Sredinom januara šezdeset i neke godine prošlog vijeka, osvanule su nalijepljene plakate po beranskim izlozima, a najveća je stavljena na zelenu drvenu ogradu, posebno pravljenu za oglase i razna obavještenja, koja je obavijala ogromno deblo starog platana kod zgrade Suda! Narod se obavještavao da će u nedjelju, tačno u podne, u Beranama gostovati niko drugi do Ledeni Tarzan! Na plakati je pisalo da će se okupati i gnjurati u Limu, kod glavnog mosta.
Vijest se proširila kao struja po gradu i okolnim selima i naseljima, uostalom kao i sve druge, pa čak i da nije bilo plakata. U kafanama, u hotelu ,,Beograd“, po kućama, na korzou, ma svugdje, pričalo se samo o tom najavljenom čudu. Naprosto, dolazak Ledenog Tarzana, ili, kako su ga neki prozvali, ,,Ledenog čo’jeka“, iščekivao se sa velikim nestrpljenjem i kao nekakvo čudo neviđeno!
A kad je nedjeljni dan, konačno, stigao, sa mrzlinom i snijegom nabijenim u više slojeva, poput sira u kaci, svjetina se iskupila na mostu i oko njega, baš kao vrapci na žicama za struju. A niz glavnu ulicu, u pratnji svojeg pomagača i pojedinih opštinskih činovnika, lagano je koračao Ledeni Tarzan, glavom i bradom. Bio je u frotirskom ogrtaču, poput nekog profesionalnog boksera, a prilikom iskoraka, sijevale su njegove pocrvenjele butine i cevanice. Kao sve u Beranama, tako su i mišljenja o njegovom fizičkom izgledu danas, poslije toliko godina, podijeljena – neki su spremni da se zakunu da je bio lijepo građen, tamnokos, drugi kazuju da je bio punačak, trbuljat, srednje visine, više plav, nego li smeđ, a postoje i oni koji tvrde da je bio visok i na granici da je krupan, odnosno, debeo…
U mjesnoj arhivi, a ni u ostacima ukoričenih, ali i prilično očerupanih novina u biblioteci, ne postoji nikakav zapis, niti ijedno slovo o tom događaju. Tako je ostala nepoznanica o njegovom imenu i prezimenu, o tome odakle je stigao, kao i o tačnom datumu boravka u varoši.
Kad se Ledeni Tarzan tako našetao, stigao je polagano i do mosta, među posmatrače, ušuškane u zimske kapute, bunde, tople jakne, crvenih obraza i noseva. Pozdravio ih je ležernim podizanjem ruke, poput Cezara, kao da će uskoro da uđe u toplu sobu, a ne u ledenu vodu, a ovi su uzvratili aplauzom i povicima. Čim se spustio do obale, njegov pomagač, naravno, prilično utopljen, počeo je da prolazi kroz narod noseći oveću zdjelu, kao da služi teleću čorbu, bureke ili kolače, tražeći mimikom da se u nju stavlja novac, jer se ispostavilo da Tarzan nema namjeru da džabaluke uđe u vodu!
Kad je Tarzan vidio da se ćasa popunila parama i da je prilično otežala u rukama njegovog drugara, odbacio je ogrtač, namazao se kitovom mašću i zagazio je u vodu svetog Lima, najprije do koljena, pa zatim do pojasa. Pošto je odstojao desetak minuta, počeo je da se kvasi vodom po ramenima, grudima, vratu i licu, izazivajući jezu kod prisutnih. Zatim je nekoliko puta bućnuo u vodu, onako ovlaš, pa je i zaplivao, uz burno odobravanje svjetine.
A onda se dogodilo čudo, baš pravcijato čudo za to vrijeme – u Lim su skočili, stvorivši se od niotkud, beranski mladići Mijo Pejanović Talijan i Jovica Vulić, koji su se, kako se kasnije ispostavilo, u međuvremenu, skinuli u vrbaku i ostali samo u gaćama. Počeli su da plivaju i gnjuraju kroz brzake i talase, praćeni urnebesnim oduševljenjem mase. Tarzan je pljeskao, pa je i plivao sa njima, ne mogući da shvati ko su ti momci, odakle su i kako su se usudili da bućnu u hladnu vodu rijeke. Kad su okončali svoju nenajavljenu predstavu, uputili su se ka hotelu ,,Beograd“, zajedno sa Ledenim Tarzanom, praćeni narodom! Na žalost, ne zna se još uvijek da li je iko ovjekovječio tu sliku kamerom ili foto-aparatom, jer se do sada nije pojavila u javnosti. Ubrzo su se svi smjestili pored velike peći bubnjare i sušili su se uz čajeve, a poslije toga, bogami, i uz pivo i domaću rakiju.
A, inače, poslije svega toga u Berane više nije navraćao nijedan Ledeni Tarzan, a i mađioničari i cirkusanti su se dosta pripremali i vježbali prije nego li bi se usudili da se zapute u beransku dolinu.
Iz knjige ,,Varoš bez mane“
Fotografija: Milija Pajković; snimio: Srbislav-Srbo Pajković, 1970/71. godine
Be the first to comment