Milija Pajković – Alen Delon naše mladosti

Preminuo je nedavno poznati francuski i svjetski glumac Fabjan Marsel.

 Fabjan Marsel?

Sigurno vam to ime i prezime neće ništa značiti i s pravom ćete se zapitati – kakav je to poznati francuski, pa još pride i svjetski glumac, a da uopšte nijeste čuli za njega?

          Da vas ne buni, da odmah to razjasnimo i raščistimo, u poznim godinama, tačnije u osamdesetidevetim, iz kuće na svom imanju u Dušiju, nedaleko od Pariza, iz  zemaljskog života iskoračio je u neki drugi svijet, nepoznat i nedokučiv, u kojem je jedno samo poznato i izvjesno, a to je da su svi oni koji su tamo  zauvijek odvojeni od onih koje su ostavili – Alen Delon! Ime i prezime veoma lako za pamćenje, kao da je naše, a ne znam da li bi ga tako pamtili i zapamtili samo kao Fabjana Marsela. Mislim da ipak ne bi, bez obzira na njegovu izvanrednu glumu, dosta je dobrih glumaca na svijetu i mnogi bi govorili ,,to je onaj  što je glumio u tom i tom filmu, kako mu ono bijaše ime i prezime“ i na tome bi se završavalo.

  Ovako – Alen Delon, Aleen Deeeeloon je Alen Delon!

          Sa likom kao da je iz vašeg sela, sokaka, ulice, kao da je vaš, naš, prijanjao je uz veliko platno kao da je njegov sastavni dio, kao da ga je neko, Bože mi oprosti, nalijepio, kao da je tamo oduvijek, kao da se tamo rodio, rastao i umro, kao da nikada i nije sa njega sašao.

           Jedan moj zemljak, kada je boravio u Parizu u potrazi za ocem koji je nestao u ratnom vihoru, pričao je, a koliko mu je bilo vjerovati, da se pomalo i razočarao kad je uživo vidio Delona.

            – Jedno ti je film, a drugo ti je java,  burazeru! – izustio je tada tim povodom – Mislio sam da je to neki grmalj, dasovan, brate, sa onom našom facom, a on, kume, da ga sretneš na beranskom korzou ili u Knez Mihailovoj, u Beogradu, ne bi ni obratio pažnju na njega. Tako mi se možda učinjelo. Takvih ima, prika, na svakom koraku.

          E sad ko zna da li ga je uopšte i vidio, jer naši kad stignu u neki veliki grad, negdje po svijetu, a potom kad se ljeti vrate na kratko ili zbog nečeg propadnu i onda za stalno, tada izviru njihove razne priče otuda, pune hvale, spočitavanja o navodnoj uspješnosti, pa i o tome da su poznavali ili makar vidjeli neke poznate ličnosti, najviše iz svijeta filma i sporta, jer su za većinu takvih slikarstvo, vajarstvo i književnost, umjetnost uopšte, ipak, velike nepoznanice. Međutim, u to doba kad je moj dobri zemo bio u Parizu Delon nije gubio vrijeme i dokonisao po ulicama i njenim ćoškovima, na trgovima, na obali Sene, pored Ajfelovog tornja, pa da ga ono sretneš iz zatrke, kao što to sretaš nekog svakodnevno u svojoj ulici. Nije se u to vrijeme ni vozio gradskim prevozom, autobusima, tramvajima, trolejbusima, pa ni vozom, nije odlazio na pijace da kupi zeleniš i voće, pa to sve, ipak, ostaje samo u domenu nečije mašte ili, hajde neka bude i zbilje, ali uhvaćene samo na sekund-dva i ništa više, a, naravno, i nedovoljnih da se pomnije udubiš u nečiji lik i građu. Naravno, mora se priznati, a i sasvim je i jasno da nije isti nečiji izgled na velikom platnu i uživo; to skoro svako zna, ali mi ponajviše pamtimo ono što nam se prikazuje, a ne ono što sretamo…

          Alen Delon jeste bio srednjeg rasta, ali sasvim dovoljnog, iako je poznato da kod našeg naroda visina uz dobro fizičku građu zna često da odigra neku ulogu u nečem. Međutim, bilo je poznatih, a rastom visokih glumaca, kao što su to, recimo, Gari Kuper, Keri Grant, Gregori Pek, Rok Hadson, ljepotana, takođe, sa izgledom, ali i sa tjelesnom građom naših gorštaka, pravih dinaraca, ali se ipak, čini mi se, u našem narodu najviše odomaćio – Alen Delon.

          Naše cure pletikose i rumenuše prihvatile su taj delonovski lik kao izraz neke posebne, one prave muške ljepote i kad bi se zaljubile u nekog, šaptale su drugaricama opis tog lika:

           –  Fikti Alen Delon.

            Sa te tri riječi objašnjavan je fizički izgled mladića u kojeg su zaljubljene, a koje su ga kratko i jasno dočaravale. Da li je dotični imao nešto veći i krivi nos, debele noge, uska ramena, rilave usne, to je nešto drugo, ali joj je, a možda i samo njoj i nikom drugom, ličio na Alena.

          Odgovor drugarica je bivao veoma kratak:

          –  Uhhhh…

          A on je sadržavao u sebi više od recimo deset sabijenih  prostih i prostoproširenih rečenica, nosio je u sebi i divljenje, u to ne treba sumnjati, ali pomalo i one uobičajene ženske zavisti…

          Stvarni Alen Fabjan Moris Marsel Delon rođen je u  predgrađu Pariza, u Sou, u ulici Hudan, broj 99, od oca Fransoe Fabijena, upravnika i vlasnika omanjeg bioskopa ,,Le Redžina“ i majke Edit Mari Suzan Arnold, apotekarske pomoćnice i pozorišnog referenta u tom bioskopu.

          Porodica Delon je porijeklom iz Sent-Vinsent-Lespinasa, u Tarn i Garoni. Pamte sve od petnaestog vijeka, od Žana Delona. Alenov pradjed sa očeve strane bio je Fabijen Patrik, građevinski inženjer, odlikovan ordenom Legije časti. Alen je imao u sebi i korzikanske krvi, jer mu je baka po ocu, Marija-Antoaneta Evanđelista, bila Korzikanka iz Pruneli-Di-Fjumorbea. Djed po ocu, Žan-Marsel bio je poreznik, sa službom, jedno vrijeme, upravo na Korzici. Dobili su u braku dvoje djece: kćerku Žanu- Ludidoru Adel i sina Fransou Fabijena.

          Alenov djed po majci, Alfred  Luis Arnold bio je žandarm u konjici. Oženio se Marijom Minard, koja je jedno vrijeme bila model čuvene Žane Lanvin.

          Alen Delon, glumac zbog čijih se filmova dugo stajalo u redu za karte ili su se nabavljale kod tapkaroša, bio je i ostao pravi mangup, koji je uspio da se izvuče iz ralja kriminala, barem javno, da postane odličan glumac, pjevač, recitator; bio je i  vojnik-ratnik, upoznao je i tajne pozorišne umjetnosti, uprkos tome što nije završio studije, pa, čak, ni učenje u nekoj značajnijoj školskoj ustanovi, a odavao je utisak, zasigurno ne lažni, da je obrazovan i pametan. Od svojih predaka, ali i sa ulice, jer i ona ako se shvati kako i treba može da bude svojevrsna škola života, pokupio je ono što je bilo potrebno za životno iskustvo, a odbacio je ono što ne vrijedi i nije se previše obazirao na razne optužbe uperene protiv njega, najvjerovatnije smišljene i s nekim posebnim razlogom.

          Čovjek je isti svugdje u svijetu, ma koje boje kože bio, ma kojih religioznih ubjeđenja – pored onih dobrih osobina postoje kod mnogih i one druge, kao, recimo, sklonost ka svađi, a zatim su tu sujeta, mržnja, zavist, ljubomora, lopovluk, razni zločini i ubistva, pljačke, otimačine, a stepen razvijenosti neke zemlje ogleda se u tome da je u njoj zakon toliko jak da takve pojave oštro kažnjava i svodi na znatno manju mjeru od one uobičajene.

 Posebna mržnja i zavist je ispoljena i vidna ako je neko uspješan u poslu, pametan i lijep. To naš narod teško da može da podnese u većini slučajeva, a kažu da je tako i u bijelom svijetu. Više vole budale i rugobe, jer im se onda čini da su iznad takvih. One lijepe nikako ne mogu da svare,  što je van pameti i uvijek pokušavaju da im nađu nekakvu manu. Mnogo je teže lijepim muškarcima da nešto ostvare, ne računajući naravno film, pozorište, a donekle im je i otežan uspjeh kod žena, jer je ljepota upravo kočnica. Tako taj put do ženskih srdašaca zna i da bude trnovit – najprije, može neko i da je lijep, ali i da nema u sebi onu duhovnost i posebnost koja može da razbudi osjećanja, a može biti i glup i eto ti belaja. A ako pored ljepote i isijava nečim što zrači i privlači, opet nastaju poteškoće, jer većina žena nasijeda na uvriježeno mišljenje da lijepi muškarac želi samo da je iskoristi i potom napusti i to ih sputava da se veza razbukta. Takvo njihovo razmišljanje nije u većini slučajeva tačno, ne računajući one isuviše zaljubljene u sebe i sebične, jer ljepotani znaju da budu pažljivi prema izabranici, pravi zaštitnici. No, kada se zbog toga, zbog te neopravdane bojazni žena odluči za ružnog muškarca, očekujući od njega poštovanje i ljubav, često se desi da budu izigrane.  

          Alen Delon je bio bez sumnje lijep, uspješan i pametan onoliko koliko mu je bilo i potrebno da uspije, možda je bolje reći da je bio kako ono kaže naš narod za nekog ,,prirodno bistar“, takvog izgleda da je naprosto neshvatljivo da u njegove gene nije ugrađen i makar malecki naš, jer je mnogo više ličio na naše ljude, nego li na Francuze, a to bi se moglo reći i za njegovog velikog prijatelja čuvenog Žana Pola Belmonda, koji mu se nedavno i pridružio; sreo sam nekoliko naših ljudi sa Žanovim likom, a jedan od njih je bio i naš komšija, po majci i svojta, jedan uistinu dobar čovjek, pomalo i boem, Vujica Bato Tomašević.

Neki naši pisci-novinari pisali su ofrlje o Alenu, onako od oka, služeći se ponekada i neistinom, bez nekih opipljivih i vjerodostojnih podataka, a sve u svrhu podizanja važnosti svoje ličnosti i tiraža novina za koje su pisali, pa i knjiga, ali i zbog lake zarade, iako ga nikada nijesu vidjeli, niti, pak, razgovarali sa njim…

          Naravno, većina iz tih vremena i iz tih generacija, imala je svoj stav i svoje mišljenje, nije se obazirala na sve to i voljela je da makar i malo liči na Alena Delona, da ih naše raskošne ljepotice, bez šminke, vitke građe, koje su ukrašavale korzo i limsko-bistričke plaže kao gorske vile, nimfe i sirene, uporede sa njim, pa bilo to i tajno kod neke od drugarica, pa da ta tajna procuri do njih kada tada, neki put, čak i onda kad je kasno, onda kad su svi u nekim poznim godinama i obuzeti nekim drugim mislima.

           Beranske ljepojke nijesu umjele ili su to vješto krile, da makar u nagovještaju iskažu divljenje prema nečijem fizičkom izgledu, recimo, prema nečijim plavim očima. A to su znale da urade prelijepe dugonoge Beograđanke, ali i iz drugih velikih gradova, otvorene u svojem prvom nastupu, ali put do njihovog srca je, ipak, bio naporan, jer si pored izgleda trebao i još ponešto da znaš – najprije da si uljudan, obrazovan, da umiješ da sviraš gitaru, trubu ili, pak, usnu harmoniku, i ne samo to, nego i da dobro pjevaš, naročito najnovije zabavne i rok pjesme, zatim da recituješ pjesme poznatih domaćih i svjetskih pjesnika, nezaobilazni su bili Šantić, Dučić, Branko Radičević, Jesenjin, Lorka, onda da poznaješ književnost uopšte, kao i filmsku umjetnost.

          Oni koji su u to vrijeme pristizali u Beograd iz čuvene beranske gimnazije, mogli su, unekoliko, da se nose sa svim tim, jer su bili te sreće da su  im predavali većinom vrsni profesori i profesorice i zato jer su u svojim porodicama imali slične nazore; tako je bilo i tokom osmogodišnjeg školovanja, a tu je bila i jedna prava biserna niska Beranaca i Beranki, beogradskih studenata, koji su ljeta provodili sa njima, na plažama, na ulici, na planinima, uz priču o tajanstvenom velegradu s velikim srcem, koji i njih očekuje, s željom da ih očinski zagrli i prigrli.

 Beranski mladići su mahom htjeli da izgledaju kao Alen Delon, ali je to mnogima bilo nezamislivo, iako su ga oponašali u svemu, baš kao što su to radili oni kojima je uzor bio Elvis Prisli. Zanimljivo je, ali je veoma malo, gotovo nikako, bilo onih, koji su htjeli da budu kao naš Marko Kraljević, visoki, širokih ramena kao trokrilni kredenac, s brčinama, jaki k’o zemlja…

 Međutim, i oni iz drugih gradova, pa i zemalja, u kojima su mnogi od njih boravili, isto su se tako ponašali; naime, i oni su prihvatili izgled Alena Delona kao nekakvo mjerilo ljepote i dobrog fizičkog izgleda.

 Tako su se, a ne tako davno, neki uvjerili u to! Naime, jednom vlasniku prodavnice kožnih jakni i ostale vrijedne robe usred Kapali čaršije, u Istanbulu, nekadašnjem Konstantinpolju, čistokrvnom Turčinu, i to ne tako starom, pa da čovjek kaže, eto to je sve njemu iz njegovih mlađih dana, uzor za nečiji dobar izgled bio upravo Alen Delon. Kad se jednom tako probala neka od njegovih uistinu divnih jakni, kad se namještao njen okovratnih uz vrat, podizale obrve, pa potom i stavljale obavezne sunčane naočare, a to sve  ispred velikog ogledala, onda je on ushićeno uzviknuo:

          – Aleeeen Delooooon!

 Naravno, bio je sasvim iskren i otvoren, jer iako mu je bio krajnji cilj da proda svoju robu, što je i namjera svakog trgovca, nije htio radi toga da uporedi nekog sa Alenom, a da to makar malo i ne zaslužuje.

 Kad, ipak, iz prve nije došlo do obostranog dogovora oko cijena i kad se poslije izrečene zahvalnosti zbog posluženja čajom i ljubaznosti napustila njegova prodavnica, poslije jedno dvadesetak prohodanih metara nesuđenog kupca, usred neviđene gužve, trgovac je opet uzviknuo, ali ovog puta znatno jače:

 – Aleeeeennn Deeeeloooonnn…

 Kupci, trgovci, prolaznici, turisti, šetači okretali su se tražeći u toj masi Alena, a ,, Alen“, doduše viši i krupniji od pravog, vratio se  u prodavnicu i dobio je jakne po povlašćenoj cijeni.

 Postojali su zgodni momci u Beranama, ali i dalje, bilo je to još zdravo vrijeme, koji su podsjećali, recimo, na Gari Kupera, Gregori Peka ili, pak, na nekog drugog dasovana. Međutim, pažnju djevojaka najviše su zaokupljali oni koji su barem malčice podsjećali na Alena Delona. Bilo je to i vrijeme plavog i čistog još nezagađenog neba, isto takvog mora i jezera, vrijeme plavog Lima i vrijeme plavih očiju! Ko je imao plave oči, pa i one svijetlo zelenkaste, imao je bogatstvo kojeg, u većini slučajeva, nije bio svjestan.

– Onaj plavooki kao Alen Delon! Kakve su mu okice, majko moja mila! – saopštavale su svoje tajne jedna drugoj djevojčurci, djevojke, na nekom skrovitom mjestu, trudeći se da se kobajagi slučajno nađu na mjestu ispod lipa i platana na zlatnom beranskom korzou gdje bi iz blizine mogle da vide kad će da prođe njihova nesuđena ljubav ili dok dokoniše sa društvom.

          A mnogi mladići beranskog asfalta i okoline, maštali su, između ostalog, pored toga da završe studije sa čistim desetkama, da izmisle nešto što dotle nije niko, da izmijene nabolje svoje okruženje, da postanu poznati pisci, slikari, sportisti, glumci, da budu poznati tučeri, glumci, sportisti, ali i o tome, o zašto to kriti, da će ih Delon, ako opet kojim slučajem navrati u Beograd da snimi neki film, nekako i zapaziti u tom tjesnacu uspomena, raznih dešavanja, u tom vrtlogu nade, u tom čarobnom rastegnuću od nekadašnjeg ,,Ruskog cara“, a tadašnjeg restorana ,,Zagreb“, do hotela ,,Mažestik“, uključujući obavezno i Knez-Mihailovu i Terazije, i odvesti sa sobom u to čudo od grada, u taj Pariz. Sanjarili su da ako se to desi da će ga osvojiti kao i Beograd, da će se za njima svi redom okretati i kriviti vratove na Monmartu, na Pigalu, ma svugdje gdje kroče, da će Parižanke naprosto poludjeti za njima, željne mladalačke svježine i pravog muškog izgleda. Maštali su da se to desi i na crnogorskom primorju, gdje bi se Delon pojavio ko zna zbog čega, možda i da pobjegne od gužve, a sit Azurne obale i da će zahvaljujući izgledu, umišljenom ili stvarnom da stvarniji ne može ni biti, pa, bogami, i visini, izraženom trokutu i zdravo oblikovanim  mišićima, biti uočeni.

          Željeli su, a zašto da ne, i da se pojavi u njihovim i našim Beranama, jer su u tu varoš s mirisom šljiva i jabuka stizali mnogi glumci, poznati i nepoznati. A tu bi im bilo najlakše da ga upoznaju, jer bi Alen sigurno prošetao korzoom i po danu i naveče, obavezno bi svratio na čuvenu terasu hotela ,,Berane“, sjeo pored fontane i bronzane kupačice, a donijeli bi mu  pohovani kačkavalj, pečenje i, brale moj, domaću pršutu, sušenu kako treba na bukovini, ama nema zbora o tome da ne bi zasjeo i ispred Gradske kafane da na miru osmotri lijepe Beranke, a tek da ne bućne u Lim,  ma to sto posto, pa makar samo da se skvasi, onamo kod Mreža, na Crevari, Zelenici, kod luških topola, kod zgrade gimnazije, na bučičkim i pečičko-lužačkim plažama, pa i na vinickim Pločicama, pa da ne skoči sa mosta, da ne izvede ,,lastu“, ma to neizostavno; znam da bi se pojavio i na bistričkim plažama, na Bojovića viru, Brani i svim ostalim, nema priče da ne bi otišao u neki od katuna na skorup, sir, kačamak, gotov, cicvaru i jardum. Ne bi propustio za živu glavu a da ne stigne na neki planinski sabor, pa da se uhvati u veliko oro i zapjeva na našem sa francuskim naglaskom ,,Od Berana, pa do gore provodismo razgovore, a najviše cvjete plavi govorismo o ljubavi“, zatim na seoske igranke da uz zvuke harmonike zaigra i sitna kola, i da stigne do one čuvene u Domu trezvenosti, da vidi kako ispod Manastira izvire pitka i čudotvorna voda, da stigne i do Šudikovskog čudotvornog vrela ili da ne pogleda neki svoj film, hajde recimo ,,Teksas je preko rijeke“ sa Din Martinom ili onaj davni ,,Roko i njegova braća“ u sali našeg bioskopa, pa, na kraju, i da ne proba čuveni slastičarski ,,kačamak“ i burek, poznate i nadaleko.

          Ili, pak, da se, u najgorem slučaju, sa velikog platna u sali našeg šućmurastog bioskopa, čija je sala odisala na kikiriki, susam i čokoladu, ali i na duvanski dim, jer su se cigarete tajno pušile, pomno zagleda u nas svojim plavim očima, upravo onako kao da traži nekog, možda njih, možda nas, i izgovori baršunastim glasom, podignutih obrva:

              –         J’ aimerais venir à Berane…

 –        Rado bih došao u Berane…

          I kasnije, kad su zakoračili u ozbiljnije godine razmišljali su da će ga ipak sresti, pa makar i ne postali glumci ili njegovi prijatelji, eto samo da razmijene  riječ dvije, da se jednostavno fotografišu sa njim, ali sve ovamo, te  onamo i ništa na srijedu.  

          Alen je bio i ostao kao da je jedan od naših, sa našim likom, našim ponašanjem, jednostavan, a opet tajanstven onoliko koliko i treba. Kako su prije njega otišli tamo daleko i naši glumci i glumice, koji su nam stvarnost bojili raznim bojama, koji su nas uveseljavali i rastuživali svojom odličnom glumom, njegovim odlaskom odlomio se još  jedan komadić od naše duše, od nas samih, djelić od našeg bjekstva od stvarnosti u svijet mašte i igrarije, a koji se odvijao na velikom platnu, u mraku, polumraku i u tmini bioskopskih sala, uz kokice i druge zanimacije za zube, uz poljupce i stisak isprepletanih ruku, uz poneki šaptaj, eto da nešto glasno izgovoreno nekom ne zasmeta.

          Alen Delon je ušao u neke naše narodne pjesme, pa i u zabavne, ali i strane, a evo, sada je i u ovoj priči.

            U njoj i odmara, upravo kao dio zamrznutog kadra nekog njegovog filma, kao neko koji nije nikada prihvatio filmske novotarije, digitalizaciju, snimanje dronovima, a ni poremećene i nezdrave nazore na život uopšte.

          Spava na nebeskim paperjastim dušecima, udobnijim i boljim od svih poznatih i nepoznatih zemaljskih, upravo kao i naši, a isto tako za nas značajni, Ljubiša Samardžić Smoki, rodom iz Krivošija iznad Risna, Dragan Nikolić Gaga, porijeklom Beranac, s Buča i mnogi ostali. Eto sniva Alen svoje vječne snove, sada sasvim sređene i raspoređene upravo onako kako je volio da to budu i u stvarnom životu…

           Aleeen Deloooon…

 Alen Delon naše mladosti!

Iz nove knjige ,,ISPRED PLATNA“

Fotografija: foto-album: Anuška Delon

Obrada fotografije: Milija Pajković

Crtež: Milenko-Mićo Pajković