Te 1957. godine Miljuka Rukeljić Miljo iz jedne malene crnogorske varoši dobio je na poklon od svojeg rođaka iz Beograda, nekog Panta Kese, na poklon, skoro nov kožni mantil! Širina ramena je bila 50, dužina rukava 64, dužina 120 santimetara, a težina, brale moj, 4 kilograma i 500 grama. Čudo! Pravo kožno čudo!
Kesa je bio u varoši jedno pet dana sa suprugom Anicom i kćerkom Ladom, a kad je posjetio svojeg bliskog rođaka Miljuku, pored kafe, šećera, lokuma, keksa, čokolade tutnuo mu je u ruke i smotani kožni mantil.
– Znam da imaš, vazda imao, ali neka ti se nađe tu po varoši ili kad odeš gore na selo. Obučen je samo tri-četiri puta i nijednom više.
Mantil je bio crn, širokog okovratnika, predvojen nešto malo ispod pravca vrata, s prorezima za dugmad, tako da se mogao i tu zakopčati u slučaju oluje i jakog vjetra, na oba rukava imao je preklopne ojačivače, takođe sa dugmadima, sa strane su bila dva naglašena duboka džepa, a oko struka veliki, baš veliki kaiš.
Miljuki je mantil legao kao da je krojen za njega, jer je bio visok i građen onako kako treba, iako se nije bavio nijednim sportom, sem ako se u to ne računa povremena kosidba, plastidba i okopavanje kukuruza i krompira.
Odložio je mantil na čiviluk i skoro da je zaboravio na njega. Međutim, za koju godinu njegov najstariji sin Mirkoje Mišo, a imao je pored njega još Jakšu, mlađeg dvije godine i kćerku Jovanku, najmlađu od djece, stasao je za vojsku i poslije ispraćaja našao se u kasarni u jednom mjestu u Dalmaciji.
Kad je došlo vrijeme polaganja zakletve odlučio je Miljuka, a tu nije bilo sile da ga neko odgovori od toga, da prisustvuje tom svečanom činu za jednog vojnika, da se izgrli i izljubi sa sinom, ispunjen ponosom što su on i njegova supruga Zoka, odgojili takvu junačinu, takvog vojnika, ako treba i ratnika.
– Obavezno da obučeš ovaj mantil što ti je donio Panto, nije ga čo’jek za džaba donosio, a ti ga još nijesi ni pipnuo, a kamo li obukao. Znaš kako ti dobro stoji, da se Mišo ne stidi među ljuđe kakav mu je otac – naredila je supruga Zorica Zoka.
A kad bi nešto naredila Zoka tu onda nije bilo pogovora i to se moralo i izvršiti.
Obukao je Miljuka bijelu košulju, vuneni pulover crni preko, pantalone od uzine isto crne, uvučene u crne čizme, navukao je mantil i da je umjesto crnog kačketa stavio šešir na glavu ličio bi na pravog revolveraša iz nekog starijeg ,,kaubojca“!
Zoka i Jovanka prosule su suze, a i kako ne bi, jer ih je briga za supruga i oca koji se zaputio na tako dalek put znatno morila i polile su vodu iz kante za zalivanje cvijeća za njim, kako je i običaj nalagao. A našeg Milja uistinu je očekivalo istinsko putešestvije i to pješke, kamionom, autobusom a nešto i vozom.
Kad je putovao autobusom, pa i ostalim prevozima, Miljo je primijetio kako ga mnogi gledaju bojažljivo i sa strahopoštovanjem. Merkali su ga onako iz potaje, ispod oka, trudeći se da on to ne uoči. Ništa mu nije bilo jasno ni kad kondukteri nijesu htjeli da mu naplate kartu, kao ni konobari u kafanama u kojima su odmarali uz sok, kafu, piće i neku hranu, kuvanu ili pečenu, svejedno.
Napokon, poslije dugotrajnog truckanja, stigao je u to mjesto, a svi su se, koga god je zapitao, naprosto utrkivali da mu pomognu da pronađe kasarnu. Čudu nije mogao da se načudi tolikoj ljubaznosti i predusretljivosti.
Poslije zagrljaja sa sinom i završene zakletve Miljo je svog Miša, svog Mišentija i četiri njegova najbolja druga poveo u najskuplju i najpoznatiju kafanu pravo na ručak. U tim i takvim kafanskim trenucima, Miljo je znao da sebi da oduška i da se propisno napije, ali ono bez nekih ispada, povraćanja, svađa, otkaza nogu i ruku, jednostavno bi se nadućkao i poslije pravac najbliži ležaj i spavanija do povratka u stanje budnosti i daljeg nastavka izvršavanja svakodnevnih obaveza. Glavno piće koje je pio kad je trebalo bila je domaća šljivovica, rijetko pivo i ništa drugo. Od riba je jeo samo ponekada pastrmku potočaru i ništa više, a najviše jagnjetinu, teletinu i svinjetinu u raznim oblicima.
Konobari u bijelim uštirkanim košuljama i crnim prslucima, sa leptir kravatama, zalizanih frizura, trčkarali su oko njihovog stola, trudeći se što su mogli više da sve bude onako kako i treba. Stigao je i šef sale i svi su pitali da li su zadovoljni uslugom i šta im treba.
– Donesi, prika, ono što je najskuplje i najbolje, sa salatom i pićem za ove momčine, za ove vojake – obratio se glavnom konobaru.
Uskoro su stigli ovali sa najboljim primjercima morske ribe i ostalih plodova Jadranskog mora, kao i veliki bokali crnog i bijelog domaćeg vina.
Kako je bio prilično izgladnio Miljo, a ionako ješan, navalio je na ribu i vino. Nevješt vinu nalivao se kao da pije vodu, miješavši i crno i bijelo. U jednom trenutku je naglo ustao, razjapio širom usta, tako da su svi pomislili da hoće da održi zdravicu, pa da je zastao da smisli uvodne riječi, a onda je počeo da plavi u licu, da se grči, modri, a srećom tu je bio konobar, navikao na takve događaje, koji je odmah shvatio o čemu se radi. Odigao ga je od patosa onako teškog i presavio, a kost je na vrijeme ispala napolje, prije nego li se zapetljala u dušniku, inače bi dobri Miljo ispustio svoju plemenitu dušu daleko od svoje kuće, daleko od svojeg zavičaja. Kad je, a da oprostite, ispovraćao sve što je imalo šta da izađe van, kad je krupna crnokosa čistačica munjevito sve počistila, brzo je došao k sebi:
– Donesi nam rođo krmetine i sve što ide uz to – tražio je kao da ništa nije bilo prije.
Naravno, da su ga poslušali. Prineseni su tanjiri sa prasetinom, sa rumenom hrskavom koricom, nekoliko vrsta salata, pogača topla i meka kao duša, rakija loza i pivo.
Ni taj račun, ni prenoćište, ni karte za povratak nije platio, jer mu jednostavno nijesu dali i ispratili su ga kao da im je neko dragi iz porodice i iz kuće.
– Kakva je naša domovina, majko mila, kakvi su ljudi svuđe, sve mi je bilo džabe, toga nema niđe na svijet, niko ništa nije htio da mi naplati, ni hranu, ni spavanje, ni put – pričao je svojoj dragoj Zoki kad se vratio, pričao je i po ulici, ali mu je slabo ko vjerovao, iako su znali da nije lažov.
Samo pet-šest dana od trenutka kad je počeo da se duva i prsi u kožnom mantilu po svojoj varoši, jedne noći, nekako po završetku večere, oko otprilike devet sati, u kuću su banula dvojica nepoznatih muškaraca obučenih u iste mantile kao što je bio njegov i jedan domaći milicajac u običnoj uniformi, kao dodatak, neki nosati Ćapur Kokot, koji se snebivao oko vrata da uđe, znajući da je to poštena kuća i da nema šta da se tu traži. Visočiji od ove dvojice u mantilima, brko, teslavih zuba, zapitao je:
– Je li ovo kuća Miljuke Rukeljića?
– Jeste, sjedite, drugovi.
– Je si li ti Miljuka Rukeljić?
– Jesam, vala, ja sam.
– Slušaj, druže Rukeljiću, nemamo mi vremena za sjednik, no se ti, lijepo, obuci i hajd’ sa nama.
– Kud mi vodite čo’jeka, nije on bre lopov i svaštočina? – vrisnula je Zoka, a od njenog glasa i vriska nije bilo svejedno ni tim neočekivanim noćnim posjetiocima.
Dobri i pošteni, nikad ne osuđivani Miljo, proveo je osam dana u pritvoru, sve dok nijesu saznali ko mu je poklonio kožni mantil, a onda su ga pustili uz posebnu pažnju, sve radeći da neosjetno ublaže takav svoj brzopleti postupak, strahujući od moguće odmazde.
Međutim, Miljo je sve zaboravio čim se dočepao slobode, nije ni obavijestio svojeg rođaka Panta Kesu o tim čudnovatim zbivanjima, kožni mantil je ugurao u oveći džak i zafrljačio ga je u podrumski dio kuće u neki budžak, a do kraja života više nije ni pomislio na njega, a kamo li da je pokušao da ga obuče ili takne, a, takođe, nije više okusio nijednu vrstu ribe ili ostale matrake iz slatke i slane vode.
Miljo i Zoka su proživjeli ostatak života ipak srećno i zadovoljno, dočekali su da dobiju i unučad, a kad je pristiglo vrijeme za to, u razmaku od samo godinu-dvije, otišli su, najprije Miljo, pa potom Zoka i skrasili su se, najvjerovatnije, u raju, jer im je po svemu i pripadao.
Kad su njihovi sinovi i kćerka sa svojim porodom riješili da obnove porodičnu kuću, najprije su počeli sa izbacivanjem suvišnih stvari iz podrumskih prostorija.
Iz jednog ćoška, ispod nabacane robe s brda dola, izvukli su veliki džak rascijepan na nekoliko mjesta iz kojih je virio kožni mantil pun rupa i rupica, napola iskajišan i izgrižen od strane miševa i njihovih rođaka puvaća.
Iz nove knjige ,,Miris bagremovog cvijeta“
Ilustracija: Milija Pajković
Be the first to comment