima, ponedjeljkom i petkom, sve te proizvode nosili su u grad i prodavali ih na pijaci. Malo su zarađivali, jer je u Ciganskoj mahali bilo još sedam kovačnica. Sa nepunih petnaest godina Mitro je otišao na pečalbu. Na garavim vaporima Barani su odlazili u Carigrad. Kao amanet pamtili su poruke svojih starijih da budu pošteni i dostojanstveni, da ne zaborave porodicu i zavičaj. Pridržavajući se tih savjeta stekli su ugled kao radni i povjerljivi ljudi. Radili su teške poslove na gradilištima i kamenolomima, ili su ih begovi, paše i drugi visokodostojnici uzimali za svoje čuvare i sluge. Zlehudu zaradu slali su svojim porodicama da bi nahranili gladna usta. U Carigradu, tadašnjoj metropoli, bilo je svakojakih mogućnosti za zaradu. Pečalbari iz Bara stanovali su u podrumima i barakama, gladovali i drhtali od hladnoće da bi što više uštedjeli. Mitro se neko vrijeme potucao po Turskoj, radeći najteže poslove.
Za njegov životni poziv presudan je bio susret sa jednim italijanskim ljekarom. Zadivljen Mitrovom bistrinom, umješnošću i poslušnošću, ljekar ga je poveo u Arabiju kao svog pomoćnika. Uz njega Mitro je stekao dragocjeno iskustvo koje će ga kasnije u zavičaju proslaviti kao izuzetnog narodnog ljekara. Kući je donio pun kofer medicinskih instrumenata. Brzo se pročulo da on zna liječiti od raznih bolesti. Bolesnici su dolazili k njemu iz udaljenih krajeva, jer u to vrijeme jedino su u Baru liječili bolesnike hodže i vračare…”
KOMPLETAN ROMAN MOŽETE PROČITATI
AKO KLIKNETE NA NASLOVNU STRANU